Poljski premijer Donald Tusk danas je rekao kako je mogućnost ruske direktne vojne intervencije na prostoru istočne Ukrajine posljednjih dana porasla. “Imamo razloga sumnjati – posljednjih sati dobivamo takve informacije – da je rizik direktne intervencije definitivno veći nego što je bio prije nekoliko dana”, rekao je danas Tusk za vrijeme novinske konferencije.
Tusk nije jedini zabrinut, cijeli Zapad s neizvjesnošću promatra nove ruske vojne vježbe koje se odvijaju na granici s istočnom Ukrajinom. “Ukoliko dođe do direktne vojne intervencije ruskih snaga u Ukrajinu, to bi svakako bila jedna sasvim nova situacija i prema mom mišljenju nitko nema dobar i jasan odgovor danas što bi Zapadna zajednica trebala učiniti i kako reagirati na to”, rekao je Tusk.
Kao što i vidimo iz ovih komentara, Ukrajinska kriza postala je jedna vrlo kompleksna diplomatska igra mačke i miša. U trenucima kada Rusija potpuno šuti i ne reagira, pokreću se žestoke kritike i sankcije. Kada Rusija “govori” vojno, nastaje jedna pauza u Zapadnom pritisku.
No, Tusk je u pravu kada kaže da je direktna ruska intervencija danas više moguća nego što je bila prije par dana. Nekoliko je razloga – kao prvo, tu su sve žešće EU-SAD sankcije koje bi mogle Rusiju dovesti u situaciju da misli kako više “nema što izgubiti”, naročito ako joj se poručuje da će se sankcije povećavati i bivati sve strože.
Pogledajmo zadnjih nekoliko tjedana iz retrospektive. Što se Rusiji više prijetilo sankcijama to se ona sve više i više povlačila, to su jednostavno činjenice. Kao prvo, inicijalno nagomilane trupe su zaista povukli – to je potvrdio i NATO – nakon toga je sam Putin na neki način pustio pobunjenike niz vodu poručivši kako bi se referendum koji su pobunjenici tada pokretali oko odcjepljenja od Kijeva trebao “odgoditi”. Na vlast dolazi Porošenko i njegova ratna retorika, ali Putin se ponovno povlači, pa čak i razgovara s njim u društvu njemačke kancelarke Merkel. Ovo su samo neki od ustupaka koje Rusija čini u fazi kada joj prijete sankcije. Drugim riječima, moglo bi se zaključiti kako prijetnje imaju značajan efekt – ništa konkretno još nije ni uvedeno, a ruska tržišta već osjećaju paniku.
No, nakon tragedije zrakoplova MH17 sve se mijenja i prijetnje prelaze u djela – zadnji niz EU-SAD sankcija više nisu simbolične, a to bi moglo imati poprilično neželjeni efekt, ako je rusko povlačenje uopće cilj, dakako. Rusija smatra kako je početak uvođenja strožih sankcija početak napada na Rusiju i sada je svašta moguće.
Činjenice su činjenice – dok se samo prijetilo sankcijama, Rusija je povlačila trupe s granice. Sada kada se sankcije uvode, Rusija vraća trupe u još većem broju.
Kao drugo, tu je početak velikog napada ukrajinske vojske na Donjeck. Ako padne Donjeck, pobuna na istoku Ukrajine biti će vjerojatno ugušena, ako ne odmah, onda u skoroj budućnosti. Takav scenarij za Rusiju očito nije prihvatljiv. Ova situacija, u daleko manjoj magnitudi dakako, donekle podsjeća na Korejski rat – Kina se tada nije željela uključivati u sukob, no kada je izgledalo da bi vodstvo Sjeverne Koreje moglo biti poraženo, krenuli su s intervencijom.
Zapovjednik američkih snaga u Korejskom ratu 50-ih godina bio je Douglas MacArthur. Do sredine listopada 1950. postalo mu je jasno da je sjevernokorejska vojska gotovo razbijena i stjerana na sjevernu granicu s Kinom. Glavni stožer američke vojske upozorio ga je da ne ide do kraja, no on nije poslušao – krenuo je s ciljem potpune eliminacije sjevernokorejske vojske i tada se desilo što su mnogi i pretpostavljali da će se desiti – ulazak kineske vojske jer Peking nije mogao dopustiti takav ishod. Imajući u vidu kako se pitanje Koreje zapravo još uvijek nije rješilo i preko pola stoljeća kasnije, pomalo je tjeskobno vući ovakve paralele, no neke sličnosti se mogu istaknuti.
