Nešto je u ovim najnovijim zamjenama u vladi Zorana Milanovića, blago rečeno, neobično ili čak iščašeno. Boris Lalovac, koji je zamijenio Milanoviću mrskog Slavka Linića, najavio je politiku kontinuiteta sa svojim prethodnikom. A novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, koji je uskočio umjesto Milanoviću omiljenog Željka Jovanovića, već je u prvom predstavljanju rekao da će voditi ministarstvo sasvim drugim pravcem. Razdjelnicu prema svom predšasniku napravio je, da stvar bude intrigantnija, na užarenom pitanju odnosa prema Katoličkoj crkvi. Jovanović je, svatko će se lako sjetiti, oštro polemizirao s pripadnicima crkvenog vrha oko novih školskih predmeta zdravstvenog i građanskog odgoja, nazivajući ih “ljudima u mantijama” koji djeluju “u režiji zločinačkog HDZ-a”. To se, strogo uzevši, isključuje s pristojnom i uglađenom javnom komunikacijom, iako se, jednako strogo uzevši, mora reći da se do danas nije javio baš nitko tko bi argumentirano pokazao što je tu, dovraga, netočno. Usto, Jovanović je ovo izrekao kao više nego opravdano reagiranje na izjavu pomoćnog biskupa Valentina Pozaića koji je Milanovićevu vladu usporedio s nacistima i komunistima (baš tako, s jednima i drugima istodobno!) i manje-više otvoreno pozvao hrvatske građane na pobunu protiv te dvoglave nemani.
Bilo kako bilo, novi ministar Mornar prešao je preko ovoga kao ribaćom četkom preko palube. On će, naznačio je važno, imati sasvim drukčiji odnos prema crkvenim glavešinama, pa je kao svoj prvi potez najavio odlazak na noge kardinalu Josipu Bozaniću i nadbiskupu Želimiru Puljiću. To je smjesta izazvalo malu uzbunu, pa je Gvozden Flego, vrlo kompetentan ministar u istom resoru iz prijašnje SDP-ove vlade, one Račanove, čak javno posumnjao da je Milanović, koji je sjedio do Mornara dok je to izricao, uopće slušao što je ovaj govorio. Ali onda se sam korigirao i rekao da ne može biti da je ovoga uzeo za ministra, a da se prethodno nije obavijestio o njegovim stavovima i namjerama. Tako je otklonjena sumnja što ovo zapravo znači.
Ako je u prošlom broju ovog tjednika Mornar s pravom nazvan “ministrantom obrazovanja”, u ovome se s jednakim razlozima i Milanovića treba osloviti primasom hrvatske vlade. Jer jasno je da odlazak njegovog ministra u neku vrstu pokajničke audijencije Bozaniću i Puljiću znači nešto sasvim drugo od Mornarovog objašnjenja da je Hrvatska “pretežito katolička zemlja”. Pa se, biva, podrazumijeva da se on ovako odnosi prema prvacima katoličkog klera. Da, Hrvatska jeste katolička zemlja. Ali ona nije katolička država, što se razlikuje jedno od drugog kao nebo od zemlje ili raj od pakla, da ne nabrajamo druge slične antipode.
