Neimenovani američki obavještajci jučer su istaknuli, prenosi Reuters, kako vjeruju da su pobunjenici “vjerojatno srušili MH17 greškom”. Dužnosnik, koji je želio ostati anoniman, rekao je kako je to “najuvjerljivije objašnjenje” ističući kako su pobunjenici očito mislili da gađaju vojni zrakoplov.
Ima li potvrde da se dogodilo upravo to? Za sada nema, a imajući u vidu da je prošlo već više od pet dana od tragedije, očito neće niti biti. Koji su argumenti da je zrakoplov srušen greškom? Američka obavještajna zajednica ističe poruke na društvenim mrežama kao argument na kojem temelje svoj zaključak.
Drugim riječima, američki obavještajci priznaju kako ne znaju više od običnih promatrača aktualnih vijesti. Donošenje zaključaka na temelju Twitter poruka i neprovjerenih video snimaka ne samo da je neuvjerljivo već i potencijalno jako opasno.
Dostupne informacije na internetu zaista upućuju na zaključak koji tek sada, 5 dana kasnije, naglašava američka obavještajna zajednica. Upravo o tim indicijama pisali smo već dan nakon tragedije zrakoplova MH17 (vidi: Tragedija zrakoplova MH17 trese geopolitičku arenu: Rusija u knockdownu – gomilaju se indicije da su zrakoplov srušile pobunjeničke snage).
U tom tekstu se navodi:
“Ukoliko pretpostavimo da su gornje snimke autentične, izgleda kako je zrakoplov srušen greškom, bar osobe koje komentiraju njegov pad ne ostavljaju dojam kao da im je to bio cilj”.
Greškom su i Amerikanci srušili iranski putnički zrakoplov 1988. i Ukrajinci ruski putnički zrakoplov 2001. Obiteljima poginulih su se isplatile određene svote i to je to.
Ako se pokaže da je i ovo bilo greškom, pritisak na Rusiju će se i dalje nastaviti, ali ono čemu smo svjedočili u danima nakon tragedije MH17 nije bilo nikakva spekulacija o mogućoj pogrešci, već histerična kampanja u kojoj se Rusiju proziva za “prijetnju Zapadnom svijetu”. Zbog čega? Zbog navodnog pomaganja pobune na istoku Ukrajine?
Jer Ukrajina je suverena država, jasnog teritorijalnog integriteta, i članica Ujedinjenih Naroda? Zar nije Sirija također isto to? Ukrajina je izgubila Krim, a u Siriji je znatan dio istoka zemlje sada pod kontrolom “kalifata” tzv. ISIL-a. Rusija podržava pobunjenike? A tko podržava i naoružava pobunjenike u Siriji?
Zar je tako teško uvidjeti da imamo dvije vrlo slične situacije? Nadalje, zar ne bi bilo pravedno da pozovemo obje sile da prestanu s poticanjem destabilizacije u spomenutim državama? Protiv takvog jednoumlja treba podignuti glas.
Ovim zagovornicima žestokih sankcija prema Rusiji nikada na pamet neće pasti da na isti način osude američko uplitanje u Siriju. Zašto? Jer Assad “ubija vlastiti pobunjeni narod”? Pa i ubija, u to nema sumnje, ali zar to ne čini i predsjednik Porošenko? Možda manje? Pustimo mu vremena, tek je krenuo, Assad ima preko 3 godine “prednosti”, Porošenko ga je u stanju stići i prestići, samo mu dajmo vremena.
“Navijači” Zapada toliko su se izgubili u svojoj moralnoj vertikali da ne mogu ni zamisliti da preko njihovih usana pređe nekakva konkretna osuda američkih poteza od Sirije, Libije, Iraka, Afganistana, Pakistana do Jemena. U isto vrijeme bez problema mogu Rusiju nazivati najvećom prijetnjom svijetu.
