U času kad sam na radiju čuo vijest o smrti Stipe Šuvara, sjedio sam u plastičnom kiosku nautičke lučice u Lumbardi i nisam mogao vjerovati: nakon svih poraza, napada i godina života na margini, Stipe se činio vječnim i nesalomljivim, nalik strip-junacima čija saga vazda traje pod egidom “nastavit će se u sljedećem broju”. U potpunoj tišini i smiraju dana, s pogledom na svjetionik, Pelješac, Mljet i Lastovo, intimno sam se pozdravio sa Šuvarom, ali i s nadom da je drugačija Hrvatska ipak moguća. Ovih dana, točnije 29. lipnja, navršilo se točno deset godina od smrti posljednjeg doajena hrvatske ljevice i čovjeka čiju prazninu još nitko nije nadomjestio; okrugle godišnjice prisjetio se samo novinar “Slobodne Dalmacije” Damir Pilić.Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih. No od svega što je u materijalnim tragovima iza njega ostalo čak je bitnije ono nematerijalno. Stipe naime nikad nije izdao društvo, ideje i principe koji su ga formirali i othranili. U času kad su brojni nekadašnji drugovi počeli otkrivati političke Hrvate u sebi i masovno prelaziti u HDZ ili slične stranke, a oni rijetki preostali unutar Partije započeli proces dubinskog redizajniranja stranke u kojoj više nije bilo mjesta za ljevicu, južnoslavensku uzajamnost i hrvatske Srbe, Stipe je ostao na drugoj strani mosta, manje-više sam. Malo je takvih usamljenosti na svijetu. Još u prapočecima suprotstavljen Miloševiću, jedan od rijetkih koji su odmah uočili kamo njegova politika smjera, ne baš sklon reformskoj politici po diktatu MMF-a provođenoj od strane saveznog premijera i posve nesklon hrvatskom nacionalizmu, Stipe je naglo ostao sam, a da se ni u čemu nije promijenio. Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti.
Da je rođen koje desetljeće ranije, Šuvara ne bi bilo teško zamisliti kao Miću Ranovića iz Davičove “Pesme” ili kao nekog od tragično stradalih momaka iz Prvoga splitskog odreda. Vjernost nekim principima i idealima iskazao je i znatno prije raspada zemlje i društva, kad se kao vrhunski sociolog svjetskog kalibra okrenuo onome što ga je opterećivalo, a to je sudbina hrvatskog sela. S takvim pristupom i poslovičnim cinizmom, u kombinaciji s visokim funkcijama koje je obavljao, pokazao se, paradoksalno, kao eksces unutar partijske hijerarhije.
Nakon svega što je proživio, nije mu preostalo ništa drugo doli iskrenog čuđenja i ustrajavanja. Jer čuđenje je bilo jedino što je razumnom čovjeku nakon svega moglo preostati: čuđenje nad činjenicom da ga se namjerno gazi na pješačkom prijelazu, da ga se po zagrebačkim restoranima provocira pjevanjem ustaških pjesama i na njega repetira pištolj koji pukim slučajem neće opaliti ali će poslužiti kao hladno oružje, da ga zajednica koja mu je do jučer klicala po nogometnim stadionima sada izopćuje. I, na koncu, čuđenje nad radničkom klasom koja je potpuno svjesno izabrala put u rat, nacionalizam i kapitalizam, odrekavši se svega što je do tada izgradila. Tko tu koga nije razumio na kraju je manje bitno – Šuvar Hrvatsku ili Hrvatska Šuvara. Ako ništa drugo, podijelio je sudbinu Krleže, koji je morao čekati ponudu sarajevskog Oslobođenja da mu izda sabrana djela; na isti je način Šuvarovu ključnu i gotovo proročansku knjigu “Vrijeme iskušenja: jugoslavenski socijalizam između vizija i posrtaja” 1988. izdalo – zalaganjem još jedne tragične figure, Nijaza Durakovića – Oslobođenje. Jer tada, kao ni danas, gotovo nikoga u Zagrebu nije zanimalo što Šuvar ima za reći. A imao je (i rekao je) dosta toga.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske. Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo. Potpuno svjestan okolnosti, ipak je za sobom ostavio donkihotovski pokušaj SRP-a i Socijalističke partije Hrvatske te jedan mali, ali hrabri list, “Hrvatsku ljevicu”.
Zamjerali su mu Bijelu knjigu i reformu školstva, iako su zaključci toga famoznog stenograma gotovo točno predskazali kakve će uloge u budućnosti nositi spominjani autori, a zamalo svi ministri obrazovanja pokušavaju, s lošim namjerama, kopirati njegov sustav.
Hrvatska je i deset godina nakon njegove smrti zemlja u kojoj prevladava nacionalističko stanje svijesti i u kojoj za njegove ideje još nema mjesta. Predstavljao je ono što je Hrvatska mogla biti, a što je s takvom strašću odbacila da je posve izvjesno da ga nije ni zaslužila. Bio je čovjek uvjeren u ono što govori i uvijek na strani slabijega, pa je tako, dok se SDP odricao hrvatskih Srba, bio jedan od rijetkih koji se iznimno zalagao za njih. U vremenima kad je radništvo samo potpisivalo kapitulaciju i dobrovoljno izručivalo svoje tvornice novopečenim tajkunima, pod krinkom krhke vizije o svijetloj budućnosti unutar EU-a, on im je otvoreno govorio što ih ondje čeka.
Kao što nije bilo veće osamljenosti od one Stipine u času kad su svi napuštali ljevicu, na isti su način s njegovim očajničkim pogledom i izrazom lica dok je predsjedao 14. kongresom SKJ usporedive jedino suze Sonje Lokar. Stipe nije plakao, samo je tupo gledao, ali ne stoga što mu nije bilo jasno kamo sve vodi, nego zato što je ostao suštinski revolucionar, borac koji već smišlja sljedeći korak. Iz mora stvari kojima nas i danas može naučiti, ostaje ponajprije snaga da se bude svoj i izdvojen i u crnim vremenima i da se ideali ne žrtvuju u ime malograđanskog života. Da je samo to ostavio, bilo bi i previše za jedan ljudski život.
Izvor: novosti