Logično je da u katoličkoj zemlji svjetovna vlast uvaži vjersku pripadnost većine građana i da, što je najčešći slučaj, dopusti uvrštavanje vjeronauka u školsku nastavu. Ali samo i jedino u katoličkoj državi ona dopušta da se crkvene hijerarhije upliću i u ostatak nastavnog programa, u ovom slučaju u zdravstveni i građanski odgoj, jer se to smatra međašima sekularne, laičke države. Na isti način, samo u katoličkim državama svjetovne vlasti spuznut će toliko nisko da odnose s Vatikanom reguliraju tako da na njega prenesu čitave naramke svoga suvereniteta, i to većina zemalja zaista i ne radi. Ali Hrvatska je napravila baš tako. Prenijela je na Vatikan važne dijelove državnog suvereniteta, i to nakon što ga je s mukom stekla u krvavom ratu devedesetih, sklopivši s njim ugovor koji recimo čak izuzima svećenstvo iz zakonom propisane procedure krivičnog progona. Tako je sebe samoproglasila nekom vrstom male i potuljene katoličke kolonije Svete Stolice, što ona, bez imalo hiperboličnog navlačenja, danas zbilja i jeste. Doduše, potpis na tu podaničku poziciju, koja Hrvatsku spušta ispod razine ogromnog dijela katoličkih zemalja u Evropi i svijetu, stavila je prijašnja, Tuđmanova vlast. Ali ova sadašnja vjerno servisira potpisano, iako su se čak i po spomenutom ugovoru (preciznije ugovorima) odavno stekli uvjeti za njegovu reviziju.
Nedavno je bivši predsjednik Stjepan Mesić otvoreno kritizirao Josipovića i Milanovića što te uvjete drže i frižideru i ne pokrenu postupak revizije, što je kritika s krajnje meritornog mjesta. Jer Mesić je svoja dva mandata (2000. – 2010.) ispunio nečim sasvim drukčijim nego što danas gledamo. Ni on, istinabog, nije zatražio reviziju ugovora s Vatikanom, ali je odnose s Crkvom zaoštravao otprilike onako kako je to radio i Jovanović, ali s puno više konkretnih poteza (prijetnja tadašnjem predvodniku nacionalističkog katolicizma, vojnom ordinariju Jurju Jezerincu, da će mu zabraniti ulazak u vojne objekte), pa i direktnih interpelacija u Vatikan. Rezultat je bio da je Jezerinac vrlo brzo i smjerno utišao militantne trube, iz kojih sve do najnovijih dana više nije treštalo kao što je nekada znalo, što je savršen dokaz da je ovakav pristup efikasniji od današnjeg “čembrlenovskog” podilaženja Crkvi od strane Josipovića i Milanovića.
To se ovih dana bjelodano potvrdilo. Nakon što je ratni zločinac Dario Kordić pušten iz zatvora, najviđeniji su ga predstavnici katoličkog klera (već spomenuti Pozaić, sisački biskup Vlado Košić i nanovo osokoljeni Jezerinac) dočekali uz upravo odvratne rukoljube i još odvratniju kuknjavu da je taj čovjek nevino osuđen kao Isus Krist. Ovo treba pamtiti kao valjda najveći moralni brodolom službenog hrvatskog katoličanstva, i to brodolom koji nije izazvao nitko izvana, nego je prouzročen iznutra. A kako su spomenuti biskupi, kao i sam Kaptol, s neskrivenim zadovoljstvom pustili da se Kordićev doček u Zagrebu dogodi uz obavezni ritual ustaških pozdrava i simbola, ovome treba dodati i sljedeće.
Popuštati, a pogotovo podilaziti ovakvoj Katoličkoj crkvi, znači ići niz dlaku daleko najreakcionarnijoj, najnatražnjačkijoj instituciji danas u Hrvatskoj. Da, da tu je i HDZ, ali on je pod nadzorom Bruxellesa, koji je daleko od savršenog, ali je ipak djelotvorniji od onog iz Vatikana, o čemu dovoljno govori najavljena kanonizacija kardinala Stepinca. Time je Kaptol promoviran u glavnog nositelja nostalgije za NDH, što je groteskno upravo do boli. Naši katolički popovi predstavljaju sebe kao ultimativne suvereniste, a uzor im je zločinačka država koja je imala glavu u Berlinu i Rimu, čemu je sada priključen i Vatikan s već spomenutim privilegijama. Kada se sve to zbroji, ispada crno na bijelom da je ovdašnja Katolička crkva zapravo najveći raspikuća hrvatske države. I ako je ministar Mornar baš tu našao vezati brod, bolje da se na njega nije ni ukrcao.
Izvor: novosti