Pokušaj stvaranja političkog centra još je jednom neslavno propao čime se dodatno zakomplicirala situacija na političkom centru. Odlukom stranke Pametno da izađe iz takozvane Amsterdamske koalicije uništen je pokušaj takozvanih centrističkih stranaka da naprave politički blok koji bi na parlamentarnim izborima osvojio znatan broj saborskih mandata.

A koji bi im onda jamčili ne samo sudjelovanje u odlučivanje oko formiranja buduće hrvatske Vlade nego i odlučujući utjecaj u njoj.

Stranka Pametno ovdje je postupila ne baš previše delikatno. Odnosno prilično nekorektno prema potencijalnim koalicijskim partnerima – GLAS-u koji vodi Anka Mrak Taritaš i IDS-u kojem je na čelu pulski gradonačelnik Boris Miletić.

Čak ni ultimativna žrtva najjačeg istarskog političara – nekadašnjeg čelnika IDS-a Ivana Jakovčića – da se neće kandidirati na predstojećim izborima za Europski parlament nije udobrovoljila stranku koja, kako se sama često hvali, politici pristupa na znanstvenoj osnovi. Ma što to u stvarnosti zaista značilo.

Sve to najmanje će pogoditi IDS. Ako se izvuku iz afere s Uljanikom, a najvjerojatnije hoće, IDS će na sljedećim izborima, išao na njih samostalno ili u bilo kojoj drugoj kombinaciji, osvojiti tri saborska mandata koliko ih ima i sada. Previše je ova stranka ukorijenjena na našem najvećem poluotoku i previše je kapilarno zavladala svim tamošnjim društvenim i političkim tokovima da bi je mogao poljuljati čak i mogući kolaps Uljanika. IDS ide i dalje u svojoj borbi za Europu regija, sviđalo se to Zagrebu ili ne.

Ali to na suhom ostavlja GLAS koji će sada nakon što je ostao sam s IDS-om više izgledati kao nekakav prirepak istarskih autonomaša nego kao ravnopravna stranka u jednoj ozbiljnoj koalicijskoj priči. Neće tu puno ni pomoći popularnost njihove predsjednice koja je u ovom trenutku najpopularniji oporbeni političar. Stvari će se na ovom dijelu političke scene iskristalizirati tek nakon izbora za Europski parlament. Tko tamo dobro prođe može računati na veliki politički zalet za parlamentarne izbore ma kada oni bili održani.

Tko u svibnju sljedeće godine ozbiljno posrne velike su mu šanse da će otići niz vodu i kada se bude glasovalo za sastav novog hrvatskog Sabora. Osim da će HDZ i njegova koalicija osvojiti pet ili šest euromandata sve je ostalo otvoreno. Nitko, čak ni SDP, ne može sa sigurnošću projecirati svoj rezultat.

Da je Amsterdamska koalicija ostatala na okupu, imala bi velike šanse osvojiti jedan europski mandat. Bio bi to naravno Ivan Jakovčić, a nije nemoguće da bi uz malo sreće mogla konkurirati i za drugi. Sada bi im se moglo dogoditi da ne osvoje ni jedan. Mada je opet jako teško prognozirati što će se na kraju dogoditi. Jer u igru bi mogli uletjeti sa svojom najnovijom političkom inicijativom bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković i donedavni član Predsjedništva SDP-a Bojan Glavašević.

A tu su naravno i reformisti Radimira Čačića, te dobri stari HNS koji se svim silama pred bivšim biračima pokušava oprati za najveći mogući grijeh koji netko može napraviti jednom hrvatskom liberalu. Koaliranje s HDZ-om oni koji se u Hrvatskoj osjećaju liberalima nikada neće oprostiti Ivanu Vrdoljaku i njegovoj stranci. Bit će tu vjerojatno i SDP. Naravno, ako do svibnja 2019. od njega nešto uopće ostane.

novilist

Kupujemo više nego što nam treba čak i kad odlazimo po točno određenu stvar kao što je par cipela ili košulja za posao – vidimo veliki crveni znak (crvena nije slučajno odabrana) na kojem piše SALE i naš se cilj odjednom počinje gubiti u magli. Tome pomaže i simpatična prodavačica koja pronalazi vašu veličinu i obasipa vas komplimentima koliko vam dobro odabrani komad odjeće stoji. U konačnici izađete s nešto težom vrećicom i dužim računom nego što ste planirali.

No, to nisu jedine taktike kojima vas trgovci namame da kupite više proizvoda, a Business Insider donosi neke od njih.

1. Najprodavaniji proizvodi su izloženi na ulazu u trgovinu.

Većina trgovina planira uređenje svojih prostora tako da prvo što vidite jesu njihovi najnoviji, najskuplji i najpopularniji proizvodi. Tako skuplji odjevni proizvodi prvi zaokupe vašu pozornost pa ćete, nadaju se, dok dođete do odjela s robom koja je na sniženju imati već pune ruke proizvoda po punoj cijeni.

2. U prodajnom prostoru izloženo je malo proizvoda.

Dok H&M i Zara, primjerice, drže svoje police poprilično punima, mnogi drugi trgovci vjeruju da je manje više. Točnije, oni smatraju da ako u svom prodajnom prostoru izlože malo proizvoda, požurit ćete se kupiti svoju veličinu prije nego što se rasproda.

3. Znakovi za sniženja vrlo su mudro osmišljeni.

Pozorno čitajte što piše na znakovima za snižene proizvode. Veoma često nešto manjim slovima sadrže fraze poput “od” ili “za određene proizvode” i slično. Točnije, promocije se odnose samo na jedan ili dva proizvoda s cijele police, a vi ćete svejedno pogledati sve koji se ondje nalaze i možda vam se koji i svidi pa ćete kupiti taj koji je skuplji od onog spomenutog na znaku koji vas je privukao.

4. Odjeća se prodaje u kompletu.

Modni brendovi znaju da ako se kupcu svidi jedan komad odjeće, veća je vjerojatnost da će kupiti i onaj koji dolazi s njim “u paru”, odnosno neki istog uzorka ili materijala. Tako ćete često vidjeti potpuno isti cvjetni print na paru hlača, majici, jakni ili suknji. Ako se zaljubite u suknju, vrlo ćete vjerojatno htjeti i takvu majicu, a isto vrijedi i za sportsku odjeću, nakit ili, pak, torbicu i pripadajući novčanik.

5. Uspore vas s “preprekama”.

Ako ste se ikad pitali zašto se prolaz u trgovini čini prenapučen, ni to nije slučajno. Naime, trgovine postavljaju svojevrsne prepreke unutar svog prodajnog prostora poput stolova, polica ili stalka kako bi ipak usporili i pogledali još koji njihov proizvod. Zadnje što žele jest da uđete i izađete iz trgovine u nekoliko minuta tako da taktički poslože stolove ili bilo kakav izložbeni prostor kako bi onemogućili prohodnost kroz dućan. Što sporije hodate, to ćete više proizvoda uočiti.

6. Proizvodi su grupirani i iskombinirani.

Rijetko kada ćete vidjeti lutku na kojoj je samo jedan proizvod. Brendovi žele da si predočite na koje sve načine možete iskombinirati njihove proizvode pa da ne kupite samo onaj koji ste planirali nego više njih. Tako da slojevito poslože odjevne predmete na lutku s pripadajućim modnim dodacima. Dodatno, ni stolovi i stalci ne sadrže samo iste proizvode već su oni grupirani na sličan način kao i na lutkama.

Svaki od brendova pažljivo je razvio vlastitu “formulu” za slaganje svojih proizvoda i njihovo kombiniranje te tako i njihovi prodavači dobivaju upute kako točno to i napraviti.

7. “Nabrijavaju” popularnost proizvoda.

Jedna od strategija modnih brendova jest predstavljanje određenih proizvoda kao posebno popularnih. Činjenica jest da većina kompanija uistinu bilježe popularnost svojih proizvoda, ali prodavač će vam često prenaglasiti tu informaciju te vam preporučiti da što prije kupite taj izuzetno popularan proizvod kako ne bi nestao ili će vam, ako zaključi da ste veliki pratitelj trendova, reći da što prije uhvatite taj “must have” odjevni komad sezone.

8. Odjel s odjećom na sniženju je blizu kabina za isprobavanje odjeće.

Većina trgovina drži svoj odjel sniženja ili odjeće koje se trebaju riješiti negdje na kraju trgovine, odnosno odmah pored kabina tako da kupce zavedu popustima pa da dodaju još koji komad svojim ionako pretrpanim rukama.

Kad bi roba na sniženju bila smještena na ulazu u trgovinu, kupci bi prvo pogledali njih i zaobišli one s punom cijenom te se odmah uputili prema kabinama.

9. Predloženi su vam i dodaci.

Dok vas prodavačica upućuje prema kabinama, predložit će vam i neki ‘basic’ komad poput obične bijele majice ili topa da si “bolje možete predočiti kako bi to inače izgledalo”, ali se zapravo nadaju da ćete to usput i kupiti.

10. Veoma su nejasni kada ih pitate o nadolazećim sniženjima.

U devet od deset puta prodavač zna kad počinju sniženja u trgovini u kojoj rade. Čak i kad nemaju točan datum početka, znaju kad će to otprilike biti. Ali trgovci, naravno, žele da njihove proizvode kupite baš sada po punoj cijeni pa će vam pružiti neki neodređeni odgovor na upit o sniženjima.

A ako vam i kažu kad možete očekivati popuste, koristit će tu informaciju da bi vas nagovorili da kupite odabrani proizvod što ranije, odnosno prije nego što ostanu bez vaše veličine ili odabrane boje.

+ online prodaja

Uzimajući u obzir da čak i kod nas ljudi sve više kupuje online, odnosno putem mobilnih aplikacija određenih trgovina, brendovi su neke od spomenutih trikova prilagodili i tome. Tako ćete, primjerice, i na aplikacijama naći kategorije poput najprodavanijih ili najpopularnijih proizvoda (best sellers), određenih promocija (special prices) ili, pak, proizvoda koji se mogu kupiti samo i isključivo putem interneta (online exclusive). Uz to, aplikacije imaju i co-ords kategoriju koja također nudi odjevne komade koji se prodaju u kompletu.

novac-jutarnji

Individualnoj svesti modernog čoveka spoljašnji svet ostaje stran, neuhvatljiv i nedokučiv, a društvo ga tera da nevoljno odigra komediju apsurda nametnutih konvencija. Sklad između pojedinca sa jedne strane, te sveta i društva sa druge, kao da su neostvarivi… Egzistencijalizam predstavlja filozofski pravac koji se bavi problemom ljudske egzistencije, njenim poljuljanim temeljima, budući da se javlja nakon Prvog svetskog rata. Suština egzistencijalizma jeste u okretanju ka pojedinačnom, subjektivnom, za razliku od dotadašnje filozofije koja je brinula o opštem i univerzalnom. Egzistencijalistička filozofija počiva na sadejstvu kategorija esencije i egzistencije. Esencija je suština, ono po čemu se stvari razlikuju međusobno i ono što biće čini bićem. Egzistencija je ono što uobličava esenciju i što joj prethodi: postojanje, stvarnost, način života… Esencija je bit, suština, ono što je i mogućnost postojanja, a različito od egzistencije i stvarnosti. Jedino je Bog združio esenciju i egzistenciju. Egzistencija je ostvarivanje esencije, da suština postoji. Konkretna i individualna egzistencija podrazumeva čoveka, krv, pitanje slobode i odlučivanja, istorijsko vreme, geografsku i kulturnu sredinu… Ono što je moje vreme, po egzistencijalističkoj filozofiji, jeste moja istina, odnosno moja autentična egzistencija. Sasvim je prirodno da je najjednostavnija forma za iskazivanje egzistencijalističke filozofije upravo umetnička forma. Parola je ,, Živeti svoju misao“, što znači da je filozof akter u drami, da hoda, da dela. Preovladavaju strah i strepnja od drugih, kada se izađe iz sebe, od sukoba sa drugima, kako bi se došlo do slobode. Moderni egzistencijalizam započinje radovima filozofa Kjerkegora, Hajdegera i Jaspersa. Zreli egzistencijalizam pronalazimo u delima Kamija i Sartra.

Kroz kultni roman Albera Kamija, francuskog pisca- egzistencijaliste ,, Stranac“ , egzistencijalistički pokret otvoreno progovara o (be)smislu čovekova postojanja i (ne)mogućnostima akcije u svetu besmisla. Kami daje sliku čoveka, stranca u svetu apsurda, koji ne uspeva da pomiri svoju izvornu iskrenost i spontanost sa normama jednog društva, normama formalnog morala. Njegov ,, junak“ Merso se nalazi u svetu koji je u potpunom neskladu sa zahtevima i suštinom njegovog bića. U trenutku ,, kratkog spoja“, kada Merso dolazi u kontakt sa društvom koje mu sudi , njegova otuđenost dobija radikalan buntovni izraz… 

 ,, U prvoj deceniji nakon Drugog svetskog rata u Parizu, i to u njegovom Latinskom kvartu na levoj obali Sene, oko bulevara Sen Mišel, a u kafeu DEUX MAGGOTS stvorena je jedna potpuno nova boemija. Pariz je, doduše, i u ranijim epohama bio stecište različitih boemskih grupa. U njegovim salonima i kafanama 18. i 19. veka rođeno je ono što su sociolozi nešto kasnije nazvali javnim mnenjem… U periodu između dva svetska rata u Pariskim kafeima začeti su i neki novi umetnički i estetski pokreti koji su snažno uticali na tokove umetnosti, poput Dadaizma i Nadrealizma. Ali, Pariska boemija iz prvih poratnih godina bila je istinski nešto novo u Evropi. Stare boemske grupe bile su malobrojne i autsajderske po svom socijalnom statusu… Nova egzistencijalistička boemija predstavljala je upravo po svojoj masovnosti novu pojavu. Pored Sartra i Simon de Bovar, kao inspiratora, pokretu boema iz prvih posleratnih godina pridružile su se i mnoge estradne zvezde… Uz ovaj umetničko-intelektualni nukleus okupili su se brojni mladi sledbenici životnog stila zasnovanog na filozofiji i umetničkim postavkama egzistencijalizma… Uz filozofiju egzistencijalizma, odakle je izvučena i celokupna filozofija svakodnevnice, melanholično obojene šansone i poeziju izrečenu u nešto tamnijoj gami, egzistencijalisti su oslikavali i posebni paramodni trend, široke karirane flanelske košulje, preširoke crne vunene džempere, nešto šire pantalone ili farmerke, naočare s crnim masivnim okvirom, đubretarce i velike šalove“. 

U otuđenom svetu čovekov postupak biva osuđen na apsurdni nesporazum jer unutar društva ne nalazi adekvatan odjek i tumačenje, ne nalazi na očekivano razumevanje i saosećanje, milosrđe i oprost. Nemogućnost komunikacije je dvostruko uslovljena: s jedne strane čovek je, ne prihvatajući društvenu igru pod maskama, osuđen na samoću, nerazumevanje, nesporazum i sudbinu odbačenog stranca, a, sa druge strane, društvo je, po pravilu, zaslepljeno konvencijama i krutim, nehumanim normama na kojima, tonući nepovratno u propast, i počiva…

Na kraju, pobunjenom čoveku, strancu u svetu apsurda i hladne zlobe, ostaje samo da neprihvatanjem smelo i svesno odbaci pravila društvene igre koja su mu nametnuta i odbije kompromisnu nagodbu zarad opstanka istine – gole, egistencijalne, nasušne i suštinske potrebe svog bića… Ili, kako to uglavnom, nažalost, i biva da konačnim padom u beskrajno ništavilo nestane poput ,, Stranca“ u ponoru vlastite istine! 

