Kao i svakog razočaranog salonskog intelektualca (zašto se smatra da je to uvreda, zar nisu salonski revolucionari bolji od saloonskih primitivaca) muči me pitanje koji je to društveni sloj nositelj ideje napretka.
Moj odgovor je – pametne i slobodne žene.
Društvene, ekonomske i političke revolucije u posljednjih stotinu i pedeset godina potpuno su promijenile svijet. Radikalizacija i buđenje samosvijesti žena vjerojatno je potpomognuto tim promjenama.
U tehnologiji proizvodnje nakon prve industrijske revolucije fizička snaga više nije presudno važna za rad, a danas, poslije treće tehnološke revolucije, najatraktivnijim zanimanjima ne bave se rutavi i brkati mužjaci, već bistre žene.
Promjene u radu nisu samo posljedica tehnološkog napretka. U velikim ratovima izginule su cijele generacije muškaraca i pokazalo se da žene mogu opsluživati strojeve, voziti kamione i zrakoplove.
U tehnologiji proizvodnje nakon prve industrijske revolucije fizička snaga više nije presudno važna za rad, a danas, poslije treće tehnološke revolucije, najatraktivnijim zanimanjima ne bave se rutavi i brkati mužjaci, već bistre žene
Danas, kada dominiraju poslovi uslužnog sektora, obrazovanja i uprave, žene na velika vrata zauzimaju tržište rada, no uz osjećaj diskriminiranosti u napredovanju, plaći i statusu. Da bi postale važna društvena snaga, nedostaje prava agenda i program.
One se formiraju kao pokret otpora konzervativizmu. Njima agendu crtaju neprijatelji otvorenog i modernog društva, nostalgičari patrijarhalnih idila i dogmatske vjere.
Puno sam očekivao od Istanbulske konvencije. Zapravo ne od same Konvencije, već zbog nemira koji je unijela u hrvatsku javnost.
Činilo mi se da su njeni kritičari zaslijepljeni svojim probuđenim zelotizmom, da su pretjerali, govorili gluposti i izmišljali svašta što u njoj ne piše.
Pričinjali su im se prizori zajedničkih zahoda, pederske zavjere u Bruxellesu, homoseksualci iza svakog grma pred školom, bradate žene pred pisoarom. Izmislili su pojam rodne ideologije i s parolama rušenja krenuli na Vladu.
Pokret je dobro organiziran i međunarodno povezan. Ima vodstvo, dokumente programa, financije, ogranke i hijerarhiju. Nije to horda fanatiziranih pojedinaca koja se raspadne nakon neuspjeha i razočaranja. Gluposti zaklonjene konzervativizmom – zato će se njihovi zahtjevi obnavljati.
Organizacija će ponovo okupiti ljude, izmisliti zgodne slogane, gurnuti ugodna mlada lica u prvi plan da govore o ljudskim pravima i slobodi izražavanja. Uporno će nanovo skupljati potpise za referendum iako se u Ustavu propisuje kako se on mijenja.
Iza njih stoji novac i utjecaj, pokrovitelji koji znaju da će uvijek negdje pobijediti i dobiti ideje za novi, osvježeni nastup. Ne, neće se odmah ići na zabranu razvoda, abortusa ili umjetnog začeća, već će to biti pokret za život, ljubav i poštovanje supružnika.
Sebe, ispravno, vide kao izvorne kršćane i nove proletere koji su, kao i oni, bezuspješno podizali seljačke ustanke i pobune, ali su na kraju, nikad ne odustajući, uspijevali u revoluciji. Ja ih vidim kao suvremene ludite koji se opiru modernizaciji i tvrde da ona osiromašuje naše živote i otuđuje nas od rada i zajednice.
Stvarnost je upornija i tvrdoglavija od idealizacija, od pokreta i organiziranih akcija hodanja za život i molitvi pred bolnicama. Sljedbenici Neila Ludda protestirali su neradnim nedjeljama, čartisti su skupljali potpise protiv rada žena i djece pred tvornicama i crkvama
Oni su moderni čartisti i luditi koji su uništavali tkalačke stanove nadajući se da će zaustaviti proces industrijalizacije. Luditi, jer u početku se tkalo po kućama, znali su da tvornica ubija obiteljski život, nisu htjeli u zajedničke kuće radnika, koje kao pakao na Zemlji opisuje njihov poslodavac Engels.
Stvarnost je upornija i tvrdoglavija od idealizacija, od pokreta i organiziranih akcija hodanja za život i molitvi pred bolnicama. Sljedbenici Neila Ludda protestirali su neradnim nedjeljama, čartisti su skupljali potpise protiv rada žena i djece pred tvornicama i crkvama.
Strašan teret kapitalizma ili, drukčije rečeno, modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije, konzumerističkog društva obilja uništit će i njih.
Biti protiv stvarnosti, a revolucionari stvarnost mrze i preziru, znači stvarati grupe oporbe i kontrarevolucionare (kontra kontrarevolucionare), koji su, u početku raspršeni, neorganizirani i slabi, ali njihov strukturni društveni položaj čini ih uzdanicom otpora.
Jedan od takvih pokreta otpora su mlade, ambiciozne i samosvjesne žene. One se osjećaju zakinute, diskriminirane i ugrožene u patrijarhalnom društvu. U svim inačicama njegovog opravdanja: religioznom, poslovnom i društvenom.
Ne pristaju na to da budu samo majke, tajnice, razbibriga i ukras. Njih pogađaju ideje o prirodnoj ulozi, karakternim i intelektualnim ograničenostima.
One žele poslovnu karijeru, poštovanje njihovih prioriteta i stila života.
Kada uđem u dvoranu na predavanje, štrecne me slika – nema muškaraca, čak ni mladića. Što je viša godina studija, njih je manje. U grupi od 48 imam dva mladića. U grupi od 23 – četvrta godina – 1 muškarac. Na pravnom studiju u grupi od 200 ne više od 12 mladića.
Ali to nije samo na pravu. Feminizacija profesije je i veća na studiju medicine, farmacije, filozofije, ekonomije, svih smjerova Filozofskog fakulteta. Čak i neki tradicionalno ”muški” studiji se mijenjaju: strojarstvo, elektrotehnika…
Žene ne žele biti ”dame i gospođe” javno, a u kući biti sluškinje i majke. Zato im treba afirmacija, obrazovanje i odlučnost, a ne veze i dogovaranje posla uz janjetinu. Njihov uzor je Madona, ne ona iz Svetog pisma: “I’m tough, I’m ambitious, and I know exactly what I want. If that makes me a bitch, okay”
Gdje su, zaboga, mladići? U inozemstvu igraju nogomet u važnim klubovima. Sjede u kafićima, raznose pića. U SNB-u ima daleko više djevojaka koje uče. Sanjaju o poslu u Dublinu, Poljskoj ili Slovačkoj.
