Svaki je rat imao svoj odloženi kraj. Ono što je nakon ratova za raspad Jugoslavije bio “posttraumatski stresni poremećaj” ili, narodskim inglišom, “pi-ti-es-pi”, pedesetak godina ranije, po završetku narodnooslobodilačke borbe, bila je “partizanska bolest”. Različite po simptomima i društvenoj koreografiji, ratne su se bolesti duše nastavljale na ratove, nalikujući im po nekoj višoj, liječnicima i povjesničarima, nedokučivoj dijagnozi. Po završetku Velikoga rat, ratnici bi se vraćali s fronte ili iz zarobljeništva, i onda naglo zašutjeli, da do kraja života ne progovore ni riječi. Takva je bila njihova bolest, to je bio odloženi kraj Velikog rata. Legende o onima koji su tako zašutjeli prenosile su se desetljećima kao istina ili šifra Prvoga svjetskog rata, kada nije bilo “partizanske bolesti”, jer nije bilo ni partizana, niti se znalo za “posttraumatski stresni poremećaj”, jer se ni Jugoslavija nije mogla raspadati, pošto se još nije ni sastavljala. U mome djetinjstvu bila je još živa legenda o onima koji šute. Po Drveniku sam bježao od starca, odlikovanog časnika Bosanske regimente, iz vikendaškoga naselja između Donje i Gornje vale, koji je šutio već pola stoljeća. Plašio sam ga se, godinama mi je zalazio u snove. Kroz njega, i kroz svoga djeda, sudjelovao sam u Velikom ratu, iako se završio četrdeset osam godina prije mog rođenja. Dok ovo pišem, četrdeset osam mi je godina.
Kratka autorefleksija, priča, crtica, mikroesej “Neposlano pismo” duga je pet krupno štampanih stranica knjige, stala bi na jednu novinsku stranicu, iako je u njoj faktura romana. “Neposlano pismo” i jest roman, sastavljen od malo riječi, onako kako bi se priča o šutnji i samoprepoznavanju jedino i trebala ispričati.
Barba Petar je piščev ujak, koji je umro petnaestak godina prije njegova rođenja, kratko nakon što se iz rata vratio nijem. Imena mu se nije spominjalo, “osim kada se govorilo o nekretninama”, u kući nije bilo nijedne njegove fotografije, a u pogledima odraslih, naročito majke, osjećalo se da ga s užasom traže i prepoznaju u pokretima, riječima, izrazima lica njegovih nećaka. Petra su, u strahu od njegove mračne šutnje, zatvorili u šibensku duševnu bolnicu, ali nije tamo ostao dugo. Ostao je, međutim, da poslije smrti živi u porodičnom strahu od ludila.
Mati je i prije dječakova rođenja bila “zaljubljena u svog brata”, ali ne u Petra, nego u onoga drugog koji je otišao u Ameriku, i živio bogat i uspješan. Pateći zbog njegova odsustva, naumila je da dječak postane on – taj veliki u uspješni brat – pa mu je nadjenula ujakovo ime. Tako mu je zadala pravac u životu, ispunila ga smislom. Ali njemu je bilo tijesno s toliko smisla i s toliko dovršene, uređene i sređene sudbine. Ili se naprosto nije rodio takav, nalik barbi iz Amerike, nego je bio sličan onome drugom, od čije su sudbine svi htjeli pobjeći, pa mu više nisu ni ime spominjali, djeci o njemu ništa nisu rekli, praveći se da ni sami o njemu ne znaju ništa. A možda nisu ni znali, jer što bi oni koji govore mogli znati o onome koji je zašutio?
Da ga ne bi razvukli i rastrgnuli, u pokušaju da od njega načine uspješnog barbu iz Amerike, da ne bi poludio stiješnjen u tuđoj, dovršenoj sudbini kao u grobu, dječak je naselio pustu, mračnu i bez prozora, ničim naseljenu dušu barba Petra. U razgovorima s njim, tako neprisutnim, u neposlanom pismu, napisanom u formi književnoga teksta, mikroeseja ili romana, piše: “Moj pogled ipak nešto nema čega si ti, kao i svatko tko je odsutan, gladan: nema činjenica, detalja, nijansi. Odsutnost, koja je veliko opće mjesto, liječi se tako što se ide sporo od stvari do stvari, od misli do misli i od događaja do događaja. Znajući to, trudio sam se da gledam – učio sam se gledati, ali bez uspjeha. Svaki put kada sam bio blizu neke smirene pozornosti javljao se daleki glas koji je govorio: Pusti, to nije ništa važno. I neka izmaglica se dizala nad prizorom. Čak i onda kada sam skrušeno u sebi ponavljao: blagoslovljeno sve što je za postojanje – ja sam to što ovog časa zovem činjenicom doživljavao kao onu moju i tvoju rodbinu koja te se sramila. Možda ću još, uz tvoju pomoć, uz tvoju želju, činjenici uspjeti pogladiti leđa bez straha da će mi odgristi ruku. (…) Davno sam kod jednog teologa pročitao kako i svaka bolest sudjeluje u gradnji zadnje slike svijeta.”
