Ovoga proljeća sjedim s prijateljicom u jednom caffeu na ‘Konrad Adenauer Flughafen’ i gledam po zidovima fotografije slavnih koji su baš tu, za istim ovim stolovima, pili espresso pred let. Među licima njemačkih pisaca, svjetskih pop zvijezda, političara i amblematskih pojava našega stoljeća na najviše se slika pojavljuje upravo taj visoki, uspravni starac, sa svojim vječnim čaplinovskim polucilindrom, u demodiranom trenčkotu ili u devetnaestovjekovnom smokingu, kao da nije na aerodromu, nego je upravo izašao sa koncerta Händelovih oratorija. Stariji nego što je zapravo bio, Konrad Adenauer bio je živa metafora moje None. Star kao Adenauer, govorila bi, kad god je netko bio baš jako star. U toj njenoj gradaciji, biti star kao Adenauer značilo je biti malo stariji i od Metuzalema. To pričam prijateljici, i divim se Adenaueru, koji je liječio Njemačku od njezinoga velikog bola i još veće krivnje, ali joj zaboravljam reći zašto ga ne volim, i što mu zlopamtim iz mladih dana.
Ustvari, nije bio ni tako mlad, skoro pedesetogodišnjak, kada se našao zgrožen pred platnom Otta Dixa “Rov”, zloslutnom njemačkom slikom, sedammetarskim košmarnim prizorom iz Velikoga rata, gdje je u onoj strašnoj bici na Somi, u kojoj je sudjelovao i sam Dix, izginulo više od milijun ljudi. Kada je 1923. stao pred tu sliku, Konrad Adenauer bio je gradonačelnik Kölna, i svoj je autoritet uložio da rad ne bude otkupljen, i da ravnatelj Wallraf-Richartz Museuma bude smijenjen jer se odvažio takvo što da izloži. Što je tako strašno na ovoj slici? Raskomadana tijela, ruševine, drveće preko kojeg je prošla ognjena oluja, živi vojnik pod šljemom, lica zaklonjenog plinskom maskom, sivo-smeđi kolorit, iz kojeg, umjesto nade, izranja mrtvački zelena boja horizonta. U vrijeme kada je Njemačka u muzici kabarea pokušavala sama od sebe prikriti ratni poraz, a javnost se dodvoravala stotinama tisuća ratnih veterana, sve više uvjerenih da je rat izgubljen zbog židovske i komunističke izdaje, prizor Otta Dixa bio je nepatriotski i uznemirujući. Jedne je podsjećao na ono što su željeli zaboraviti, a druge na ono što nisu htjeli znati. Rat nema smisla, pa zašto su Nijemci onda s takvim poletom išli ratovati?
Otto Dix je 1914. bio jedan od milijuna europskih entuzijasta. Rat pročišćava narodnu dušu, jednako su propovijedali i francuski, i njemački, i britanski biskupi i duhovnici, iz rata ćemo izaći bolji i snažniji, a stari će svijet biti zamijenjen boljim, jednako su apstraktno u ljeto nakon Principova pucnja propovijedali političari, i jedva da je bilo čovjeka koji bi bio protiv tog rata. Deset godina kasnije, neprijateljima su smatrani oni koji se dobro sjećaju vlastitoga entuzijazma, pa umjesto da se tješe židovskom i boljševičkom izdajom, govore o strašnoj zabludi i o besmislu Velikoga i svakoga drugog rata.
Otto Dix (1891-1969) nije slavljen kao jedan od najvažnijih umjetnika i slikara dvadesetog stoljeća zato što je verizam negovih antiratnih ulja djelovao arhaično. Ili zato što su se u njemu sreli i stekli grafičar, novinski ilustrator, čije fantastično kadrirane ratne scene djeluju kao savršene strip-sličice ili storyboard apokaliptičnoga ratnog filma, i slikar koji se služi sredstvima jednoga uglavnom prevladanog akademskog žanra da prenese svoju politički vrlo angažiranu i subverzivnu poruku? Ili Otto Dix, možda, ne odgovara kanonima lijepe umjetnosti i zato što je lutao između verizma i ekspresionizma, što je istovremeno bio dadaist i naturalist, spajao je nespojivo, bio stilski nestalan premda uvijek vrlo prepoznatljiv, i tvrdoglavo se držao svoje ratne frustracije? Ili se, naprosto, radi o tome da su njegove slike optužujuće “ružne”, nema u njima utjehe ni nade, makar u nečemu iracionalnom, nadnaravnom, pomaknutom, pa smetaju finoj publici jednako kao što će zasmetati i Goebelsu.
Otto Dix rodonačelnik je onoga što će biti upamćeno kao degenerirana umjetnost, kao Entartete Kunst, tako da će njegovi radovi nemilosrdno gorjeti tokom duhovne obnove Trećega Reicha i pripreme Nijemaca i cijele Europe za nastavak Velikog rata.