Možda zato što se identificiraju kao dio “Zapadnog svijeta”? U Hrvatskoj smo puno puta čuli traljavi argument poput “mi smo EU, mi smo NATO, sada se moramo i ponašati tako”. Od nas se, valjda, očekuje da budemo “veći Papa od Pape”, da budemo na prvoj liniji, da se dokažemo žestokom retorikom, da speremo sa sebe “ljagu” nekadašnjeg bivanja u socijalističkoj zemlji. Očekuje se da kada “zapadniji Zapad” kaže da je Rusija srušila putnički zrakoplov, da mi uzvratimo s “zli Putin je pobio nevinu djecu”.
Izostanak takve reakcije je “stajanje na strani zlih Rusa i zlih Srba”. Ta primitivna komparacija Rusije sa Srbijom u Hrvatskoj je neko vrijeme zamrla, ali se sada vratila žešće nego ikad. Srbin = Rus i obrnuto, i to ne bilo kakav Srbin, nacional-fašist Srbin, ekspanzionist.
Brojne zemlje uredile su i organizirale svoju anti-rusku propagandu u jeku Ukrajinske krize, Hrvatska se opredijelila za niske nacionalističke strasti kako bi efekt bio što veći. Ako to prolazi, to je dokaz o nedostatku evolucije u narodu ili – još gore – početak de-evolucije i vraćanje u dane kada je mržnja jedina igra u gradu.
Politika je postala toliko plitka dihotomija u kojoj se sve promatra kroz perspektivu akcije i reakcije. Ne samo u ovim velikim geopolitičkim konfliktima, već u svim drugim aspektima. Ako ste protiv crkve ili ako ste za prava homoseksualne manjine, onda ste sigurno za neoliberale i obrnuto.
Ako kritizirate agresivne poteze američke Vlade, onda ste odmah “anti-Amerikanac”, mrzitelj američkog naroda. Ako kritizirate izraelsku agresiju na Gazu, onda ste anti-semit. Ako kritizirate agresiju na Siriju onda ste anti-Sunit i pro-Šijit.
Ako tvrdite da je snažnija Rusija dobra stvar u kontekstu globalne ravnoteže, onda ste mrzitelj Zapada. Sve se svodi isključivo na lažnu dihotomiju, a njoj podilaze gotovo svi.
Nedavno smo argumentirano pisali kako dostupni materijali ukazuju na to da su pobunjenici greškom srušili putnički zrakoplov. Drugi mediji su zauzeli puno radikalniji stav stvarajući dojam kao da je naredba za rušenje putničkog zrakoplova stigla iz Moskve, što je teški apsurd.
No, sama tragedija iskoristiti će se maksimalno za napade na Rusiju, a kada se nešto dovoljno ponavlja, to postaje istina. Tada je pisalo kako se Rusija nalazi u “knockdownu”. Stojim pri toj tvrdnji. Do sada su Rusi objavili što su imali za objaviti. Spominje se kako je u blizini MH17 letio ukrajinski lovac SU-25, kao i činjenica da ukrajinska vojska na prostoru ima BUK raketne sisteme. No, to su opet samo indicije kojima se nastoji, u najmanju ruku, stvoriti sumnja da je zrakoplov mogla srušiti i druga strana.
Da, mogla je MH17 srušiti i ukrajinska strana, ali bez konkretnih dokaza, čije teorije će se nametnuti kao dominantne? One ruske – koje 99% medija neće niti prenijeti – ili one Zapada koje će biti ekstremno napuhane od strane većine medija?
Činjenica jest kako se ne može apsolutno tvrditi da je kriva ova ili ona strana. Logika nalaže da je u postotku veća šansa da su ga srušili pobunjenici. Zašto? Zbog jednog jedinog razloga – za ukrajinsku stranu bi bilo preriskantno rušiti MH17 u sklopu neke “operacije pod lažnom zastavom”, zbog činjenice da bi se takva opaka rabota vrlo lako mogla snimiti od strane ruskih nadzornih sustava. Nemojmo zaboraviti kako se ovo desilo u neposrednoj blizini ruske granice, na prostoru kojeg Rusija svakako pomno nadzire sa svom mogućom tehnikom.
