Jedno je vjerovati u nevinost, u oprost, u iskupljenje. Sasvim je nešto drugi kad biskup Vlado Košić čovjeka osuđenog za ratni zločin naziva “moralnom veličinom”.
Možda ćemo jednoga dana dočekati da se i biskupe u ovoj zemlji smatra moralnim veličinama.
Ali to se neće dogoditi sve dok biskupi “moralnim veličinama” nazivaju osuđene ratne zločince.
Nije bilo dovoljno to da sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije Vlado Košić sudjeluje u dočeku Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu, po povratku s izdržavanja zatvorske kazne zbog zločina u Ahmićima 1993. godine.
Nije bilo dovoljno ni da Košić izjavi kako Kordić bez obzira na presudu “za njega nije ratni zločinac”.
Nije bilo dovoljno čak ni to da Darija Kordića, jednog od političkih lidera Hrvata u BiH osuđenog za masakr 116 bošnjačkih civila u selu Ahmići, stavi u isti koš sa Zrinskim i Frankopanom, Stjepanom Radićem, Franjom Tuđmanom, pa čak i Alojzijem Stepincem.
Ne, biskup Košić je osuđenika iz Haaga morao nazvati “moralnom veličinom”.
Pogledati djeci u oči
“Tjerali su ga da optuži Franju Tuđmana i Gojka Šuška te si tako smanji kaznu”, kazao je Košić u intervjuu za sarajevski Katolički tjednik. “No on to nije mogao jer je rekao – kako ću se u tom slučaju moći pogledati u zrcalo, kako ću stati pred svoju djecu i pogledati ih u oči? Ne, on je moralna veličina jer je na sebe preuzeo teret krivnje koja nije utemeljena na činjenicama”.
“Preuzeo teret krivnje”. A to je ono što ga uzdiže uz bok još jednoj važnoj vjerskoj ličnosti, onoj kojoj je, kako reče Košić, prije dva tisućljeća “jedan ljudski sud presudio smrtnom kaznom”, pa stoga ovaj hrvatski biskup zadržava pravo da “sumnja u svaki ljudski sud”.
Ima Košić pravo sumnjati. Ima pravo vjerovati u Kordićevu nevinost. Ima pravo opraštati, ima pravo nuditi utjehu.
Ali nema pravo s pozicije moralnog dušebrižnika osuđenog ratnog zločinca, onog koji – za razliku od Isusa – ima na duši 116 nevinih žrtava, proglašavati moralnom veličinom.
Ne u crkvenoj odori, ne na biskupskoj dužnosti, ne u ulozi predsjednika Komisije za pravdu i mir HBK.
Pravdaju zločine
Pa ipak, to je ono što hrvatski biskupi, zajedno s dijelom klera, već godinama čine. Zatvorenog Ivu Sanadera proglašavaju “žrtvom komunista”, optužbe protiv Tomislava Merčepa za ubojstva i mučenja opravdavaju “okolnostima”, posjećuju uhićenog Branimira Glavaša, pravdaju zločine, opravdavaju zločince, ignoriraju presude, a presuđene proglašavaju žrtvama ili, kao u ovom slučaju, moralnim veličinama.
Ne zato što su se ti presuđeni pokajali, zatražili oprost ili izrazili žaljenje zbog nevinih žrtava. Nego zato što nisu cinkali svoje nadređene.
Biskup Košić proglasio je Darija Kordića moralnom veličinom prvenstveno zato što je krivnju preuzeo na sebe. Što je iskupio grijehe Šuška i Tuđmana.
Osuđenom Kordiću, kako se može zaključiti iz Košićeva tumačenja, ne bi bilo neugodno pogledati svojoj djeci u oči zbog presude za ubojstvo staraca, žena i djece u Ahmićima, neugodno bi mu bilo ako bi svalio krivnju na svoje političke patrone iz Zagreba.
I zato je Kordić moralna veličina.
I zato biskup Vlado Košić to neće biti.
Nameću sudove
Zajedno sa svojim crkvenim kolegama koji ne vjeruju u ljudske sudove, pa zato nameću vlastite, koji ne osuđuju zločine ukoliko su počinjeni u ime hrvatstva, koji ne žale žrtve, već često same zločince proglašavaju žrtvama.
Sve ono ostalo može se podvesti pod pravo biskupa da se politički izjašnjavaju: i Košićeve komentare o udbašima i njihovim sinovima koji maltretiraju dobre Hrvate, i crkvene poruke o crvenoj pošasti, nenarodnoj vlasti i komunjarama.
Ali kad jedan biskup osuđenog zločinca proglašava moralnom veličinom, u javnosti, pred vjernicima, pred običnim građanima, onda to nije ništa drugo nego nemoralna gadarija.
Jer, ne samo da to dovodi u pitanje crkveni moral, već i pravo Crkve da uopće govori o moralu.
Ne dok veliča osuđene ratne zločince.
Izvor: 24sata