Ubrzo neće trebati kampanje za veću zastupljenost žena u menadžmentu, bankama i vladi. Lijeni i nezainteresirani loši đaci nisu im stvarna konkurencija.
Promjene će biti nezaustavljive i mahanje parolama o demografiji su rasipanje fraza i svete vodice. Žene mogu biti majke i bez muža koji živi na njihovoj grbači i od njihove predanosti i žrtve.
Žene ne žele biti ”dame i gospođe” javno, a u kući biti sluškinje i majke. Zato im treba afirmacija, obrazovanje i odlučnost, a ne veze i dogovaranje posla uz janjetinu. Njihov uzor je Madona, ne ona iz Svetog pisma: “I’m tough, I’m ambitious, and I know exactly what I want. If that makes me a bitch, okay.”
E, da, samo takve su nositelji promjene. Još kad se ujedine i spoznaju oblike diskriminacije!
Bole ovi dani, nekoga manje, nekoga više. Sjećanja na naše najbliže i najdraže nikada ne blijede, ali ovih dana su ta sjećanja češća i brojnija. Lijepi su to običaji i mislim da je malo onih koji ih ne poštuju. Nepotrebne rasprave oko Noći vještica i Svih svetih su ovih dana bile aktualne. Mislim da jedno s drugim nema veze. Jer kako se žale na amerikanizaciju, trebali bi znati da su Amerikanci jedni od najvećih vjernika. Tako bar misle i kažu. Ali i oni razlikuju zabavu i vjeru. Uostalom, da nije bilo spaljivanja „vještica“ često iniciranih od strane crkve, ne bi ni znali za iste. Uz to su mašta i priče iz davnina, baš iz naroda, stvorile još neka čudna i strašna bića. Svi imamo neke bake i djedove koji pričaju o tome kako su njima njihovi stariji dok su bili djeca, pričali strašne priče. Sada se, svi sveci i svetice, sablažnjavaju na malo šminke i zabave. Pa tko na moru nije išao gledati „Monstrume mora“ ili „Ajkulu“, pa se bar dan dva bojao ući u more i kupati?!
Zato se to radi jednog dana u godini, a sutra dan se svi po malo povučemo u sebe i sjećamo. Ako i postoji duša, ako ima nešto „poslije“, znam da im je to nebitno. Važno je biti dobar prema čovjeku dok je živ, pokazati to i poslije se s ljubavlju sjećati i spominjati.
Gužve u gradu mi kažu da je puno naših emigranata došlo povodom blagdana i produženog vikenda. Lijepo. Obiđu i žive i mrtve, malo se podruže i odmore, pa nazad na zapad.
Inače, osim ovog ljetnog vremena, kraćeg dana i nemogućih količina lišća, ovdje ništa novo.
Kažu, u Zagrebu se milijunašima opraštaju dugovi za režije jer, kao što jedan reče, on to zaboravi platiti! Blago njemu kad može. Ali davno je narod smislio izreku :“Para na paru, g…..“. Znate ostatak. Zašto su oni koji plaćaju svoje režije, koji su prvo izvadili građevinsku dozvolu pa gradili, koji plaćaju svoje rate kredita iako jedva spajaju kraj s krajem, u ovoj zemlji budale?! Do kada? Do kada će doista vrijediti :“ Dobar i budala na istoj deredži!“? Do kada ćemo mi svi dozvoliti, imali malo manje ili više, da budemo „stoka sitnog zuba“?
Martina Dalić napiše knjigu i ismijava cijeli narod. Možda je knjiga dobra, možda je nešto pa čak i sve, istina, ali netko tko je morao otići iz vlade zbog umiješanosti u recimo, sivu zonu, ima podršku vlasti i medija! Tragikomedija.
I taj Bandić koji oprašta dugove bogatima ( i nekim najsiromašnijima ), kupuje „prebjege“ ili „otpisane“ (otpisane sigurno nepravedno, ali što dalje čine ide njima na čast!). Da je to strašno. On to radi od naših novaca, jer svi mi uplaćujemo u Zagrebački proračun. Firme mogu raditi u Brodu, ali ako su registrirane u Zagrebu, sva davanja idu tamo gdje je sjedište. Zato oni imaju takav proračun da Bandić dijeli šakom i kapom, na kraju još ispadne dobrotvor. Čak i tako, Zagrepčani bi se trebali buniti, jer u krajnjem slučaju, dijeli novac njihovog grada. Mnogi ga po selima i u Slavoniji hvale, jer financijski pomogne, kao da daje iz vlastitog džepa. Kupuje glasove, kupuje zastupnike, kupuje sve. Ovi zastupnici će nešto dobiti, ako ne za sebe onda za svoje izborne baze. Neke dobre projekte će financirati, pa će tako sebi osigurati glas, a Bandiću broj zastupnika. Pametno sve to zvuči, čista matematika, samo nemoralna i možda baš i ne zakonita, ali već će oni to lijepo sve po nekoj rupi u zakonu dotjerati. Uostalom, kod nas je najveći problem glasno lajati (ups!)
Kod nas u Brodu bi trebali biti sretni što nam je Svačićeva ulica gotova, ili skoro gotova. Naravno, još dok završe spajanje na Osječku, potrajat će. Koliko su dugo radili, mogli su sve i pozlatiti. To Kinezi i neki napredniji rade brže. Možda jedno 10 puta brže, pa rade čuda u svojim zemljama i po svijetu. Kod nas: „ vrag odnija prišu!“
Kina
Naravno, gradonačelniku se nigdje ne žuri, konkurencije baš i nema, entuzijazma još manje, ali koga to zanima?! Njegovi glasači su zaposleni, pa ne odlaze i on je miran. To što grad odumire, on valjda ne primijeti. Žalosno, sve u svemu, strašno.
Kako je produženi vikend, osim druženja i uživanja u lijepom vremenu, nešto će se i pojesti. Moj prijedlog je nešto „na brzinu“ i kolač koji također ne traži puno vremena.
Crostini s majonezom od suhih rajčica, spiralama od tikvica i sardinama
Nešto što možete napraviti za 15-20 minuta, a i zdrav i kompletan je obrok.
SASTOJCI:
2 limuna ili limete
1 jaje
1 žlica senfa
100 ml ulja
100 g suhih rajčica iz ulja
4 šnite crnog kruha sa sjemenkama ( chia, na pr.)