Ali, teoretski, moguće je i da je ukrajinska strana slučajno, greškom, srušila MH17. Zašto ne? Pa srušili su ruski putnički zrakoplov 2001., također greškom. Ovdje je situacija ipak daleko napetija. Dakako, ta teorija naglo slabi kada uzmemo u obzir da je zrakoplov dolazio iz pravca zapada, a ne istoka.
Teoretski je svašta moguće i u ovom trenutku možemo se samo nadati da će međunarodna istraga biti što objektivnija i da će nam otkriti, ako ne direktnog krivca, onda barem dodatne detalje kojima se možemo približiti istini. Jer istina nas zanima, zar ne?
Kako koga zapravo. Naime, kada smo preveli cijeli transkript razgovora za kojeg Kijev tvrdi da se radi o razgovoru između pobunjenika koji navodno priznaju kako su greškom srušili MH17 – naglasivši kako se ipak radi o snimci koja nije potvrđena, ali je se uvelike koristi za optuživanje pobunjenika, a ako se potvrdi, optužba postaje sve čvršća – neki su tvrdili kako je jednostavno “nemoguće” da su pobunjenici greškom srušili MH17.
A priori odbacivanje svih indicija koje sugeriraju da bi za rušenje MH17 mogli biti odgovorni pobunjenici u jednom “žešćem” osvrtu nazivam “putinofilijskim fašizmom”. Možda netko ne bih koristio baš takav izraz, ali u suštini se radi o tome. Bilo kakvo slijepo zastupanje jedne strane je izraz fanatizma, nešto što je u ovakvim trenucima krajnje opasno.
Da ekstremne teoretičre zavjere itekako valja nazvati fašistima, pokazuju i reakcije na moj osvrt od strane onih kojima je prvi zaključak bio da mi se ili “prijeti” ili me se “ucjenjuje”. Tipično, izgovor za neželjenu informaciju odmah se manifestira teorijom koja bi najbrže i najžešće istu odbacila.
No, isti taj fanatizam manifestirali su i svi oni koji su odmah, bez ikakvih dokaza, optužili rusku stranu.
Da, fanatizam s bilo koje strane je opasna pojava. Na ovim našim prostorima naročito, kada generalna retorika nastoji ljude svrstati u “torove fanatizma”, pa se tako Hrvate predstavlja kao nekakve fanatične pobornike NATO-a, a Srbe proglašava Putinofilima. To su notorne gluposti, dovoljno je pogledati tekstove na portalima CNN-a, The New York Times-a ili britanskog Guardiana, zar su tisuće komentara čitatelja – gdje se većinom fanatično napada ili brani Rusija – zapravo sve “Srbi i Hrvati”!?
Ovo je još jedna suluda dihotomija koju valja u potpunosti odbaciti jer ne samo da je nelogična, već ima i jednu puno zlokobniju komponentu regionalnih političkih tenzija.
Normalni ljudi ne žele niti pobjedu Amerike niti pobjedu Rusije, žele mir, stabilnost, svijet bez sukoba, poštivanje međunarodnog zakona.
No, ova eskalacija tenzija utječe na sve, pa se tako sve naziva pristranošću. Ne čudi da tako i slobodno i nezavisno novinarstvo biva proglašeno pristranim. Ali, kada već govorimo o toj temi, budimo korektni i pogledajmo što je stvarno pristranost, a što informiranje. Prije tjedan dana objavili smo izvještaj o formiranju BRICS banke, institucije koja sama za sebe tvrdi kako joj je cilj biti globalna konkurencija organizacijama kao što su MMF i Svjetska Banka.
Pokretanje BRICS banke je, realno gledajući, jedna od najvažnijih vijesti ove godine. Koristite Google, u ovom slučaju on vam je prijatelj, pa pogledajte tko je u Hrvatskoj od medija, izuzev Advance.hr i specijaliziranih poslovnih medija, uopće objavio ovu vijest? Ignoriranje osnutka BRICS banke nije pristranost, to je fanatična pristranost od strane medija koji raspolažu s enormnim sredstvima.Kao nezavisni medij, koji u potpunosti odbacuje etikete “alternativnog” medija, imamo ogromnu odgovornost pokrivati svjetske događaje koji ne da ne dobivaju adekvatnu medijsku ekspoziciju, već je ne dobivaju uopće. Ali svaka objava generalno neobjavljenog se od strane kritičara proziva pristranošću, pa tako i objava o osnutku BRICS banke.
