Ruski pisac Jevgenij Ivanovič Zamjatin, autor distopijskoga romana “Mi”, koji je Georgea Orwella presudno inspirirao da napiše “1984″, ubrzo nakon Oktobarske revolucije, u kojoj je sudjelovao na strani boljševika, piše da sve religije u svom razvoju prolaze kroz tri stadija: proročki, apostolski i crkveni. “U posljednjim, crkvenom stadiju kršćani su zavladali svijetom. I kao svi pobjednici počeli su se baviti prinudnim spašavanjem: ognjem, mačem, tamnicom. Krist je postao Veliki inkvizitor.” Ustvrdio je to Zamjatin već 1919, i nije mu tada na umu bila kritika kršćanstva, nego strah od onoga što se počelo događati dan nakon revolucije. Zamjatin nije pravio razliku između religije i ideologije, komunizam je doživljavao kao religiju bez Boga, i prestravio se shvativši koliko je kratko potrajalo apostolsko doba. Roman “Mi” objavljio je već 1921. Odmah ga je zabranila sovjetska cenzura, ispravno shvativši o čemu knjiga govori. Ubrzo zatim zabranjena su sva djela, potpisana njegovim imenom. Maksim Gorki izmolio je Staljina da pusti Zamjatina da emigrira. Bilo je to 1931. Šest godina živio je u Parizu, i umro u bijedi 1937.
Ovih dana mnogo mislim o Zamjatinu, u povodu jednoga drugog, jednako neobičnog, ali mnogo utjecajnijeg čovjeka. Čim se pojavio na onom vatikanskom pendžeru, i sa smiješkom Petera Sellersa jednostavno rekao svijetu: buonasera, papa Franjo iznenadio je ljude. Ničega od liturgijske teatralnosti, niti od bilo kakve teatralnosti, ničega od samouvjerenosti vladara, nikakve potrebe da nam pokaže kako iza njega stoje vojske i ustavi nije bilo dok je trgu u Rimu i cijelome svijetu govorio: dobra večer! Kasnije će novine pisati da se odrekao zlatnoga križa i uzeo običan, gvozdeni, jer je to bilo neko obično, puku i tabloidima lako opisivo čudo. Iako će mnogo zanimljivije biti ono što Franjo govori, ali i više od toga, način na koji govori, impostacija njegova glasa. Mogli su, recimo, velečasni Bozanić i njegova hrvatska biskupska vlada prigodno poskidati svoje zlatne križeve i objesiti aluminijske, ali nema te Martine Tomčić ili Jasmine Nikić koje bi te nazalne, unjkave glasove mogle iz nosne vratiti u usnu šupljinu, pa ih navesti ga govore bergoljovski čisto i nepretenciozno, jer ta gospoda unjkaju tradicionalno, već stotinama godina. I ne bi to uopće bilo važno da im forma ne određuje sadržaj. Na kraju, pokušajte samo zamisliti velečasnoga nadbiskupa zagrebačkog kako okupljenome narodu kaže: dobar dan! Nemoguće, dakle.
Papa Franjo nastoji izaći iz teatra i sići među ljude. To je u povijesti teatra odavno poznato: kada glumac prelazi rampu i s pozornice se spušta među publiku. Na ljude među koje dolazi tako prebacuje dio vlastite uloge, a sam prestaje biti doživljavan kao glumac. Takvo ulaženje među svijet vrlo je rizično, jer poništava magiju teatra i pokušava stvarati teatar lišen autoriteta pozornice. Papa Franjo to čini već puna četiri mjeseca, ali nam se čini kao da je mnogo duže tu. Njegov nastup je šokantan, ushiti čovjeka, budi nevjericu, navodi ga na oprez, jer je riječ o nečemu što nismo vidjeli u poznatoj nam crkvenoj povijesti, ali što vrlo dobro poznajemo ako smo čitali Novi zavjet i u njemu izvještaje evanđelista. Franjo nastoji vratiti unatrag kotač povijesti. On pokušava kršćanstvo vratiti iz crkvenoga u apostolsko i proročko razdoblje. Je li njegovo nastojanje utopijsko? Naravno da jest, ali to je – gledamo li na stvari iz svjetovne pa i ateističke perspektive – i smisao svake vjere. Osim što bi bez toga religija izgubila baš svaki metafizički i praktični smisao, izgubila bi se svaka razlika između crkvenoga djelovanja i političkog terora. Za razliku od obećanoga Kraljevstva Nebeskog, kao vrhovne utopije, kojom bi se sirotinja na zemlji utjerivala u pokornost i ropsku poslušnost u služenju “vlasnicima sredstava za proizvodnju”, za razliku od takve religije kao opijuma za narod, papa Franjo za svoju utopiju jamči vlastitom dušom, a ne dušama stotina milijuna poslušnih vjernika. On nastoji Crkvu vratiti na početak. Uzbudljivo ga je gledati i slušati u tom povratku u mitsku prošlost, koja bi, na svaki način, morala biti bolja, čestitija i dostojanstvenija budućnost.
U Rio de Janeiru buntovnoj je mladosti rekao da ona ima pravo boriti se za sebe i uličnim demonstracijama. U zrakoplovu je, obraćajući se novinarima, rekao da ljudi nemaju pravo diskriminirati i odbacivati homoseksualce, nego ih trebaju na svaki način prihvaćati. I Crkva ih treba prihvaćati. A što se tiče njihovoga seksualnog opredjeljenja: “Tko sam ja da im sudim?” Odmah su se, u emfazi užasa i pokušaju marketinške preobrazbe riječi koje se ni u što ne daju preobraziti, nego znače jedino ono što je njima i izrečeno, hrvatski svećenici i njihovi žurnalistički pobočnici napeli u dokazivanju kako te riječi i takvi stavovi nisu ništa novo u Crkvi. Kao da je prošlo tisuću godina otkada je Adalbert Rebić podržao rulju koja je u Splitu kamenovala povorku ponosa…
U povodu Bajrama Franjo je neki dan rekao da mi kršćani moramo poštovati “simbole i vrijednosti” islama. Sedam godina prije toga, u govoru u Regensburgu, njegov prethodnik, papa Benedikt XVI je, pozivajući se na bizantskoga cara, izjavio da je poslanik Muhamed od novosti svijetu donio samo ono što je zlo i neljudsko. Benedikt je govorio poput generala u križarskome ratu, koji su nakon 11. rujna 2001. pokrenuli Amerikanci, spreman da ljude silom utjeruje u spasenje. Kao da je od tada prošlo tisuću godina. Papa Franjo pokušava Sina Božjega izvesti među ljude. Prosto je nevjerojatno da on to misli ozbiljno.
Izvor: Jergovic