1 zelena tikvica
100 g cherry rajčica
8 sardina iz konzerve
sechuan papar
po želji luk
listići peršinovog lista
PRIPREMA:
Jedan limun nasijecite na četvrtine. Od drugog iscijedite žlicu soka. U posudu stavite jaje, ulje, senf, i štapnim mikserom napravite majonezu. U blenderu usitnite rajčice bez ulja, pa dodajte u majonezu i još je izradite da se sjedini. Probajte, pa tek tada posolite, jer senf je slan, a znaju biti i rajčice. Rajčice nasijecite na šnitice ili polovice, ovisno kolikoe su. Operite tikvicu, odsijecite dio uz peteljku, pa uz pomoć spiralizatora napravite “spiralne špagete”. Ako nemate spiralizator, uzmite ribež, za jabuke onaj krupniji, pa polako po dužini ribajte, bit će također dobro. Kruh pržite na suhoj tavi, samo da malo postane hrskav s obje strane. Obilno namažite majonezom, složite rajčice i tikvicu pa na sve stavite ocijeđene sardine iz ulja. Najbolje je da imate papar u mlincu, pa ga krupno meljite. Ukrasite peršinovim listovima. Po želji, svako može nakapati još malo limuna. Varijacije možete praviti tako da dodate tanko rezani luk, kapare ili sl.
Crostata sa šljivama
Zdrava varijanta tijesta, jako ukusnog i prhkog, a za punjenje možete uzeti i drugo voće.
SASTOJCI:
200 g mljevenih oraha
200 g integralnog ili raženog brašna
1 žlica smeđeg šećera
200 g hladnog maslaca
1 jaje
na vrh noža soli
domaća marmelada od šljiva ili drugog voća. Možete i skuhati 1 kg voća ( izrezati na kockice po potrebi), 1 kg želiranog šećera, može i manje, ovisno o slatkoći voća, po želji sok od limuna. Oprano voće kuhati kao što piše na želiranom šećeru, vruće punite u vruće i oprane tegle. Dobro zatvorite i ostavite da se ohladi.)
Ja sam pekla šljive, pa ih spremila u tegle, baš za kolače, a i ovako za namaz.
PRIPREMA:
Orahe, brašno, malo soli i šećer pomiješajte u zdjeli, pa dodajte listiće hladnog maslaca. Brzo pomiješajte sve prstima, da dobijete povezane mrvice, tada dodajte jaje i povežite u kuglu. Stavite u hladnjak min pola sata, a može i preko noći. 3/4 tijesta razvaljajte na pobrašnjenom papiru za pečenje. Ako imate silikonski kalup, plići ne treba ga mazati, ako ćete nešto drugo, obložite papirom. Tijesto prebacite “naopako” u kalup, malo izjednačite rub. Stavite marmeladu, ne debelo, pa poravnajte. Od preostalog tijesta, opet na papiru, napravite trakice, pa ih unakrsno posložite preko voćne marmelade. Pecite u već zagrijanoj pećnici na 170°c sa ventilatorom, oko 40 min. Kada se malo ohladi, prebacite na tanjur za posluživanje i pospite šećerom u prahu po želji. Možete poslužiti i šlag sa strane ako ste ljubitelj.
O raskidu međudržavnih ugovora sa Svetom stolicom u Hrvatskoj se puno govori, no sve ostaje na riječima. Za pravu akciju nema ni građanske niti političke volje.
„Raskid! Raskid! Raskid”, odjekivalo je podno katedrale u Zagrebu prošle subote (27.10.), koliko mogu odjekivati parole kada ih u pola glasa izvikuje tek stotinjak okupljenih ljudi. Naime, u organizaciji nekoliko sekularnih udruga, organiziran je šesti prosvjed za raskid takozvanih Vatikanskih ugovora kojima su regulirane obveze Republike Hrvatske prema Rimokatoličkoj crkvi.
Reakcije prolaznika raznolike su. „Ovo ti je prosvjed da ne moramo na silu plaćati Crkvu“, objašnjava jedna prolaznica kćeri. Postarija gospođa s prijateljicom radoznalo čita ispisane transparente. „Raskid Vatikanskih ugovora… Ma marš u materinu, komunjare!“ dobacuje prosvjednicima uz pljuvanje u trenutku kada shvaća o čemu se zapravo radi. „Sad će nama baba sve objasniti“, riječi su zabrinute gospođe na činjenicu da je među govornicima najglasnija žena. No uz sve ispisane transparente, pozornost je najviše privlačio veliki crveni barjak s petokrakom, srpom i čekićem. Ovaj relikt prošlosti, za koji smo doznali da je kupljen na eBayu, privukao je mnoge na razini bizarnosti koju valja poslikati za Facebook, no malo je tko ispod tih simbola želio stati.
Ugovori o novcu i nekretninama
O čemu se zapravo radi? Četiri međudržavna sporazuma Hrvatske i Vatikana potpisana su od 1996. do 1998. godine za vrijeme vlade Zlatka Mateše, bez javne rasprave. Reguliraju suradnju države i crkve u području obrazovanja i kulture, dušobrižništva civila i vojske, ali i gospodarska te pravna pitanja. Koliko oni koštaju Hrvatsku, zapravo se pouzdano ne zna. Jer Crkva nije obavezna državi podnositi financijska izvješća koja su u slučaju drugih organizacija civilnog društva obavezna i javna, nije podložna kontroli trošenja javnog novca, a nije ni voljna, i sami smo se u to uvjerili, na tu temu razgovarati s novinarima.
Uz sve transparente, pozornost je na prosvjedu u Zagrebu najviše privlačio veliki crveni barjak s petokrakom, srpom i čekićem.
Od 2014. do 2016. godine, vjerskim zajednicama isplaćeno je 1,123 milijarde kuna, od toga 1,066 milijardi na račun Katoličke crkve, objavila je Plenkovićeva vlada krajem prošle godine. No mnogi tvrde da je ta cifra u konačnici znatno veća.
Novinarka Ana Benačić opsežno je istraživala ovu materiju za portal Lupiga. Kaže, neki podaci o financiranju Crkve dostupni su iz proračuna. „Na primjer to je direktna dotacija Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za Međunarodni ugovor o gospodarskim pitanjima, koji se vodi pod šifrom A539026 i lani je iznosio 300 milijuna kuna, a ovisi o broju župa, nad čime Vlada nema nikakvu ovlast, te kretanju prosječne bruto plaće.“ Za Deutsche Welle objašnjava da je iduća velika stavka plaćanje 3.000 vjeroučitelja preko Ministarstva obrazovanja. Ostali su podaci razasuti po stavkama pojedinih ministarstava, primjerice Ministarstva kulture, koje objavljuje sve uplate za održavanje nekretnina, spomenika kulture. „Tu smo, recimo, moja partnerica Jelena Miloš i ja, imale dosta posla u razlučivanju koji sakralni objekti pripadaju Katoličkoj crkvi, a koji SPC-u. A najteže je doći do podatka o povratu imovine. Iako je moguće saznati koliki je iznos uplaćen u novcu, Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo uskraćuje podatke o pravomoćnim odlukama u slučajevima povrata nekretnina u naturi, tvrdeći da nije dužno prikupljati takvu vrstu podataka. Ono što znamo jest da Crkva ne pristaje na umanjenje vrijednosti nekretnina u povratu, u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i traži da se povrat ostvari u tržišnim cijenama.”