Možda smo već dogurali do takve ekstremne polarizacije da se kartelski donose odluke kako se nikakvom “kontra-Zapadu” ne smije davati nikakav medijski prostor, pa čak do takve radikalne mjere da se uspostava BRICS banke jednostavno ignorira. Ako je zaista tako, to je onda mračno doba novinarstva.
Za mene je to ekstremizam, ali za one koje konzumiraju isključivo takav ekstremizam, logično, sve što odudara od toga je zapravo ekstremizam.
Problem naše medijske scene su striktne uređivačke politike (što ne iznenađuje pošto su u rukama stranog kapitala) koje na taj način usmjeravaju javno mnijenje i tako utječu na opći diskurs, ali sloboda izražavanja – institucionalizirana – ipak postoji (slobodno pisanje na ovom mediju gdje se dnevno pročita i preko 100,000 tekstova je možda i najbolji dokaz) i okviru nezavisnog medija mogu izraziti svoj stav bez reperkusija. Nemam nikakvih iluzija da bi to mogao učiniti u jednoj Rusiji, Kini, Siriji, Iranu, Kubi ili bilo kojoj zemlji koje se danas svrstavaju u okvire “anti-Zapada”, ali ne bih mogao reći što mislim ni u mnogim tzv. “pro-Zapadnim” zemljama kao što su Turska, Izrael, Saudijska Arabija, Katar, a isto vrijedi i za dobar dio Zapadnih saveznika na istoku Europe, uzmimo Poljsku kao primjer gdje se nedavno silom pokušalo spriječiti objavljivanje dokumenata neugodnih po vlasti u Varšavi.
Neki mi pak kažu “Imate super tekstove, ali zašto ne pišete o domaćoj politici?”. Ni to mi, također, ne pada na pamet. Pisati o čemu zapravo? Da su sve stranke isprepletene s poslovnim interesima i da se svakih par godina stranačko tijelo angažira oko pobjede svojeg kandidata da bi potom zauzelo ugodne poslove u javnim službama? Što se tu ima pisati uopće? Narod voli novinare koji će im sporadično uvaliti priču o tome kako su svi lopovi, da bi im mogli klicati. To se zove “auspuh novinarstvo” putem kojeg se masa u određenim intervalima rješava nagomilanog stresa i bijesa, naročito kada netko završi iza rešetaka.
Zaista, o čemu pisati? O tome da svi mediji guraju agendu novog vala privatizacije tvrdeći kako ovo “nije kapitalizam” već ga moramo stvoriti novim žestokim mjerama? Govorimo o medijima s najvećom čitanošću, dakle proizlazi da i sama publika odobrava takve stavove, iz čega pak proizlazi da se istom nema potrebe baviti.
Da bi postojala prava medijska demokracija, mediji – ili skupina medija – moraju širokom čitateljstvu ponuditi sve dostupne informacije, sve perspektive i sve okolnosti. U domeni vanjske politike i važnih ekonomskih tema uočen je kroničan deficit i cilj ovog medija je od samog početka bio popraviti taj problem. Ako je za neke to problem, neka im je, mi to vidimo kao novinarsku dužnost u kontekstu medijske demokracije.
Daleko od toga da novinari mogu biti samo strojevi za interpretaciju. U svijetu gdje strojevi zaista sve više zamjenjuju ljudski faktor, novinarstvo će još dugo vremena biti industrija u kojoj će ljudska subjektivnost, a s njome i faktor pristranosti, igrati ulogu.
