Poduzeće koje se bavi plinom, oligarhija i jedno poduzeće za odnose s javnošću bez skrupula, pojmovnik koji se ne smije upotrebljavati te tragovi, koji vode u blizinu Bijele kuće.Članak od 12.lipnja“Duboko sam uvjeren da je s malim brojem riječi, a koje jako djeluju na emocije, moguće preoblikovati javno mnijenje”. “U Bugarskoj je sve išlo glatko. Sada se moramo potruditi u Odesi”. Jedan je Englez, a drugu partner u dijalogu iz Sjedinjenih Država Amerike. Zasad nije važno kako se zovu, niti koju ulogu imaju u ovome poslu. Odesa, Sofija, London, Washington i Dnjepropetrovsk.Ovo je priča o dva tajna susreta. To je priča o kontroli snabdjevanja plinom Europe. To je priča o agenciji za odnose s javnošću, koja može manipulirati s međunarodnim informacijama. To je priča o samom srcu svjetske moći i o tome kako je ono povezano sa osobnim profitima. To je priča o jednom nacističkom masakru. To je priča o ratu. A u njoj se našlo ukliješteno više od 40 milijuna golorukih građana. Drugim riječima ova priča (čini se) objašnjava zašto je u Ukrajini došlo do državnog udara i zašto se tamo vodi građanski rat.
Počnimo sa scenarijem. Najveće zalihe plina na svijetu nalaze se u Rusiji ili u Kazahstanu, zemlji koja je povezana s Moskvom. Ali nova ležišta su nedavno otkrivena u Ukrajini. Rusija je najveći snabdjevač Europe plinom. Do prije nekoliko godina najveći dio plinovoda (i naftovoda) prelazio je preko ukrajinskog teritorija. A zatim je došlo do stvaranja energetske autostrade Moskva-Berlin, nazvane North Stream, na čiji je vrh bio postavljen bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder. Ali za Kremlj to još nije bilo dovoljno. I eto onda operacije South Stream, koja ide direktno od Kaspijskog mora do Italije, prelazeći preko Crnog mora.
Dva poteza, koja su dozvoljavala izgradnju premosnice (bajpasa) i zaobilaženje Ukrajine i koja su jamčila dovođenje u zavisnost velikog dijela europske ekonomije kao i izvlačenje tog njezinog dijela od kontrole Washingtona. Istovremeno Rusija potpisuje sve tješnje dogovore sa Kinom, stvarajući na taj način vrlo kompaktni i vrlo moćan blok protiv Sjedinjenih Država.
U međuvremenu su se dogodile neke stvari, koje upravo izokreću ovaj scenarij, što danas ovako izgleda: izgradnja plinovoda South Stream je blokirana ne zna se do kada, a sjevernoamerički predsjednik Barack Obama vrši pritiske na Europu, kako bi ona pristala da se snabdjeva (iako se čini da to nije moguće) plinom s američkog kontinenta, a ukrajinski je koridor opet dobio stratešku važnost, osim što on nije više pod ruskom kontrolom i, na kraju, najveće poduzeće, koje je vlasnik ležišta plina raštrkanih po Ukrajini, vrlo čvrsto je u rukama SAD.
Pređimo sad na protagoniste ove priče. Oligarh Igor Kolomojski postao je početkom marta mjeseca gubernator pokrajine Dnjepropetrovsk. Njegov kolega na istoj funkciji u Odesi, kojeg smatraju čovjekom jako odanim Kolomojskom, je Igor Mače. Tajnik Savjeta Nacionalne Obrane zemlje je Andrej Parubij, a on je istovremeno osnivač nacističke partije Svoboda. Nacist Dmitro Jaroš nalazi se na čelu partije Desni Sektor, što je vojno angažiran u gušenju separatističkih pobuna na Istoku.
Državna podtajnica SAD-a Victoria Nuland je zadužena za vanjsku politiku Bijele kuće u Europi, i posebno, za bivše sovjetske republike. Državni tajnik je John Kerry, a Hunter Biden je sin potpredsjednika Sjedinjenih Država, Joe Bildena. Devon Archer je sin najvećeg izbornog podržavača Kerryja i najbolji prijatelj njegovog posinka Christophera Heinza. Senator Sjedinjenih Država je John McCain. Tim Bell je osnivač i član nadzornog odbora britanskog poduzeća za komunikacije Bell Pottinger.
