Osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je svakog dana davala Kosovu 2,6 milijuna dolara iz saveznog Fonda za nerazvijene, a manjim dijelom i iz proračuna za osiguravanje potrebne razine zdravstva, školstva i socijalnih službi. Preračunato na današnju vrijednost, to je obilato preko sedam milijardi kuna godišnje. Kosovari su taj novac trošili kako su htjeli, bez ikakvog uplitanja federacije ili Srbije, čija su autonomna pokrajina bili. Po jugoslavenskom ustavu, Kosovo je imalo veća prava nego na primjer Bavarska u SR Njemačkoj. Bilo je “dio Srbije, ali i konstitutivni dio federacije”. U životu je prevladavao drugi dio te pitijske formulacije.Pa ipak, u ekonomskoj krizi i političkoj klimi nastaloj poslije Titove smrti, svi su Kosovari povjerovali da ih Jugoslavija eksploatira. Početkom 1981., ni godinu dana nakon Titovog silaska sa životne i političke scene, na sjednici Centralnog komiteta jugoslavenske partije predsjednik kosovskih komunista Mahmut Bakali ustvrdio je da je položaj Kosova u Jugoslaviji loš. Postoji odluka, rekao je on, da društveni proizvod Kosova mora rasti duplo brže od prosjeka Jugoslavije, a on raste samo 60 posto brže. Naravno, računato po glavi stanovnika, ali to je jedino moguće i pravedno, dodao je Bakali, svjestan da je natalitet na Kosovu nekoliko puta veći nego u bilo kojem drugom dijelu Jugoslavije. Služba za informiranje CK-a odmah je upozorila novinare da to ne spominju, vjerojatno zato da ne bi loše djelovalo na međunacionalne odnose u zemlji. Ali kako je sloboda tiska tada bila mnogo veća nego što se danas želi prikazati, većina je to shvatila kao upozorenje na atraktivnu činjenicu, koju svakako moraju unijeti u svoje izvještaje.
Zato ljudi zainteresirani za politiku nisu bili previše iznenađeni kad su uskoro izbile demonstracije na Kosovu, na kojima se skandiralo “Trepča radi, Beograd se gradi!” Reagiralo se policijom, zvijezda Mahmuta Bakalija je potamnila, ali nitko nije imao snage i hrabrosti da pita kosovsku političku birokraciju zašto nije trošila novac koji je dobivala od Jugoslavije na jačanje proizvodnje i nova radna mjesta, umjesto na velebne građevine kakva je bila biblioteka u Prištini ili na studije albanologije, čija diploma nikoga nije osposobljavala za produktivno zaposlenje.
Ekonomska kriza koja je tada zahvatila Jugoslaviju dovela je puknuća lanca upravo na Kosovu, koje je bilo najslabija karika. Nekoliko godina poslije, već su svi u Jugoslaviji, isto kao i Kosovari, vjerovali da ih eksploatiraju oni drugi. Tako je i prije Miloševića bila postavljena scena na kojoj se odigrao njen raspad. Kad je Ante Marković, čovjek izvan kruga vladajuće političke birokracije, konačno dobio šansu, za sve je već bilo prekasno.
Danas, skoro 35 godina kasnije, priče o eksploataciji i osamostaljenju postale su europski, pa i svjetski fenomen. Škotsku navodno eksploatira Engleska, Kataloniju Španjolska, u Belgiji Flamanci Valonce (ili obratno), Venecija se dosjetila da je stoljećima bila samostalna pa se želi odvojiti od Italije, dok ukrajinski kaos nema smisla ni spominjati. Čak se i na Havajima razmišlja o osamostaljenju od SAD-a. Je li dakle Franjo Tuđman bio u pravu tvrdeći da nijedna višenacionalna država nema budućnosti? Danas se s njim slažu mnogi, pa i lijevi, sociolozi i politolozi. Previše je životnih dokaza za tu tezu.