ALBERT CAMUS(1913.-1960.)

Alber Kami, tvorac neponovljivog egzistencijalističkog romana ,, Stranac“ i filozofskog eseja ,, Mit o Sizifu“, ,, pobunjeni je čovek“ koji prikazuje život kao niz apsurda, pred kojim je čovek kao društveno biće nemoćan, ali kao pojedinac može da ostvari svoju slobodu ako takvo stanje prihvati svesno i odbaci tradicionalne društvene i moralne vrednosti. Na taj način slavni francuski pisac gradi vlastitu filozofiju apsurda i daje prikaz modernog života i čoveka unutar njega. Apsurd, revolt, pobuna, očajanje, otuđenje, usamljenost, nezadovoljstvo sobom, svetom i sobom u svetu, ravnodušnost, atrofija, apatija i odustajanje od komunikacije sa svetom razarajući su segmenti apsurdnog čoveka u apsurdnom svetu. Čovek je sapet između početka i kraja, života i smrti, ali ako on prihvati, razume tu poziciju, prihvati i razume smrt kao sopstveno rešenje, otvorena je mogućnost da se pobedi besmislenost trajanja. Jedina smislena stvar u sveopštoj besmislici jeste smrt budući da je i kraj i početak, jer sve je apsurdno u dodiru iracionalnosti sa nostalgijom za smislom i skladom…

Kamijev ,, antijunak“ odbacuje sve lažne norme građanskog sveta, ogoljava istinu- pristaje i da umre za nju. Ne kao heroj, već kao običan čovek simbolizujući ljudsku poziciju. Čovek strada u svakom slučaju – bilo da hoda lagano, pa dobije sunčanicu, bilo da hoda brzo, oznoji se i na kraju nazebe u crkvi…

ALBER KAMI – biografija i dela:

Alber Kami je rođen novembra 1913. godine u Mondovi, provincija Konstantin, Alžir.Vrlo rano ostaje bez oca, poreklom Francuza, te brigu o njemu preuzima majka, Španjolka, baveći se zemljoradnjom.Ona mladom Alberu usađuje ljubav prema lepim pejzažima Mediterana , prema ritmu i lirskim zanosima Lorke i Kalderona. ,,Moja majka ne podnosi Pariz, kao što poljsko cveće ne podnosi staklenu baštu”, setno bi se prisećao budući pisac. Pričajući o detinjstvu i zavičaju Kami je jednom prilikom rekao: ,, Rodio sam se siromašan pod srećnim nebom,u prirodi sa kojom se čovek oseća u harmoniji, ne u neprijateljstvu. Dakle, ja nisam započeo život sa razdiranjima,već sa punoćom”.

Tokom školovanja, živeći siromašno, Kami se bavio najrazličitijim zanimanjima: radio je kao trgovački putnik, meteorolog, činovnik u brodskoj agenciji i prefekturi, mnogo čitajući i baveći se sportom. Družio se sa mladim intelektualcima unutar doma kulture ,,Maison de la culture”, intenzivno proučavajući književna dela Andrea Žida, Malroa, Dostojevskog, Tolstoja i Kafke(kojem će u svojoj zreloj stvaralačkoj fazi posvetiti znameniti esej Nada i apsurd u delu Franca Kafke). Značajno je pomenuti i Kamijevo interesovanje za Melvilovo remek-delo ,,Moby Dick”, koje mu po prvi put otkriva temu koju će kasnije opisati unutar svog filozofskog opusa. Poseban uticaj na mladog intelektualca u razvoju izvršiće njegov tadašnji profesor književnosti Žan Grenie. Tokom studija filozofije javlja se njegov snažan interes za pozorišno stvaralaštvo: potreba umnožavanja kroz tuđe živote,težnja za postizanjem punog intenziteta življenja. Kami osniva pozorišnu trupu,,L Eqipue”, postajući režiser i glumac. Piše i prikazuje dramu o pobuni rudara Ovieda Pobuna Asturićana 1934. godine, adaptira Malroovo Vreme prezira i Eshilovog Prometeja, a potom sa trupom izvodi Džonsonovu Ćutljivu ženu i Braću Karamazove Dostojevskog, sam igrajući ulogu Ivana Karamazova.

Kamijev zanos i talenat veoma rano dolaze do izražaja: on je jednostavno opijen životom, u stalnom pokretu praćenim smehom, zainteresovan za ljude i sva zbivanja oko sebe. Naročite pasije predstavljaju fudbal, jazz i putovanja, koja omogućuju višestruko življenje. Fasciniran i zanesen stalnim pokretom, jednom će zapisati:,, Putovanja ogoljuju dušu…Ono što čini cenu putovanja,to je strah. On lomi u nama jednu vrstu unutarnjeg dekora. Više nije moguće varati, maskirati se iza kancelarijskih časova i radionica. Upravo zbog ovih časova osećam želju da napišem roman u kome će moji junaci kazati, šta bih ja bio bez mojih kancelarijskih časova. Putovanje nam oduzima ovaj zaklon. Daleko od rodbine i prijatelja,od našeg jezika, otrgnuti od svojih oslonaca, lišeni naše maske, mi smo čitavi na površini nas samih”.

Dolaskom u Francusku, u vihoru Drugog svetskog rata, Kami potpomaže stvaranje ,,Francuske unitarne fronte”. U Parizu se snažno razvija njegova novinarska karijera, započeta tokom godina provedenih u Alžiru. Postaje članom francuskog pokreta otpora i urednik ilegalnog lista ,,Combat”(iz kojeg posle rata prelazi u izdavačku kuću ,,Gallimard”, u kojoj će delovati do svoje tragične smrti 1960.godine). U posleratnom periodu nastaviće politički angažman pišući političke uvodnike u Kombatu(Borbi) o najvažnijim pitanjima posleratnog života.Vremenom njegovo polje delovanja biva sve više književni rad:ističe se kao pripovedač, dramaturg i mislioc.

,,Ja nisam filozof, uistinu, ja znam da govorim samo o onome što sam doživeo. Ja sam doživeo nihilizam, kontradikciju, nasilje i vrtoglavicu destrukcije. Ali, u isto vreme, ja sam pozdravio moć stvaranja i čast života, ništa me ne ovlašćuje da sudim o veličini jedne epohe sa kojom sam sasvim solidaran”. 

         Književni rad Kami započinje u Alžiru, pišuči iz početka lirske crtice – dela na razmeđi između eseja, putopisa i pesničkih meditacija. Dekor prvih piščevih knjiga predstavljaju impresije s brojnih putovanja, a naročito su upečatljivi opisi zavičaja: proleće, koje se naslućuje u obrisima prisutnog mora i mirisu mediteranske flore i vazduha, impresivni je dekor za radosno življenje čija svetlost naglašava moguće trpljenje i smrt, dovodeći ih u totalni nesklad s raspevanošću prirode.

Prva njegova knjiga ,,Lice i naličje” iz 1937. godine, predstavlja zbirku sastavljenu od 5 eseja, splet autobiografskih fikcija i lirskih meditacija. Sledi je nova zbirka, ovaj put od 4 eseja ,,Pirovanje” 1939. godine, takođe neka vrsta lirskih meditacija, pejzaža koji odražavaju piščev mediteranski zavičaj:delo prožima dah topline, ovozemaljskog kraljevstva jedinog dostojnog čoveka. Moćnim slikama Kami dočarava veličanstvenu prirodu koja isijava značaj Sunca, mora i jedinstvene prirode Alžira, priobalja Sredozemnog mora oivičenog svetlom, ravnodušnim plavetnilom neba, toplinom plaža i mirisom cveća. Bile su to samo lirske uvertire, Kamijev ogledni prolog u delo koje će razornom simbolikom i otvorenošću ogoliti tamu sveta zaglibljenog u haos stravičnog rata. Godine 1942. pojavljuje se njegov kultni roman prvenac ,,Stranac”, monumentalni spomenik suštinskih egzistencijalističkih nemira čoveka u ponoru apsurdnog sveta.

Književnost je za Kamija predstavljala napor da se izrazi besmislenost života i sveta. Po njemu, ona je čovekovo povlašteno iskustvo, pokušaj oblikovanja stvari i dosezanja jedinstvene umetničke lepote. Kamijevo delo ostaje dosledna i kompleksna slika vremena, njegovih naravi i duha. Na putu napornog traganja za osmišljenošću sveta Kami duboko proživljava tragiku čovekove bespomoćnosti u naporu da svet racionalizuje, da spreči njegovu propast u kalu apsurda. U potrazi za ljudskom srećom, iz čitavog kontrapunkta pobune i borbe, on hita ka radosti kao jedinoj pokretačkoj snazi.

,, Danas je majka umrla. Ili možda juče, ne znam. Primio sam telegram iz staračkog doma: Majka preminula. Sahrana sutra. Iskreno saučešće. To ništa ne znači.To je možda bilo juče”.

Kratka, škrta rečenica, hladna, formalizovana, bolno objektivna slika jednog tragičnog događaja, uvodni su ,,kadrovi” romana Stranac, redovi koji ogoljavaju primarnu sliku čoveka, glavnog junaka – Mersoa i naznaku njegove izvorne iskrenosti suprotstavljene formalizmu društva u kojem egzistira ili barem to nastoji. Zloslutni kontrast između sveta podvrgnutog krutim beživotnim normama i jednog sasvim običnog, spontanog i iskrenog čoveka, uvodi nas u tragiku sudbe savremenog čovečanstva.

Kamijev roman u vreme svoje pojave delovao je kao jedinstven šok. Kroz jedinstvenu i bolnu pripovest Kami razlaže kako se subjektivna istina i pravda razlikuju od objektivne slike koju nameće prećutnost sistema. Merso, glavni lik romana, običan je činovnik. Njegov svakodnevni život predstavlja istovetan niz dana koji se automatski ponavljaju. On oseća da njegov život gubi smisao i da je on sam nošen zbivanjima, protivno svojoj volji. Ta misao budi u njemu nesvesni revolt. On sahranjuje majku, stupa u vezu sa daktilografkinjom Marijom i na sam dan majčine sahrane odlazi s njom u bioskop da bi pogledali izvesnu komediju, što sveukupno skandalizira javno mnenje. Oni pronalaze još niz beznačajnih optužujućih detalja protiv bezočne Mersoove ,,bezobzirnosti i nemorala”, ne želeći da shvate njegovu iskrenost i spontanost.Vrhunac drame nastupa u neslućenom, naizgled banalnom trenutku životne nepredvidivosti u kojem Merso, razdražen suncem mediteranske plaže, ubija izvesnog Arapina. Mersoa potom osuđuju na smrt.

Spoljašna struktura romana jednostavne fabule precizno je produbljena kroz prikaz buđenja i kulminacije revolta protiv apsurda življenja. Kroz Kamijev egzistencijalistički okular pratimo Mersoa koji bitiše u potpunom neskladu sa zahtevima i suštinom njegovog bića.Vidimo ga bespomoćno suočenog sa konvencijama građanskog društva i nedokučivom ravnodušnošću sveta. U trenutku kada Merso dolazi u kontakt sa društvom koje mu sudi njegova otuđenost dobija radikalan karakter. Neprihvatajući nametnuta pravila društvene igre Merso ostaje usamljen, neshvaćen i potpuno izopšten. Društveni mehanizam, perfidno zlo koje je opsednuto rutinsko-bezdušnom logikom koja nikad ne zadire u suštinu problema, lišena svake emocije ili empatije, ostaje slep za svaki oblik životne realnosti i potrebu tzv. običnog čoveka. Glavni tužilac u famoznom procesu koristi retoriku klišeiziranih birokratskih fraza sračunatih na efekat, braneći ,,moral” koji predstavlja sistem konvencionalnih ispraznih simbola lišenih svakog smisla: u ponoru takve sračunatosti i ravnodušnosti nestaje lik nesretnog antijunaka Mersoa. ,, Praznina koju nalazimo kod ovog čoveka postaje ponor u kome može iščeznuti čitavo društvo”, zloslutne su i ironične reči tužioca koje najbolje slikaju atmosferu apsurda, zla i odsustva bilo kakvog milosrđa i nade. Kamijevo vanvremensko delo na savršen način nam prikazuje kako je čovekov postupak u otuđenom svetu osuđen na apsurdni nesporazum, jer u svojoj okolini ne nalazi adekvatan odjek, tumačenje i razumevanje. Nemogućnost istinske komunikacije, taj suštinski problem svih sukoba, nesporazuma i opšteg zla, dvostruko je uslovljena: s jedne strane, ne prihvatajući perfidnu igru pod maskama, čovek je osuđen na samoću i sudbinu stranca, dok je sa druge strane društvo po pravilu zaslepljeno vlastitim konvencijama i normama.

Filozofsku ideju romana Stranac Kami je razradio u znamenitom eseju ,,Mit o Sizifu”, objavljenom 1943. godine. Ova nas spekulacija o apsurdu i problemu samoubistva vraća na sam početak teksta i mukotrpnu kaznu koju nam je Bog dodelio: beskonačno guranje kamena na vrh planine i odsustvo bilo kakvog smisla i cilja…uporno, sizifovski. Esej se između ostalog bavi razmatranjem teme banalnosti ljudske svakodnevnice, ništavila ljudskih želja i pokušaja, potom prisustva smrti i ravnodušnosti prirode, tražeći izlaz iz začaranog kruga uz ključno filozofsko pitanje: šta ostaje čoveku nakon raspada hrišćanskih i građanskih vrednosti?

Turobno osećanje apsurdnosti i besmisla sveta neprestano provejavaju kroz istoriju čovečanstva. Trenutak kada nestaju i poslednje iluzije o smislenom poretku sveta, kada se urušava krhka racionalna struktura i slika sveta, rađa ključno filozofsko pitanje: čemu sve?, koje u sumnju dovodi samo postojanje. Kami prethodna pitanja transformira u osnovni problem filozofije-samoubistvo, postavljajući opravdanost samoubistva kao središnji problem. Poigravajući se kroz esej smislovima termina apsurd, Kami ga definiše kao osećaj besmisla sveta i probuđenu svest o tom besmislu. Kami se potom pita: ,, Ako je svet besmislen, šta preostaje čoveku?”A odmah zatim daje i jedan od mogućih odgovora: herojski, buntovni pesimizam sizifovskog tipa; izdržati bez nade, činiti što od nas zavisi, delovati bez iluzija, ne za večnost, nego za danas. Kami, kao hroničar bolesti svoga vremena i raspada svih sistema vrednosti, propoveda herojsku budnost nepomirljiva buntovnika kao držanje jedino dostojno čoveka intelektualca.

