Nedavno je u vrlo gledanoj emisiji Hrvatske televizije gostovao vođa jedne skupine hrvatskih nacionalista, da bi, pored izljeva osebujne mržnje prema srpskim građanima i aktualnoj vlasti, kazao i kako je otac hrvatskog premijera u vrijeme Jugoslavije bio ambasador u Francuskoj, istodobno kada je tamo ubijen jedan hrvatski emigrant, otvoreno implicirajući njegovu odgovornost za zločin. Gospodin, koji inače teško spaja dvije proste rečenice, izgovorio je dakle jednu notornu laž, budući da gospodin Milanović senior nije nikada bio ambasador u Parizu, još manje je bio odgovoran za nekakvo ubojstvo, pa ipak, voditelj emisije nije se ničim ogradio od izjava jednog poluretarda, za kojega je i inače bilo teško dokučiti zašto je uopće bio gost te jednosatne emisije.
Uglavnom, jedna odvratna laž i teška optužba otišla je u eter, čulo ju je na tisuće građana, a da se naknadno nije našao nitko od vrlih medijskih analitičara i etičara, rukovodstva Hrvatske televizije, Hrvatskog novinarskog društva… tko bi se usudio pozabaviti tom skandaloznom emisijom. I to je taj doživljaj uloge medija u Hrvatskoj, novinara koji smatraju da je baš cool i jako demokratski dopustiti svakakvom šljamu da dobije svojih pet minuta javnog prostora kako bi divljačkim objedama i neistinama uništio političkog protivnika. Nije teško pretpostaviti da bi urednik te emisije podjednako sanjivo odšutio i izjavu kako je majka hrvatskog premijera svojevremeno držala javnu kuću, baš kao što mu je otac bio zločinac.
Mržnja, laž i difamacija neistomišljenika odavno je kamen temeljac javnog govora, hrvatski mediji tu su metodu brutalne eliminacije pojedinaca doveli do savršenstva, često uz pomoć „neimenovanih“ gadova iz tajnih službi ili pak detroniziranih političara. U potonje, evo, spada smijenjeni ministar financija Slavko Linić, čiji je bijesni verbalni pohod na obitelj premijera Milanovića upravo preslika takvih opasno razornih medijskih krusada. Ni malo ne vodeći računa o teškom stanju u državi, odlučan da razbukta frakcijske borbe unutar vlastite socijaldemokratske partije i izazove smjenu njenog predsjednika Milanovića, Slavko Linić odabrao je prosti jezik uličnog nasilnika, pa bez ikakvih dokaza, koristeći sve postojeće medije, tvrdi kako ga je premijer smijenio „zato da zaštiti mutne poslove obitelji i prijatelja“, grmi o tome kako ga je „stavio“ na sigurnosne mjere, to jest pratio i prisluškivao.
Traži njegovu smjenu jer da je „despot“ i „autokrat“, još i korumpiran, pa uglavnom odlično gospodin Linić obavlja posao opozicije, to jest Hrvatske demokratske zajednice, nacionalističke stranke koja je prije samo nekoliko mjeseci u sudskom procesu proglašena zločinačkom organizacijom koja je temeljito opljačkala Hrvatsku. Bio je to presedan, ipak nedovoljan za građane kojima je, ionako već dobro nakrivljenima u desno, trebao još samo jedan socijaldemokratski guru da ih do kraja uvjeri kako je upravo nacionalistička, konzervativna, rigidna desnica njihov jedini i pravi izbor za novu vlast.
Naravno da premijer nije bez grijeha i da nipošto ni za njega ne treba stavljati ruku u vatru, ali tajming… tajming je itekako važan, pa je stoga smijenjeni ministar bio dužan govoriti, ukazivati, prijavljivati toga „despota“ zbog sumnjivih poslova i korupcije onda dok je bio dio sistema. Ovako sve ispada tek naknadni, osvetnički čin kojim Linić nedopustivo agresivno kontaminira javni prostor i produbljuje ionako teško stanje u državi.
Radi li to iz straha, svjestan da lišen utjecajne političke pozicije postaje ranjiv, a možda i izložen nekim istragama zbog mogućeg pogodovanja posrnulim poslovima svojih prijatelja? U tom se kontekstu prisjećam kako sam ga, kao urednica tadašnjeg Feral Tribunea, nazvala da ga pitam zašto tolike firme tjera u stečaj, a radnike baca na ulicu, dok istovremeno državnim novcem spašava brodogradilište Viktor Lenac kojega je upravo uništio jedan njegov veliki prijatelj. Odgovor s druge strane žice bio je takav da sam slušalicu zbog njegovih bijesnih urlika morala odložiti na stol. To je, eto, još 2000. bio pravi, autentični ministar financija, čovjek koji je i tada, kao i u novom mandatu, primjenjivao porezne zakone po principu da ono što važi za prodavača ribe na peškariji, ne važi za nekog od njegovih moćnih prijatelja, pa se još iz njegova prvog mandata vuku brojne nerazjašnjene afere s područja Rijeke.
Sve u svemu, istina je da je vlada Zorana Milanovića posve nesposobna i da traži hitnu rekonstrukciju, ali je mnogo goru istinu otkrio upravo bivši ministar financija, istinu kako nema tih državnih interesa, nema tih katastrofa, poput nedavnih poplava, na primjer, koji mogu biti važniji od povrijeđene taštine, ili straha da se zbog izgubljene političke moći postaje jednako nezaštićen, običan građanin.
Gospodin Linić stoga je odličan primjer patološkog poimanja demokracije od strane političke elite, lijeve ili desne svejedno, bezobzirnih, osvetoljubivih birokrata, spremnih na temeljito razornu društvenu destrukciju, čim u pitanje dođu njihovi partikularni interesi.
Izvor: tacno