Što je, međutim, zajedničko svim tim pokretima? To da jačaju u vremenima krize. Oni postoje uvijek, ali zatvoreni u kabinete i međusobna prepucavanja neuspješnih birokrata (za neuspjehe su uvijek krivi drugi) i knjiških moljaca, opsjednutih nacionalnim mitovima i starom slavom. I, naravno, svećenicima svih konfesija, koji se smatraju opunomoćenim posjednicima apsolutne istine i čuvarima pravih, starih vrijednosti. Mnogi od njih zamijenili su boga nacijom, što je hereza zbog koje bi nekad plamtjele lomače.
Ali sve je to ostajalo u drugom planu dok ekonomija nije skrenula u slijepu ulicu i društvo prestalo funkcionirati. Tada odjednom njihove teorije nailaze na najširi odjek, oni postaju zvijezde, ponekad i lideri nacionalnih pokreta, a u određenim prilikama (kakve su postojale i kod nas) nešto što Nijemci zovu Schreibtischmörder. Ubojice za pisaćim stolom.
Iako se uvijek mnogo govori o osujećenom identitetu, u osnovi svakog pokreta za osamostaljenje je računica karakteristična za vrijeme krize. Tko koga eksploatira, odnosno tko koga izdržava. Rusi su izračunali da oni snose najveći trošak za održavanje SSSR-a i da bi im samima bilo bolje. Česima je matematika pokazala da će im odvajanje Slovačke apsolutno koristiti. Zašto se i Jugoslavija nije razdružila mirno i civilizirano? Zato što smo mi divljaci, glasi mazohistički, ali općeprihvaćen odgovor. Istina je ipak drukčija i krije se u staroj mudrosti da je sve prolazno, samo su interesi vječni. I SSSR i Čehoslovačka nestali su u miru i spokoju jer je to odgovaralo njihovim najvećim dijelovima. Male se nije ništa pitalo. Naš je slučaj bio bitno drukčiji. Ista je bila samo kriza.
U današnjoj europskoj krizi, kojoj se ne vidi kraj, Katalonci su izračunali da su bogatiji od ostatka Španjolske, a Venecijanci da više daju državi Italiji nego što od nje dobivaju. Cinici kažu da škotske računice ovise o cijeni nafte u svijetu. Čim je ona skuplja, pokret za nezavisnu Škotsku, koja ima nalazišta u Sjevernom moru, dobiva na snazi. Naravno, i obratno. Ne računaju samo veliki matematičari. I obični ljudi, čak i ako su zaraženi iracionalnim nacionalizmom, gledaju i traže vlastite interese. Njima je, međutim, najlakše zamazati oči i prodati rog za svijeću. To se ponekad događa na apsurdan, pa i burleskan način. Tako se sada može pročitati kako neka žena iz poplavljenog slavonskog sela kaže da je čula kako nije dobila ništa od doniranih stvari, a konkretno joj treba krevet, jer su one otišle – u Obrenovac. I novinar to prenosi kao normalnu pretpostavku.
Na tom malom primjeru lako je uočiti mehanizam krize. U jeku najveće tragedije, ljudska solidarnost i velikodušnost bile su ohrabrujući korak naprijed. Kad su usaljeni birokrati iz Crvenog križa zakomplicirali podjelu pomoći, žena bez kreveta reagirala je isto kao Katalonci ili Venecijanci pod pritiskom nezaposlenosti, ili Škoti koje vlada u Londonu guši sumanutom politikom rezanja troškova i smanjivanja potrošnje.
Slijedi li, zaista, raspad svih višenacionalnih država? Što ih je uopće vezalo? “Jugoslaviju povezuje društveni progres, a ne slavenstvo”, odgovorio je na to pitanje nekadašnji komunistički lider Vladimir Bakarić. Bilo je to početkom 1960-ih, ali do danas nismo čuli bolji odgovor. Izostanak progresa, a posebno kriza, dovodi sve u pitanje. Kad je birokracija uništila samoupravljanje, postale su aktualne i sve jednostrane računice o eksploataciji, a interesi su se pomiješali s nacionalnim mitovima. Rezultat je bio lako predvidljiv.
Izvor: novosti