U istraživanju koje financiraju porezni obveznici doznajemo koliko vladina ministarstva plaćaju zahvalnost Vatikanu za priznanje Hrvatske ili pregovaračke (ne)sposobnosti Jure Radića, predsjednika Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama s kraja devedesetih, koji je u ime Vlade RH supotpisao Vatikanske ugovore. Prva adresa koju istražujemo je – Ministarstvo financija.
“Misteriozni” A539026
Ugovor o gospodarskim pitanjima između Hrvatske i Vatikana, sklopljen 1998. godine, Ministarstvu financija nalaže da Hrvatskoj biskupskoj konferenciji direktno uplaćuje mjesečni iznos obračunat kako propisuje članak 6.: dvije prosječne bruto plaće u Hrvatskoj pomnožene s brojem župa. Koliko su građani bili “u mraku” dok su RH i Vatikan kreirali ove ugovore govori vijest o potpisivanju zadnjeg, o gospodarskim pitanjima, objavljena na stranicama javne televizije: “Prilikom potpisivanja sporazuma nije bilo riječi o kojem je točno iznosu riječ. Prema medijskim najavama uoči potpisivanja, Crkva bi od hrvatske države trebala dobivati oko 14 milijuna kuna mjesečno, odnosno između 160 i 180 milijuna kuna na godinu”. Ispostavit će se, međutim, da Crkva na temelju Ugovora o gospodarskim pitanjima dobiva više novca nego što su u vrijeme njegovog sklapanja procjenjivali mediji. Ipak, iznos spomenut u HRT-ovoj vijesti u javnosti je nerijetko percipiran kao jedini rashod državnog proračuna na račun financiranja Crkve.
FINANCIJSKI KRVOTOK Može li Crkva bez novca poreznih obveznika?
Ujedno, isplata na temelju ugovora o gospodarskoj suradnji – u državnom proračunu prepoznajemo je po šifri A539026 “Međunarodni sporazum – Sveta stolica i RH” – jedina je državna dotacija koju Crkva prikazuje u svojim “financijskim izvještajima” Ministarstvu financija. Tim izvještajima, inače, bavit ćemo se u idućim tekstovima ovog serijala. Prva tranša proračunske isplate na osnovu Ugovora o gospodarskim pitanjima Crkvi je uplaćena 1999. godine, u vrijeme dok je ministarstvo financija vodio Borislav Škegro. Iznosila je ravno 190 milijuna kuna, deset milijuna više od iznosa koji su mediji najavljivali kao maksimalan.
Dodatak od 20 posto za mirovine klera i prosječna penzija
Taj iznos od 190 milijuna kuna u sebi je sadržavao postotak namijenjen rješavanju mirovinskog osiguranja članova klera, redovnika i redovnica koji su navršili 65 godina života, a osiguranje nisu imali. Za 1999. godinu iznosio je 31.666.666 kuna. Naime, zbog rješavanja mirovinskog pitanja klera članak 9. Ugovora s Vatikanom nalagao je da se u razdoblju od 1999. do kraja 2008. godine iznos od dvije bruto plaće prije množenja s brojem župa uveća za 20 posto, ali prema podacima Ministarstva, ta formula nije štreberski ispoštovana: na mirovine je svake godine išlo 16,66 posto umjesto potpisanih 20. Sudski vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije Nikola Škalabrin u svom znanstvenom radu “Upravljanje dobrima” piše kako se dijelilo preostalih 158,4 milijuna. Trideset posto od tog iznosa – 47,5 milijuna – dijeli se na 14 jednakih svota za 13 biskupija i redovništvo. Preostalih 70 posto dijeli se po biskupijama, prema broju vjernika koje navodi Annuario Pontifico za 1999. godinu.
Godišnji iznosi za mirovine manje od 700 umirovljenika
“U to je vrijeme u RH bilo 3.796.628 vjernika… biskupije su mjesečno dobivale 2,66 kuna po vjerniku“, procjenjuje vikar.