Previše je od našega vijeka doživio Otto Dix. Čim su došli na vlast, nacisti su ga izbacili sa Dresdenske likovne akademije, gdje je bio vrlo uvaženi profesor. Oduzeli su mu sve radove, i dopustili da se anonimno naseli uz Bodensko jezero. Smio je slikati samo bezazlene alpske pejzaže. U potaji je slikao rat. 1939. uhitili su ga zbog izmišljene zavjere protiv Hitlera. Pustili su ga, a onda 1944. mobilizirali u Volkssturm, među djecu i starce, koji će izginuti kao posljednji Nijemci pred konačni pad. Zarobljavaju ga Francuzi, i puštaju ga u veljači 1946. Tada mu je bilo pedeset i pet, i kao malo tko, sa svih je strana upoznao njemačku dušu i njeno kobno djelovanje. Vratio se u sa zemljom sravnjeni Dresden, gdje je živio do 1966, kada se vraća na Bodensko jezero, gdje ostaje sve do smrti. Bio je slavljen i nagrađivan s obje strane zida, u Zapadnoj i u Istočnoj Njemačkoj, ali uvijek uz stanovitu rezervu. Njegova izričitost nikome nije mogla do kraja odgovarati. U starosti, slikao je kršćanske alegorije i prizore rata.
U torbi sam iz Essena nosio upravo objavljenu knjigu “Der Krieg – Das Dresdner Tryptichon”, s reprodukcijama Dixovih crteža, objavljenih 1924. u grafičkoj mapi “Der Krieg”. Bakropisi vojnika pod plinskim maskama, u scenama bezglavog juriša, bolesnici, ranjenici, veterani kojima nedostaje pola glave, oko, nos, polovina lica, ljudi koji su u ratu izgubili razum, oni čija lica više ne mogu iskazati nijednu emociju osim užasa, lica ljudi kao pejzaži spaljene zemlje, i svuda ta blijedo-zelena, siva boja macerirane ljudske puti… Listam i gledam, kao što sam crteže Otta Dixa gledao i prije trideset koju godinu, dok sam bio gimnazijalac, kada su za mene imale neku čudnu privlačnost, nisam mogao skinuti pogled, kao da gledam u nešto odvratno i neodoljivo, oslobođeno emocija, sućuti i samosažaljenja, karakterističnih za socijalistički realizam, ali i za onu osviještenu antiratnu umjetnost koja je uslijedila nakon kratke epohe socrealizma. Istu privlačnost osjećam i sada, u proljeće 2014, na “Konrad Adenauer Flughafen”, kada mi je godina koliko je bilo Dixu dok su ga hapsili zbog zavjere protiv Hitlera, i imam doživljeno iskustvo raskomadanih ljudskih tijela, i našega malog rata koji je bio besmislen kao i Veliki. Ništa u međuvremenu nije izgubljeno, niti se išta promijenilo u Dixu. Smisao antiratne poruke urastao je u njegovu umjetničku izvedbu, na crtežu je ostalo oko koje vidi užas, i bez ijedne riječi svjedoči o svome iskustvu. Sve je vrlo lokalno, prepoznatljivo, definirano jednim jasnim trenutkom, danom ili mjesecom na samom početku dvadesetog stoljeća. Nigdje univerzalnih znakova, uopćavanja ili uzdizanja pojedinačnog iskustva na razinu iskustva zajednice. Na slikama Otta Dixa ne stradava Njemačka, nego stradavaju ljudi. Oni su Nijemci, to im se pozna po šljemovima i uniformama, i ni po čemu drugom. Ali ti ljudi nemaju lica – ono je pod plinskom maskom – nemaju glasa, grimase, osjećaja; ti ljudi su vojnici, valjci od živoga mesa, okupljeni oko kralježnica i udova.
To je ono što je za Konrada Adenauera 1923. moralo biti nepodnošljivo. Kao i Otto Dix, on je bio kršćanin, ali politički angažirani, živi kršćanin, kojemu su pred oči i u snove izlazile alegorijske slike nade i spasenja.
U tome su se njih dvojica razlikovali. Dix nije govorio o spasenju. Ili jest, ali na način kojega se Adenauer kao vjeran kršćanin grozio, pokazujući ono što ljudsko oko još nije vidjelo i čemu čovjekova svijest još nije bila izložena. Svi su morali vidjeti užase rata, jer ih je vidio on, Otto Dix. To je bio njegov način da se izađe van. I tako je nastala velika, u suštini prezrena umjetnost, koja je na kraju ostala u suprotnosti sa životnim djelom Konrada Adenauera.
On je Nijemcima pomogao da ponovo budu ljudi koji misle, osjećaju i roje se u zajednicu jezika i kulture, na način svih drugih ljudi. Sa svojim okruglastim polucilindrom, demodirane i umoljčane pojave, predstavljao se kao pojava iz davne prošlosti, one prošlosti koja je prethodila njemačkoj krivnji.
Tako je, načinom i gestom iskusnoga katoličkog licemjera, Adenauer transcendirao povijest, da bi 7. prosinca 1970. Willy Brandt Nijemce vratio njihovoj i zajedničkoj europskoj povijesti, kleknuvši u Varšavi. Tog je dana kraju došao skandal sa slikom “Rov” iz Kölna 1923. Otto Dix, koji je duže od godine već bio mrtav, pobijedio je tada, tri godine mrtvog, gradonačelnika Adenauera.
Izvor: jergovic