Ne, najvjerojatnije, ili čak i sigurno, neće biti velike koalicije SDP-a i HDZ-a. Ovo je najkraći odgovor na spekulacije da bi najavljeni HDZ-ov pristanak na ustavne promjene kojima bi se uvelo nezastarijevanje za ubojstva iz političkih pobuda na jesen mogao dovesti do koalicije najveće vladajuće i najveće opozicijske stranke. Dva su razloga za to. Prvi je već procurio u medije, a to je da će HDZ postaviti tako visoke uvjete – osuda komunizma i Tita, izručenje Perkovića, provedba referenduma o definiciji braka, povećanje broja zastupnika dijaspore – da nije sigurno hoće li Karamarkova stranka uopće pristati na ustavne promjene. A kamoli hoće li dvije stranke postići šire savezništvo, preciznije, ući u neku vrstu lijevo-desne mezalijanse. Drugi razlog ne dolazi iz sfere dnevnopolitičkih indiskrecija, ali je beskrajno ciničan. Zašto bi SDP i HDZ stvarali nešto što već postoji, i to kao jedan od zaglavnih kamenova ukupne hrvatske politike od 1990. naovamo? Ovu tezu iznio je laburist Branko Vukšić, koji očito govori iz kuta stare trećeputaške razočaranosti dilovima dviju najvećih stranaka, koja je osobito bila prisutna u doba Budišinog i Gotovčevog vođenja hrvatskih liberala. A danas su nositelji tog razočaranja Dragutin Lesar, Nikica Gabrić (uz podršku Ive Josipovića), Ivan Grubišić i slični.
No u ovim uvrijeđenim povikama hrvatskih trećeputaša nikada nije jasno objašnjeno u čemu se zapravo sastoji to dugo strateško savezništvo HDZ-a i SDP-a, i to zato što su indirektno i oni u njemu sudjelovali. Dakle, to savezništvo sastoji se u tome što je HDZ u Tuđmanovo vrijeme jedino SDP-u omogućio da preživi divlju antikomunističku konkvistu protiv hrvatske ljevice, učinivši od njega i neku vrstu kućne lijeve stranke prvog hrvatskog predsjednika. Račanova stranka uzvratila mu je, a to su činili i još čine i redom svi trećeputaši, tako što je junačkom šutnjom dala legitimitet ugaonim tekovinama HDZ-ove nacionalističke revolucije, na prvom mjestu progonu i etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj. Na prvi pogled, to je gotova priča i iz nje se ne može više iscijediti ni kap supstance koja bi bila i danas aktualna, jer su tim tekovinama prešutno dali legitimitet i Bruxellesu, pristavši da ovakva Hrvatska postane članica Evropske unije.
Ali prvi pogled vara. Sada baš ta EU, kao sve amerikaniziranija tvorevina u kojoj su interesi kapitala kanonizirani kao nešto najviše čemu treba stremiti, stvara novu osnovicu na kojoj približavanje SDP-a i HDZ-a ne samo što je moguće, nego se već i događa. Uzmite ovaj najnoviji primjer velike koalicije u Dubrovniku. Ondje koalicija SDP-a i HDZ-a dosad ne samo da nije bila moguća, nego su od te nemogućnosti više nego pristojno profitirali treći – HNS, čak i HSS. Ali onda su HDZ i SDP stvorili koaliciju u dubrovačkoj gradskoj skupštini kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, a slijepio ih je projekt golf-igrališta na Srđu. To je ekonomski krajnje dvojbena, a pejzažistički sasvim promašena i nakaradna kreacija međunarodnog kapitala koja je, međutim, na krilima lobističke podrške čak i takvih imena kakva su Jose Manuel Barroso i Šimon Peres, postala ultimativna uzdanica hrvatskog gospodarskog razvoja. Pod tom posvećenom doktrinarnom kapom nitko se ne usudi pitati kako to da su se dubrovački SDP i HDZ, koje dosad nisu uspjeli povezati nikakvi lokalni i zavičajni razlozi, odjednom našli u istom kolu. Golf je to, ne pitaj dalje!