Meanwhile u svijetu penzionera rada (IZVOR: royal-mirovine.hr)
U radu spomenutog vikara Škalabrina navodi se da je u posljednjoj godini Škegrinog mandata u okviru Crkve bilo 698 umirovljenih klerika bez mirovinskog osiguranja. Njima je država omogućila prosječnu mirovinu od 4.536,77 kuna. U to vrijeme prosječna hrvatska mirovina iznosila je 1.900 kuna, a prosječna plaća – 3.055 kuna. Obzirom na ugovor potpisan s Vatikanom, mirovine klera usklađuju se s rastom plaća pa će u narednim godinama iznos mjesečne mirovine svećenika i časnih sestara samo rasti. Godine 2007. za mirovine Crkvi izdvojeno je 52,5 milijuna kuna. Ukoliko je broj svećenika i časnih sestara bez mirovinskog osiguranja ostao na razini iz 1999. godine, kad ih je bilo 698, njihove prosječne mirovine popele su se do 6.267 kuna. Prosječna hrvatska mirovina pak u 2007. godini iznosila je svega – 1.985 kuna.
Ljubav u predizborno vrijeme
Ta 2007. godina je, inače, rekordna godina za šifru A539026, koja je imala svoje zagonetne uspone i padove. Naime, dolaskom Ivice Račana na vlast pala je sa 190 na 160 milijuna kuna, bez obzira što je prosječna bruto plaća rasla sve sljedeće godine. Tek predizborne 2003. godine Račan diže ovaj iznos na 185 milijuna kuna.
Dolaskom Ive Sanadera na vlast 2004. godine ona će odmah skočiti na 246,14 milijuna kuna, a onda u predizbornoj 2007. godini doseže nenadmašnih 315 milijuna kuna, da bi pala već sljedeće godine, opet prosječnoj plaći usprkos.
Kretanje bruto plaća
Ministarstvo financija nam nije objasnilo zbog čega su iznosi iz 2008. godine bili manji od onih iz 2007. godine, ako je bruto prosječna plaća 2007. godine, prema podacima Fine, bila čak 455 kuna manja u odnosu na godinu kasnije. Budući da javnost nije obaviještena ni o kakvom ukidanju župa, legitimno je upitati se sljedeće: Je li vlada Ive Sanadera potpuno arbitrarno i mimo formule dogovorene sporazumima sa Svetom Stolicom nagrađivala Crkvu dodatnim novcem poreznih obveznika u zamjenu za potporu za još jedan mandat?
Proračunske zalihe
Pogledamo li i kronologiju isplata iz proračunskih zaliha nameće se potvrdan odgovor. One nisu predmet Ugovora o gospodarskim pitanjima, o kojemu priča još nije gotova; Zakon o proračunu definira da se zalihama financiraju rashodi nastali “pri otklanjanju posljedica elementarnih nepogoda, epidemija, ekoloških nesreća ili izvanrednih događaja i ostalih nepredvidivih nesreća te za druge nepredviđene rashode tijekom godine”. Među tim nepredviđenim, izvanrednim rashodima je, recimo, uvijek i dolazak pape u Hrvatsku. A on se dogodio po drugi puta upravo 1998. godine, u tjednu uoči zaključenja posljednjeg ugovora s Vatikanom – onog o gospodarskim pitanjima. Hrvatska država nije iznimka kada je papi Ivanu Pavlu II. pokrila troškove putovanja, osiguranja, zdravstvenih radnika na terenu i slično, no to ne mijenja činjenicu da su dva dana posjete Ivana Pavla II. koštala više od 30 milijuna kuna.
Iz proračunskih zaliha na pravne osobe Crkve i njene projekte utrošeno je 1998. godine još i 15,6 milijuna kuna, no, treba napomenuti da te godine sustav isplata Crkvi još nije bio utemeljen. Pravne osobe Crkve, njeni objekti te razni projekti religioznog sadržaja, pa i izrada filma i obilježavanje obljetnice rođenja Alojzija Stepinca, svoje su potrebe zato namirivali iz tog interventnog fonda državnog proračuna. Stvari se provedbom ugovora mijenjaju već 1999. godine, a ni nova vlada Ivice Račana ne smatra da je Crkvi nužan dodatan novac iz rezerve za hitne slučajeve. Crkva tako od 1999. do 2002. godine ne dobiva ništa iz proračunske pričuve, a izuzetak je tek obnova Katedrale Svete Marije Velike na Rabu, koja je 2001. godine financirana s pola milijuna kuna; uplata ide na ime Ministarstva kulture. A onda nam, 2003. godine, papa dolazi i po treći put (prvi dolazak je bio 1994. godine). Zateče nešto skromniji doček po cijeni od 21,8 milijuna kuna.