Ukrajina je europska kriza, razumljivo je da se stoga prema njoj ne možemo postaviti na jedan distanciran način kao kada je riječ o sukobu u Južnom Sudanu. Ako pritom postoji “pristrani” element on se održava na uređivačku politiku koja drži da bi se unutarnji konflikti trebali riješiti bez vanjskog utjecaja.
Pobune, pa i protiv tzv. “suverenih” država nisu nešto što možemo uvijek odbaciti kao negativno. Pobuna je pravo naroda, ali poticanje pobune je intervencionizam. Nažalost, često imamo slučaj da ova elementa postaju isprepleteni, drugim riječima, velike sile jednostavno se ne mogu suzdržati od sudjelovanja na ovaj ili onaj način.
Sjetimo se Sirije u proljeće 2011. Da li su demonstracije protiv Assada i vlasti u Damasku bile opravdane i legitimne? Naravno da jesu, pravo je čudo da se nisu desile već i ranije, no događaji u Egiptu su bili katalizator. Da li je sirijski narod imao pravo pobuniti se protiv autoritarnog režima koji desetljećima nije ukidao tzv. “izvanredni zakon” kojime je silom osiguravao svaku prijetnju svojoj egzistenciji? Naravno da jest! Oni koji tvrde kako Arapima “trebaju diktatori” su obični licemjeri, a u neku ruku i rasisti jer jedan narod smatraju manje vrijednim i nedostojnim boljeg narodnog vodstva.
Sirijska pobuna mogla je rezultirati sirijskom revolucijom, da se nije upleo vanjski faktor. Otkako je SAD, zajedno sa svojim saveznicima, počeo naoružavati pobunjenike priznavši SNC kao “jedinog predstavnika sirijskog naroda”, revolucija je bila mrtva.
Što tvrde oni koji brane američko uplitanje? Da je Assad imao nadmoćno oružje i da je revolucionarima trebalo pomoći? Kao prvo, SAD se nikada ne upliće iz humanitarnih, već isključivo iz geopolitičkih razloga, tj. vlastitih strateških interesa. Kao drugo, zašto im pomoći? Kolikom je vojskom raspolagao kubanski pro-američki diktator Fulgencio Batista kada je krenula pobuna protiv njegove vlasti? I opet je svrgnut, revolucija je uspjela.
Uplitanje u unutarnja politička pitanja, unutarnji politički progres (ili regres), jednostavno nikada nije pametno i novija i starija povijest nas uči da su rezultati katastrofalni.
A Ukrajina? Da li je narod imao pravu na pobunu protiv Janukovičeve oligarhije? Naravno da jest, ali ovdje su – za razliku od Sirije – strani interesi bili aktivni već od prvih dana. Maidan je bio pozornica za političku oporbu od prvih dana. Zapadne sile imale su svoje kandidate, organizacija WikiLeaks objavila je dokument u kojem se ističe kako su SAD Porošenka smatrali “američkim čovjekom” i u konačnici njihov čovjek sada i vlada. Njemačka je pak htjela proširiti svoj utjecaj, Berlin je računao da će Kličko postati lider i predsjednik. Tada dolazi onaj famozni razgovor u kojem Victoria Nuland ističe “je*eš EU”, ali ostatak razgovora zapravo je još i zanimljiviji. Šteta zbog te psovke, jer je ona pokupila svu medijsku pozornost, a ostatak razgovora – u kojem ona jednom američkom ambasadoru poručuje kako se Klička ne smije pustiti u Vladu – je ostao u sjeni.
Nakon ove pobune u Kijevu, i državnog udara, izbija pobuna na pro-ruskom istoku koji sada ne želi biti pod Kijevom. U međuvremenu Rusija u par poteza preuzima Krim i tamošnje stanovništvo se izjašnjava da većinski to želi. Apsurdne su izjave da su stanovnici Krima glasali na referendumu za Rusiju jer im se “prijetilo”. Sva današnja i ranija istraživanja potvrđuju da su se ovi htjeli odvojiti od Ukrajine i ući u sastav Ruske Federacije. Dakako, Moskva im je to omogućila, ali da je dan prije referenduma sam Putin rekao “Molim vas, nemojte glasati za ulazak u Rusiju”, ovi bi sigurno natpolovično glasali “ZA”.