Socijaldemokrati su izdašniji prema Crkvi
Tražeći podatke, Benačić je naišla na zatvorena vrata crkvenih institucija koje tvrde da nisu podložne Zakonu o pravu na pristup informacijama. Saznati koliko se novca prima izravno iz državnog proračuna najlakši je dio posla, kaže, no druga su stvar ostali javni izvori poput javnih poduzeća ili lokalnih i regionalnih samouprava, a još je teže doći do bilanci crkvenih komercijalnih djelatnosti. „Državi nije u interesu deklarirati ove troškove kao da su usmjereni prema jednom korisniku – Katoličkoj crkvi – budući da zamjeranje kleru nikada nije bila probitačna taktika. Time se može objasniti činjenica da su socijaldemokratske vlade bile daleko izdašnije u povratu imovine od konzervativaca. U prikrivanju stvarnog stanja im administrativno pomaže činjenica da je u Hrvatskoj registrirano više od dvije tisuće pravnih osoba, kojima je osnivač ista ta Katolička crkva“, tvrdi naša sugovornica.
Na subotnji prosvjed u organizaciji nekoliko sekularnih udruga izašlo je tek stotinjak ljudi
Dakle, lokalni proračuni su najmanje poznati izvori financiranja Crkve. „Čak ako promatramo Zagreb, koji je od svih gradova najviše pod reflektorima, kanali financiranje obično teku od mjesnih odbora, koji svoja sredstva za popravke na školama i pločnicima koriste za financiranje obnova dvorana samostana i to samo nekoliko mjeseci nakon njihovog otvaranja. Grad je također financirao pomicanje jednog metalnog križa u vlasništvu Nadbiskupije s hipodroma na obalu Save, i tih par stotina metara koštalo je građane više od pola milijuna kuna bez PDV-a.”
Novinarka Benačić je prije četiri godine izračunala da financiranje RKC-a građane košta oko 650 milijuna kuna godišnje iz državnog proračuna. „Nužno je upotrijebiti riječ ‘barem’, jer tu nisu ubrojana javna poduzeća, lokalni i regionalni proračuni, povrat imovine u nekretninama, subvencionirani krediti HBOR-a i nepravilni iznosi koji tijekom godine znaju ‘kapnuti’ iz proračunskih zaliha.“ Iz podataka koje je sama Crkva obavila o potrošnji novca iz proračuna (vođenih samo pod šifrom A539026) vidljivo je da 52 posto godišnje odlazi na gradnju i održavanje nekretnina; na uzdržavanje klera odlazi oko 35 posto, dok samo oko 11 posto tih sredstava svake godine odlazi na karitativne djelatnosti. Nesumnjivo, transparentno vođenje financija povećalo bi ugled Crkve u društvu u kojem je 86 posto deklariranih katolika, no država je jednostavno ne stimulira na to.
Prvaci u financiranju Crkve
Anka Mrak Taritaš na prosvjedu
Model prema kojem bi građani kao u Njemačkoj, ovisno o deklariranju svoje religioznosti, plaćali vjerski porez, za sada u Hrvatskoj nije opcija. Najglasnija u zazivanju revizije i raskida ugovora je saborska zastupnica Građansko-liberalnog saveza Anka Mrak Taritaš koja naglašava da građani nisu svjesni da se svake godine Crkvi daje 0,6 posto BDP-a. Po tome je Hrvatska, kaže, uz Orbanovu Mađarsku, prvakinja u EU-u po izdvajanju za Crkvu. No Mrak Taritaš je jedina političarka, uz jednog stranačkog kolegu, koju smo zamijetili u prosvjedu s početka ove priče pa se čini da relevantne političke volje za rasvjetljavanjem crkvenih financija i revizije Ugovora nema.
Potvrdio je to, u razgovoru za Deutsche Welle i politički komentator Novosti Ivica Đikić: „Mislim da se ne treba baviti tim stvarima, iako je to ozbiljan novac s kojim bi se mogle neke druge stvari napraviti. Ta priča je promašena. Nitko na njoj neće dobiti puno više birača, jer u dogledno vrijeme nitko neće imati dovoljno hrabrosti, snage i ruku u Saboru da te ugovore raskine. Nepošteno je ljude varati i mobilizirati na tome. Ima se Crkvi puno više prigovoriti od tih ugovora.”
Drugi u nizu tekstova o digitalnoj ekonomiji govori o strukturnim uvjetima u kojima distribucija lažnih vijesti predstavlja vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema.
Piše: Paško Bilić
Fenomen lažnih vijesti u posljednjih nekoliko godina postao je predmetom širokog javnog i akademskog interesa. Međutim, u raspravama se vrlo često stvara pogrešan dualizam između “lažnih” i “pravih” vijesti. Naime, “lažna vijest” i ono što bi se moglo nazvati “prava vijest” zapravo su proizvod specifičnih društvenih odnosa u kojima nastaju. Potrebno je stoga razlikovati naturalističke i socijalno konstruktivističke definicije vijesti. Početkom dvadesetoga stoljeća smatralo se da vijest nastaje tek kad određeni događaji poprime definiran i jasan oblik. Drugim riječima, vijest je nešto što se oblikuje u društvu, a novinari o tome samo izvještavaju. Walter Lippmann tvrdio je da se vijest ne razlikuje od brojnih mogućih istina dok ne dostigne status prihvaćene činjenice. S druge strane, vijest se prema Danu Berkowitzu može definirati kao ljudska konstrukcija kojoj karakteristike daje društveni svijet iz kojega proizlazi. Ključno je pitanje koji društveni uvjeti, odnosno društveni odnosi definiraju proizvodnju vijesti. U najširem smislu, sveukupna medijska komunikacija može se, u skladu s određenjem Roberta McChessnyja, definirati kao proizvod sistemskih transformacija kapitalizma s jedne, i demokratskog odlučivanja građana s druge strane.
Sistemska transformacija kapitalizma podrazumijeva digitalne monopole podržane financijskim kapitalom, automatizaciju proizvodnje, distribucije i potrošnje te sve veću ulogu informacijskih i komunikacijskih tehnologija u ekstrakciji podataka i profita iz poluperifernih i perifernih zemalja. O ekonomskim procesima i sistemskim transformacijama kapitalizma bilo je riječi u prethodnom članku. Kada govorimo o vijestima, govorimo o specifičnom medijskom formatu modernog, kasnomodernog i suvremenog doba. Vijesti, u idealnom smislu, omogućavaju političku orijentaciju građanima, donošenje informiranih odluka i sudjelovanje u političkim pitanjima. Uloga medija nezaobilazna je u demokratskim procesima. Međutim, u suvremenom društvu, kao što je poznato iz brojnih empirijskih studija, povjerenje u demokratske institucije i medije sve više opada. Stoga se može zaključiti da se ne radi o tome da smo se odjednom našli u situaciji u kojoj postoje lažne vijesti, već o tome da, kao što tvrde Natalie Fenton i Des Freedman, već dugo živimo u nečemu što se može nazvati lažnom demokracijom. U ovom tekstu govorit ćemo o automatiziranoj distribuciji i potrošnji sadržaja, normativnoj ulozi komunikacije u društvu te redistribuciji ekonomskog viška kao političkim i kulturnim izazovima suvremene demokracije.