Papa čiji je pregovarački tim, nasuprot Juri Radiću koji uopće nije pravnik, doveo do prilično izdašnih ugovora sa Svetom Stolicom (FOTO: Nacional.hr)
Tek dolaskom Ive Sanadera novac počinje ozbiljnije kapati iz zaliha. U startu (2004. godine) je to stidljivih 770.000 kuna pomoći za obnovu nekretnina i pokretnina franjevačkih samostana. Nagodinu iznos raste na osam milijuna kuna, od čega se 1,8 milijuna povjerava Caritasu. Sljedeće, 2005. godine, kada svjedočimo i prvim inozemnim isplatama – u Banjoj Luci, Sarajevu i Kotoru – to je već iznos od 18,5 milijuna kuna, a zatim, 2006. godine, iznos pada na niti šest milijuna kuna. To je bilo zatišje pred buru. Slijedila je predizborna godina, u kojoj SDP ima priliku povratka na vlast. Socijaldemokrati su nakon Račanove smrti neprestano u medijima. Demokratski izabiru i javnosti nepoznatog Zorana Milanovića na čelo stranke, koji bar tada ostavlja dojam mladog energičnog lava. HDZ postaje nervozan.
Zvonici, vitraji, oltari, crjepovi i tone betona te 2007. godine odjednom postaju “elementarna nepogoda” godine: Crkva, osim neobjašnjivo povećane injekcije primljene pod šifrom A539026, uzima i više od stotinu milijuna kuna iz proračunske pričuve. Pravne osobe Crkve unutar Hrvatske dobit će od toga 76,6 milijuna, a one u inozemstvu dobivaju 29,4 milijuna kuna. Ova godina je posebna i po tome što je udio novca koji odlazi Caritasu iz proračunskih zaliha minoran u odnosu na gradnju i obnovu crkava: od 162 stavke, samo se njih deset odnosi na crkvene humanitarce. Usporedimo li je sa 2008. godinom, nakon što je Sanader postao premijer – za dlaku, dijelom zahvaljujući otvorenom ili prikrivenom oglašavanju s oltara na dan izbora – vidi se da je karitativnim ustanovama Crkve otišla trećina od ukupno 5,9 milijuna kuna.
Raspelo koje je Benedikt XVI. dobio na poklon. Trošak prebijen između poreznih obveznika i HBK. (FOTO: HRT)
Turbulentna 2009. godina, kada činjenica da je Hrvatska u krizi konačno postaje javna, topi iznos za Crkvu na 3,6 milijuna kuna, da bi sljedeće dobili 3,8 milijuna. A onda unaprijed poražena Jadranka Kosor sa samo 11 milijuna kuna financira – predizbornu godinu i dolazak pape Benedikta XVI. Kraljica loših vijesti i prva štedljiva vladarka uspijeva čak uvjeriti Crkvu da podijele troškove: zagrebački nadbiskup obznanjuje da će papa biti ispoštovan s tek 12 do 14 milijuna kuna pa iz proračunskih zaliha za dolazak odlazi 7.782.254,6 kuna. Iz proračunskih zaliha odlazi i dodatnih 26.394,72 kuna za sufinanciranje polovice cijene poklona za Benedikta XVI., koji se u Vatikan vratio s raspelom “Principium” kipara Damira Matušića.
Godine 2012. Crkva iz Milanovićevih zaliha ne dobiva ni lipe.
Iznosi kojih se Crkva “odrekla”
Krizne su godine donijele još jednu zanimljivost zvanu “iznos kojega se Crkva odrekla” i tu se vraćamo ugovoru, prvoj premijerki te šifri A539026. Dogovoren je između HBK, Vatikana i Ministarstva financija, samo nekoliko tjedana nakon imenovanja Jadranke Kosor za predsjednicu Vlade.