Drugi Kamijev roman – ,,Kuga”, objavljen 1947., isto kao i esej ,,Pobunjeni čovek” iz 1951. godine, prikazuju čovekovu pobunu uzdignutu do moćne sile i kolektivne solidarnosti. Roman postavlja zlo kao realnost koja je izvan čoveka i kao izlaz nudi borbu i otpor protiv zla. Nalazeći smisao življenja u samoj toj borbi i u sizifovskom guranju kamena uzbrdo, Kami na kraju romana ipak upozorava: ,,Slušajući radosne poklike koji su dolazili iz grada, Rije pomisli da toj radosti uvek preti opasnost. On je znao ono što ova vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći: da bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, da može desetinama godina da spava u nameštaju i rublju, da strpljivo čeka u sobama, podrumima, sanducima, maramicama i starim hartijama i da će, može biti, doći dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom srećnom gradu”. Na taj način, više nego simbolično i metaforično, Kami je dao sliku dolaska fašizma i svih ostalih inih izama koji su odneli na milione ljudskih života. Poruka je zauvek poslata u etar!

,, Kada bukne rat ljudi obično kažu: ,, Neće dugo trajati, to je suviše glupo“. Svakako da je rat suviše glupa stvar, ali mu to ne smeta da traje. Glupost ne popušta nikad i ljudi bi to primećivali kada ne bi mislili samo na sebe“.

 ,, Sva nesreća ljudi potiče otud što oni ne govore jasno“.

 ,, Čovek nije sposoban da pati ili da dugo bude srećan. Nije, dakle, sposoban ni za šta što bi vredelo“.

 ,, Vremenom, prosto sam primetio da čak i oni koji su bolji od drugih ne mogu danas da ubiju ili da ne dopuste da drugi ubijaju, jer je to u logici života, i da u ovom svetu ne možemo učiniti nijedan korak a da se ne izložimo opasnosti da ne ubijamo…“.

Kroz priču o zaraznoj bolesti zvanoj kuga koja ,, niotkud“, preko zaraženih pacova ulazi u život jednog francuskog gradića, njegovih žitelja, malih života i još sitnijih duša, slavni predstavnik romana i filozofije apsurda, egzistencijalista Alber Kami uvodi nas u jednu mnogo težu, dramatičniju i kompleksniju priču o čovekovom padu i jednoj mnogo opasnijoj, zarazi ljudske duše koja je, počevši od dvadesetih godina dvadesetog veka dobila svoj najstrašniji pojavni oblik u jednom od najrazornijih zala sveta – nacizmu. Koliko malo je potrebno prostora i vremena da se zaraza ,, neprimetno“ inkubira, a potom perfidno eksplodira u pravom trenutku, koji je uvek tu, duboko u nama, vešto i bolno je prikazano u još jednom remek-delu francuskog ,, pobunjenog čoveka“ Kamija…

 ,, I najzad, čovek primećuje da niko nije sposoban ni na koga stvarno da misli, pa bilo to i vreme njegove nesreće. Jer ako se na nekoga stvarno misli, onda se na njega misli iz minuta u minut, ništa ne treba da otklanja pažnju, ni domaće brige, ni muva koja leti, ni obedi, niti kakav prohtev. Ali muva i prohteva ima uvek. Zato je i teško živeti. A svi to dobro znaju“.

 ,, Da, i dalje me je bilo stid, i saznao sam da smo svi zaraženi kugom i izgubio sam mir. I danas ga još tražim, pokušavajući da razumem svakog i da ne budem nikom smrtni neprijatelj. Jedino znam da treba učiniti sve što se može da ne budemo zaraženi i da je to jedini način da se nadamo miru; ili, ako njega ne bude, pristojnoj smrti. To može da olakša ljudima teret života i, ako ih bude spaslo, učiniće im bar manje zla, pa čak ponekad i pomalo dobra. I zato sam odlučio da odbijem sve ono što izbliza ili izdaleka, s razlogom ili bez razloga, ubija ili opravdava ubijanje“.

Kamijev izvanredni roman donosi bolnu sliku čovekovog najdubljeg moralnog pada, gde je kuga kao jedna od najgorih srednjovekovnih pošasti ogoljen simbol zla i nesreće svetskog rata i njegovih gasnih komora, koncentracionih logora, miliona leševa, opšte ljudske moralne propasti i zla oličenog u genocidu i stravičnoj klanici. Nakon opšte ravnodušnosti i zloslutnih znakova, ,, uginulih pacova“ ili ljudskih emocija, saosećanja, dobrote i ljudskosti u nama zaraza se veoma brzo širi uz veoma fatalne posledice po većinu. Zato, ,, objavite kugu, zatvorite grad“ jeste upozorenje koje je uglavnom zakasnelo – zanemareni bacil u nama tada je već nepovratno oslobođen i koban!

Pre nego pomenem posleratni Kamijev dramaturški rad, nekoliko reči o njegovom trećem romanu – ,,Pad”, objavljenom 1956. godine. To je priča o intelektualcu, tzv. heroju našeg vremena. Pisac nam kroz formu monologa, žestokom ironijom i virtuoznim stilom, govori o osečaju bespomoćnosti književnika 20.veka.

Posleratna dramska dela Albera Kamija dosledno su vezana uz egzistencijalističku filozofiju. Drame su nastale pod snažnom impresijom šokantnosti rata i fašizma, kao i suočavanja sa užasima totalitarnih režima. Drame: ,,Nesporazum”, iz 1944. i ,,Kaligula”iz 1945. godine predstavljaju moćne ideološko-filozofske komade sa snažnom psihološkom razradom. One čine Kamijev osoben pečat vremena i viđenje sveta apsurda. Buđenje čoveka iz haosa besmisla odigrava se u trenutku njegove pritešnjenosti automatizmom i rutinom rada. I naredne dve drame: ,,Opsadno stanje”-1948. i ,,Pravednici”1949., čine potragu za vizijom humanističke solidarnosti kao jedinog izlaza iz beznađa.

Za sam kraj ostaju da se napomenu još neka od eminentnih Kamijevih dela: biografska zbirka tekstova ,,Leto” iz 1953., zbirka novela ,,Izgnanstvo i kraljevstvo”-1957., zatim ,,Pisma jednom nemačkom prijatelju” 1945. i posthumno objavljen roman ,,Sretna smrt” iz 1971. godine, posvećen Kamijevoj tragičnoj smrti u automobilskoj nesreći 4. januara 1960. godine, kraj Montereaua.

Godine 1957. stigla je zaslužna nagrada za sav Kamijev rad i društveno angažovanje – Nobelova nagrada.

POST SCRIPTUM: 

         Univerzalno delo Albera Kamija decenijama posle njegove smrti ne prestaje da bude aktuelno: vreme koje je prošlo samo je još više potvrdilo snagu i istinitost pisane reči i svih mogućih piščevih angažovanja. Pitanja  koja nam je Kami postavio pre pola veka zastrašujuće i dalje vise iznad naših glava kao Damoklov mač, ne nalazeći nikakve relevantne odgovore uprkos nepodnošljivoj lakoći civilizacijskog progresa i sveopšte sreće…bogatih i zlobnih. Svet u kojem smo sve više stranci jedni drugima tone sve dublje u glib apsurda… A otpor, ukoliko ga uopšte još ima, čini samo iznimku i bledu senku nekadašnjih nadanja. Kamen koji smo izgurali na vrh nedostižne planine nanovo se skotrljao u dolinu očaja – na tugu ili sreću mnogih.

By Dragan Uzelac, Apathy city 2018.

JA …, ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka,  svekrva, punica, prijateljica,  feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka, junakinja, vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica, kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica ..

Bezbroj je životnih okolnosti koje zdravu osobu dovedu do invaliditeta .. greška u porodu,  genetika, posljedica pogrešnog liječenja, nesreće na radu, u saobraćaju, u ratu, u sportu .. Po nekada invaliditet fizički ograničava osobu i čini je nesamostalnom, tj, ovisnom o pomoći drugih, neke osobe s invaliditetom su skroz samostalni i ne trebaju tuđu pomoć i njegu a ima puno invalidnosti koja se ne vidi izvana i za nju nema proteza, štaka, invalidskih kolica i sličnih pomagala.

Radi čega sam danas odlučila na noge obuti jedan od bezbroj neoštećenih, sasvim novih, nedavno kupljenih, lakiranih cipela sa srednje visokom petom, sjesti u invalidska kolica  – i zakotrljati današnju priču?! Niti o jednoj ženskoj ulozi o kojoj pišem iz prvog lica jednine mi nije teško započeti kao sada jer priča kreće od najranijih prisjećanja operirane djevojčice čiji je pogled kroz rešetke željeznog bolničkog krevetića trajni okvir svih slika budućih događaja utisnutih u njezino emocionalno tijelo. Svakom je djetetu na svijetu, bez obzira živi li u sigurnosti svoga doma ili je otrgnuto i nalazi se u bolnici, uz liječnika potreban kontakt roditeljske sposobnosti da ga  umiri, majčinsko strpljenje, osjećaj sigurnosti, toplina, utjeha i zagrljaj koji eliminira strah i čak smanjuje bol.

Kako mogu izregulirati sebe nakon mjeseci i godina provedenih u bolnicama radi operacija, liječenja i oporavaka? Bolesno dijete je najčešće izloženo trajnom iskustvo kontinuirane patnje, što radi teških više mjesečnih rehabilitacija i čežnje za obitelji, što pri pokušaju sustizanja gradiva radi dugotrajnih i teško nadoknadivih izostanka iz škole. Kakvu sliku o sebi stvara to mlado biće čiji roditelji, medicinske sestre ili terapeuti nisu dovoljno prisutni i posvećeni?  Sve to uzrokuje izostanak svakodnevne „doze ljubavi“ potrebne i dovoljne za izgradnju zdravog, prirodnog osjećaja sigurnosti, hrabrosti, vrijednosti i samopoštovanja (uz svakodnevnu sumnju u vlastiti intelekt radi kaskanja za znanjima i vještinama svojih vršnjaka i kompleksa zbog fizičkog izgleda). Većina nas je zbog čestih operacija, vježbi i dugotrajnih bolnih rehabilitacija preplavljena sveprisutnim strahom, strepnjom i sumnjom u konačno ozdravljenje. Odrastajući kao djeca, bez obzira jesmo li zdravi ili bolesni, u toj najranijoj životnoj dobi i kasnije, sebe spoznajemo ogledajući se u očima naših roditelja. Naravno da kroz to „zrcaljenje“ i način kako smo prihvaćeni od okoline stvaramo sliku o sebi.

Unatoč nevjerojatnim životnim okolnostima odrastanja i školovanja, znam da ima puno žena s invaliditetom koje su za sebe ipak stekle osjećaj sigurnosti, samopoštovanja i hrabrosti, dopustivši si ljubav i brak. Odbacile su svaku podlogu za konflikt, digle prag tolerancije do neba – uz strpljenje ravno Njegovom, omogućile su sebi sigurno vezivanje za svoga izabranika na zdrav, prirodan i konstruktivan način. Mnogima je Tvorac darovao materinstvo kao nagradu za nezamislivu hrabrost i pobjedu nad samom sobom, kao i predrasudama obitelji i okoline. Unatoč prisutnog rizika za vlastiti život postale su majke!

Jako me smeta kada osobe sa vidljivim i nevidljivim invaliditetom nazivaju „osobe s posebnim potrebama“. Ljudska potreba da dan počnem ustajanjem iz kreveta, odlaskom u kupatilo, jutarnjom higijenom, odijevanjem, doručkom, šetnjom kućnog ljubimca, odlaskom u školu, na posao, na tržnicu, u kupovinu, u gradsku knjižnicu, na put, u šetnju, ili na kavu s prijateljicom po ničemu nije posebnija od potrebe za činjenjem svih nabrojanih aktivnosti zdravih osoba koje nemaju poteškoće u kretanju, koje nisu slijepe ili gluhe i nemaju drugačiji vid invalidnosti.

Živimo u gradu koji ima ignorantski odnos za ovu problematiku, jer ne želi razumjeti ili se pravi da ne razumije. Naš grad je bez duše. Napustila ga je valjda sa našom djecom, onima koji su bili njegov pretpostavljeni nesuđeni kapacitet. Rodile smo se i živimo u gradu koji jest naš grad, ali da li smo mi njegovi??? Kada bi ga žene vodile, humanizam bi bio najvažniji i posljednji cilj. Proračun bi prepoznao prioritete i nitko u naše ime ne bi činio zloćine ignorirajući potrebe najslabijih i najnezaštićenijih stanovnika ove županije i grada. Tada ne bismo morali ciljanim kampanjama cijediti svako zakonom predviđeno i zagarantirano pravo. Ne bismo na opetovanu izrečenu potrebu za izgradnjom nove Škole za djecu s teškoćama u razvoju gledali demonstraciju sile cijelog gradskog poglavarstva na čelu s gradonačelnikom koji u Pover Pointu ravnateljici, roditeljima, zaposlenicima i novinarima taksativno nabraja datume dopisa u kojima 10 godina poručuje vladi RH kako nam treba nova škola. Doktor Mirko Duspara je svoje pravaško lice umio svetom vodom koja niti pomaže niti odmaže ali ga amnestira odgovornosti što naša bolesna djeca, njihovi učitelji i rehabilitatori rade u neprihvatljivim uvjetima. U stvari, cijelo je vrijeme pokazivao kolika je njegova osobna nezainteresiranost, bahatost, nesposobnost, osvetoljubljivost, kao i pomanjkanje političke, ljudske i građanske volje za rješenjem problema.

Priču ću privesti kraju pogledom kroz rešetke željeznog krevetića operirane djevojčice čiji plač je još onda – davno postao nečujan jer je sasvim mala spoznala uzaludnost prolijevanja suza koje nisu dozvale  mamu ni tatu ni medicinsku sestru nego je ležala izbezumljena, bespomoćna, mokra i preplavljena stidom. Poziv u pomoć preko puknutih glasnica se od tada ne čuje ali je stid ostao. Nitko joj nikada nije rekao da krivica nije njezina!

Pa čija je krivica što žena s invaliditetom u invalidskim kolicima nakon što pobijedi sebe, društvene predrasude, završi školu/fakultet, rodi i othraniti djecu, peče kolače,  sprema zimnicu, zaradi mirovinu ipak nikada ne može uči u Gradsko vijeće niti Županijsku skupštinu jer i ako je dva jaka momka donesu u kolicima na kat, sve pada u vodu kada mora otići u wc kroz čija vrata kolica ne mogu proći.

Ljudi moji, živimo u gradu koji je središte županije u kojem se nemate gdje ni popišati ako vam je sila, jer ne možete se kretati bez invalidskih kolica. Kako objasniti gradonačelniku i njegovim suradnicima koliko je važno za ljudsko dostojanstvo i samopoštovanje živjeti što samostalnije i sa što manje pomoći i asistencije? U obližnjem evropskim gradu, još prije nekoliko godina sam vidjela ženu u invalidskim kolicima koja se pokreću samo puhanjem u „slamku“. Dovezla se gradskim prijevozom i kreče se po trgovačkom centru SAMA!

Od „duševne distrofije“ se ne postaje invalid ali bih poželjela  gradonačelniku, županu i njihovim zamjenicima barem jednodnevni „ludi provod u invalidskim kolicima“. Bilo bi to iskustvo nakon kojega bi sigurno Proračuni imali ljudsko lice s humanim predznakom. Tada bi se svaka osoba s invaliditetom u našem gradu osjećala prihvaćenom, podržanom i poželjnom stanovnicom našeg grada koji prihvaća da smo i mi njegovi.