Automatizacija distribucije i potrošnje sadržaja
Problem lažnih vijesti nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine. Dublji je problem u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Drugim riječima, lažne vijesti jesu potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne akterima čiji je glavni cilj ekonomska dobit: oglašivačima i digitalnim posrednicima, kao što su Google i Facebook. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača. Sadržaj pritom nije relevantan – brzina, količina informacija i učinkovitost glavni su kriteriji. Problem je u tome što se ekonomski sustav digitalnog društva do te mjere odvojio od sustava političke kontrole da ne znamo definirati problem, a kamoli pronaći rješenje. Zapravo, sve bi bilo po starom da ekonomski sustav nije počeo proizvoditi negativne eksternalije i ozbiljno ugrožavati političke procese. U automatiziranoj javnoj sferi, kako ju naziva Frank Pasquale, malo je prostora za ljudsku procjenu, kvalitetan sadržaj i refleksiju. Osim generalnog slabljenja vrijednosti javnoga sektora, tri su procesa stvorila plodno tlo za širenje lažnih vijesti: raširena navika uporabe besplatnoga sadržaja, pristrana korporativna tehnologija i preusmjeravanje oglašavanja od medijske industrije digitalnim posrednicima.
Besplatan digitalni sadržaj promicali su pokreti otvorenoga koda i otvorenoga sadržaja koji su, između ostalog, rezultirali globalnim file-sharing projektima kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih. Međutim, s vremenom su najveće korporacije prilagodile svoje poslovne modele i pronašle način da komodificiraju i komercijaliziraju besplatan sadržaj, odnosno da njegovu javnu svrhu pretvore u komercijalnu. Globalni digitalni divovi kopiraju i distribuiraju sav sadržaj koji se proizvede na internetu uključujući i vijesti koje proizvode tradicionalni mediji. Proizvodnja i distribucija besplatnoga sadržaja pokazuje se kao dugoročno neodrživa alternativa korporativnim strategijama. Naime, nemoguće je s jedne strane zaobići troškove rada, a s druge pružiti otpor komercijalizaciji i komodifikaciji informacija. Ukorijenjene navike uporabe besplatnoga sadržaja idu na ruku globalnim kompanijama. Primjerice, u istraživanju provedenom u 2017. na reprezentativnom uzorku korisnika interneta u Hrvatskoj, samo 16,4 posto korisnika interneta ima običaj plaćati sadržaje na internetu; 66,9 posto ispitanika nije spremno plaćati za sadržaj news portala koje trenutno posjećuje; a 6,8 posto ispitanika odgovorilo je da bi plaćalo za sadržaj koji trenutno posjećuje. Proizvodnja sadržaja skup je proces jer podrazumijeva vremenske i novčane troškove rada. U medijskoj industriji trošak rada je stavka koja predstavlja otprilike dvije trećine ukupnoga troška, bez obzira na to radi li se o tisku, radiju, televiziji ili internetu. Međutim, kao što tvrde Jakob Rigi i Robert Prey, jednom kad se informacija proizvede, njezina razmjenska vrijednost jednaka je nuli. Bez prihoda od prodaje, pretplate ili javnih subvencija održivost digitalnih medija je upitna.
Funkcionalnost korporativnih tehnologija definira se iza zatvorenih vrata ulaganjem u istraživanje i razvoj, u simbiozi s financijskim kapitalom koji osigurava iznadprosječne plaće vrhunskim inženjerima (najčešće uz kratkoročne i nesigurne radne ugovore). Monopoli Googlea i Facebooka definiraju pravila distribucije i potrošnje sadržaja. Jedini sadržaj koji te kompanije proizvode jest softverski kod za unaprjeđenje vlastitih digitalnih usluga. Međutim, za razliku od sadržaja koji te kompanije distribuiraju, softver je zaštićen složenim sustavom prava intelektualnog vlasništva. Korporativna tehnologija prilagođena je povezivanju oglašivača i korisnika interneta. Taj je odnos do te mjere blizak da je Google u suradnji s MasterCardom počeo razvijati sustav koji predviđa i mjeri povezanost između pregledanih mrežnih oglasa i kupnje proizvoda na fizičkim lokacijama u trgovinama. Naime, Google je od Mastercarda kupio prava na uporabu podataka o kupnjama bankovnim karticama. Radi se o svetom gralu oglašavanja jer je trošak oglašavanja u pravilu teško povezati sa stvarnim porastom prodaje oglašavanih proizvoda. Najčešće se radi o vrlo grubim procjenama u nemrežnom okruženju – do te mjere da je povrat ulaganja u oglašavanje prodajom često manji od 50 posto. S obzirom na konkurenciju u privlačenju internetskog oglašavanja, ključna poslovna strategija svodi se na preciznost i funkcionalnost tehnologije koja povezuje potrošače i oglašivače. Interes za povećanje profita veći je od interesa za podržavanjem demokratski relevantna sadržaja. Takav je interes unaprijed ugrađen u tehnologiju mrežnoga pretraživanja i društvenog umrežavanja, koja stvara ne samo politički pristrane rezultate distribuirane lažnim vijestima nego i, još važnije, rezultate koji su pristrani prema ekonomskim izračunima.
U konačnici, privlačenje oglašivača izravno utječe na održivost digitalne medijske industrije jer je oglašavanje na news portalima višestruko skuplje od oglašavanja na velikim digitalnim platformama. Podsjetimo, u prethodnom smo članku iznijeli procjenu prema kojoj su Google i Facebook u 2016. zajedno preuzeli oko 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj. Manje novca od oglašavanja znači manje mogućnosti za održivost i proizvodnju kvalitetna sadržaja. Ne iznenađuje stoga situacija u kojoj pada povjerenje u medije i u kojoj korisnici interneta pristupaju vijestima upravo kroz alternativne kanale. Prema ovogodišnjim istraživanjima provedenim u 37 zemalja, 65 posto korisnika interneta pristupa vijestima s pomoću tražilica, društvenih medija, elektroničke pošte, mobilnih aplikacija i agregatora vijesti, dok samo 32 posto vijestima pristupa izravno na portalima.
(Nova) normativna uloga komunikacije u društvu?