Može se tvrditi da je Rusija prekršila i međunarodni zakon i tekst Budimpeštanske konvencije prema kojoj se ona sama obvezala poštivati ukrajinski teritorijalni integritet, ali tvrditi da je narod Krima “prisiljen” ući u Rusiju je jednostavno laž, koliko god se to mnogima ne sviđalo.
Problem Donbasa je nešto sasvim drugo. Stanovnici tog prostora najvjerojatnije ne bi glasali za ulazak u Rusku Federaciju. Birali bi široku autonomiju i nezavisnost, što su i učinili na referendumu koji Rusija nije priznala. Po kojoj logici Rusija može priznati referendum na Krimu, ali ne i referendum u Donbasu? Rusko licemjerje jasno, zato jer ne mare za želje stanovnika Donbasa, već isključivo za svoje interese, a oni otprilike izgledaju ovako: pripojenje Krima i utjecaj u Donbasu kojim se može vršiti pritisak na Kijev.
Drugim riječima, Rusija ne želi Donbas u svom sastavu, želi ga imati kao petu kolonu protiv Kijeva, tako da ih štiti od dolaska NATO pakta na teritorij Ukrajine. To petljanje oko sudbine Donbasa čini Moskvu jednim od sukrivaca za tragediju koja se događa u Ukrajini. Davanje lažne nade da će ih braniti od Kijeva je također veliki razlog zašto Moskva mora biti suodgovorna za stradavanje stanovnika Donbasa. Isto kao što je i SAD suodgovoran za stradavanje stanovnika Sirije. Jer, realno gledajući, da se Rusija jasno – ne nekakvim dvosmislenim izjavama – ogradila od napetosti u Donbasu, možda do rata ne bi ni izbilo. Isto vrijedi i za Siriju, da je SAD odmah poručio kako nema šanse da će se ikada vojno uključiti na strani pobunjenika, rat bi možda već odavno bio završen.
Jako su slične ove dvije tragične priče. Pogledajmo što se desilo Siriji zbog američke politike, pobuna je evoluirala do toga da zemljom haraju najveći ekstremisti i teroristi. Isto će se desiti i Donbasu. Tzv. “umjereni” pobunjenici ubrzo će biti zamijenjeni s radikalnijim frakcijama, ekstremnim nacionalistima, pa već i sada imamo informacije da radikali stižu u Donabas iz drugih država.
Ako se ovako nastavi uskoro će Donbas postati nešto za što nitko normalan neće moći imati simpatije, kao što je slučaj i u Siriji.
Ukoliko je narod dignuo pobunu protiv Kijeva, a vlasti u Kijevu se teško mogu nazvati “narodnim” vlastima, imao je na to pravo, ali uplitanje Rusije je situaciju pogoršalo. Pa i aktualni lideri pobunjenika koji su se profilirali tijekom zadnjih nekoliko mjeseci teško se mogu nazvati nekakvim “predstavnicima naroda”, pošto postoje brojne informacije da se zapravo radi o ljudima kojima je srce – a još i više od toga – u Moskvi, a ne u Donjecku i Lugansku.
Mnogi su primijetili naizgled paradoksalnu činjenicu da pobunjenici nemaju dovoljno ljudstva te se mnogi pitaju zašto narod Donbasa ne pristupa masovnije u redove pobunjenika? Ipak govorimo o prostoru na kojem živi oko 6,5 milijuna stanovnika. Većina govori ruski, ali oko 40% ne samo da govore ruski, već i jesu etnički Rusi. Teoretski, govorimo o 2,6 milijuna Rusa, ili ako ćemo biti još precizniji – to je oko 800 tisuća muškaraca, samo Rusa, koji su prema godištu sposobni nositi oružje.