“Crkva se 50 milijuna kuna, izdvojenih iz ukupne mase od 283 milijuna kuna, koliko na godinu dobiva iz državnog proračuna, nije odrekla ni pod kakvim pritiskom… Crkva se u ovoj situaciji jednokratno odrekla svoga dijela”, izjavio je nadbiskup Marin Srakić na tiskovnoj konferenciji u srpnju 2009. godine.
Ministarstvo financija nam je, naime, ustupilo tabelu podataka sa stupcem nazvanim “iznos kojega se Crkva odrekla”. Međutim, nije nam odgovorilo kojom je matematikom izračunato da su se odrekli baš 50 milijuna, jer su svejedno dobili 251 milijun kuna. Zar 283 minus 50 nije 233? Napomenimo i da je to prva godina po isteku obveze isplate uvećanog iznosa zbog mirovina.
Opet nejasna matematika, ovaj puta matematika odricanja (IZVOR: Ministarstvo financija)
“Za odgovor na ovo pitanje molimo da se obratite Katoličkoj crkvi”, napisala nam je Služba za informiranje Ministarstva financija. Obratili se jesmo, ali od Crkve smo tijekom četiri mjeseca istraživanja baštinili tek bogati slijed isprika. Primjerice, iznimno ljubazni predstojnik Tiskovnog ureda HBK, Zvonimir Ancić našalio se na našu primjedbu da bi Crkvi bilo u interesu govoriti te otkloniti reputaciju zatvorene i netransparentne institucije riječima: “Ispada da se ne znamo boriti za svoj interes! Dajte molim vas! Može li vama biti više stalo do našeg interesa od nas samih?”.
Budući da nam je Ministarstvo ustupilo tek preliminarne podatke za 2013. godine, ostali smo uskraćeni za informaciju je li se Crkva lani odrekla kakvog iznosa, kao i jesu li dobili ikakav novac iz proračunske pričuve. Stoga ćemo kao referentnu godinu u zaključku koristiti 2012. godinu, za koju imamo potpune podatke.
Za kraj ovog dijela recimo da su porezni obveznici od 1999. godine do danas pravnim osobama Crkve isplatili više od 3,4 milijarde kuna samo temeljem članaka 6. i 9. Ugovora o gospodarskim pitanjima. Iznos je to koji pokriva izgradnju skoro dva Pelješka mosta. Pribrojimo li tome proračunske zalihe, skupa s troškovima papinskih gostovanja, Crkva je ugrubo od 1998. godine dobila dodatni 231,37 milijun, što je gotovo ekvivalent godišnjem iznosu koji se država obvezala davati spomenutim ugovorom.
Napomenimo još da se novac pod šifrom A539026 dodjeljuje za tri svrhe: uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, karitativnu djelatnost te gradnju i održavanja crkava i pastoralnih središta. Kod zadnjeg je važno reći da se radi o nekretninama koje nisu na popisu spomenika kulture, jer država posebno plaća obnovu onih koji imaju kulturnu vrijednost i to iz proračuna Ministarstva kulture.
Crkve i samostani – spomenici kulture
Tu dolazimo do izrazito delikatne teme, koja nije obuhvaćena ugovorima. Naime, neosporno je da se imućna vjerska zajednica koja postoji dva milenija, pojavljuje kao jedan od čuvara i kreatora ogromnog dijela kulturnih dobara na nekom prostoru. U prvom redu, radi se o neprocjenjivim sakralnim građevina u kojima je utkana povijest duge kršćanske tradicije. Crkva je u zadnjih tisuću i pol godina bila jedan od najvećih financijera raznih umjetnika; skulptora i arhitekata koji su pred sobom imali zahtjevan zadatak: arhitektonski prikazati prizore raja, u materijalima koji mogu izdržati teret vremena. Zadatak nije bio nimalo lak, ponajprije zbog ratova: samo u zadnjih stotinu godina imali smo tri razorna sukoba na ovim prostorima.