Raširenost lažnih vijesti posljedica je automatizirane distribucije sadržaja pod kontrolom globalnih monopola. Stoga se postavlja pitanje treba li regulirati tehnologiju ili transnacionalne korporacije. U oba slučaja vrlo brzo dolazimo do granica mogućnosti demokratskog djelovanja nacionalne države i Europske unije. Ključni je preduvjet definirati što želimo od komunikacije i u kakvom društvu želimo živjeti. Možemo to promatrati kroz debatu između Jürgena Habermasa i Michela Foucaulta. Foucault je, naime, smatrao da komunikacija uvijek podrazumijeva određene procedure društvenog isključivanja. Moć je za Foucaulta “složena strategijska situacija u danom društvu” koja se artikulira u diskursu. Diskursi su rezultat procedura društvenog isključivanja i stvaranja opozicija između istine i laži. Društvo je zapravo skup subjekata i društvenih skupina koje se nalaze u procesu previranja i sukoba. Za Habermasa je, s druge strane, društveni konsenzus moguć i, štoviše, društveno poželjan. Njegova teorija komunikativnog djelovanja usmjerena je “proceduralnoj etici”, odnosno uspostavi konsenzusa koji nastaje u društvenoj interakciji među akterima koji komunikativno djeluju. “Proceduralna etika” podrazumijeva određenu definiciju moralno poželjna društvenog djelovanja. Habermas i Foucault zapravo analiziraju različite dimenzije iste društvene stvarnostima, pri čemu je Foucault se usmjeren na pozadinske odnose moći vidljive u diskurzivnim poretcima i u tom smislu predlaže društveno-povijesnu analizu pojavnoga. Habermas govori o normativnim temeljima koji moraju biti cilj komunikativnog djelovanja ako se društvo želi usmjeravati prema pravednim demokratskim procesima. Foucaultova je pozicija ontološka, a Habermasova aksiološka, i obojica su istovremeno u pravu i u krivu. Foucault nam posredno objašnjava da su lažne vijesti rezultat složenih odnosa moći, ali nam ne može reći kako osigurati pravednije društvo. Habermas nam posredno objašnjava da nam je potrebna definicija pravednog društva utemeljena na proceduralnoj etici, ali nam ne može objasniti zašto je javna komunikacija najčešće konfliktna.
U razdoblju lažne demokracije proceduralna etika ne mora voditi rješavanju problema lažnih vijesti jer institucionalizirane norme slobode izražavanja i medijskoga pluralizma mijenjaju svoja konotativna značenja. Slobodan protok informacija i tehnološka neutralnost zapravo podrazumijevaju slobodu tržišta koja pogoduje digitalnim gigantima. Sloboda govora lako se pretače u govor mržnje, a obje opcije jednako su ekonomski vrijedne za globalne digitalne posrednike. Medijski pluralizam možda nikad dosad nije bio veći ako promatramo puku brojnost medija i izvora informacija. Istovremeno, koncentracija distribucijskih kanala nikad nije bila izraženija. Štoviše, norma medijskoga pluralizma dovedena je do apsolutne krajnosti u kojoj se čak i radikalna, antidemokratska stajališta toleriraju jer, tobože, oslikavaju raznolikost sadržaja i društvenih pozicija. Političko rješenje problema lažnih vijesti nalazi se u reinterpretaciji postojećih komunikacijskih normi i stvaranju novih normi koje će odgovoriti na suvremene sistemske izazove. Međutim, tu se vraćamo na problem manjkave demokracije i normativni vakuum suvremenog političkog djelovanja. Tko god bio nositelj novog demokratski orijentiranog normativnog poretka, morat će se pozabaviti naslijeđem politike koja je razvoj digitalne komunikacijske infrastrukture prepustila tržišnim silama. U tom razdoblju postavljeni su novi strukturni uvjeti s kojima se sada treba uhvatiti u koštac. Nije to bio samo laissez faire pristup, bio je to vrlo političan, centristički pristup nemiješanja politike u razvoj tehnologije. Tržišne inovacije trebale su pružiti građanima ono što oni žele, a ekonomski uspjeh najkompetitivnijih kompanija trebao se preliti na ostatak društva. Krajnji je rezultat takve politike schumpeterijanska kreativna destrukcija tradicionalnih medija, koja za posljedicu ima destabilizaciju demokracije utemeljene na provjerenim informacijama i stabilnim normativnim postavkama. Dobrodošli u potpuno digitaliziranu, automatiziranu javnu sferu u kojoj su doseg, viralnost i mrežni učinak glavni kriteriji društvene uloge komunikacije!
Redistribucija ekonomskog viška kao kulturni i politički problem
Monopolizacija digitalne komunikacije znači kontrolu distribucijskih kanala, prikupljanje javnih podataka i privlačenje oglašivača. Ekonomski višak koji akumuliraju Google i Facebook apsorbira se i umnaža spekulacijama financijskoga kapitala. S druge strane imamo opći gubitak povjerenja u medije, opadanje kvalitete novinarskoga sadržaja, širenje lažnih vijesti i slabljenje demokracije. Ta su dva procesa blisko povezana. Međutim, problem u aktualnim “protuinicijativama” Europske komisije u tome je što se ta dva fenomena promatraju odvojeno. Time se stvara lažna antiteza ekonomske i kulturne razine, a predložena politička rješenja zbog toga su djelomična. Komisija je u 2018. osnovala brojne stručne skupine (eng. High Level Groups) poput skupine za lažne vijesti, skupine za umjetnu inteligenciju i skupine za ekonomiju platformi. Prva se skupina bavi utjecajem lažnih vijesti na demokraciju, druga utjecajem tehnologije na ekonomiju i društvo, a treća ekonomskim procesima kojima platforme narušavaju tržišno natjecanje. Povezanost u radu stručnih skupina nedovoljno je izražena, a samim time njihovi prijedlozi i rješenja ostaju djelomični. Konkretniji prijedlog regulacije na razini Europske komisije porezna je direktiva koja se temelji na definiciji “značajne digitalne prisutnosti”. Da bi se prisutnost smatrala značajnom, potrebno je zadovoljiti jedan od triju predloženih kriterija: (1) ostvaren prihod veći od 7 milijuna eura u državi članici; (2) više od 100 000 korisnika digitalne usluge; (3) više od 3000 poslovnih ugovora za korištenje digitalnih usluga u pojedinoj državi članici. Google i Facebook lako zadovoljavaju te kriterije u većini zemalja.
Međutim, prijedlog porezne direktive ne predlaže kamo usmjeriti nove porezne prihode, čime se još jednom pokazuje ograničenost predloženih regulativnih inicijativa. Ekonomska redistribucija mora se, kako tvrdi Nancy Fraser, povezati s politikom priznanja (eng. Recognition) etničkih, rasnih, seksualnih i drugih identitetskih skupina. Redistribucija, dakle, nije samo ekonomski problem već podrazumijeva i društveno priznanje na način da ekonomski i politički potiče društvenu uključivost. Promicanje društvene uključivosti tradicionalna je uloga javnih i neprofitnih medija, institucionalizirana u postojećem zakonodavstvu u većini europskih zemalja. Kao prvi korak političkog rješenja lažnih vijesti u deficitarnoj demokraciji nadaje se redistribucija, koja se oslanja na postojeće normativne mehanizme. Otvorena je komunikacija preduvjet i rezultat demokratski orijentiranog društva. Kao što tvrdi Axel Honneth, kada se uklone komunikacijske barijere, sposobnost zajednice da percipira potencijalna rješenja društvenih problema eksponencijalno raste. Barijere u digitalnom društvu već smo više puta spomenuli: slab javni sektor, digitalni monopoli, centralizirana akumulacija ekonomskog viška, eksploatacija korisnika interneta, automatizirana proizvodnja, distribucija i potrošnja, neodrživost medijskih industrija, i tako dalje. Barijera je puno, rješenja malo. Novo (staro) političko pitanje jest u kakvom društvu želimo živjeti. Budući da su ekonomska, kulturna i politička pitanja neraskidivo povezana, lažnim vijestima politički se može doskočiti samo pružanjem sistemskih alternativa, podupiranjem kvalitetne proizvodnje te kontrolom korporacija i njihovih tehničkih rješenja.