Možda bi mu se i Duša tada vratila?!

Reagiranje Hrvatskih laburista – Stranke rada na tekst: „Uljanik je zaključna priča o cijeloj Hrvatskoj. Parazituum mobile je propao“ autora Matije Babića, objavljenog na portalu index.hr 28.kolovoza o.g.

Ma koliko surova bila istina o načinu funkcioniranja javnosti u odnosu na svakodnevnu pljačku i sustavno uništavanje svega Hrvatskog te neminovnoj propasti Lijepe nam naše, ne čini se u redu prozivati poštene i marljive radnike brodograditelje, koji su jednako tako izigrani, kao i ostatak Hrvatske. Novac je otet i njima jednako kao i svima ostalima.

Ovaj očajni poziv upomoć da se spasi ostatak industrije (brodograđevne) u Hrvatskoj ujedno je i poziv da se maknu korumpirane uprave ali i vlada i vladajući koji ovakvu situaciju podržavaju i čine mogućom.

Stoga, gospodine Babiću, ne krivite radnike koji se muče da teško zarađenim novcem prehrane sebe i svoje obitelji. Prozovite stvarne krivce, prozovite one koji podizanjem svojih ruku drže ovu nesposobnu Vladu i još nesposobniju stranku HDZ na vlasti u Hrvatskoj.

Puk može biti neobrazovan i neinformiran, može „progutati“ da se njime manipulira, ali oni koji kroče u Hrvatski Sabor i sjednu u zastupničke klupe postaju odgovorni za sudbinu malog čovjeka. Dizanjem svojih ruku odlučuju o Vašoj i sudbini svih ostalih Hrvata. U trenutku kad izaberu fotelju umjesto pravedne odluke ili zakona postaju izdajnici i kao takve ih treba osuditi!

I da, radnici brodograditelji jesu naš problem. I učitelji, i doktori, i ratni veterani. Svi su oni naš problem, jer uz ovakvu neodgovornu vlast i nesposobno vođenje države, nažalost postajemo sami sebi najveći problem. I tako vladajući nesmetano brode dalje, dok im jedna trećina Hrvatske spremno puše u jedra. Oni su ti koje trebamo prozivati za neodgovornost, a ne poštene i marljive radnike gdje god oni radili.

laburisti

Već je samo 30 minuta hodanja dnevno toliko korisno za naš organizam da to jednostavno ne smijemo propustiti

Varšava poziva Washingtona da uvede sankcije na projekt plinovoda “Sjeverni tok 2”. Međutim, Poljska će za to morati platiti, i to vrlo skupo. Poljski mediji već raspravljaju o cijeni nastojanja službene Varšave da kazni ruskog agresora.

Lokalni specijalizirani portal Biznes Alert piše kako je u Poljskoj trenutno nekoliko velikih poslova za koje se bore poljske i tvrtke s američkim kapitalom, te kako u Sjedinjenim Državama očekuju da će se Varšava odlučiti za njihove aktere. “Rzeczpospolita” navodi primjer spora između kompanija Invenergy i Polish Energa.  Prva je američka grupa i izgradila je 11 vjetroelektrana u Poljskoj, potpisavši dugoročne ugovore s poljskim državnim energetskim tvrtkama za kupnju električne energije po fiksnoj cijeni. Kasnije, kao tvrdi Invenergy koji optužuje poljsku vladu, poljske energetske tvrtke su prekršile ugovore i američka grupa je pretrpjela gubitke od 700 milijuna dolara. Invenergy sada traži naknadu štete.

Drugi je argument da jedan od tri najveća emitera, TVP Poljska, Polsat i TVN, traže od Emitela, koji je u vlasništvu američke investicijske tvrtke Alinda Capital Partners, niže tarife za emitiranje svojih programa. Emitel posjeduje najrazvijeniju mrežu televizijskih i radijskih postaja u Poljskoj i operator je svih pet nacionalnih multipleksa digitalne zemaljske televizije. Američka tvrtka se poziva na već potpisane ugovore i odbacuje optužbe za korištenje monopolističkog položaja, iako je tu činjenicu potvrdio poljski regulator za suzbijanje monopola. Zbot toga su TVP, Polsat i TVN zaprijetili da će naći alternativu Emitelu, a prema poljskom izdanju Business Insidera imaju podršku brojnih drugih emitera.

Ali ovo nisu jedini komercijalni sporovi s američkim tvrtkama i zahtjevi Washingtona neće biti ograničeni na njih.

Georgette Mosbacher, američki veleposlanik u Poljskoj, želi jačanje prijateljskih odnosa s Poljacima, a zauzvrat traži manje sudjelovanje Njemačke i njemačkih tvrtki u gospodarskom i političkom životu zemlje, piše Wojciech Jakóbik, glavni urednik Biznes Alerta.

Istaknuo je da je Georgette Mosbacher poslovni čovjek koji je došao na svoje mjesto ne iz diplomatskih krugova, već iz kozmetičke industrije i predstavlja američku elitu iz New Yorka koja je povezana s Donaldom Trumpom. Osim toga, u svojoj prvoj izjavi kao veleposlanik je rekao kako će se u bilateralnim odnosima usredotočiti na poslovanje.

“Prema mojim informacijama prikupljenim u Sjedinjenim Američkim Državama, transakcijska politika Donalda Trumpa prema Europi neće proći, osim u Poljskoj, koju smatra za pouzdanog saveznika”, upozorava urednik Biznes Alerta i dodaje da uvjeti za uvođenje američkih sankcija protiv projekta “Sjeverni tok 2” već uzrokuju napetosti između Varšave i Washingtona.

“Jedan od diplomata mi je rekao da se poljsko-američki odnosi u jednom tjednu iz osmijeha mogu pretvoriti u tajne urote jednih protiv drugih”, rekao je Wojciech Jakóbik.

Štoviše, Poljaci uopće nisu sigurni da će Washington, nakon što oni pristanu na sve uvjete, ispuniti svoja obećanja i nametnuti sankcije protiv rusko-njemačkog plinovoda.

“Pod vodstvom takvih poduzetnika kao što su Mosbacher i Trump SAD od Poljske mogu očekivati akcije u njihovu korist u okviru otvorenih rasprava o različitim temama, ali ništa ne nude zauzvrat. Washington vjerojatno nije zainteresiran da Poljskoj ponudi svoj LNG po povoljnim cijenama, a Poljake ne zanimaju skupe sirovine, ako već postoji alternativa”, rekao je Wojciech Jakóbik.

Unatoč prošlogodišnjim glasnim izjavama Washingtona i Varšave o bližoj suradnji u opskrbi ukapljenim plinom, to se nije dogodilo. Prema odjelu za informiranje Ministarstva energetike Sjedinjenih Država (EIA), ove godine niti jedan američki tanker nije uplovio u Poljsku.

Glavni urednik Biznes Alerta piše kako cijena za sankcije protiv “Sjevernog toka 2”, koju traži Washington, za Poljake može biti previsoka, jer je Europska unija u konačnici ipak jedan od stupova sigurnosti zemlje, sličan NATO paktu.

Njemačka ne gleda blagonaklono na Trumpove “kućne ljubimce” u EU

Podsjetio je kako Njemačka sada ne ide “kućnim ljubimcima” administracije Donalda Trumpa i preispituje svoju politiku prema “Inicijativi triju mora”.

Ovaj projekt, kojeg je 2015. predložio poljski predsjednik Andrzej Duda, kojeg je kasnije hrvatska predsjednica, kao nekakvu “Uspravnicu Jadran-Baltik” pripisala sebi, trebao bi biti gospodarski i energetski savez zemalja Srednje i Istočne Europe između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora.

“Nijemci se boje da će se “Inicijativa triju mora” pretvoriti u poljsko-američku inicijativu i zaprijetiti primatu Europske komisije na koju utječe Berlin”, piše Wojciech Jakóbik.

Poljski stručnjak dodaje da ako “Sjeverni tok 2” bude imao dezintegrirajući učinak na EU, tada će se “Inicijativa triju mora” nametnuti kao važna alternativa integraciji.

“Poljska si ne može priuštiti takvu avanturu”, zaključuje urednik poljskog poslovnog portala.

Ipak, puno toga će biti jasnije sredinom rujna, kada će predsjednik Poljske posjetiti Sjedinjene Države.

Poljska je jedan od glavnih protivnika “Sjevernog toka 2” u Europskoj uniji, ali do sada nastojanja Varšave nisu dala nikakve rezultate. Izgradnja njemačkog dijela baltičkog plinovoda je već započela. Stručnjaci su u više navrata istaknuli kako bi za projekt najopasnije bilo nametanje američkih sankcija. Prošle je godine Donald Trump potpisao zakon koji propisuje stroge sankcije protiv svih kompanija uključenih u ruske projekte za izvoz plinovoda.

Ove je godine Bijela kuća već nekoliko puta izjavila da može primijeniti sankcije, ali to još nije učinila. Ipak, na drugoj strani su divovi poput kompanija ENGIE, OMV, Royal Dutch Shel, Uniper i Wintershall, koji u ovom projektu surađuju s Gazpromom, ali na drugoj strani imaju unosne zajedničke projekte s američkih energetskim divovima. Ako su neizravne štete za američki energetski sektor veće od dobitka, tada Trumpova uprava sigurno neće nametnuti sankcije projektu. Wojciech Jakóbik s pravom strahuje da bi ustupci Varšave, bez jamstava da će SAD uvesti obećane sankcije protiv projekta “Sjeverni tok 2”, bili avantura sa zajamčenim gubicima

logično

jergovic

Škola života

Počela je nova školska godina. S puno manje djece u učionicama nego prošle, a još puno manje nego svih prethodnih. Ne idu više samo tate u inozemstvo raditi. Vode svoje obitelji jer ovdje ne vide budućnost. Nije ni čudo. Svaki tjedan nam vijesti potvrde da smo svi koji smo ostali u stvari mazohisti. Jer ni u jednoj uređenoj zemlji, a sami se volimo smatrati jednom od njih, ne mogu se događati ovakve stvari kao kod nas bez velikih posljedica. Kada se nešto od toga ili nešto slično, dogodi, tada svi izađu na ulice. Ne i mi. Nama je dobro dok ne tuku. Čitam kako se jedan kolega privatnik, inače renomirani proizvođač , u očaju žali koliko daje za „uhljebe“, a tako bi rado zapošljavao i bolje radio. Treba kupiti auto, zamijeniti doista stari, pa treba 100000 kn. Kako su ti novci profit, plaća porez 30%. Znači pao je na 70000 kn. Kada kupi auto plaća opet PDV 25%, pa onda neke druge namete, koji idu državi, da bi na koncu imao auto koji mu treba. Tako se za sve u stvari plaća porez više puta. Sjetila sam se kako u Njemačkoj kada se otvori GmbH onda sve, apsolutno sve, kupuje bez poreza. Jer ga platite na zaradu i kao poticaj da radite, da normalno živite i trošite, državi je dovoljno da jednom platite porez. Zato sve što privatno kupite, od automobila pa do tampona, sve prikažete i odbija se plaćeni , tj. pretplaćeni porez. Tada se ništa više ne radi i ne kupuje na crno, jer se naprosto ne isplati. Svi računi se plaćaju, naplaćuju i novac se vrti, a radnici zapošljavaju i plaćaju. Samo tamo je premalo stolica u državnim ustanovama, točno koliko ih treba biti i svako zaradi svoju plaću.
Kod nas je toliko zaposlenika da ih ni veće i uređenije zemlje ne bi mogle nahraniti. Najgore je što nisu samo oni problem. Problem su kojekakvi menadžeri, na pr. Iz Agrokora koje treba negdje „utopiti“, pa ih samo prebace u neke druge firme, ne pitajući tko će zaraditi te ogromne plaće i premije. Također i uprave koje si bez pardona isplaćuju premije i nagrade, a firme su totalno uništili, kao Uljanik na primjer. Tako da su bezbrojni učitelji i učiteljice najmanji problem. A i tu ima problema. Kako to artikulirati kada nisu ništa krivi?

Odjeljenja sada imaju po 15 pa čak i manje djece. Mi smo svi išli u ona sa po 30. Naravno, trebalo bi da je kvalitetnije obrazovanje s manje učenika, ali da li je?!
Treba te plaće zaraditi ( čula sam da ponegdje budu i dvije učiteljice u jednom odjeljenju zajedno; da li je to doista tako?), treba grijati učionice, plaćati troškove održavanja škola, a još ih i grade. Kome? Samo još vrtića nema dovoljno, jer sva bi djeca trebala pohađati vrtić i socijalizirati se . Danas više nego prije, jer se djeca više ne igraju zajedno vani, ne znaju se ponašati u grupi. Sve se to uči. Učiti ih razmišljati i puno toga što se može u tom uzrastu. Ne samo molitve, već bonton, poštivanje drugih, starijih, drugačijih, pomaganju, redu i radu čak. Ima dječja emisija na radiju gdje djecu pitaju neka pitanja, a oni odgovaraju. To je bilo tako simpatično nekada, sada više i nije. Zašto?

Poslušajte je nekada. Dječju bujnu maštu, razmišljanje su ubili s vrlo jednostavnim odgovorom. Što god pitaju što misle tko je nešto napravio, odgovor je :“Dragi Bogo“. Nemam ja ništa protiv vjere/a,  (iako ne vidim čemu u vrtiću i školi, jer tko želi, u crkvi ima vjeronauk, pa neka doista bude „izborni“ predmet), ali linijom manjeg otpora i možda nesvjesne želje da ih uče „ispravno“, ubijaju njihovu maštu i mogućnost da misle i razmišljaju. Jer najlakši je odgovor da je Bog sve napravio, onda nema rasprave, nema nekih mogućnosti o propitkivanju i raspravi.

To je potrebno za poboljšanje stanja u zemlji, ulagati u djecu od malena. One koji rade pošteno platiti, a one koji zapošljavaju i rade, doista rade a ne drže samo do upravnih odbora i menadžera, osloboditi suvišnih davanja, da mogu zapošljavati i davati poštene plaće. Naravno, dok god se politika vodi ovako kao sada, od toga neće biti baš ništa. Ima i pozitivnih primjera, srećom znam ih i sama nekoliko, ali svi su se oni borili protiv vjetrenjača. Šteta je toga izgubljenog vremena i truda, kada je moglo i drugačije, jednostavnije. Problem je „čišćenje ribe od glave“, jer i zakon o porijeklu imovine im više ne odgovara, njima bi najviše naškodio. Ne vama i meni.Ali…

Dok je u SDP Statutarna komisija koja se ne drži statuta, a u HDZ imaju Sud časti, jasno je da smo u romanu Alan Forda.

Naravno, kuhanje može još biti na nekom nivou koji ne pripada ovim problemima ni prostorima. Kao da živimo u idealnom društvu. Još ima rajčica pa ćemo ih opet iskoristiti.

Njoki u umaku od tikvica i rajčice

Mogli bi ovaj umak nazvati i ratatuille, ali ovako je jasnije. Opet nešto bez mesa, prijedlog je ili neko meso ili čak sardela ili skuša iz konzerve. Nije tako skupo, jednostavno i zdravo, a kako petkom mnogi ne jedu meso, tako i s te strane odgovara.