Zbog svega toga nije čudno što su izdvajanja za očuvanje tog dijela kulturne baštine razmjerno visoka. Naime, sakralne i civilno-sakralne zgrade (židovske, islamske, rimokatoličke, pravoslavne…) čine, prema podacima Registra kulturnih dobara RH iz srpnja 2013. godine, 1.931 nekretninu od ukupno 5.751 nepokretnog dobra u Hrvatskoj. Ta se kulturna dobra štite novcem poreznih obveznika. Neka od njih su se vremenom svela samo na ostatke građevina, dok druga nisu pod upravljanjem vjerskih zajednica, već su u potpunosti ostavljena na brigu lokalnim samoupravama. Isto tako, poznato je i da Crkva posjeduje nekretnine koje jesu spomenici kulture, a nisu sakralne građevine, a one neće biti pribrojane ovoj sumi.
Prizori iz Katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije na Rabu, za čiju su obnovu građani izdvojili milijune kuna (FOTO: tzg-rab.hr)
Kod procjene količine novca poreznih obveznika koji se izdvaja za brigu o sakralnim objektima Katoličke crkve, nailazimo i na sljedeći problem: Ministarstvo kulture godinama je evidenciju vodilo po nazivima spomenika, a ne vlasnicima objekata. Stoga je pročešljavanje ovih isplatnih lista bio i najteži i najdugotrajniji dio istraživanja, uključivalo je izbacivanje ruševina, pilova i pravoslavnih hramova, koji nerijetko nose imena istovjetna rimokatoličkim svecima. Osim toga, Ministarstvo kulture zametnulo je izdatke za spomenike na području Istarske županije između 1996. i 2003. godine. Iz svih ovih razloga moramo naglasiti da se radi o gruboj procjeni, koja će možda poslužiti nekim istraživanjima u budućnosti, a dužni smo napomenuti i da se u ova izdvajanja Ministarstva kulture ne ubraja obnova i održavanje pokretnih kulturnih dobara, čiji se značajan dio nalazi pod upravom pravnih osoba Katoličke crkve.
Od 1996. godine do danas obnova spomenutih objekata financirana je javnim sredstvima u iznosu od 863,45 milijuna kuna. U vrijeme HDZ-ove vlasti, Crkva je dobivala do 58 posto sredstava koja su namijenjena zgradama kulturnim dobrima u RH. I opet je 2007. godina, naravno, bila najizdašnija – godišnji se iznos približio 70 milijuna kuna i premašivao je polovicu novca namijenjenog za sve nepokretne spomenike u Hrvatskoj. Iduće godine već pada na 40 posto iznosa. Za više informacija o iznosima koji su dodjeljivani po županijama i po godinama kliknite OVDJE.
Vjeronauk i katolička sveučilišta
Sljedeći po težini je Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture između Vatikana i RH. Za početak on propisuje da su vjeroučitelji “članovi, sa svim učincima, nastavničkog zbora u osnovnim i srednjim školama, odnosno odgojiteljskog zbora u predškolskim ustanovama”, što znači da porezni obveznici pokrivaju trošak njihove plaće. Treba reći i da po hrvatskim zakonima te sukladno spomenutom ugovoru ravnatelji škola ne raspisuju natječaje za zapošljavanje vjeroučitelj(ic)â te da ih zapošljavaju prema preporuci teritorijalno nadležnog dijecezanskog biskupa.
U Ministarstvu obrazovanja navode da je u osnovnim i srednjim školama zaposleno ukupno 3.027 vjeroučitelja za čije se bruto plaće godišnje izdvaja oko 219 milijuna kuna, što je višestruko manje od svih procjena koje su se do sada pojavljivale u javnosti.
Crkva bira koga će škola zaposliti (FOTO: Lupiga.Com)
“Što se ukupnog izdvajanja za plaće vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama tiče, u razdoblju od 2004. do 2013. godine u tu je svrhu iz proračuna izdvojeno 2.013.250.912 kuna”, naveli su nam u odgovoru. Na žalost, nisu nam ustupili podatke za ranije godine, počevši od 1996., kada je ugovor potpisan. No, poslužimo li se matematikom, tj. uzmemo li u obzir da je godišnje izdvajano barem 200 milijuna kuna, dolazimo do dodatnih 1,6 milijardi kuna za osam godina te ukupnih oko 3,6 milijardi kuna.
Ministarstvo smo upitali i o članku ugovora koji nalaže RH da plati troškove izradbe i tiskanja udžbenika vjeronauka. Bivša glasnogovornica bivšeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića, Ivana Kalogjera tvrdi da “država ni na koji način ne financira besplatne udžbenike iz vjeronauka”, ali ni “crkvene institute za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika”, što, pak, propisuje članak 11. Ugovora.