Dobro, ta je podanička slizanost s interesima krupnog kapitala karakteristika i svih drugih članica EU-a, posebno malih, tako da čovjek može reći – kako drugima, tako i nama. Ali onda dolazi nešto što Hrvatsku ipak izdvaja od drugih. To je prikrivanje nemoći da se tu nešto napravi bijegom u usijane ideološke teme kao što je ova o politički motiviranim ubojstvima. Ona je užasno komplicirana, jer nije ubijen samo Stjepan Đureković, oko kojeg se sve zaplelo, nego i Maks Luburić, pucano je i na samog Antu Pavelića, a valjda se neće reći da su i oni nevine žrtve. Kao što su ubijeni i jedan Josip Reihl-Kir ili Milan Levar, koje nije likvidirao komunistički nego, naprotiv, rigidno antikomunistički Tuđmanov režim, pa to nimalo ne umanjuje činjenicu da njihovo smaknuće vapi za pravdom koja nikada nije zadovoljena ili nije ozbiljno zadovoljena.
Ali eto, SDP i HDZ pokazuju ozbiljnu namjeru da u vezi s tim padnu jedan drugome u zagrljaj, što se pokazalo prevelikim iskušenjem i u nekim znatno starijim članicama EU-a. Jer velike koalicije vodećih lijevih i desnih stranaka u pravilu izazivaju teške frustracije u članstvu obiju strana, koje to zlovoljno prihvaća, a oni najpravovjerniji shvaćaju i kao izdaju. Zato su takve koalicije početkom druge polovice prošlog stoljeća izazvale u Njemačkoj i Italiji provalu političkog ekstremizma, dominantno lijevog predznaka, a blizu je pameti da bi se to moglo dogoditi i u Hrvatskoj, samo što bi predznak ovdje sigurno bio desni. To je jedno. Drugo: oko čega bi lijevi i desni u Hrvatskoj zapravo uopće koalirali? I tu već imamo neke primjere. SDP i HDZ udružili su se u Osijeku kako bi na gradonačelničko mjesto doveli Ivicu Vrkića i time izgurali sa scene Glavašev HDSSB, što im je i uspjelo. Nisu pritom bili rukovođeni time da je postojanje političke stranke osuđenog ratnog zločinca samo po sebi skandal, nego su naprosto htjeli neutralizirati izravnog konkurenta. A kada se tako gleda kroz prste drugima, još će se, naravno, više sebi. Kako ni SDP ni HDZ nemaju pozitivan program izvlačenja zemlje iz krize, akcent bi morao biti na amnestiranju negativnih karakteristika obiju strana, i sasvim sigurno bi i bio. SDP bi definitivno oprostio HDZ-u pljačku u privatizaciji, a HDZ SDP-u to što se pretvorio u služinče neoliberalne doktrine, koje joj privodi svoju dojučerašnju bazu, radnike, kao topovsku hranu novog poretka.
Ne znam da li se u ovako malo riječi može sažeti ovoliko puno štete koju bi od toga pretrpjela Hrvatska. Ali bi je svakako imala, jer bi postala talac dviju stranaka kroz čiji se savez ne bi imalo zbrojiti praktički ništa što doprinosi oporavku i napretku zemlje. Ali bi se, bez brige, zbrojilo sve što je vraća u rovove jalovih ideoloških bitaka, ono jedino za što dvije stranke uvijek imaju dovoljno streljiva. Ne treba, naime, imati iluzija da bi njihovo slaganje oko nezastarijevanja političkih ubojstava stavilo ovu temu ad acta. Sasvim suprotno, ona bi time bila legitimizirana kao jedina važna tema hrvatske politike, sve ostalo bilo bi prepušteno propadanju i tihom umiranju. Osim, dakako, te velike koalicije, definitivno prevelike i preopasne za ovu malu i ruiniranu zemlju.
Izvor: Novosti