SASTOJCI:

1 glavica crvenog luka

2 režnja češnjaka

1 mala chilli papričica

400 g zucchini ( zelena) tikvica

maslinovo ulje

mala žličica šećera

400 g sjeckane rajčice ( svježe ili iz konzerve, može i sa začinima)

200 g juhe ( može i voda i začin za juhu, ako nemate juhe)

pakiranje njoka ili domaće ( ako pravite, naravno da nema ništa bolje)

po dvije žlice sjeckanog timjana i lista peršina

nekoliko listova bosiljka

malo maslaca

sol i papar

PRIPREMA:

Luk očistite i sitno nasjeckajte. Češnjak isto. Tikvice operite i nasijecite na kockice od 1-2 cm. Na ulju pržite luk, čim počne rumenjeti, dodajte češnjak i čili koji ste sitno nasjeckali ( količina ovisi o tome koliko ljuto volite). Dodajte tikvice, pa pržite da po malo počnu dobivati zlatnu boju. Tada dodajte rajčicu, juhu i šećer. Kuhajte na laganoj vatri oko 15 min. U međuvremenu skuhajte njoke. Na tavi na kojoj se ništa ne lijepi, istopite maslac, dodajte njoke da se lagano prže, pa pospite timjanom i peršinovim listom. Kada počne po neki njoki dobivati zlatnu boju, ugasite. Popaprite i pospite sjeckanim bosiljkom. Poslužite zajedno kao obrok ili kao prilog.

Savijača s jabukama

Ovo je štrudla kasnoga ljeta. Možete joj dodati sjeckanih oraha ili badema, grožđice i sl. Ako ribate jabuke, pa se bojite da imaju previše soka, malo ih ocijedite ili kad ih stavite na tijesto, pospite sa 2 žlice krušnih mrvica. Možete praviti i sa višnjama ili šljivama.

Zahtijevno.

SASTOJCI:

300g brašna

3 žlice ulja

100ml hladne vode

1 prstohvat soli

1 jaje

Za nadjev:

1 kg jabuka

šećera po želji, ovisno o kiselosti jabuka 200-300g

1 žličica cimeta

1 vanilin šećer

PRIPREMA:

Sve sastojke dodati u zdjelu i s nastavkom za tijesto umijesiti u glatko tijesto, još jednom brzo rukama promijesiti dok ne postane elastično i ne lijepi se više po rukama.
Tijesto u kuglu oblikovati i tanko premazati uljem, umotati u prozirnu foliju i odložiti na tanjur tjelesne temperature na sobnoj temperaturi najmanje pola sata.
Tijesto na krpu posutu brašnom staviti i razvaljati u pravokutnik. Pokriveno ostaviti 5 minuta da miruje. Tijesto malo podići i iz sredine preko dlanova tanko razvući i ponovno poleći na krpu.
Za punjenje ogulite jabuke, režite po želji na kockice ili krupno naribajte. Dodajte šećer i začine, promiješajte.
Rasporediti punjenje na tijestu, tri centimetra od ruba ostaviti slobodno, študlu zarolati dizanjem krpe, položiti na lim obložen papirom za pečenje. Rub študle saviti i zavući pod štrudlu, premazati s žumanjcem ili masti.
Pecite u zagrijanoj pećnici na 200°c oko pola sata. Pečenu pospite šećerom u prahu.

Na europskom energetskom polju bojišnice stanje je i dalje vrlo komplicirano. S jedne strane jača pritisak Washingtona na Bruxelles za povećanje uvoza američkog ukapljenog plina na europsko tržište i odustanak od izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji bi se protezao od ruske obale Baltičkog mora, podmorjem do Njemačke, paralelno s već operativnim plinovodom „Sjeverni tok“. S druge strane, Njemačka i Finska postaju „utvrde“ koje brane projekt „Sjeverni tok 2“, a sve su države kroz čije teritorijalne vode ili zone isključivog gospodarskog pojasa (Rusija, Finska, Švedska i Njemačka) već dale svoje dozvole za njegovu izgradnju, osim Danske. Zbog kolebanja Kopenhagena (Danska je, inače, velika američka saveznica i jasno je kako upravo ta činjenica ima presudnu ulogu zbog koje tamošnja vlada sada razmišlja o „sizifovom poslu“ – na koji se način ne zamjeriti Njemačkoj, o kojoj Danska u gospodarskom smislu puno ovisi, a istodobno SAD-u pokazati odanost)  i najave tamošnje vlade kako o svemu ovom još treba razgovarati, operator projekta, „Nord Stream 2 AG“, koji vremena za čekanje nema, već je najavio promjenu trase plinovoda, koji bi, prema novoj verziji, zaobišao danske teritorijalne vode, čime bi se njegova duljina produžila za relativno nebitnih 50-ak kilometara, isto kao i rokovi izgradnje. Podsjetimo, cijena projekta iznosi 10 milijardi eura, a konzorcij čine Gazprom (51%), Engie, OMV, Shell, BASF i Uniper.

Međutim, većina političara sa švedske političke scene zalaže se za blokiranje tog plinovoda (o čemu nešto više nešto niže u tekstu), što bi trebalo učiniti kroz zakonske regulative na razini Europske unije (to isto traži i danska vlada, čime bi izbjegla svoju potrebu donošenja neugodne odluke o zabrani ili dozvoli gradnje „Sjevernog toka 2“ ).

Ovdje bih najprije podsjetio na nedavne sastanke njemačke kancelarke Angele Merkel s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, kao i s gruzijskim i azerbajdžanskim državnim vrhom nekoliko dana kasnije, prigodom njene mini-južnokavkaške turneje  (https://www.geopolitika.news/vijesti/merkel-i-u-gruziji-potvrdila-gradnju-plinovoda-sjeverni-tok-2/). I Merkel i Putin ponovo su dali punu potporu izgradnji „Sjevernog toka 2“, pri čemu su izjavili kako se tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu može nastaviti uz uvjet da to bude na tržišnim (a ne političkim) osnovama. Štoviše,  Glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert izjavio je slijedeće: „Ukrajina mora učiniti korak naprijed u rekonstrukciji svog plinovodnog sustava, kako bi osigurala okvirne uvjete za dugoročan tranzit (ruskog plina). Njemačka „Sjeverni tok 2“ smatra ekonomskim projektom“. Što se tiče kancelarkine turneje po Južnom Kavkazu, vrijedni spomena samo su njeni razgovori s predsjednikom Azerbajdžana Ilhanom Alijevom oko plinskog projekta TANAP i izvoza tamošnjeg plina na europsko tržište. Razgovor s predsjednikomAlijevom za Angelu Merkel nije, što se tiče nužne potražnje za kvalitetnom i stabilnom diversifikacijom opskrbe EU „plavim energentom“, urodio plodom: osim spoznaje kako će TANAP u svojoj konačnici Europi dostavljati 15 milijardi m3 plina godišnje („Sjeverni tok 2“ 55 mlrd. m3 godišnje, uz minimalni rok eksploatacije od 50 godina), zbog čega riječ „diversifikacija“ ima prilično skromne mogućnosti, a da i ne govorimo o mogućnosti otkaza od ruskog plina u dugoročnoj perspektivi, Alijev je upravo tada pozitivno odgovorio i na prijedlog da njegova zemlja postane promatrač u, kolokvijalno rečeno, ruskom vojnom savezu – Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti. Na kancelarkinu kritiku toga poteza Alijev je samo hladno odgovorio kako je Azerbajdžan već u svojstvu promatrača i u NATO savezu, što ga ne sprječava da u istom svojstvu bude i u nekim drugim (u stvarnosti, po njega, s obzirom na okruženje, puno važnijim) vojnim savezima. Nedugo nakon razgovora s kancelarkom predsjednik Alijev u Sočiju se sastao s ruskim čelnikom Putinom, gdje su potpisali brojne ugovore i sporazume o suradnji, između ostalog i o ulasku pojedinih ruskih energetskih tvrtki u azerbajdžanske energetske projekte. Pojednostavljeno rečeno, izgradnja rusko-turskog partnerstva, kojoj svjedočimo proteklih godina, nesumnjivo se održava i na odnose Bakua i Moskve s obzirom na činjenicu da su Azerbajdžan i Turska najveći regionalni saveznici.

Ali vratimo se uvodnom dijelu analize. U srijedu, 5. rujna, brod-cjevopolagač Solitare počeo je radove polaganja plinovodnih cijevi za „Sjeverni tok 2“ u Finskom zaljevu. Sve mjere zaštite sigurnosti u finskom isključivom gospodarskom pojasu usuglašene su s finskom prometnom agencijom i Pograničnom službom, a cijevi se polažu prema uvjetima izdanih dozvola i pod nadzorom nacionalnih tijela vlasti. To uopće nije čudno: osim što je Finska prije par mjeseci izdala dozvolu za izgradnju tog plinovoda, 23. kolovoza u ruskom Sočiju u goste Putinu stigao je finski predsjednik Sauli Niinisto. U trosatnoj vožnji luksuznom jahtom s ruskim vođom, finski je čelnik pred novinarima potvrdio nužnost održavanja prijateljskih odnosa dviju susjednih država kao zalog stabilne budućnosti. Štoviše, Fincima, čija je zemlja još nedavno organizirala summit Putin-Trump, sada nije jasno kako je moguće, nakon onako optimističnih i miroljubivih izjava i poteza dvojice dužnosnika (koje su ukazivale na potrebu nastavka dijaloga i stabilizacije međusobnih odnosa najjačih država svijeta), da se svega nekoliko dana kasnije sve vrati na „mrtvu točku“, štoviše, i još veće neprijateljstvo i jaz kroz američko uvođenje novih proturuskih sankcija odmah nakon tog summita. Zapravo, to samo svjedoči o Trumpu i njegovoj složenoj poziciji na unutarnjem političkom planu, u kojm su mu, barem po pitanju Rusije, ruke posve zavezane što niti malo ne izgleda optimistiočno. Štoviše, američko-ruski odnosi nikada nisu bili gori nego što su to sada, u vrijeme Trumpove administracije.

Švedske nedoumice

Da Danci ne ostanu usamljeni u svom otporu „Sjevernom toku 2“ pobrinuti se sada želi većina švedskih političara. Naime, šrema navodima Sveriges Radio, sukladno njegovom istraživanju predstavnika različitih političkih stranaka, većina tamošnjih političara zalaže se za blokadu tog plinovoda. U provedenoj anketi, za takav stav zalažu se predstavnici „Umjerene koalicijske stranke“, „Kršćansko-demokratske stranke“, „Stranke zelenih“, a zastupnik „Lijeve stranke“ Jens Holm, izjavio je kako je potrebno naći „pravni prostor“ ili usvojiti novi zakon i „Sjeverni tok 2“ bit će blokiran“. Kazao je kako će Švedska poduprijeti inicijativu EU, neovisno o rezultatima švedskih izbora koji se održavaju u nedjelju.

Podsjećamo: Europska komisija je u studenom 2017.g. predložila izmjene tzv. Plinske direktive EU, a cilj izmjena je da se norme EU zakonodavstva primjenjuju na sve plinovode na teritoriju Unije, a ne samo pojedine, uključno i na one koji idu iz EU u druge zemlje ili iz drugih zemalja u EU. Prije toga izmjene trebaju biti usvojene u Vijeću EU i Europskom parlamentu. Na početku, te institucije raspravljaju svaka o svom jedinstvenom stavu po tom pitanju, a nakon toga pristupaju traženju zajedničke, kompromisne varijante dokumenta. Ukoliko kompromis bude pronađen, taj se dokument još jednom mora potvrditi odvojenim glasovanjem Vijeća EU i EP, nakon čega može stupiti na snagu.Trenutačno se izmjene Plinske direktive razmatraju na razini radnih grupa u Vijeću EU i ne dobivaju nužnu potporu svih država članica EU. Posljedično, dokument se ne može poslati na slijedeću razinu –zajedničko raspravljanje Vijeća EU i EP.

„Gazprom“ ide dalje – prema Jugu i Istoku

I dok na „zapadnoj plinskoj bojišnici“ traje kulminacija političkih borbi, Rusija, postupno, u sve jasnijim i konkretnijim obrisima, svoje političke i geoekonomske interese pomiče u smjeru juga i istoka. Taj proces počeo je 2014.g. nakon uvođenja zapadnih proturuskih sankcija zbog ukrajinske krize, a sada poprima prve čvrste rezultate. Elemenata koji o tome svjedoče sve je više: intenziviranje političke suradnje i zajedničkih energetskih projekata s Kinom i Turskom; velike ruske vojne vježbe „Istok-2018“ koje počinju 11. rujna i u kojima će sudjelovati i kineska vojska (ranije, u doba SSSR-a, vježbe „Istok“ („Vostok“) imale su za cilj pripremu za eventualni vojni sukob SSSR-a s Kinom!, za razliku od vježbi „Zapad“, koje su imale isti cilj, samo protiv NATO saveza); istodobno s početkom održavanja te vojne vježbe (najveće od vremena SSSR-a), u Vladivostoku počinje novi Međunarodni ekonomski forum, orjentiran na azijsko-tihooceansku regiju (startao je 2015.g., kao dokaz ruske namjere okretanja Istoku), na kojem će, osim ruskog, između ostalih sudjelovati i čelnici Kine, Japana i Južne Koreje. To su okvirni geopolitički i vojno-sigurnosni elemneti koji svjedoče o potpunoj promjeni donedavne globalne paradigme. A evo i najnovijih vijesti iz svijeta biznisa, kako sve ne bi ostalo na političkoj razini i lijepim željama, koje, bez ekonomske snage i konkretnih rezultata, u konačnici znače samo „mrtvo slovo na papiru“:
Ruski „Gazprom“ jučer je objavio kako je završio 81% izgradnje podmorskog dijela plinovoda „Turski tok“ i da je po dvjema cijevima tog plinovoda do sada položeno njih u dužini od 1520 kilometara. Preciznije, u Crnom moru potpuno je završeno dubokovodno polaganje prve cijevi plinovoda, a završeno je polaganje druge cijevi u ruskom isključivom gospodarskom pojasu. Dana 26. lipnja brod Pioneering Spirit počeo je polagati cijevi i u vodama turske isključive gospodarske zone.

I drugi, ključni i golemi projekt najvećeg ruskog plinaša, plinovod „Sila Sibira“, koji će se protezati od Yakutije i Irkutske regije do ruskog Dalekog istoka i rusko-kineske granice, približava se svom završetku. To je najveći svjetski investicijski projekt iz plinske sfere i temelj ruske strategije na njezinom Dalekom istoku i Azijsko-tihooceanskoj regiji. Upravo taj projekt Rusiji širom otvara vrata za ulazak na kinesko plinsko tržište, najperspektivnije na svijetu.