Dostavila nam je i podatke za visoka učilišta koja je osnovala Crkva. U zadnjih deset godina Katoličko bogoslovni fakulteti u Zagrebu, Đakovu i Splitu, Filozofski fakultet družbe Isusove te Hrvatsko katoličko sveučilište Zagreb koštali su porezne obveznike 318,86 milijuna kuna, s tim da nedostaju podaci za plaće iz 2005. godine što čini do tri četvrtine iznosa za tu godinu.
Umjesto odgovora za godine koje su prethodile 2004. godini, kada je spajanjem Ministarstva prosvjete i Ministarstva znanosti i tehnologije nastalo današnje MZOS, dobili smo poziv u podrumske prostorije ministarstva na Sveticama. Ondje smo u arhivi pronašli gomilu spisa koji datiraju iz razdoblja od 1996. do 2003. godine. Razgrnuli smo ih i ustanovili da se radi tek o jednoj informaciji – troškovima za plaće zaposlenih u visokoobrazovnim ustanovama kojima je utemeljitelj Crkva, bez materijalnih troškova. Iako se može spekulirati koliko je na visoka učilišta otišlo novca u tih osam godina, ovaj ćemo podatak izostaviti iz ukupne sume.
Bolnice
Katoličkoj crkvi, točnije, njenim zaposlenicima, isplaćuju se i sredstva temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima. Članak 16. potiče Vladu da s HBK sklopi Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi. Novac se isplaćuje iz proračuna Ministarstva zdravlja i Ministarstva socijalne politike i mladih. Prema podacima koje nam je ustupilo Ministarstvo financija, od 2007. godine, kada je u proračune ministarstava uvedena ova stavka, do danas je isplaćeno više od devet milijuna kuna. Iz Ministarstva zdravlja doznajemo da su temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Ugovora sa Svetom stolicom od 1996. godine u KBC Rijeka zaposlena dva bolnička kapelana, a u KBC-u Zagreb jedan duhovnik, što je od 1996. godine do danas porezne obveznike koštalo 4.092.000 kuna njihovih bruto plaća.
Vojni ordinarijat
Sljedeća ministarstva koja nas zanimaju su unutarnjih poslova i obrane, koja zajednički skrbe o Vojnom ordinarijatu, sukladno Ugovoru o dušobrižništvu katoličkih vjernika, oružanih snaga i redarstvenih službi sa Svetom Stolicom. MUP od 2002. godine ima poseban odjel za odnose s Ordinarijatom, a tada kreću i uplate. Na plaće unutar Ordinarijata od 2002. godine do danas su uplatili 23,4 milijuna kuna, a na donacije 5,7 milijuna. No, treba reći i da to nisu sva sredstva koja će se uplatiti do kraja 2014. godine, budući da se planira pola milijuna kuna donacija te 3,43 milijuna za plaće.
Vojni ordinarijat nije jedini izdatak MORH-a i MUP-a – oni plaćaju i duhovne vježbe, bračne susrete, ekskurzije u Lourdes… (FOTO: Lupiga.Com)
“Ministarstvo uz navedene troškove snosi i troškove međunarodnih, nacionalnih i lokalnih hodočašća (Lourdes, Padova i dr.), kao i troškove održavanja duhovnih vježbi i bračnih susreta djelatnika MUP-a što godišnje iznosi cca 700.000 kuna”, navodi nam u odgovoru načelnik Ureda glavnog ravnatelja policije Zlatko Koštić. Prema tome, MUP-u treba pripisati dodatnih 8,4 milijuna kuna u zadnjih 12 godina.
No, veći dio troškova Ordinarijata na sebe je preuzeo MORH. Samo u 2014. godini Ordinarijatu će doznačiti 11.698.000 kuna: na rashode za zaposlene odnosi se 8.541.100 kuna, a iznos od 3.156.900 kuna na materijalne i ostale rashode. Tome treba dodati i 140.000 kuna za izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju objekta br. 79 u vojarni “Sv. Nikola” (Lora) u Splitu, ali i 193.000 kuna u sklopu plana nabave za Ordinarijat na računu “ostale nespomenute usluge”. Iz MORH-a doznajemo da će od potonjeg iznosa 153.000 kuna otići za održavanje duhovnih vježbi i seminara za mlade u vojnim objektima, a ostalih 40.000 kuna planirano je za smještaj u objektu Lužnica Družbe sestara milosrdnica u Zaprešiću također za potrebe održavanja duhovnih vježbi.