Reference
Berkowitz, D. (1997) Overview: Why a “Social Meanings of News” Perspective?. U: Berkowitz, D. (ur.), Social Meanings of News: A Text Reader. London, New Delhi, SAGE Publications, xi-xiv.
Fenton, N. i Freedman, D. (2017) Fake Democracy, Bad News. Socialist Register 54.
Foucault, M. (1994) Znanje i moć. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Fraser, N. (2004) Social Justice in the Age of Identity Politics: Redistribution, Recognition, and Participation. U: Fraser, N. i Honneth, A. Redistribution or Recogniton? A Political-Philosophical Exchange. London i New York: Verso, 7-109
Habermas, J. (1984) Theory of Communicative Action Volume 1: Reason and the Rationalization of Society. Beacon Press: Boston.
Honneth, A. (2017) The Idea of Socialism: Towards a Renewal. Cambridge: Polity Press.
Lippmann, W. (1922) Chapter XXIII: The Nature of News. U: Lippmann, W. Public opinion, dostupno ovdje
McChesney, R. W. (2000) The Political Economy of Communication and the Future of the Field. Media, Culture &Society 22, 109-116.
Pasquale, F. (2017) The Automated Public Sphere. Rosa Luxemburg Stiftung: New York Office.
Rigi, J. i Prey, R. (2015) Value, Rent and the Political Economy of Social Media. The Information Society 31: 391-406.
Onaj koji se u slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, naročito na istočnoj strani, svako jutro u šest sati ne probudi od buke crkvenih zvona iz crkve Župe bl. Alojzija Stepinca, ili je gluh kao top, ili koristi ćepiće za uši, ili pati od nikturije (noćnog mokrenja), pa je baš za vrijeme buke bio na WC-u, ili ima cijelu noć upaljen radio ili televizor, pa ne čuje ustrajne, uznemirujuće zvukove izvana, ili se upravo u to doba s (bračnim) partnerom latio još glasnijeg horizontalnog posla… ili je umro tijekom noći. Svi drugi osuđeni su na torturu zvukom koju svakodnevno provodi “središte” najmlađe mjesne crkvena župe, na čelu koje je revni, uporni, bezosjećajni župnik Tomislav Ćurić. Tko ga je ovlastio da diktira kada i kako bi nečiji dan trebao započeti? Jao bolesnima, jao umirućima i željnima sna kao nasušne potrebe, jao učenicima koje se ne budi ni sekundu prije nego je potrebno, jer su imali naporan dan u školi, jao oboljelima od PTSP-a, fizički i nervno iscrpljenima, trudnicama i rodiljama… jer su svi oni nasilničkom voljom dospjeli u mučionicu zvukom, jer moraju trpjeti, a da nisu nizašto krivi.
Dakle, zvonjava započinje jutarnjim Pozdravljenjem, u šest ujutro, a nastavlja se Pozdravljenima tijekom cijelog beskrajnog dana, i više puta u svakom satu. Zvonjavi nema ni kraja ni konca. Nekada mirno naselje dobilo je problem koji je narastao do poziva građana upomoć. Pomoć je zatražena od policije. Međutim, pomoći za stanare neće biti, jer tako hoće ona- crkva. Naime, zvonjava po zakonu ne spada u remećenje javnog reda i mira. Štetnost buke ne odnosi se na onu koja se širi s crkvenog zvonika. Mogu i dokle hoće.
S crkvenog zvonika u Naselju Andrije Hebranga širi se automatizirana zvonjava crkvenim zvonima. Ti sterilni zvuci preko zvučnika, taj kompjuterski ugođen nepogrešivi ritam koji opominje na pokornost, razara svaku radost; buka je to u suprotnosti sa svrhom zvonjave za vjernike, sa smislom odjekivanja zvona kao da s neba dolazi i pomaže im ustati, preživjeti, koje im budi nadu.
Što vjernicima govori zvuk crkvena zvona? Odgovori su u antrfileu.
Izvadak iz knjige Misli u samoći Thomasa Mertona
Umjesto svega toga žitelji su maltretirani pokazivanjem klerikalnih kičastih mišića, žrtve su nametanja i zloporabe slobode iskazivanja vjersko-crkvenih pravila. Pretjerivanje s repeticijama snažnih imitacija udaraca zvona razbuđuje, remeti stanovnicima mir, zagađuje im život bukom. Umjesto uravnoteženog, romatičnog, autentičnog i blagotvornog glasanja odljevenog zvona kao efekata udaraca metalnim batom o metalni zvučni prsten, ovi električni, prečesti otkucaji djeluju stresogeno, remete san, koncentraciju.
Oni koji se ne mogu priviknuti i pomiriti s novonastalom pojavom, sa samopromotivnom, gromoglasnom zvonjavom, koja im škodi, smatraju da se radi o svojevrsnoj revitalizaciji crkve u smislu utjecaja bez volje drugih do značaja i značenja sekularnih institucija. Kažu u nastupu ciničnih rasploženja uslijed nemoći da se problem riješi, da u mračna jutra kada naseljem buče zvona iz kutija za zvučnike, sve asocira na povratak prohujalih vremena Srednjeg vijeka. Vampir naselje, kako se još zbog blizine groblja naziva Naselje Andrije Hebranga, pretvara se u glavama probuđenih, a još snenih ljudi, u srednovjekovni gradić. Nedostaju još samo baklje crkvenih pomoćnika kojima se osvjatljava put za pristigle inkvizitore, topot konja gradskih stražara, krici zatočenih vještica iz podruma, procesije protiv kuge, pjevanja zborova, pristizanje svijeta iz okolnih mjesta za sajam, cičanje zaklanih svinja, smijeh (pro)palih žena, riganje pijanaca, hvastanja potomaka križara, otvaranje krčmi, blato, blato na sve strane, skupljanje vjerskih hodočasnika, provjera vješala i trsa za lomače, tihe rasprave može li samo kler pretvoriti hostiju i vino u euharistiju. Ljuti građani se pitaju zna li crkva i ovdašnji svećenik da su još u kasnom srednjem vijeku dvojica svećenika i filozofa – Ivan Duns Scot i William Occam – započeli reakciju protiv skolastike i kritizirajući primjenu razuma na teološka pitanja.