„Gazprom“ je jučer objavio kako je položio 2010 kilometara cijevi tog plinovoda, što predstavlja 93% njegove ukupne duljine. On se sastoji od dviju cjevi, a godišnja protočnost (kapacitet), sukladno ugovoru „Gasproma“ i kineske tvrtke CNPS iz svibnja 2014.g. iznosit će 38 milijardi m3 plina (samo istočnom rutom tog plinovoda), na rok od 30 godina. Prve isporuke pri sklapanju ugovora planirane su između 2019. i 2022.g. (s obzirom i na izgradnju zapadnog kraka tog plinovoda oko kojeg još nije postignut kompromis i pri čemu Rusija kalkulira, ostavljajući mogućnost za njegovu ponudu plina žednoj Europskoj uniji, što bi joj u geopolitičkom smislu bilo vrlo važno), Gazprom i CNPS sada razgovaraju o što skorijem početku operacionalizacije isporuka iz tog golemog plinovoda, s obzirom na skori završetak njegove izgradnje.

geopolitika

Foto: northernindianahand

Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.

Nedavno sam u paškom zaleđu vidio valjda najmarkantniju hrvatsku građevinu, hotel od ohoho katova, požutjelih prozora od kiše pune arapskog pijeska, grubom šikarom obrasli bazen i zgradu prepuknutu nadvoje od silnih udara bure i taloženja soli. Projekt života lokalnog baje okončan je u isušenom kalu gramzivosti, gluposti i dugova. Crkva je preuzela objekt pod staranje. Licentia Croatica.

Hrvatska je kao duboko podijeljena zemlja i priprostih ekstrema, uspjela još nekolicinu pridodati dok je većina točala noge u moru. Svi smo složno djelovali u nezainteresiranosti. A bilo je toga za primjetiti, nije da nije. Premijer Plenković je najprije jedva ispljunuo odgovor na svježa medijska saznanja o svom izravnom nadzoru nad stečajem “Agrokora”, hladnom otklonu od glavne operativke Martine Dalić i kako su njegovi momci koji su za izdašan honorar “počistili nered u Agrokoru”, zapravo “reciklirana tema.” Šta, uveli su političku zastaru za djela iz domene kaznenog prava? Zatim su k’o gorski vrhovi ledeni, praktički deaktivirali II. Mirovinski stup učinivši ga besmislenim i tako olakšali pristup novcu, prešutjeli uznemirujuće izvješće HNB-a da nam je država preskupa, odnosno da tijela Državne uprave svojim troškovima “pojedu” pola BDP-a i da zato javni dug raste. Kao odgovor, pod egidom “postupne reforme, transformacije i unutarnje reorganizacije Državne uprave”, zaposlili su cca. pet tisuća novih djelatnika. Niti jednu od jedanaest prozvanih Agencije “za ono i nešto”, nisu ukinuli.

Najavili su poreznu reformu koja će novim nametima opteretiti malo i srednje poduzetništvo u koje su se do jučer kleli kao “generator gospodarskog razvoja”. Vrijeme je da se i njima uzme novac, dosta je bilo “tetošenja”.

La grande cagola, štono bi besidario Gori Ussi Winnetou.

I za prc finale, premijer je smetnuo s uma reći radnicima brodogradilišta “3.maja” i “Uljanika” da jedna od najdužih izvoznih i gospodarskih tradicija, više nikad neće postojati u ovom obliku i da će mnogi ostati bez posla. Vlada ne osjeća odgovornost, konačno radnici su sa 46 % najveći dioničari i de facto, vlasnici.

I tad je uslijedio dragocjen primjer snishodljivosti hrvatskog radništva u novijoj povijesti: Radnici su se obratili Optimus Primeu. 

EVO VAM LOVE DO PRVOG I NE PITAJTE TE ME OPET

Nakon što su mu, kako priliči u Hrvata, kao gostinski poklon izlili sto litara govana pred glavni ulaz radnog mjesta – naknadno pažljivo pazeći da ne zagovnjaju rub nogavica svojim protestom – delegacija radnika brodogradilišta 3.maja i Uljanika utonula je u fotelje, par puta se ozbiljno nakašljala i protisnula otprilike “radnici, Uprava, jamstva, prevara, trebamo novac”. Optimus Prime im je metalnim glasom dao ponudu koja se ne odbija “dvije plaće nudim, vi prekidate štrajk, o svemu ostalom ćemo kasnije u radionici dok mi mijenjaju getribu”. Zahvalno su pristali i “pojeli govno”. Taj trenutak osjetili smo svi.

Ta gorka mučnina prelila se u javnost, svi su zauzeli busije. Tu točku loma kad je radništvo u zajedničko ime izgubilo političko dostojanstvo, te prezrelo tradiciju borbe za svoja temeljna prava moleći Poglavara za rješenje situacije  jer “on to jedini može”, s dobrom intuicijom je osjetio vlasnik “Indexa” Matija Babić, čije je objavljene teze naknadno britko sažeo novinar Vojislav Mazzocco. Upravo teze ”spornih” tekstova, osim za kolektivni progon novinara, poslužile su kao platforma oštroj raspravi na društvenim mrežama, među kolumnistima, radiostanicama u kojoj je, kao i uvijek, na koncu zavladalo ludilo. Tko je odgovoran, što učiniti sa egzistencijalno ugroženim obiteljima par tisuća radnika, da li bi ste otplaćivali novac koji je Optimus Prime dao radnicima brodogradilišta da vas se prethodno pitalo?”. U Primorju i Istri još kako-tako, ali većinski hrvatski odgovor je hladno “Ne jer to nije moj problem”.

Napokon smo okončali tu pseudomoralnu raspravu: svakog od nas za “one druge” zapravo zabole kurac.

RADNIČKA SOLIDARNOST DANAS ŽIVI SAMO U MEMORIJI ČASNIH STARINA

U Hrvatskoj već dugo ne postoji radnička solidarnost, osim u sjećanjima starina. Empatičan smo narod, svaka humanitarna akcija za djecu naišla je na veliki odaziv javnosti, ali nekako smo bezosjećajni na muke manje sretnih ljudi od nas. Mnoge tvornice, pogoni, od tekstilnih radnika do novinarskih honoraraca dizali su glas, tražili pomoć od kolega i radničke klase, rijetko kad su je dobili. Oduvijek je hrvatski narod bio hipotetski zamišljen kao trograno deblo na kojem visi trećina kleronacionalista koja vlada i radi što joj na pamet padne, s neograničenim financijskim resursima i pristupu crkvenom tijelu, trećinu disfunkcionalnih ljevičara vođenih različitim političkim motivima i trećinu “border line” ekipe kojima je svejedan rasplet jer “svi su isti”, ali redovito bi dali ruku oporbi u svakoj demokratski važnoj inicijativi.

Danas je i taj mit srušen. Odsad igramo svaki za sebe. Radništvo se mora samoorganizirati, dobro provjetriti Sindikate i postati važan politički faktor u gospodarskim pregovorima. Ekipa poznata po reputaciji da zna što radi, koja uz postojeći vozni park od par desetaka limuzina kupuje blinidirane “mercedese” kojima niti raketa ”Hellfire” neće ogrebati šajbu, službeno će parati madrace narodu u potrazi za parama dok istovremeno za eksperimentalne terapije i lijekove teško oboljeloj djeci, predlaže istome da sam donira za njih? I pritom, ne uplate niti simboličnu kunu. Veli ministar zdravstva Kujundžić “ljudi umiru s liječnikom i bez njega”. Lik iz LSD horror bajke.

NIKOME SE NE SUDJELUJE VIŠE

Zbog poglavlja 23. o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima zbog kojeg skoro nismo primljeni u Europsku uniju, linijom manjeg otpora dopustili su potpunu slobodu procjeni suca u svim slučajevima, osim od “posebnog društvenog značaja”. U takvim slučajevima, sin generala Kruljca kod kojeg je pronađeno toliko droge i para da bi im se i Bronx razveselio, dobije 720 sati društveno korisnog rada i 200 tisuća kuna kazne. Ništa za sedam godina života, ali će zato skupocjene dvije u zatvoru izgubiti Huanito Luksetic koji je za svoje terapijske potrebe kao oboljeli od multiple skleroze zasadio 11 biljaka?!

Zagreb gleda Grčku, Rijeka vidi Učku, Split je svoja pravosudna priča. Državnog tužitelja smo zadnji put čuli i vidjeli kad je imenovan. Toliko je diskretan lik da mi treba vremena da se sjetim kako se zove. Ne brinite Jeleniću, nikome se više ne sudjeluje u ovoj šaradi.

A mi preostali? Ljudi (p)ostaju nemilosrdni, krve se oko svake osobne pizdarije i mahom mutavo promatraju svakodnevicu ispunjenu krajnostima. Prijateljstva su danas rijetka pojava, svoja smo srećom davno stekli i zapečatili. Preživjeti znamo, ostati ćemo još neko vrijeme stojeći u parteru, sve nas zanima postoji li mogućnost dramatičnog preokreta kojeg smo previdjeli. Recimo, da se skupi 500 tisuća ljudi pod zastavama i razmontira “transformersku Vladu” do klocni ili da se zabunom teleportira troglava ljubičasta hobotnica iz sazvježđa Syrius i pojede Državu. Ako ništa ne bude od toga, nastaviti ćemo se kretati nepoznatim smjerom dok puteljka ne nestane, a već je odavno isčezao.

tacno

Mentalno snažni ljudi mogu se odhrvati svakom pritisku zahvaljujući svom jakom duhu i umu, pa ne bi bilo loše da usvojite neku od ovih glavnih karakteristika osobnosti koje ih krase

Dalija Orešković i Bojan Glavašević mogli bi stvoriti političku opciju koja bi idejno zahvaćala nešto šire od današnjeg SDP-a i pritom bila lišena socijaldemokratske ideološke prtljage i unutrašnje zatrovanosti. Ovisno o situaciji u SDP-u, ta nova opcija mogla bi okupiti i još ponekog zastupnika iz aktualne parlamentarne postave

Mijo Lovaković i Darko Lončar

Najljući protivnici slobode su sretni robovi. Stanislav Geza Milošić nije se htio uspoređivati s njima, niti svrstavati s njima, sanjao je san o hrvatskoj slobodi i suverenoj i samostalnoj državi Hrvatskoj, radio je u Brodskom listu i Radio Brodu, te poslije hrvatskog proljeća emigrirao u Austriju, pa onda u Njemačku.

Uspomenu na Gezu čuva još jedino Mijo Lovaković, ali i edicija „Brodski pisci“ s Gezinom fotografijom na kojoj dominira oštar pogled pjesničkog zanesenjaka, a cigara u ustima neodoljivo podsjeća na boemskog buntovnika iz sedamdesetih godina. No, kakav je uistinu bio Stanislav Geza Milošić?

To znaju samo dva njegova najbolja prijatelja iz redakcije: Nikola Jurić, tata Dunje Vanić današnje zamjenice glvnog uredika Posavske Hrvatske. Na žalost, Nikola je već davno umro, a jedini svjedok njihove prijateljske bliskosti ostao je još jedino Mijo Lovaković, koji s potpuno sijedom frizurom više liči na nekog ruskog komunističkog generala i boljševika, nego hrvatskog nacionalista.

Daky, stara komunjaro, pa ti baš u svakom moraš prepoznati svoje ljude.

Sjedimo u kasnim večernjim satima na klupčici, Mijo Lovaković i ja, ko dvije stare babe tračare čavrljamo o starim Brođanima i hrvatskoj prošlosti.

-Pa, dobro, kakav je uistinu taj Geza bio? Jel’ bio recimo ženskaroš?

-Ne, ja sam ženskaroš, a Geza nije volio švrljati, niti tuđe žene dirati, bio je vjeran svojoj Radojki.

-Radojka??? Veliki Hrvat i hrvatski nacionalist, pa bio oženjen pravoslavkom.

-Mali, ne seri. Radojka Šverko je Hrvatica, a zove se Radojka.

-Dobro, opišite mi onda malu tu atmosferu koja je vladala među novinarima u  u vašem Brodskom listu, u tim bremenitim vremenima hrvatskog proljeća. Tko je tu koga, tko protiv koga, tko su bili naši, tko njihovi, tko pozitivci, tko negativci. Tko udbaši i kosovci, a tko hrvatski domoljubi…

-Nas trojica smo se uvijek držali skupa.

-Koja trojica?

-Nikola Jurić, tata Dunje Vanić, sadašnje zamjenice glavnog urednika Posavske Hrvatske, Geza i ja.

-Tri mušketira?

-Tako nekako.

-Pa kako su vas sredili, tko vas je sredio poslije hrvatskog proljeća, Kos, Udba, vrag ili sotona, dragi bog, glavna urednica, tko?

-A ne… glavna urednica Tanja Kovačević je uvijek govorila Srbima; pazite se dobro, ako nešto pokušate, katolika ima 90 posto. To im je stalno govorila.

-Znači, ona je bila pozitivka. A tko je onda bio negativac?

-Sustav.

-Kako to mislite sustav?

-Sud, Centralni komitet, naš Komitet, Savez komunista….Partija….Osmislili su takav sustav u kojem manjina vlada većinom.

-Hoćete reći da su u tom sustavu tada Srbi bili na svim najvažnijim rukovodećim mjestima i položajima, te  o svim najvažnijim stvarima i u vašoj redakciji i Hrvatskoj, oni su odlučivali.

-Tako je.

-A teško onom tko se pobuni protiv sustava.

-Tako je. Sustav možeš ignorirati, možeš o njemu misliti u sebi što god hoćeš, ali ako se pobuniš protiv njega, ili kažeš nešto javno protiv njega, najebo si. Tako je bilo u komunizmu. Mogao si nadrapat i zbog najobičnijeg vica. Tako je najebo i Nikola.

-Kako?

-Pričao je vic u redakciji Brodskog lista o Stanetu Dolancu. I zbog vica završio na robiji.

-Zbog vica završio na robiji??? Pa, dobro, šta je pričao, kako ide taj vic.

-Stane Dolanc je imao veliku gušu, podvoljak. I nije nikako mogao zavezati kravatu. Pa to mu je to morao raditi njegov ađutant koji također nije znao kako da mu pomogne. Pa je onda upitao za savjet mesara. A mesar mu je odgovorio, da on kad kornjači želi capnuti glavu, da joj prvo stavi prst u guzicu, kornjača isplazi jezik i on joj tada capne glavu. Pa da to isto učini i Stanetu Dolancu. Neka mu stavi prst u guzicu, Stane Dolanc će tada ispružiti glavu, isplaziti jezik i onda neka mu ađutant zaveže kravatu.

-I što se onda dogodilo?

-Taj vic su odmah špijuni i udbaši redakcije prijavili u Komitet i Nikolu su poslali na robiju. Više je ljudi u Yugi robijalo zbog Staneta Dolanca, nego zbog Tita.

-Gdje je robijo?

-U Požegi. Usred ljeta tamo su ga namjerno silili da čisti govna i septičke jame. Kada se vratio s robije, ja sam ga zbog toga nazvao ĐUBRETAR.

-Jel’ se ljutio na vas?

-Ma jok, mi smo bili odlični prijatelji. Spasio ga je Zdravko Tomac koji mu je ublažio kaznu i skratio vrijeme na robiji.

Tada je ispred nas prošla jedna dobra koka. Prestali smo pričati o politici jer nam je pogled bludničio na njenim dugim nogama i kratkoj suknji do koljena. Mijo Lovaković mi je tada rekao:

-Koja dobra guza!

Pa smo onda nastavili dalje pričati o politici.

-A što je bilo s Gezom? Kakav je on bio izbliza? Možete li ga malo opisati, jel imao recimo, neki hobi?