Tzv. narodni guverner Donbasa, jedan od pobunjeničkih lidera, Pavel Gubarev, rekao je ovog mjeseca u razgovoru za ruske medije kako Narodna Milicija Donbasa do sada broji oko 20,000 ljudi. Pritom treba uzeti u obzir dvije činjenice – prva je da se brojke u ovim slučajevima obično napuhuju, a druga je činjenica da isti dobivaju, prema riječima Gubareva, između 600 i 900 USD, za ratovanje.
Budimo realni, revolucionari su Fidel Castro i Che Guevara u planinama Sierra Madre, ovo ne zvuči ni približno tako. Činjenica da veći broj boraca ne staje na stranu pobunjenika, itekako je indikativan. Također je indikativno da su samoproglašene vlasti u Donjecku i Lugansku organizirale referendum na kojem se stanovnike pitalo žele li neovisnost od Kijeva – i na taj se referendum, koliko god se mediji trudili to ignorirati, odzvao velik broj ljudi – no što su učinili nakon referenduma? Pokrenuli debatu o himni nezavisnog Donbasa? Nipošto, poslali su poruku Moskvi koja je u suštini izgledala ovako: Aneksirajte nas!
Postoji određeni “gluhi telefon” između Donbasa i Moskve, očito stvoren činjenicom da ni Rusija sama nije sigurna na koji način želi djelovati. Putin, koji je postao “vrag broj jedan”, izgleda daleko razumniji od mnogih ruskih, pa i njemu bliskih, jastrebova. On je u par poteza urgirao za diplomatskim rješenjem. U isto vrijeme Rusija niti ne potvrđuje niti ne opovrgava informacije da se pobunjenici treniraju u ruskoj bazi u Rostovu, što je zapravo na neki način potvrda.
Putin je na neki način sličan američkom predsjedniku Baracku Obami koji također nije neki “jastreb”, ali ga jastrebovi uporno potiču na akciju. Da se recimo na njegovom mjestu nalazio John McCain, vjerojatno i Mitt Romney, a ni Hillary Clinton ne bi bila puno bolja, napad na Siriju bi se gotovo sigurno desio.
Militaristički “jastrebovi” jesu u suštini opasni luđaci, ali ono što ih od luđaka pretvara u opasne luđake je činjenica da iza njih često stoje konkretni ekonomski interesi kao što je vojno-industrijski kompleks koji je jak, utjecajan i po svijet opasan, a egzistira i u SAD-u i u Rusiji, a uskoro će nabujati i u Kini.
Ono što je posebno opasno u cijeloj ovoj priči su mediji koji često ostavljaju dojam kao da su na ideološkoj konotacijskoj liniji zajedno s jastrebovima. Oni koji zazivaju “Putinov napad na Kijev” kao i oni koji tvrde kako je “Rusija opasnost po svijet” su stvaratelji ekstremizma koji se, zahvaljujući njihovom utjecaju, brzo širi masama što nas brzo može dovesti u jednu pred-ratnu histeriju, a takve su uvijek izražene u trenucima ekonomske nestabilnosti.
Oni s najvećim utjecajem morali bi imati ulogu smirivanja tenzija, a ne širenjem panike i raspirivanjem mržnje, nažalost to zadnjih dana uopće nije slučaj.
Što se tiče krize u Ukrajini, nekakvo rješenje uopće nije na vidiku, a svakim danom biti će sve teže do njega doći. Nažalost, rat u Ukrajini mogao bi potrajati, što znači da nas čeka još jako puno izvještavanja na tu temu, ali neke temeljne značajke ovog konflikta pritom moramo imati u vidu – kako je i u ranijim tekstovima rečeno, nesvrstanost Ukrajine je stabilizirajući koncept kojeg su zajedno razbile tri sile: EU, Rusija i SAD, zbog svojih osobnih interesa. Sada svjedočimo tragediji koja svakog dana biva sve veća, a rušenje zrakoplova MH17 samo je jedan dio te tragedije, kao i masakr u Odessi i drugi primjeri.
Tko je “prvi počeo”, čije je Ukrajina “dvorište”, sve su to fraze koje sada malo znače. U igri velikih sila i njihovog interesa zaista treba zauzeti stranu – kontra njih svih.