Kao za Peking tada, tako i za Moskvu danas potpuni poraz pobunjenika na istoku Rusije možda je jednostavno strateški neprihvatljiv. Sve ovisi o tome kako na cijelu situaciju gledaju iz Kremlja. To jednostavno ne znamo, možda je situacija posve obrnuta, možda rusko vodstvo jedva čeka da se sukob završi na ovaj ili onaj način, možda uopće nemaju namjeru spašavati pobunjenike, no prije će biti da im nije baš svejedno.
Teško je reći hoće li Rusija sada učiniti nešto slično, no svakako je i takav scenarij moguć. Pojedini izvori iz Rusije već spominju termine kao što je “humanitarna intervencija”, a Rusija uvijek može reći da sukob na njihovim granicama prijeti njihovoj nacionalnoj sigurnosti. Drugim riječima, smisliti povod za ulazak u Ukrajinu je najmanji problem. No, takav potez bi imao brojne reperkusije.
Poznato je kako ukrajinska vojska nema još dugo vremena zbog ograničenih financijskih rezervi. SAD najavljuje potporu za ukrajinsku Nacionalnu Gardu, ali tek od 2015. i to ako takav plan odobri Kongres. To znači da ukrajinska vojska možda ima još samo jednu šansu – sada kada Donjeck imaju u okruženju (djelomičnom ili potpunom, ovisi koga se pita), vjerojatno će krenuti svom snagom u pokušaju zauzimanja grada.
Rusko gomilanje trupa može imati samo dva moguća razloga: izvršiti pritisak na Kijev da bi se odustalo od napada na Donjeck ili ući u kritičnom trenutku kako bi se spriječilo potpuno gušenje pobune. Drugim riječima, Rusija je spremna za rat ili za blef, a malo tko će se usuditi prognozirati o čemu je zapravo riječ.
The New York Times piše kako je Rusija u zadnjih nekoliko tjedana dovela ukupno 17 bataljuna u kojima se nalazi između 19,000 i 21,000 vojnika. Radi se o procjenama Zapadnih stručnjaka koje mogu, ali i ne moraju, biti točne. No, s obzirom da ovdje nije cilj stvoriti uvjete za dodatne sankcije – oni su već stvoreni – može se pretpostaviti da su informacije točne. Nadalje, navodi se kako je Rusija na granicu dovela i oklopna vozila, tenkove, artiljeriju, protuzračne sustave i drugu vojnu opremu.
Izvori ističu kako se broj ruskih raketnih sustava zemlja-zrak na granici povećao u zadnjim danima s 8 na 14, a tu su i preko 30 artiljerijskih baterija.
U svakom slučaju, stječe se dojam da Ukrajinska kriza ulazi u svoje finale – nešto će se uskoro dogoditi. Status quo se prekinuo povlačenjem pobunjeničkih snaga iz Slavianska i Kramatorska, a od onda ukrajinska vojska napreduje (svakako ne glatko: U okruženju bez municije, hrane i potpore – potresna priča ukrajinskih vojnika koji su spas potražili na ruskom teritoriju). Kijev više nema što čekati, ako ima namjeru slomiti pobunu, morati će to učiniti prije jeseni, vjerojatno već ovoga mjeseca. S druge strane ako je Rusija osjetila da joj se izolacija nameće u svakom slučaju, to bi znatno moglo pridonijeti odluci za vojnom intervencijom u Ukrajini.
Neki tvrde kako bi takva invazija išla sve do Kijeva, a ako se pita gore spomenutog Donalda Tuska, očito i do Varšave i dalje, no to nije realan scenarij. Ako dođe do takve eskalacije Rusija bi vjerojatno ušla s ciljem osiguravanja pobunjenika u Donbasu, jer osjećaju da će im taj prostor trebati zbog Krima.
No, glupo je govoriti o bilo kakvim ograničenjima ako dođe do takve eskalacije, jer činjenica je da baš nitko ne zna što bi sve moglo proizaći iz toga i gdje bi se moglo završiti. Dodatna eskalacija ne bi bila nimalo dobra za Europu i idealno bi bilo da se ovaj sukob riješi politički, pa i Kijev bi trebao shvatiti da im potpuno gušenje otpora u Donbasu nikako ne može donijeti dugoročnu stabilnost. Ovo je stoga trenutak za kompromise i nagodbe – osim ako Kijevom ne upravlja jedna prekooceanska sila koja možda želi nanijeti maksimalan poraz Rusiji i dovesti NATO trupe na njene granice, u tom slučaju neće biti nikakvih kompromisa, nikakvih nagodbi, a Ukrajinska kriza postati će još i puno opasnija nego što je u ovom trenutku.