U godini u kojoj je Hrvatska postala punopravna članica Evropske unije potpuno je zaustavljen proces pomirenja, odnosi u društvu postali su sve napetiji, a istražni i sudski postupci za ratne zločine sve sporiji. Za razliku od prethodnih godina, kada se Hrvatska borila da uđe u evropsko društvo i kada su provedene istrage i pred nadležnim županijskim sudovima podignute optužnice za neke od najtežih ratnih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih jedinica, tokom cijele 2013. i u prva četiri mjeseca 2014. godine nije pokrenuta niti jedna istraga, niti je optužen neki pripadnik HV-a ili Ministarstva unutarnjih poslova. Štoviše, sudovi su velik broj slučajeva ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih jedinica, pokrenutih u vremenu predpristupnih pregovora, zaključili oslobađajućom presudom. Podsjetimo, pravomoćno su oslobođeni Ivan Husnjak i Goran Sokol koje se teretilo za palež dvaju potpapučkih sela, Ivica Pintarić kojeg se teretilo za ubojstvo dvoje civila kod Mrkonjić Grada u BiH, a iz dugogodišnjih sudskih procesa za Grubore i Medački džep proizašlo je da su optuženi oslobođeni u prvom stupnju uz objašnjenje suda da su počinjeni gnusni zločini ali, eto, sud sa izvjesnošću nije mogao utvrditi da su počinioci baš ti koji su optuženi. U pravosnažno završenim slučajevima, kao što su Sisak i Prukljan, u kojima se tužiteljstvo pobrinulo da se optužnicom obuhvati što manje lica, broj osuđenih sveden je na minimum.Prva evropska godina donijela je oslobađajuću presudu pripadniku srpskih jedinica Radi Miljeviću kojeg je hrvatsko sudstvo ranije čak dva puta proglašavalo krivim. Napokon su okončani neki postupci koji su trajali desetak i više godina ili su višekratno bili ponavljani. S osuđujućom presudom protiv pripadnika hrvatskih jedinica Enesa Viteškića zbog zločina u Paulin Dvoru, donesenom nakon trećeg prvostupanjskog postupka, Željka Beline i Dejana Milića, na koje je 1992. zbog ubojstva srpskih civila u Novskoj pogrešno primijenjen Zakon o oprostu, ukupan broj osuđenih Hrvata nešto je porastao. Igrom slučaja, u maju je pokrenuta istraga protiv jednog pripadnika hrvatskih jedinica koji je u svojstvu svjedoka na sudskom postupku pod pritiskom savjesti priznao sudjelovanje u počinjenju jednog od brojnih zločina u Medačkom džepu, dok je u junu također pokrenuta istraga protiv jednog hrvatskog vojnika zbog usmrćenja tri osobe srpske nacionalnosti za vrijeme Oluje u selu Kijanima. Nakon 19 godina od počinjena, 2014. donesena je i prva pravomoćna osuđujuća presuda za ratni zločin počinjen u Oluji, kojom je za Prukljan osuđen Božo Bačelić. No to nije znak oporavka hrvatskog pravosuđa.
- Tokom ove godine imamo važnih presuda, ali veću zabrinutost izaziva činjenica da i dalje vlada zavjera šutnje onih koji znaju kakvi su zločini počinjeni i tko ih je počinio, čime mrlja zločina ostaje na cijeloj jedinici. Svjedoci i žrtve vrlo teško progovaraju. Velika odgovornost leži na političkim elitama koje trebaju slati jake poruke kako bi se stvorila povoljnija društvena klima, a zločini individualizirali – ističe Vesna Teršelič iz Documente.
Da se statistički gledano broj procesuiranih u “evropskoj godini” povećao, barem kada su u pitanju Srbi i bivši pripadnici JNA, smatra Savo Štrbac iz Veritasa.
- Posebno se to odnosi na otvaranje novih istraga. To procjenjujemo na osnovu procesuiranih Srba koji nam se jave da su dobili sudske dokumente na adrese u Srbiji ili Republici Srpskoj, direktno od hrvatskog pravosuđa ili preko pravosudnih organa države u kojoj žive. Takvih javljanja je bilo najviše krajem prošle i početkom ove godine. I hapšenja po potjernicama koje su raspisali hrvatski organi gonjenja intenzivirali su se. Od 1. jula 2013. uhapšeno je ukupno 28 osoba, od čega 12 u ovoj godini. Tome svakako doprinosi i uhidbeni nalog – ističe Štrbac.
Na činjenicu da nakon izručenja optuženih Hrvatskoj postupci nerijetko okončavaju obustavom, odbijajućom ili oslobađajućom presudom, upozoravaju u Centru za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.
