Zajednički osjećaj ponosa (i slave?)

Da podsjetimo, od Nogometnog saveza tražili smo sponzorski ugovor s Todorićevim Agrokorom kojim je taj konzorcij priskrbio sebi ekskluzivna prava na promociju ususret Svjetskog nogometnog prvenstva: skoro Konzumovi dućani bili su oblijepljeni velikim slikama hrvatskih reprezentativaca s emotivnom porukom “Zajednički osjećaj ponosa”. Todorićevi robovi u Konzumovim prodavaonicama bili su mjesec i pol dana prisiljeni nositi dresove nogometne reprezentacije s kvadratićastim uzorkom. Na Tiskovim kioscima prodavale su se Brazuka naljepnice s loše izvedenim karikaturama nogometaša za koje se očekivalo da će sudjelovati u tom spektaklu, s podacima koliko milijuna eura koji od njih teži na  međunarodnom tržištu nogu. Svatko tko je skupio u album sve sličice dobio je par čokolada i majicu s likom Luke Modrića. Brazuka je, očekivano, izazvala histeriju među djecom između 7 i 77 godina, pa bi zanimljivo bilo znati koliki je finalni utržak i kako je podijeljen između Šukerovih momaka i Ivice Todorića. No pitanje je treba li uopće HNS, kao tijelo javne vlasti, sudjelovati u takvim izričito komercijalnim kampanjama koje djecu odgajaju ne samo u duhu pasivnog nogometnog konzumerizma, već i za prihvaćanje novčane vrijednosti kao jedinog relevantnog izraza nečije kvalitete, pa bio on i nogometaš.

Od HNS-a smo tražili također i podatke o svim izvorima iz kojih ostvaruje prihode javnih sredstava i njihove iznose. Također, zatražili smo i niz podataka koji nisu dostupni na HNS-ovu webu, a trebali bi biti dostupni, o unutrašnjem funkcioniranju Saveza: zapisnike sa sastanaka izvršnog odbora, godišnje financijske izvještaje, odluku izvršnog odbora o imenovanju Nike Kovača selektorom reprezentacije (sjetimo se da je iz HNS-a bila puštena vijest kako je Kovač imenovan odlukom predsjednika Šukera, mada je po HNS-ovu statutu za tu odluku zadužen izvršni odbor), podatke o terminima sjednica izvršnog odbora i o mogućnosti praćenja tih sjednica od strane predstavnika javnosti. Tražili smo također i ugovore s drugim velikim sponzorima, poput INA-e, Generali osiguranja itd, te podatke vezane uz postupke javne nabave – naime, na HNS se odnosi Zakon o javnoj nabavi, ali on ne objavljuje podatke koje bi po tom zakonu trebao objavljivati, pa nije jasno niti posluje li uopće u skladu s njime.

Kako su nam u HNS-u odbili pružiti tražene podatke, uz tvrdnju da nisu tijelo javne vlasti i da se na njih ne odnosi Zakon o pravu na pristup informacijama, uz stručnu pomoć GONG-ova pravnog tima obratili smo se povjerenici za informiranje. HNS je istu priču koju je pokušao prodati nama ispričao i povjerenici: na njih se, kažu, ne odnosi Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI), jer nisu tijelo javne vlasti; Vlada je svojedobno iz godine u godinu objavljivala popis tijela javne vlasti, a HNS nije bio na tom popisu; Zagrebački Općinski građanski sud je 2011. godine u jednom predmetu utvrdio da HNS nije obveznik ZPPI-ja.

Na čemu povjerenica za informiranje temelji stav da HNS ipak jest obveznik ZPPI-ja?

Prvo, na osnovu Zakona o sportu, koji propisuje da su sportske djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, te da su na nacionalne sportske saveze prenesene brojne ovlasti u vezi organiziranja sustava sportskih natjecanja, brige za nacionalne sportske ekipe, donošenja općih akata s tim u vezi, utvrđivanja uvjeta koje sportski klubovi moraju ispuniti da bi stekli profesionalni status i slične aktivnosti.

Drugo, na osnovu samog HNS-ova statuta, kojim HNS sam sebe stavlja u status “jedinog nacionalnog športskog saveza koji potiče, promiče i skrbi o nogometnom športu”.

Povjerenica pritom osporava zagrebačkom Općinskom sudu, na koji se poziva HNS, pravo da tumači ZPPI. Nasuprot tome, poziva se na jednu presudu Upravnog suda iz 2011. godine, u kojoj je utvrđeno da Požeški nogometni savez jest tijelo javne vlasti i da se na njega odnosi ZPPI – pa se, analogno, taj zakon odnosi i na HNS.

Sve u svemu, HNS će u vrlo kratkom roku morati nekako riješiti zahtjeve za sve tražene informacije, a na raspolaganju mu nije ostalo čak niti pravo žalbe na nalog povjerenice.

Činjenica da se HNS mora ponašati kao tijelo javne vlasti, dakle transparentno, možda bi mogla utjecati na iskorjenjivanje mafijaških odnosa koji praktički otpočetka vladaju u toj organizaciji, mada ne smijemo biti naivni i vjerovati da će obaveza spram transparentnosti sama po sebi obaviti funkciju glogova kolca i za sve vijeke upokojiti te odnose. Naime, institucije koje su neosporno tijela javne vlasti, i u kojima se raspodjeljuju deseci i stotine milijuna, od sfere gospodarstva do sfere kulture, također se oglušuju o pravo javnosti da zna kakve se odluke donose iza zatvorenih vrata i kakvi se ugovori potpisuju. Iz prakse koju su one razvile vidi se da će HNS-u još uvijek biti otvoren širok prostor za driblanje javnosti: vjerojatno će pokušati dokazivati da tražene informacije, ili neke od njih, po svojoj prirode nisu javni dokumenti, da su poslovna tajna i sl., što će čitavu priču otegnuti u 2015. godinu.

Također, vidljivo je i da se nadležne institucije pravne države, od ministarstva zaduženog za sport do policije i DORH-a, ne žele ozbiljno pozabaviti isušivanjem nogometne močvare, iz jednostavnog razloga što za to nemaju konkretan politički stav Milanovićeve vlade, kao što nisu imali niti HDZ-ove. Nogomet je kraljica sportova kada je riječ o podobnosti za manipuliranje masama, i malo će tko od političara biti toliko lud da ozbiljno naruši odnose s nogometnim moćnicima koji – vidimo i iz najnovijeg pisma hrvatskog Brazilca Eduarda da Silve – koriste nogometnu organizaciju i reprezentaciju prije svega radi ostvarivanja vlastitih poslovnih interesa i utjecaja. To znači da mukotrpan posao razotkrivanja korupcije u nogometu (i drugim sportovima) kao i dosad ostaje na leđima pojedinih nekorumpiranih novinarki i novinara i pojedinih nevladinih organizacija, koji će se ubuduće, nakon ovoga naloga koji je povjerenica uputila HNS-u, moći s daleko više izgleda koristiti i mehanizmom prava na pristup informacijama.

Izvor: h-alter