Odmah nakon pobjede pobunjenika na Majdanu i nakon njihovog zauzimanja vlasti u Kijevu, kralj čelika, kralj medija i kralj vojne industrije Kolomojski je imenovan za gubernatora najbogatije i najgušće naseljene oblasti zemlje, koja ima još jednu karakteristiku: u njoj najvećim dijelom stanuje rusofono stanovništvo, koje se otvoreno neprijateljski odnosi prema državnom udaru, što se odigrao u glavnom gradu.
Osim bogatstva i moći nad medijima Kolomojski može igrati na još jednu kartu: on je u izvrsnim odnosima s krajnjom desnicom, tako da može osnovati, čim je preuzeo dužnost, Bataljon Dnjepar, pravi pravcati odred smrti po nacističkom uzoru, sa zadatkom likvidiranja protivnika nove vlasti i separatista. Uostalom Kolomojski je bio i glavni financijer puča izvršenog na Majdanu.
U martu mjesecu događaju se još i druge stvari. Krim dolazi pod ruski poredak i najveće ukrajinsko poduzeće (Burisma) imenuje kao člana nadzornog odbora Huntera Bidena. Prvi događaj znači da Ukrajina nema više pristup u dvije od tri glavne morske luke, čime Odesa dobija ulogu jedinog izlaska na more cijele zemlje. Tu drugu vijest treba shvatiti u širem kontekstu. Prema “The Business Time-u” Ukrajina je potpisala tijekom prošlih njeseci niz ugovora sa dva kolosa iz Sjedinjenih Država: Chevronom i ExxonMobilom. Oni će biti novi gazde plina u toj zemlji. Zatim tu je i Burisma, njihov ukrajinski par: ovaj je potpuno u stranom vlasništvu. Sjedište tog poduzeća je na Cipru, a tri ključna mjesta zauzimaju sin potpredsjednika SAD, Joe Bidena, sin najvećeg financijera Državnog tajnika Johna Kerryja, a tu je još i bivši poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski; najveći ukrajinski dioničar, nije potrebno ni naglašavati, je naravno Igor Kolomojski. To je poduzeće “Wall Street Journal” definirao kao: “Zločinačku organizaciju političkog kova”.
Posjedujući Krim Rusija sebi može dozvoliti da se uputi sjevernije, dubljim vodama te da napravi jeftiniji i sigurniji naftovod i plinovod. No između Krima i Bugarske cijevi idu dijelom mora, što se nalazi upravo ispred Odese. A Odesa je većinom rusofonski grad, u kojem su simpatije za novu vlast više nego ništavne.
Sljedeći potez opisao je “The Guardian”. “U mjesecu aprilu senator John McCain i Državni podtajnik Victoria Nuland odletjeli su u Sofiju, gdje su se susreli sa predsjednikom Rosenom Plevnelievom. Prije no što su se popeli u zrakoplov s mobitela McCaina otišla je sljedeća sms poruka. “U Bugarskoj je sve išlo glatko. Sad se moramo potruditi u Odesi”. Na što se odnosila ta poruka američkog senatora? Kroz koji dan Bugarska je navijestila namjeru, da do daljnjega zaustavlja radove na South Streamu”. A što je s Odesom?
“Deutsche Welt” je otkrio: “Krajem aprila Nulandova i McCain su po ko zna koji put doputovali u Ukrajinu. Ovaj put su se zaustavili jedino u Odesi. U sjedištu gubernije održavala se sjednica. Na njoj su bila prisutna dva američka ministra, gubernator Dnieprovodska Kolomojski i gubernator Odese Igor Mače, Sekretar za Nacionalnu Obranu i Sigurnost Andrej Parubij i vođa partije Desni Sektor, Dmitro Jaroš.”
Prisutnost Mc Caina i Nulandove nije uopće slučajna. Ne zbog službenih dužnosti, koje obnašaju, nego po tome što oni predstavljaju. Kako je to već prije otkrio Popov, prvi od od dvojice je na čelu složenog sistema terminala, a taj se krije iza dvadeset i dvije revolucije, koje su se jedna za drugom dogodile u svijetu (a neke pri tom nisu bile uspješne) od godine 2000 do danas, a druga ženska osoba bila je šefica CIA-e u Sovjetskom Savezu i bila je, između ostalog, mozak državnog udara u Moskvi godine 1991, koji je doveo do kraja Sovjetskog Saveza (o tome smo već pisali kao i o ulozi Popova).