-Pisanje, pisanje i samo pisanje.

-A drugi neki hobi?

-Pisanje, pisanje i samo pisanje.

-Pa dobro pobogu i pisanje, jel znao nekad sjesti u auto i zapalit na neki koncert, recimo?

-Geza nije znao voziti auto.

-A motor?

-Nije znao voziti ni motor ni bicikl. Ja sam vozio malu poljsku peglicu, pa smo onda išli skupa.

-Veliki Hrvat, vozi malu peglicu.

-Mali, ne seri.

-Jeste li imali neki nadimak? Kako vas je Geza zvao?

-Kolega. Geza je morao emigrirati, prvo u Austriju, pa onda u Njemačku. Rekao mi je u povjerenju; Kolega, ja moram sada ići na dalek put. Zvao me je, Kolega. Bilo mi je u duši teško. Znao sam što ga sve čeka u emigraciji.

-Pa dobro, koji je bio okidač, gdje je kliknulo, za što su ga konkretno optuživali i proganjali?

-Godine 71. u vrijeme hrvatskog proljeća Geza je izdao jednu zbirku domoljubnih pjesmama DOMOVINA HRVATA i tada su ga proglasili hrvatskim  nacionalistom. TAJ SONETNI DOMOLJUBNI VIJENAC-To je Srbima bio trn u oku.  I morao je bježati.

-Vama se jedino povjerio da će emigrirati iz Hrvatske, Vi ste jedini znali, jel tako?

-I Nikola je znao, samo nas dvojica i nitko više.

-Koliko je godina bio u emigraciji?

-Deset točno. Vratio se 81. godine, šlagiran.

-Jel’ od stresa, proživljenih šokova, traume?

-Pa vjerojatno od svega  pomalo. Udbaši su mu i na sprovodu bili, vratio se iz emigracije 29. ožujka, a 26. svibnja iste godine je i umro. Geza nije znao mrziti. Geza nikad nije pljuvao po Srbima. Nikad ih nije vrijeđao i nikad ni jednu ružnu riječ nije rekao o Srbima. Volio je samo svoju Domovinu Hrvatsku, svoj hrvatski rod, o tome stalno pisao svoje pjesme i sanjao da jednoga dana dočeka samostalnu i suverenu državu Hrvatsku.

Na žalost, za svoga života, to nije doživio.

Tada je Mijo Lovaković iz svoje torbe izvadio jednu malu knjižicu. Zove se Domovina Hrvata. Autor, Stanislav Geza Milošić. I poklonio mi. Onda smo se pozdravili, zahvalio sam mu se na razgovoru i poklonu, a on je onda ustao s klupčice i otišao negdje u daljinu, u gluhu noć.  Prije toga smo se slikali, par fotografija za uspomenu.

Vratio sam se svojoj kući, upalio noćnu lampu i sve Gezine pjesme čitao do kasno u noć. Jedna žica tuge zatitrala mi je tada u srcu. Zbog onog dijela priče kada se Geza vratio iz emigracija šlagiran i odmah za dva mjeseca i umro. Da čovjek nije mogao bar još koju godinu u zdravlju i veselju poživjeti u svome gradu Slavonskom Brodu, u svojoj Domovini. Geza je zbog hrvatstva nadrapao 71. godine, a Mijo Lovaković 20 godina poslije.

Čudno je to, zaista čudno. U Gezino vrijeme hrvatskog proljeća, veliki Hrvati morali su bježati u političku emigraciju zbog malih Hrvata. A danas kada tobože imamo demokraciju i svoju Domovinu, danas mali Hrvati moraju bježati u emigraciju zbog velikih Hrvata. Sve je ostalo isto samo se red veličina promijenio. Možda je i bolje da Geza danas više nije živ, da ne vidi što nam se sve ovo u državi događa.

Gledam onda jesu li uspjele fotografije u mobitelu, bila je mrkla noć. Gledam tu sijedu kosu. Mijo Lovaković, svjedok jednog vremena.

Gezinu Domovinu Hrvata stavljam na počasno mjesto. Gasim onda svjetlo i odlazim na noćni počinak.

Prošlo je deset godina otkako je film Mamma Mia! (2008) protutnjao kinima, postigavši navodno neočekivani komercijalni uspjeh. Ipak, istom se ne treba toliko čuditi. Djelo Phyllide Lloyd došlo je s popudbinom kazališnoga mjuzikla koji se već desetak godina (od 1999) prikazivao s uspjehom. Autorica Catherine Johnson (potpisana i kao scenaristica filma) temeljila ga je na pjesmama popularnog švedskog sastava Abba, koje potpisuje autorski dvojac Benny Andersson i Björn Ulvaeus. Stoga su svevremenska popularnost lakih pjesama te efekt nostalgije svakako odigrali veliku ulogu u uspjehu filma. Producenti filmske verzije bili su u dvostrukoj prednosti: priča je već zaživjela u jednom medijskom obliku, a na popularnost Abbinih pjesmuljaka uvijek se moglo računati. Pritom uz kazališnu i filmsku inačicu često stoji odrednica da je posrijedi jukebox musical, dakle poseban podžanr mjuzikla, temeljen na korištenju popularnih pjesama poznatih glazbenika ili glazbenih sastava. Drugim riječima, djelo Phyllide Lloyd bilo je poput „best of“ ili „greatest hits“ Abbe, ali u izvedbi šarolike i slavne glumačke postave koju je predvodila razigrana Meryl Streep, a uz nju su se pojavili i Pierce Brosnan, Colin Firth, Stellan Skarsgard, Amanda Seyfried, Julie Walters, Dominic Cooper i Christine Baranski, s različitim opsegom pjevačkih (ne)sposobnosti.

Naravno da takav izvor novca nije mogao ostati bez nastavka, no iskrsnuo je problemčić. Meryl Streep, koja je nosila cijelo ostvarenje, ne snima nastavke pa su se producenti našli pred teškom situacijom: kako napraviti nastavak bez glavnoga lika i slavne glumice? Očito je silna mašinerija morala biti pokrenuta – kako pregovaračka, tako i scenaristička – da bi se projekt postavio na noge. Streep je na kraju pristala ne glumiti nego pojaviti se u filmu, otpjevavši na kraju patetični duet s filmskom kćerkom Amandom Sayfried te sudjelujući u završnoj, grupnoj i krajnje kičastoj izvedbi Super Trouper, koju je bilo pomalo neugodno gledati. No to nije spriječilo studio da reklamira film kao da u njemu Meryl Streep zaista nastupa, a ne uzgred gostuje.

Richard Curtis, Ol Parker (ujedno scenarist i redatelj nastavka) te Catherine Johnson mozgali su kako uobličiti priču te su posegnuli za starim trikovima. Glavna protagonistica originala u međuvremenu je umrla pa je njezino mjesto zauzela kći, koja je u izvorniku imala sporednu ulogu. No kako je mamin lik publika naprosto obožavala, bilo bi komercijalno nepromišljeno i riskantno samo tako ga se odreći. Stoga je trojac odlučio vremenski razvesti radnju pa u Mamma Mia! Here We Go Again pratimo dvije priče, a svaka od njih je podosta digresivna s nizom podzapleta koji uključuju sporedne likove. Jedna se odvija u narativnoj prošlosti te je vezana uz mladu Donnu (odveć ekstatična Lily James) koja završava fakultet te se otiskuje na put svijetom da bi završila na pitoresknom grčkom otočiću, na što se nadovezuju njezine romantične avanture s trojicom muškaraca, očevima njezine kćeri. Druga se odvija u narativnoj sadašnjosti na istom otočiću na kojem sada Donnina kći Sophie (Amanda Seyfried) nastoji otvoriti hotel u kući u kojoj je njezina majka nekada živjela. Pritom ima problema s očevima koji su zauzeti, partnerima koji prekidaju, gostima koji počinju pristizati te vremenskim (ne)prilikama.

Ako je prva Mamma Mia! bila ekvivalent Abbina albuma Gold: Greatest Hits, druga je Mamma Mia! više nalik na More Abba Gold: More Abba Hits. U prvom su iskorišteni najveći hitovi, a sada su na red došli oni drugorazredni, pa prosječni poznavatelj Abbina opusa zasigurno neke pjesme neće niti prepoznati, čime se svakako gubi dio šarma. Čak su tri pjesme i ponovili iz originala, što mislim da ipak nešto govori. Općenito je Parkerov film nalik na ostatke, odnosno drugorazredni materijal koji se nastoji zapakirati u raskošan produkcijski celofan.

Priča je odveć digresivna i nekoncizna za vlastito dobro, ako o ikakvoj suvisloj priči i zapletu uopće možemo govoriti, s previše likova i podzapleta te podosta mehanički povezanim vremenskim razinama. Kao da gledamo dvije priče koje su nasilno i bez pretjeranoga smisla i potrebe spojene u jedan film kako bi se mogle povezati pjesmama nekoga benda. Kada se malo više posvetite promišljanju oko same priče, shvatit ćete njezinu besmislenost. Mlada Donna nabrijana je na ofucanu carpe diem filozofiju te završava na otoku skoro neucrtanom na geografskim kartama. Pritom odmah stječe poklonike i dobiva kuću na korištenje. Ne treba tu previše rogoboriti – posrijedi je pomaknuta inačica filmske bajke. Njezina kći Sophie kao glavne egzistencijalne probleme ima pljusak koji ometa otvaranje njezina idiličnoga hotela te nedoumice hoće li zbog vremenskih prilika uzvanici moći doći. Može li biti ispraznije od toga? Zasigurno ne može. Parkerov film najgore je od onoga što eskapistički Hollywood, nesvjestan trenutka u kojem živimo, zapravo sasvim obnevidio u tom pogledu, može publici ponuditi. Ovo je film u kojem se zapravo ni o čemu ne radi.

Pokušajte zamisliti bilo koji klišej romantičnih narativa i pronaći ćete ga u Parkerovu ostvarenju – od iznenadnih prekida do neočekivanih sjedinjenja, patetični kult prijateljstva i obitelji, okolina puna razumijevanja. Tome treba pridodati nategnute obrate i prepoznavanja za koje su autori očito vjerovali da bi publici mogli biti simpatični (šifra: Cher). Posebna kategorija su Parkerovi dijalozi koji vrve klišeiziranim i sentimentalnim frazama, koje kao da su pokupljene iz motivacijske literature najgore vrste.

Od krajnje učmalosti i otužnosti stvar jedino djelomično spašava pojava Cher, koja izgleda kao baka Lady Gage ili Lady Gaga u poznim godinama. Činjenica jest da iz razumljivih razloga teško govori i pokazuje ikakvu facijalnu ekspresivnost, no još uvijek solidno pjeva.

filmovi

Poliranje imidža ustaškog pokreta i tzv. NDH odvija se uglavnom na dva kolosijeka. Prvi se tiče najobičnijih revizionističkih laži. Kao primjer možemo izdvojiti knjigu Igor Vukića o Jasenovcu kao radnom logoru koja se ponosno kočoperi u izlozima knjižara u centru Zagreba. U vrijeme kad multinacionalne kompanije poput Amazona počinju sve više podsjećati na radne logore, domaći revizionisti radne logore vide u nacističkim konclogorima.

A drugi je vezan uz rastezljivost okvira Domovinskog rata. Njegovom sakralizacijom, pogotovo nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, otvoren je prostor za krijumčarenje najogavnijih ustaških tradicija kao legitimnog dijela hrvatske povijesti čija je kulminacija Domovinski rat. Tu kao najistaknutiji primjer, štoviše metodu, možemo spomenuti slučaj HOS-a. Ta dva kolosijeka otvaraju horizonte i za modne iskorake: i to navodno one dovitljive.

Premda je u zadnjih nekoliko godina politički i pravosudni tretman ustaštva popustio do te mjere da se manje-više tolerira, ustaški se fanovi ipak suzdržavaju od onih najeksplicitnijih modnih odabira. Tome je više doprinijela austrijska nego hrvatska policija. Naime, skup na Bleiburgu je postao ispit dovitljivosti pošto se nošenje ustaških i nacističkih simbola promptno sankcionira. Tako su se ustaški dizajneri okrenuli izradi majica s ne baš suptilnim aluzijama i igrama riječi.

Jučer je na Telegramu objavljena vijest o najnovijem kriku ustaške mode: majici koja usta iz popularnog smajlić emojija rasteže do ustaškog U. Naziv majice je Ujko smiješko. Na sličnom su tragu hrvanja sa simbolima i riječima i neke druge majice koje se u posljednje vrijeme mogu vidjeti na hrvatskim ulicama. Među popularnijima je majica s natpisom Ostaše. Ta majica čak ima i fusnotu u kojoj se objašnjava da Ostaše nisu ustaše već oni koji su odoljeli zovu emigracije i ostali u Hrvatskoj. A prisutne su i igre s akronimom ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Tako postoje majice s istaknutim ZDS, ali u sklopu rečenice: Znamo da nekima smeta.

Osim prilagođavanja austrijskom pravosuđu, ovaj naoko bezazleni modni trend sugerira i neke opasnije političke trendove. Ne radi se samo o rehabilitaciji ustaštva kao takvoj. Ona je u ovom ili onom obliku prisutna već desetljećima. Ono što je u trenutnom kontekstu puno važnije, a to i igrice na ovim majicama i nastoje afirmirati, jest profiliranje ustaštva kao glavne subverzivne političke kulture u odnosu na postojeći sistem. To na prvu zvuči smiješno ako znamo da je HDZ daleko od imunosti na tu tradiciju, ali na to se upravo i cilja: vi nemate hrabrosti ići do kraja. A takav je status ustaških simbola i politika kao navodnih politika otpora najopasniji kad se radi o regrutiranju mladih.

Toj se bizarnoj političkoj pojavi ne treba čuditi ili se nad njom zgražati – ona ima svoju jasnu povijesnu putanju – već mladima ponuditi neke druge, puno uvjerljivije simbole i politike otpora.

bilten

I u svemu ovome kaosu, za koji nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se pretvoriti (ovdje treba podsjetiti na ono što se često zaboravlja, a to su stavovi pojedinih istaknutih „Ligaša“ koji zagovaraju reviziju granica s Hrvatskom i Slovenijom i vraćanje Italiji „njezinih povijesnih teritorija“. Uostalom, „Ligina“ najnovija sintagma „Vratimo Italiji prijašnju veličinu“ vrlo je rastezljiv, čak i opasan pojam ukoliko ga pojedine ekstremističke grupacije, fašističkog predznaka, shvate pogrešno!), kriju se i brojni interesi najvećih globalnih igrača. Dovoljno je podsjetiti kako je Višegradska skupina većinski čvrsto naslonjena na Washington i njegove interese na europskom tlu, ali i da pri tom Viktor Orban ima itekako dobre odnose s Moskvom i osobno s Putinom. Vrlo slično je i s Austrijom, čija današnja vlada ima vrlo kooperativan pristup Rusiji, a sve kritičniji prema SAD-u. Što se tiče Salvinija, on i njegova Liga prije izbora javno su se zalagali za ukidanje proturuskih sankcija i reanimaciju predsankcijskog strateškog partnerstva Italije s Rusijom. A na tako davno, Trump je u Washingtonu, u razgovoru s talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom ukazao na malo „prevelike“ simpatije koje Mateo Salvini gaji prema Rusiji.

