“SDP u Hrvatskoj radi čuda!”, rekao je jučer u obranu Zorana Milanovića Peđa Grbin i ostao živ. Na Glavnom odboru čuda nije bilo. Slavko je Linić sa pedeset glasova za te četrdeset i sedam glasova protiv isključen iz članstva SDP-a. Premijer se sada, kako kaže, može posvetiti rješavanju teške gospodarske situacije, smetalo mu je javno potenciranje slučaja Linić (!).Ta nam tendencija, usprkos hrabrosti struje oko Zlatka Komadine, Vojka Obersnela i Davora Bernardića, o čemu smo jučer pisali, daje za pravo pitati se, slijedi li SDP-u scenarij koji smo vidjeli kod raspada nekih drugih stranaka? Pojava telefonskog zaplašivanja egzistencijom i sinekurama, prije jučerašnjeg glasovanja, opisana u današnjim izdanjima medija, daje nam još jedan dokaz kako se ne radi o dva različita shvaćanja politike ili socijaldemokracije nego o pukoj borbi za moć. Jedni su bili u prilici ucjenjivati, drugi nisu, zato su i izgubili!
Slične su pojave viđene, podsjetimo javnost, još 1997. godine u HSLS-u kada su recimo neki tajkuni već bili spremni priključiti se Liberalnoj stranci Vlade Gotovca i Bože Kovačevića, no u posljednji su trenutak primili znakovite telefonske pozive te se predomislili. Ili recimo kada su poneki ministri htjeli ostati u HSLS-u, no nakon znakovitih telefonskih poziva bili pripojeni Libri, o čemu mi je svjedočio jedan ugledni menadžer javnog poduzeća.
Nije to jedina metoda koja ne čudi, no svakako nas čudi postojanje takvih metoda u demokratskom okruženju. Staljinistička tendencija sadašnje elite SDP-a vidljiva je i u bezuvjetnom prihvaćanju stavljanja stranke ispred pojedinca. Osobito je to vidljivo u glasovanju pojedinih istaknutih članova protiv svojih vlastitih prijedloga ili u omalovažavanju preferencijskih glasova pojedinaca od strane Gordane Sobol, i ne samo nje, jer ti glasovi – nisu glasovi stranke!
Igranjem na kartu moći, a protiv volje najjačih organizacija i sa sve manjom podrškom članstva, Zoran je Milanović pokrenuo smjenu – samoga sebe. Tek ubrzavši odlazak Slavka Linića iz politike, okrenuo je protiv sebe dobar dio članstva, dobar dio Kluba zastupnika SDP-a, ali i ucijenjenih mu prigodničarskih pristalica. Nije ostalo ništa niti od Linićevog marljivog rada u Vladi, doduše često s lošim rezultatima, nije ostalo ništa od proklamirane socijaldemokracije u liberalno-demokratskom okruženju, ali niti od kasnije proklamiranoga libertarijanizma.
Kako su premijer i Vlada u gospodarskoj stranputici jasno je Europskoj komisiji, jasno je to i članstvu te velikom dijelu zastupnika najveće vladajuće stranke, jedino to nije jasno premijeru. Odgovorimo mu stoga ono što je svima osim njemu jasno: „Gospodine premijeru, nije Vama Linić smetao, nego vlastita nesposobnost i hotimično izigravanje Plana 21, tko zna za čiji račun!“
Dolazimo li ipak na kraju do sadržaja? Onoga sadržaja koji je tom SDP-ovom Rasputinu poslužio kao smokvin list, kako bi ostvario sve svoje ambicije i postao premijerom? Činjenica kako su mu u tomu, opčinjeni ili ne, većina SDP-ovaca držali ljestve, sve do trenutka rata dvije interesne grupe, govori najviše o članstvu te stranke. S druge pak strane, uvjeravaju me kako podjela stranke ne može proći, jer premijeru vjeruju samo oni koji su egzistencijalno vezani uz politiku. Kada toga nestane, nema više niti podrške (slučaj izjava i lobiranja Željka Jovanovića poslijednjih tjedana!?).
I tako smo opet došli na jedan od središnjih problema hrvatske politike i gospodarstva – uhljebničku poziciju klijenata proračuna.