- To pokazuje da sva ranija neosnovana optuženja nisu otklonjena, no s druge strane da su hrvatska pravosudna tijela kadra provesti postupke profesionalnije i nepristranije nego u nedavnoj prošlosti – zaključuje Mladen Stojanović i dodaje da su odnosi između hrvatskog i srpskog državnog vrha formalno revitalizirani, ali da nikakav konkretan sporazum o suradnji u predmetima ratnih zločina nije potpisan.
Osim sporosti, sudske postupke karakteriziraju i brojne manjkavosti: loše sastavljene optužnice, nedostatak dokaza, neuvjerljiva svjedočenja, nejednaki kriteriji koji ovise o nacionalnosti počinitelja.
- Ionako veoma rastezljivi kriteriji prema Srbima za kvalifikacijski element kaznenog djela ratnih zločina postali su još mekši i rastezljiviji. Sada im se i obična prijetnja, uvreda ili krađa kvalifikuje kao ratni zločin. Isto tako, komandna odgovornost za počinjena djela stalno se proširuje. Za djela za koja su već neki osuđeni po komandnoj odgovornosti ponovno procesuiraju druge, njima nadređene. Da bi se neki Srbin ili pripadnik bivše JNA proglasio krivim za ratni zločin dovoljan je i neki sumnjivi dokaz ili indicija. Kaznena politika prilikom odmjeravanja kazne ostala je ista, a to znači da za ista ili slična djela Srbi dobivaju višestruko veće kazne od pripadnika oružanih snaga Hrvatske – tvrdi Savo Štrbac.
Veselinka Kastratović koja prati suđenja na istoku Hrvatske ističe i velik broj oslobađajućih presuda. Problem vidi u optužnicama.
- Sudsko vijeće donosi presudu na temelju provedenog dokaznog postupka, izvedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz posebno i sve zajedno. Ako je optužnica temeljena na nedovoljno istraženom zločinu ili na dokazima i iskazima svjedoka koji su manjkavi, to je problem tužiteljstva. Doduše, optužna vijeća uvijek mogu vratiti optužnicu na ispravak ili dopunu. Treba organizirati iskusne timove istražitelja i tužitelja koji će detaljno istražiti sve okolnosti događaja, pristupati pažljivo preživjelim žrtvama i pratiti rukopis zločina, jer ima puno toga zajedničkog u počinjenju i prikrivanju nedjela na našim prostorima – objašnjava Veselinka Kastratović i naglašava da je zločine od prije 20-ak godina danas teže istraživati zbog protoka vremena, zato što se svjedoci sve teže i nerado prisjećaju događaja, a žrtve nakon svega osjećaju zamor.
Među posljednjima su i članovi bjelovarske udruge Pravda, kako građani srpske nacionalnosti tako i nepoćudni Hrvati, kojima su minirane kuće. Po službenim podacima, od 1991. do 1995. srušeno je 650 kuća, dok po saznanjima Pravde njihova ukupna brojka iznosi 800.
- Na području Hrvatske izvan zone ratnog djelovanja minirano je 2.000 objekata. Do dana današnjeg nije obavljen niti jedan informativni razgovor s izvršiocima, a kamoli podignuta koja optužnica. Na osnovu famoznog članka 180 Zakona o obaveznim odnosima neke od žrtava usudile su se tužiti Hrvatsku i nakon 23 godine sudovanja izgubile na svim instancama, a zauzvrat su dobile račune za sudske troškove u enormnim iznosima i po 150.000 kuna. Pokušavamo da stopiramo takve naloge, praktički ovrhe na ostacima građevina iz devedesetih. Nadali smo se pozitivnim rješenjima iz Strazbura, ali i oni su nas odbili – priča Jovica Brkić iz Pravde.
Kucali su na vrata svih nadležnih, pisali na adrese svih zapaženijih EU parlamentarca i ništa. Ponovno su se ponadali s dolaskom vlade Zorana Milanovića, koja je u svoj program rada 2011-2015. pod Poglavlje 19 o ljudskim pravima stavila ovu problematiku i najavila da će omogućiti promjenu zakonskog okvira kako bi oni čije su kuće uništene u ratnom razdoblju na području izvan PPDS-a mogli dobiti pravo na obnovu i obeštećenje.
- Mrtvo slovo na papiru. Bože dragi, nismo ničiji, totalno smo izbrisani. Ogoljeni do kože – kaže Brkić.
Da su žrtve ogorčene jer osjećaju da ih dugi niz godina nitko nije slušao smatra i Veselinka Kastratović.
- Umorni su, jer živjeti sa bolom sigurno nije lako. Vrijeme koje je proteklo nije iskorišteno kako bi se izgradila kultura poštovanja prema žrtvi – smatra i dodaje da je interes javnosti, pa čak i u mjestima gdje su zločini počinjeni, sve manji.
