Mala zemlja za velike obavještajne podvale

Čitajući, imamo dojam kako se tu radi o lekareovskim zapletima i kakvim romantičnim pričama, no čim anticipiramo hrvatske sadržaje, uviđamo kako u našim krajevima gotovo nije moguće imati bilo kakav dnevnopolitički zaplet bez obavještajnih ili paraobavještajnih elemenata.Najnoviji je primjer navodna podvala, aktualnom predsjedniku države i kandidatu za sljedeći mandat, dr. Ivi Josipoviću, projekata difamacije protukandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, pod nazivom Barbika. Ni po čemu izuzetak, sjetimo se samo političkih sukoba devedesetih godina, prisluškivanja novinara prilikom potrage za generalom Gotovinom ili nedavnoga raskola u najvećoj vladajućoj stranci na liniji zlouporabe državnih službi, ova je afera metafora hrvatske političke scene od uspostave moderne državnosti. Dapače, neki neovisni novinari poput Željka Peratovića upozoravaju da je hrvatska elita nastala na dokumentu o transformaciji UDBA-e iz 1986. godine, kada su se republičke obavještajne elite, bivše savezne države, dogovorile da profitiraju od nadolazeće tranzicije integracijom u sve segmente društva.Raspisali se mediji o obavještajnom i paraobavještajnom radu, o nadimcima političara poput Lignje, Kena i sličnih, o autorima tih projekata, o prirodi obavještajnog podzemlja, o tomu kome bi što odgovaralo u ovoj najnovijoj aferi. Ako tome dodamo dokaz nepravilnosti prilikom zapošljavanja u hrvatskim obavještajnim službama, sjetimo se samo pacificiranja krajnje desnice iskaznicama tih službi u prošlosti, koji je ovih dana javnosti podastro Odbor za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora, mogli bismo zaključiti kako je ovo mala zemlja za velike podvale. Doista, čini se kako u društvo tako integrirani „službenici” i ne rade ništa drugo nego kopaju ili fabriciraju dokumente, što je postalo nakaznim poput anoreksije suvremenih Barbika.

Poznati dvostruki špijun iz hladnoga rata, Markus Wolf, u svojoj knjizi „Čovjek bez lica” daje prikaz funkcioniranja najjačih obavještajnih službi toga vremena, skicirajući ih kao važne za nacionalnu sigurnost i ekonomiju svojih zemalja. Ključnim za ozbiljnost službe drži njihovu čvrstu kontrolu od strane državnih elita. Ozren Žunec je u svojim novinskim analizama, prije nekoliko godina, dao i teoretsku podlogu svega ovoga obrazlažući kako zemlje u kojima obavještajne službe imaju veliki dnevnopolitički utjecaj vrlo rijetko posjeduju vlastitu sigurnosnu suverenost, ali i političku stabilnost. Moderni demokratski sustavi, osim obavještajne kontrole od strane elita, radi usmjeravanja u smjeru općega dobra poznaju parlamentarne i vanparlamentarne kontrole tih službi, rekao je ovih dana Tin Gazivoda.

Iako nepravilnosti postoje u svakoj zemlji, te iako je priroda obavještajnoga rada kretati se prema komplotima, dojma sam kako u nas sve ti demokratski standardi postoje samo u teoriji, pa tako samo teoretski postoji sigurnosna i politička stabilnost. Jer dok naša zemlja obara sve rekorde u trajanju recesije, kada se pad stope nezaposlenosti postiže iseljavanjem, te kada nam zemlja vapi za sadržajem, obavještajni i paraobavještajni likovi pokušavaju odvući pažnju na – genitalije jedne kandidatkinje.

Suštinska sadržajna reforma obavještajnoga sustava, anuliranje prakse stvaranja paraobavještajnog podzemlja financiranjem medija i udruga za djelovanje isluženih kadrova, te sadržajna parlamentarna i izvanparlamentarna kontrola, imperativ su postizanja sigurnosne i političke stabilnosti ove zemlje.

I za to je, prema mojem mišljenju, ključno je da se biračima omogući da biraju osobe, nasuprot stranačkih listi čiji je poredak redovito sastavljen u obavještajnim i paraobavještajnim laboratorijima koji svoj kontinuitet imaju sve do ishodišta hrvatskoga višestranačja.

 

Izvor: seebiz