“Od 1999. godine, otkada se za djelovanje Vojnog ordinarijata u Proračunu Republike Hrvatske planiraju materijalna sredstva, iz Financijskog plana Ministarstva obrane RH utrošen je iznos od 128.968.763 kune”, navodi službenica za informiranje MORH-a Svemirka Miočić.
Vojska desetkovana, a ordinarijat…
Zanimljivo je kako se izdvajanja iz proračuna godinama čak povećavaju umjesto da se smanjuju zajedno s brojem vojnika. Na ovaj fenomen već godinama upozorava profesor Božidar Jelčić, koji osim na izrazito tešku situaciju u hrvatskom gospodarstvu – nelikvidnost, zaduženost, velik broj nezaposlenih i umirovljenika, beznađe… – podsjeća i na činjenicu da Hrvatska danas ima tek 16-ak tisuća vojnika, dok ih je u trenutku potpisivanja ovog ugovora imala oko 200 tisuća. Ugovori nalažu da kada stranka uvidi da su se “bitno promijenile prilike u kojima je ugovor sklopljen, tako da ga treba mijenjati”, započne s pregovorima o njegovoj prilagodbi novim okolnostima, navodi se u članku “Financiranje vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj”.
Ovaj znanstvenik koji se bavio izučavanjem različitih modela financiranja u 35 država, pita se i je li nužno da država financira karitativne djelatnosti vjerskih zajednica. Nema li država nacionalni Crveni križ, čije je djelovanje čak uređeno posebnim zakonom? Caritas ćemo pobliže upoznati kroz nadolazeće tekstove, kao i izvještaje koje Hrvatska biskupska konferencija predaje Ministarstvu financija te izdvajanja iz državnog proračuna za povrat imovine Crkvi, koja nisu nabrojana unutar ovog istraživanja.
Konačna cifra
Za sada možemo tek konstatirati da je Crkva od 1996. godine do kraja 2013. bez sumnje primila najmanje 8,67 milijardi kuna iz državnog proračuna, gotovo trećinu više od novca koji je Hrvatska, primjerice, zaradila na prodaji dionica INA-e. Može se reći i da smo od ugovorâ do danas investirali skoro tri puta više u Crkvu, nego što su iznosile cjelokupne inozemne investicije lani u Hrvatskoj. Iznos koji je primila Crkva također odgovara polovici novca koji bi Hrvatska trebala zaraditi na monetizaciji autocesta.
Promatranjem kronologije isplata jasno je i da je Vlada po želji povećavala iznose namijenjene Crkvi dogovorene ugovorima sa Svetom stolicom, obično u predizborno vrijeme i pritom se nije osjećala pozvanom – kao što se ne osjeća ni dan danas – objasniti kako je došlo do tih nelogičnosti.
“Total” je nešto manji od očekivanog, uglavnom zbog spekuliranja s prevelikim brojem vjeroučitelja u javnosti
Nakon svega neodgovoreno je i najškakljivije pitanje financiranja Crkve iz proračuna: zašto iznosi uplaćeni HBK ili direktno nekima od 2.038 pravnih osoba Crkve, nisu predmet primjerene provjere Državne revizije, unatoč volji poreznih obveznika? Prije nepuna dva tjedna svjedočili smo također zadnjoj u nizu kapitulacija hrvatskih vlada da ovo zatraži od Crkve putem Zakona o računovodstvu i financijskom poslovanju neprofitnih organizacija. Ostaje nam zaključiti da je Crkva do dana današnjeg izuzeta od predavanja financijskih izvještaja, u kojima bi se jasno istakli svi prihodi i rashodi te imovina najmoćnije vjerske organizacije u Hrvatskoj, i to zahvaljujući naporima svih garnitura u Banskim dvorima.
iIzvor: lupiga