Najveću pažnju javnosti Hrvatske i Srbije vezano uz ratnu problematiku ove je godine probudila rasprava pred Međunarodnim sudom pravde povodom međusobnih tužbi za genocid. Da je ona pokazala da povjerenje između nekada zaraćenih strana još uvijek nije izgrađeno, da je i dalje prisutna retorika isključivosti s početka 1990-ih, da se licitira brojem žrtava te minimizira i negira uloga vlastite strane u počinjenim zločinima, sve to ističe Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.
- Hrvatska i Srbija još uvijek se ponašaju kao odvjetnici koji umanjuju zločine svoje strane i naglašavaju krivnju druge strane. To sigurno nije dobro za razvoj boljih odnosa u budućnosti ni za izgradnju nepristranog i od politike nezavisnog pravosuđa. Procesuiranje zločina vlastite strane nije samo odraz zrelosti jedne države i jednog društva, to je i garancija da ideje koje su do tih zločina dovele neće ostati potencijalno prisutne u društvu – govori Pusić.
- Niti jednoj zemlji nije lako suditi pripadnicima vlastite vojske. Po sadašnjoj dinamici od oko tri sudska slučaja godišnje, a ima ih ukupno preko stotinu, zločini iz devedesetih nikada se neće procesuirati. U tom smjeru presudno utječu dva faktora. Prvo, nakon ulaska Hrvatske u EU pritisak međunarodne zajednice je znatno manji. Drugo, oslobađajuće haške presude za Gotovinu, Markača, Perišića i neke ministre iz Ruande koji su prvostupanjskim presudama osuđeni na po 30 godina zatvora, pokazuju da utjecajni dio međunarodne zajednice više nije zainteresiran za procesuiranje ratnih zločina po zapovjednoj odgovornosti. Iako su premijer Milanović i predsjednik Ivo Josipović obećavali da će Hrvatska sama procesuirati zločine bez obzira na etničku pripadnost žrtve i počinitelja, poslije haške presude mnogi suci će tri puta razmisliti prije nego što nekog “našeg” osude po zapovjednoj odgovornosti, kada čak i Hag to tako očigledno izbjegava. Neto rezultat je da se ideje koje su do ratnih zločina dovele ponovno nameću kao legitimni politički stavovi, a dobar dio javnosti nije svjestan pogubnosti takvog razvoja događaja i mnogo je zainteresiraniji za brojne korupcijske afere – smatra Pusić.
- Teška ekonomska situacija sigurno ne doprinosi suočavanju s prošlošću. Osim toga, još uvijek smo svjedoci da nismo riješili pitanja Drugog svjetskog rata, a za neke u ovom društvu problemi postoje od vremena kraljeva, careva… Raditi na suočavanju s prošlošću zahtjevno je, iziskuje strpljenje, stručnost, objektivnost i, prije svega, volju za tim. Konačno, prošlo je dvadesetak godina od vrlo teških, ratnih iskustava. Za neki objektivan pogled potrebno je duplo više vremena – tvrdi Veselinka Kastratović.
Da se svijest naroda ne može mijenjati dekretom i preko noći smatra i Savo Štrbac.
- Sve dok se bude u školama učilo da su Srbi agresori i zločinci, a Hrvati njihove žrtve, imaćemo traljave istrage, a samim tim i suđenja za ratne zločine. U promjeni svijesti treba da učestvuju svi segmenti društva, počevši od porodice, preko škole i crkve, do ulice i kroz jedan duži period, barem onoliko vremena i s istim intenzitetom koliko je trajala indoktrinacija u suprotnom smjeru. A kada se jednog dana na događaje iz devedesetih bude gledalo objektivnije, onda će i sudski postupci, od istraga do presuda, biti mnogo bolji, da ne kažem pravedniji i pošteniji – smatra Štrbac.
Dotle, podugačka je lista neprocesuiranih ratnih zločina počinjenih nad Srbima: Sarvaš, Vukovar, Ravni kotari, Bljesak, Oluja za sektor Sjever… Ali i onih koje je hrvatsko sudstvo obuhvatilo samo dijelom: Lora, Kerestinec, Pakračka Poljana, Marino Selo, Sisak, Kuline, Osijek, Medački džep, Zadar, Miljevački plato… Neki su procesuirani, ali nisu završili izricanjem kazne jer su optuženi na kraju oslobođeni zbog nedostatka dokaza: zločini u Virovitici, Bjelovaru, Pakračkoj Poljani, Zadru, Gošiću, Varivodama, kojima sada prijeti i brisanje iz sudskih ladica na osnovu Zakona o arhivi, po kojem se sudski spisi brišu nakon dvadeset godina. Osim zaboravljenih žrtava srpske nacionalnosti, odgovore čekaju i porodice hrvatskih žrtava: iako dvije decenije suđenjima u odsustvu i raznim spiskovima prijeti Srbima u izbjeglištvu, hrvatsko pravosuđe još uvijek nije istražilo i riješilo ni neke zločine počinjene nad osobama hrvatske nacionalnosti.
Izvor: novosti