O čemu su razgovarali, ne zna se. Ono što je poznato je, da je nekoliko dana nakon toga u tom lučkom gradu došlo do pokolja, u kojem je izgubilo živote oko 300 osoba od ruke nacističkih letećih odreda. U tom pokolju, kako je to dokumentirao Popov, direktno su bili umijašani Parubij, Jaroš, Mače i Kolomojski. Od tog dana Odesa je čvrsto u rukama centralne vlade. I to u tolikoj mjeri, da ju je sredinom maja posjetio glavom Karry i čak Biden otac, potpredsjednik Obame, dok su oko luke baš u tim danima započinjali radovi za postavljanje ukrajinskog plinskog terminala.
I tu još nije kraj. Najveća i najbogatija ležišta ukrajinskog plina nalaze se u istočnim oblastima. Baš u onima, koje kontroliraju separatisti. I tako se dogodi da prvo vlada, a potom i novoizabrani Predsjednik otpočnu bjesomučnu ofenzivu protiv buntovnih pokrajina. Tu ofanzivu podržava i pomaže (prema mnogim svjedočenjima međunarodnih izvještača) Bataljun Dnjepar. “Ofenziva koja se isuviše očito podudara s interesima Burisme” piše “Wall Street Journal”.
A sve bi to bilo nemoguće bez jednog od protagonista naše priče: Timothy Bella. Taj Englez od sedamdeset tri godine se od 1959. bavi publicitetom i komunikacijama. “Njegova mreža veza je silno jaka i rasprostranjena je po cijelom svijetu. Bell Pottinger je sjajna multinacionalna kompanija. Godinama već djeluje u tišini i vrši utjecaj na život milijuna osoba”, kazao je o njemu glavni konkurent na polju komunikacija i aktivnosti lobiranja Ujedinjenog Kraljevstva, Mark Borkowski. “Njegove ideje o etici i o moralu jako su različite od onih uobičajenih. Oduvijek se sam hvalio, kako je odvratni manipulator medijima, i još češće, autor pravih pravcatih prevara na štetu javnog mnijenja« napisao je “Daily Telegraph”.
Bell Pottinger je firma koja se bavi komunikacijama. Suvremene firme toga tipa ne bave se reklamama ili time da organiziraju za nekog ured za komuniciranje sa štampom. Njihov je zadatak da stvaraju informacije, da preoblikuju javno mnjenje o nekome ili o nečemu, da promoviraju ratove, da omogućavaju velikim multinacionalnim kompanijama da mogu zagađivati ili eksploatirati sirovine neke zemlje, postižući blagonakloni stav stanovništva.
Vjerojatno bez agencija za odnose s javnošću ne bi bilo Zaljevskog rata, niti bi ratovi u Jugoslaviji krenuli onim tijekom kojim su krenuli, mnoge od navodnih revolucija ne bi imale uspjeha, mnogo diktatora ne bi više bilo na vlasti, multinacionalne kompanije i velike banke imale bi mnogo manje moći. “Moje je duboko uvjerenje, da je s malim brojem riječi, a koje jako djeluju na emocije, mogu preoblikovati uvjerenja javnog mnjenja”, izjavio je Tim Bell.
Bell Pottinger vodila je izborne kampanje za Margaret Tacher, a potom je radila za sve njezine vlade. Imala je za mušterije: korumpiranog predsjednika Borisa Jeljcina, ženu sirijskog predsjednika Assada, diktatorske vlade Uzbekistana i Bjelorusije, Zimbabwea, radila je za egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka i za čileanskog generala Augusta Pinocheta, za marionetsku vladu, koja je instalirana u Iraku za vrijeme Busheve administracije, za ruskog oligarha Borisa Berezovskog, za ratnu industriju različitih zemalja, pomagala je Blairovoj vladi za vrijeme Drugog iračkog rata, spriječila je uspjeh revolucije u Bahreinu 2011, pomogla je da se prekriju zaboravom neke ambijentalne katastrofe, koje je izazvala nizozemska multinacionalna kompanija Trafigura, branila je vladu Šri Lanke od optužbi za pokolje civilnog stanovništva, branila je izdavačku grupu Ruperta Murodocha od skandala izazvanog prisluškivanjem. “Nikad nisam radio za ljevičarske institucije ili za neku lijevu vladu”, objasnio je ponosno Bell.
Godine 2012. Bell Pottinger potpisala je nove ugovore, presudne za našu priču, sa Burismom i sa Kolomojskim. Prema onom što tvrdi “Guardian”, “poduzeće je pokazalo veliku brigu u praćenju pobune na trgu Majdan kao i za sve ostale faze ukrajinske krize.”
Nikada u Europi nije bilo tako velike jednodušnosti u informiranju, kao o događajima, što su se zbivali u Ukrajini. Čak je i pokolj, koji se odigrao u Odesi prošao u tišini, a građanski rat se smatra za “rat terorista”.