Danijel Dragojević svoje knjige, načelno, objavljuje u samo jednoj nakladi. Nju, naravno, odredi izdavač. Ali nema drugih izdanja, novih edicija, knjiga na sniženju, bestselera. Nema ni izabranih pjesama, sabranih djela u više tomova, zasebnoga ili zajedničkog sveska u Stoljećima hrvatske književnosti. Dragojevićeve knjige su poput likovnog artefakta, multioriginali koji se ne mogu dalje kopirati. Rijetko ih se nađe u antikvarijatima, zato su tako dragocjene za svoje malobrojne čitatelje. U knjižarama – ako u Zagrebu 2014. postoji nešto što bi se smjelo nazvati knjižarom – obično se može naći samo zadnji Dragojevićev naslov. Prethodnih više nema. Otkrije li danas neki čitatelj Dragojevića, dobro će se pomučiti da po javnim knjižnicama sakupi i pročita njegove prethodne knjige.
Ovo je načelo vrijedno poštovanja. Mudro je biti redovnik i isposnik među nedarovitim zavidljivcima, čiji se književni i kulturni značaj rasprostire od Bregane do Bajakova, a djela su im trajna kao jogurt na suncu. Ali i da nije njih, dobro je kada velike priče ostaju skrivene.
To “Neposlano pismo”, koje mi sve češće dolazi u pamet, u godini Sarajevskog atentata, s kojom je započela evokacija Velikog rata, ona medijska i prigodna, a s njom i privatna, porodična i emocionalna, tiskano je 1985. u knjizi “Rasuti teret”. Objavljena u izdanju beogradskoga Nolita, u, kako piše na zalistu, dvije tisuće primjeraka, ona je među nekoliko najdragocjenijih knjiga koje posjedujem. Platio sam je 1000 dinara – toliko je koštala čim je izašla – u Nolitovoj knjižari, u Ulici Jugoslavenske narodne armije, imao sam devetnaest godina, upravo sam se vratio iz vojske. Čitao sam je tada, i ponio je 1993. sa sobom u Zagreb, kada sam u kasno proljeće odlazio iz Sarajeva. Nisam je izgubio ni u jednoj od desetak uglavnom traumatičnih selidbi tokom sljedećih deset godina. Dugo mi je najvažniji tekst u knjizi bio “Otac Miljenka Stančića”. Danas, o ranome kišnom popodnevu, nekoliko dana pred stotu godišnicu Sarajevskog atentata, čini mi se da mi je najvažnija “Crkva svetoga Spasa”. “Neposlano pismo” i dalje je Dragojevićevo a ne moje, čitateljevo, tako da mi ne može biti najvažnije. Iako će, možda, jednom postati.
“Rasuti teret” izašao je u možda i najljepšoj esejističkoj ediciji našega doba. Knjiga bijelih korica, naslovnice uokvirene tankom crvenom crtom, čiste i precizne tipografije. Ime pisca i naslov ponovljeni su pri vrhu hrpta, uspravnim, vrlo sitnim slogom.
Na titularnoj stranici opet su samo ime pisca, naslov i ime izdavača, ali uz diskretni font, neopterećen logotipom, grbom ili znakom, kakav je i na naslovnici, ovdje stoji i ime grada: Beograd. Svi drugi podaci: ime glavnog urednika (slavni Miloš Stambolić), uredništvo (Nikola Bertolino, Ivan V. Lalić, Milica Nikolić, Borislav Radović, Jovan Hristić), imena tehničkog urednika (Bogdan Čurčin), korektorke (Anka Teofanović), dizajnera korica (Žarko Rošulj) i recenzenta (Jovan Hristić), kao i naziv štamparije (Birografika, Subotica), diskretno su navedeni pri dnu zalista.
Klapne na knjizi jedino su mjesto na kojemu su dizajner i urednik dopustili malo gužve i nereda. Niz prednju se klapnu spušta urednički opis djela, u kojemu je čitatelj, bez upotrebe nepriličnih reklamno-marketinških hiperbola i komplimenata na račun pisca, obaviješten kakva mu se knjiga našla u rukama. Hristićev tekst – on je, vjerojatno, sastavio tekst za klapnu – prije sliči dobroj leksikografskoj natuknici, ili novom mikroeseju, nego propagandnom pozivu na kupovinu i čitanje. U to vrijeme, da se pamti, knjige su gole stajale u rafovima knjižara, nudeći se prstima i oku znatiželjnika. Nije bilo knjiga u vakumiranim prezervativima. Da jest, bila bi to strašna uvreda za kupca.
Na stražnjoj klapni su, ispod autorova fotoportreta, naslovi i godine objave prethodnih Dragojevićevih knjiga. I to je, zapravo, sve. Na zadnjoj korici nema nijednog slova, nikakvog znaka, samo plastificirana bjelina, koja je s godinama malo potamnila. Uvez je dobar, premda samo lijepljen, a ne prošiven pa lijepljen, kao što nalaže standard, nakon tolikih godina i dalje se dobro drži. Izdržao je brojna presavijanja i ne baš nježna čitanja, u različitim okolnostima, na putu, u vlaku i avionu, na plaži, u postelji i u kavani. Sljedeće godine, moj primjerak Dragojevićeve knjige će navršiti punih trideset.
Izvor: jergovic