Njemačka kancelarka Angela Merkel ove je godine preživjela prvo veliko iskušenje kroz sučeljavanje s vođom njenog najvećeg koalicijskog partnera u vladi (stranke CSU), Horstom Seehoferom, vezano uz njegovo suprostavljanje državnoj migracijskoj politici, čije je oličenje i kreator bila upravo savezna kancelarka.

Ali Angela Merkel utjelovljenje je i interesa njemačkog krupnog kapitala. A on se, odnedavno, skupa s njom, otvoreno homogenizirao po pitanju zaštite njemačkih nacionalnih interesa, što kancelarki daje novu šansu za ostanak na vlasti. Njen tvrdi stav po pitanju sadašnje američke administarcije na čelu s Donaldom Trumpom glede projekta „Sjeverni tok 2“ i nedavni vrlo srdačan summit s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Berlinu, samo svjedoče o namjerama kancelarke za očuvanje svoje vlasti. A čini se da u tome uspjeva, jer je njemačkim građanima već dosta i Trumpa i „rata“ s Rusijom za koju svi ionako dobro znaju kako im ni u čemu ne prestavlja opasnost, a onda i sankcija, trgovinskih ratova i mnogo čega ostalog što se Berlinu nameće s druge strane Atlantika. Zato je kancelarki nužna politička pobjeda, a skupa s njom i njemčkoj političkoj i gospodarskoj eliti. Međutim, paradoksalno, jedno „oružje“ koje je sama iskovala, sada bi ju moglo skupo stajati – liberalna migrantska politika. Angeli Merkel na ruku nikako ne idu prošlotjedni veliki prosvjedi u gradu Chemnitzu na istoku Njemačke, zbog kojih ona nastavlja gubiti popularnost, a veliki dio Europske unije već se ionalo umorio od Berlina koji svima nameće svoju politiku.

Nedavno su se u Milanu sastali zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini i mađarski predsjednik Viktor Orban, kako bi razradili zajedničku strategiju za zaustavljanje otvorene migracije u Europsku uniju. Italija želi zatvoriti granice, a migrante koji se sada u njoj nalaze raseliti po čitavoj Europi. U tom se smislu Italija i Mađarska sukobljavaju samo utoliko što se Budimpešta protivi prijamu makar i jednog jedinog migranta na mađarski teritorij. Međutim, dvojica snažnih političara imaju zajednički i puno veći, krajnji cilj: zaštititi svoje granice, očuvati kršćanske korijene, vrijednosti, kulturu, kao i nacionalni identitet svojih naroda i zemalja. A tu oni, kada je u pitanju EU i njezine članice, sigurno neće ostati usamljeni. Upravo zato Salvini i poziva na osnivanje „Lige liga“, aludirajući na svoju stranku „Liga“ koja u koaliciji s krajnje euroskeptičnom strankom „Pokret pet zvijezda“ (vodi je zamjenik premijera Luigi Di Maio) tvori sadašnju talijanski vladu. I ne samo da je tvori: „Liga“ je sa 17% osvojenih glasova na izborima u ožujku (Pokret pet zvijezda je osvojio 37%), sada porasla na velikih – preko 30% potpore talijanske javnosti. A ta će tendencija samo rasti. Salvinijevo preimenovanje svoje stranke u stranku „Vratiti Italiji prijašnju veličinu“ ukazuje na njegovu političku genijalnost iz koje proizlazi činjenica kako talijanska politika više nikada neće biti ista. A sve to, uz eventualni nastavak sukobljavanja po migrantskoj politici na razini EU, Salviniju daje opravdani razlog za vjeru u veliki uspjeh na EU parlamentarnim izborima koji se održavaju slijedeće godine.

Na spomenutom sastanku Salvini-Orban, dvojica političara dogovorili su se učiniti sve moguće za pooštravanje migracijske politike EU. Ali na sastanku se moglo čuti i još nešto: Salvini je izjavio kako je Italija bliska sklapanju sporazuma s Njemačkom. A taj bi sporazum mogao dovesti do još nečga, što bi se moglo izraziti rečenicom „Vratiti Europi prijašnju veličinu“!

Pa iako se Salvini i Di Maio, kao koalicijski partneri ne slažu u svemu, a pojedini europski mediji upravo to naglašavaju, potencirajući njihova razmimoilaženja, pravo je stanje posve drukčije: oba talijanska vodeća političara dijele identične stavove kada je u pitanju suprostavljanje Bruxellesu u odnosu na njegov program mjera oštre ekonomije i štednje, koju politiku smatraju otvorenom prijetnjom talijanskom gospodarstvu i talijanskoj kulturi. A taj se EU program ne razlikuje od onog koji je nametnut Grčkoj i koji iznova urušava Argentinu, čija je valuta potonula prošloga tjedna. Obojica talijanskih vodećih političara vjeruje, kako je val populizma, koji je zahvatio Europu, puno više od obične i kratkotrajne histerije ksenofobičnih radikala, koja se mora završiti suzama, neredima, ratovima, kako to gotovo da priželjkuju liberalni mediji s obje strane Atlantika. I u tome su u potpunosti u pravu jer tu se, u velikoj većini slučajeva ne radi ni o kakvim radikalima, nacistima, fašistima, već običnim ljudima, potpuno svjesnim velikih promjena na loše u njihovim društvima, zbog kojih opravdano podižu svoj glas.

A Salvinijevo i Orbanovo stvaranje platforme za reformiranje EU iznutra upravo se i temelji na osjećaju goleme energije ne samo njihovih naroda, već i onih drugih, diljem EU. Njihov je krajnji cilj dovesti na vlast u Bruxellesu one političke snage koje će dijeliti njihove stavove i vrijednosti, a među kojima više definitivno neće biti mjesta za Jean-Claude Junckera i njegove istomišljenike. Dvojica vođa, temeljem slabe kancelarke Merkel, sada direktno udaraju na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, smatrajući ga svojim glavnim neprijateljem. Pri tom je njihov protuimigrantski savez samo čvrsta, ali i vrlo uvjerljiva maska za puno šire interese koji se iza svega ovoga kriju. A oni u sebe uključuju i pokušaj privlačenja u novi savez i Višegradske skupine i Austrije i njemačke krajnje desne stranke „Alternativa za Njemačku“ (AfD).

I u svemu ovome kaosu, za koji nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se pretvoriti (ovdje treba i podsjetiti na ono što se često zaboravlja, a to su stavovi pojedinih istaknutih „Ligaša“ koji zagovaraju reviziju granica s Hrvatskom i Slovenijom, i vraćanje Italiji „njezinih povijesnih teritorija“. Uostalom, sintagma „Vratimo Italiji prijašnju veličinu“ vrlo je rastezljiv, ali i opasan pojam ukoliko ga pojedine ekstremističke grupacije fašističkog predznaka krivo shvate!), kriju se i brojni interesi najvećih globalnih igrača. Dovoljno je podsjetiti da je Višegradska skupina većinski čvrsto naslonjena na Washington i njegove interese na europskom tlu, ali i da pri tom Viktor Orban ima itekako dobre odnose s Moskvom i osobno s Putinom. Vrlo slično je i s Austrijom, čija današnja vlada ima vrlo kooperativan pristup Rusiji, a sve kritičniji prema SAD-u. Što se tiče Salvinija, on i njegova Liga prije izbora javno su se zalagali za ukidanje proturuskih sankcija i reanimaciju predsankcijskog strateškog partnerstva s Rusijom. A na tako davno, Trump je u Washingtonu, u razgovoru s talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom ukazao na malo „prevelike“ simpatije koje Mateo Salvini gaji prema Rusiji. I ono najvažnije, „Alternativa za Njemačku“, kojoj sada iznova raste popularnost nakon prošlotjednih nereda na istoku Njemačke i koja će sigurno osvojiti mandate u Europskom parlamentu (zbog čega je „džoker u rukavu“ Salvinija i Orbana), ima itekako snažnu sklonost prema Putinu i ruskoj politici uopće. AfD sada ima oko 18% glasova na nacionalnoj razini, a njena popularnost ubrzano raste i u Bavarskoj, tradicionalnom uporištu glavnih koalicijskih partnera kancelarke Merkel – CSU-a. I upravo je to velika opasnost za Merkel. Zapravo AfD je nadjačala i njemačkog političkog mastadonta – SPD, koji, kao i čitava europska socijaldemokracija, proživljava duboku krizu, a negdje, nerijetko, i pravu agoniju. Socijaldemokracija u Europi je mrtva, već sam ranije ustvrdio u svom intervjuu hrvatskom nacionalnom tjedniku “7Dnevno“ u ožujku ove godine (http://www.7dnevno.hr/geopolitika/intervju-sa-zoranom-meterom-europska-socijal-demokracija-mrtva-svijet-je-na-pragu-nove-ere/).

Socijademokracija nije ispunila očekivanja i povijesni zadatak koji je pred sebe postavila, kada se formirala na posljeratnoj europskoj političkoj sceni (uglavnom kao protuteža rastućem utjecaju komunističkih stranaka sovjetskoga tipa). Ona se sada guši u obilju svoje prljavštine, nastale simbiozom s onima kojima se formalno trebala suprostavljati – nositeljima neoliberalnog i divljeg kapitalizma, posve neosjetljivog za interese malih, običnih ljudi. Umjesto svoje socijalne uloge na političkoj sceni, europski socijaldemokrati bavili su se primarno nametanjem čudnih i stranih ideologija, osmišljenih i kreiranih upravo od strane tih istih neoliberalnih, kapitalističkih krugova, čiji su identitet na kraju i poprimili i time se osudili na političku propast (sličnost s hrvatskim SDP-om nije ni malo slučajna, a ta će stranka u konačnici jednako tako i završiti).

A svi ovi burni politički procesi i sigurnosni izazovi koji su zahvatili Europu, a kojima je, osim Trumpa sada, njoj već ranije prijetio i ugledni američki analitičar George Friedman, osnivač privatne obavještajne službe „Stratfor“ čije usluge nerijetko koriste i američke administracije (zovu je još i „CIA u sjeni“), mogu sve strane u ovoj „velikoj igri“ jako skupo koštati. Podsjetimo, Friedman je još 2015.g., u vrijeme Obamine administracije, javno, na sigurnosnom forumu u Chichagu, najavljivao nužnost prolijevanja europske krvi i američkog pokretanja „ratova nižeg intenziteta“ na europskom tlu, kako bi SAD ostale jedini jamac europske sigurnosti(!) i očuvale svoju globalnu dominaciju! Pritom je naglasio životno važnu nužnost po SAD – sprječavanje njemačko-ruskog savezništva. I te se riječi nikada ne smiju zaboraviti. One jednako ukazuju na svu brutalnost i pragmatičnost američke vanjske politike kada su njezini interesi u pitanju, ali isto tako i na svu bijedu položaja današnje Europske unije kada je u pitanju zaštita njezinih vitalnih političkih, gospodarskih, energetskih, sigurnosnih i svih drugih interesa, kao i kronični nedostatak snažnih, autoritativnih državnika u njezinim ključnim članicama.

Međutim, ta riskantna američka vanjskopolitička strategija prema Europi sada se Washingtonu itekako može obiti o glavu. Paradoks situacije ogleda se u tome, da mu i sada vladajuća neoliberalna politička elita u Bruxellesu i ključnim državama članicama Unije okreće leđa, a spomenute, i vrlo vjerojatne promjene nakon EU izbora slijedeće godine, umjesto SAD-u odanih političkih snaga, na vladajuću scenu mogu dovesti i Rusiji vrlo sklone političke opcije i njihove lidere. Osim toga, ne zaboravimo: 31.12.2019.g. ističe veliki dugoročni ugovor s Rusijom o tranzitu ruskog plina u EU kroz Ukrajinu, a novog sporazuma još nema na vidiku. EU, zbog svog nejedinstva, vrlo lako može postati posve disfunkcionalna, što će dovesti do nužnosti povratka samostalnom odlučivanju njezinih članica o bitnim i egzistencijalnim pitanjima, kakvi su energetika i sigurnost, a onda i parcijalnim interesima u svezi gospodarskih odnosa s Rusijom, Iranom, Kinom, Turskom…

I da se vratimo na početak: čini se kako je kancelarka Merkel svega ovoga itekako svjesna. Njeni najnoviji potezi ukazuju na to: ona se iznova zbližava s Turskom; Ankari, u uvjetima njezinog oštrog sukoba s Washingtonom, Berlin sada nudi gospodarsku pomoć; kancelarka je jučer de facto podržala ruske vojne i političke akcije u Siriji (usprkos oštrom američkom protivljenju) i najavila nastavak njihovog usuglašavanja s Turskom i Rusijom. A kakav dogovor Salvini sada najavljuje s Njemačkom, još nije poznato.

Međutim, ono što sam ne jednom naglašavao, nepromišljena američka vanjska politika poput bumeranga se može vratiti i udariti po vitalnim američkim političkim, gospodarskim i sigurnosnim  interesima, na onim mjestima na kojima se to nikada nije moglo očekivati. Sada je samo pitanje, hoće li SAD, u razvoju takvog scenarija, za sobom pokušati povući čitavi svijet. Jedan od indikatora i odgovora na to pitanje je i sadašnja rastuća američko-ruska napetost po pitanju Sirije, gdje je posve vidljivo kako Rusija ne namjerava odstupiti ili iznova ići u susret Trumpu zbog njegovog teškog unutarpolitičkog položaja. Moskva Trumpu govori otovreno: PR više nije bitan isključivo za američke političare i njihov utjecaj na svoj elektorat i opstanak na vlasti. PR je sada potreban i ruskom državnom vrhu jer ta zemlja više nije SSSR u kojem je partija vedrila i oblačila, a narod modificirala i preparirala kako joj se htjelo. Neprestani Putinovi ustupci Trumpu prije ili kasnije negativno bi se odrazili i na njegovu popularnost u zemlji (o tome već i svjedoče različite izjave i komentari na ruskim društvenim mrežama), u kojoj ne manjka niti ruskih političkih „jastrebova“. Moskva Trumpu sada jednostavno kaže: mi smo spremni na dogovor ali ne možemo pokrivati Vašu unutarnju slabost na svoju štetu unedogled. Jer Rusiji se od dolaska Trumpa na vlast sankcijska kliješta sve više stežu oko vrata, a odnosi između dviju zemlja nikada nisu bili gori nego što su sada – u vrijeme vladavine Trumpa – „velikog ruskog prijatelja“.

Dakle, svakoj igri prije ili kasnije dođe kraj, pa tako i Trump-Putinovoj „političkoj idili“, koja egzistira još samo u glavama njegovih domaćih protivnika, liberalnih demokrata, koji se do današnjeg dana ne mire s teškim i neočekivanim porazom od tog „hodajućeg carstva poroka“ – kako su Trumpa postojano prikazivali njima odani mediji u predizbornoj kampanji, ne davajući mu ni minimalne šanse za uspjeh.

geopolitika

Nekoliko transparenata s prosvjeda radnika Uljanika već je pospremljeno u Hrvatski povijesni muzej, gdje će ih razgledati školske ekskurzije i znatiželjni turisti. Dok broj štrajkova iz godine u godinu strmoglavo opada, ljepši komentar radničke borbe teško da smo mogli zamisliti