Problem je evidentan. Buka zvona po ničemu se ne razlikuje od buke koja, primjerice, dopire iz kafića. Za kafiće zakon je našao način. Pitamo se kada će naći način za beskrajna i preglasna Pozdravljenja?!
Vjernici i svećenici u procesiji prema sjedištu župe. U pozadini je pogođeno naselje.
Searching je prvi dugometražni film autora Aniša Čagantija, a reč je o trileru čija je priča predstavljena na netipičan način. Naime, praktično ceo film, izuzev malobrojnih scena snimljenih napolju, prikazuje ono što se dešava na ekranu kompjutera ili smartfona. Film je debitovao na festivalu Sundance, a vremenom je ostvario solidnu zaradu na bioskopskim kasama, zahvaljujući odličnoj premisi i izvedenom vizuelnom predstavljanju priče.
Film prati porodicu Kim koju čine Dejvid (John Cho), Sara (Sara Sohn) i njihova ćerka Margo. Margo odrasta kao voljeno dete, bavi se muzikom i niže uspehe u školi. Zaplet nastaje kada Margo kao 16-ogodišnjakinja iznenada nestane. Slučaj dobija lokalni policijski agent (Debra Messing), zadužena za slučajeve nestalih osoba, a Dejvid odlučuje da potraži informacije na mestu gde postoje brojne tajne – u laptopu svoje ćerke. Očajni Dejvid mora pažljivo istražiti digitalne otiske njegove ćerke i svet društvenih mreža u potrazi za bar nekim tragom, pre nego što je zauvek izgubi.
Moram priznati da nisam očekivao da ovaj triler bude snimljen na tako hiper-moderan način, kroz tehnologiju koju koristimo za svakodnevnu komunikaciju – dobar deo vremena provodimo zureći u neki ekran, što onda ne bi gledali i film predstavljen na taj način? Kao što sam spomenuo, dobar deo filma prikazuje ekrane različitih uređaja i sve ono što se nalazi na njima, poput softvera za komunikaciju, društvene mreže, folderi, fajlovi, lajv strimovi i slično. Searching verovatno nije prvi film ovakvog tipa, ali je u predstavljanju takvog načina života veoma uspešan.
Drugi bitan faktor za uspeh i kvalitet ovog filma je činjenica da poseduje scenario koja je veoma upečatljiva misterija o nestanku tinejdžerke. Pomislio sam da će zbog načina predstavljanja priča biti limitirana prilikom predstavljanja karaktera i građenja postojane tenzije, ali sam se prevario. Autor nam donosi pre svega ličnu priču, o ocu koji je silom prilika postao detektiv i koji krivi sebe za sve što je pogrešno u životu njegove ćerke. Zečja rupa zvana internet mu omogućava da shvati koliko malo zna o svojoj ćerci, a sa svakom novom informacijom rastu njegov očaj i bol.
Impresioniralo me je kako je Čaganti već u uvodim minutima uspeo da stvori toliko simpatije prema likovima, a oni ne rade ništa drugo osim što koriste računar. Ušuškani u svet ljudskih karaktera koji rade ono što i mi, odjednom dobijamo misteriju koja se gradi na razlici između stvarnog života Margo i onoga što Dejvid misli da zna o njoj. Prateći Dejvida, mi skoro zaboravljamo da je Margo nestala, jer ne rešavamo misteriju njenog nestanka, već misteriju nje same, tačnije šta se tačno krilo iza njenih objava ili postupaka. Međutim, autor ne zabušava ni kada se radi o njenom nestanku, jer i taj segment poseduje nekoliko lepo izvedenih tvistova.
Džon Čo je lako prepoznatljivo lice iz filma o Haroldu i Kumaru, koji je više puta pokazao da se dobro snalazi i u ozbiljnijim ulogama. Ovde njegov performans zabrinutog oca još više dolazi do izražaja jer ga snima kamerica sa laptopa ili smartfona, što ostavlja veoma intiman utisak, kao da smo mi insajderi koji putem te kamerice učestvujemo u njegovim problemima. Na taj način kamera nije samo medijum za snimanje, već je i aktivan posmatrač sa konstantnim prisustvom, što se vidi u scenama kada posmatramo Dejvida dok čeka neki poziv, iako ne koristi računar.
Searching je napet i efektan triler koji poseduje postojanu misteriju, originalnu vizuelnu egzekuciju i jaku emotivnu notu – pokazuje koliko malo znamo o bliskim ljudima, iako su nam informacije udaljene svega nekoliko klikova.
Čega se to velike Hrvatine sada boje? Zar je njihova vjera tako krhka? Je li moguće da je Hrvatska doista toliko slaba da ne može pomoći ljudima koji trebaju pomoć? Kakva je to sila – jer nije li ministar Krstičević nedavno obznanio da je Hrvatska regionalna sila – koja ne može nahraniti i zaštititi nekoliko desetaka ljudi koji očajnički trebaju zaštitu?
Premijer Andrej Plenković i njegov šef policije Božinović nisu dugo izdržali. Iako su mjesecima uvjeravali da je šest tisuća dobro opremljenih i obučenih hrvatskih graničnih policajaca dovoljno za »obranu« granice i da se Hrvatska neće povesti za svojim sjevernim i zapadnim susjedama i na granici podignuti ogradu i žicu, proces simboličnog ograđivanja već je započeo.
Plenkovićeva vlada donijela je odluku o »zaprječivanju« cestovnih komunikacija i putova na granici s BiH i Srbijom, što se opravdava željom da se onemoguće »nezakoniti prelasci granice izvan graničnog prijelaza, poboljšanje nadzora granice i suzbijanje svih oblika krijumčarenja«.
To u prijevodu znači da će na 13 lokacija na granici s BiH biti postavljene prepreke poput velikih betonskih blokova ili kanala koji bi trebali onemogućiti prolaz vozila.
Vlada je za odluku o »zaprječivanju« granice blokovima i kanalima – što je vjerojatno samo korak prema podizanju zlokobne Orbanove i Cerarove žilet-žice, koja kod naših desničara već godinama izaziva mokre snove, na granici prema BiH i Srbiji – iskoristila »krizu« na graničnom prijelazu Maljevac kod Siska.
Dvjestotinjak izbjeglica i migranata prije nekoliko dana probilo je kordon bosanskohercegovačke policije, zatraživši otvaranje granice i ulazak u EU. Gotovo svi glavni hrvatski mediji, i tiskani i elektronski, izvještavali su o tom događaju kao da je Hrvatska napadnuta, prizivajući zatvaranje granice i podizanje žice.
Oni opskurniji objašnjavali su pak kako je Hrvatska izložena »invaziji« u organizaciji »soroševaca« i nevladinih »agentura«, koje, dakako, žele potkopati našu kršćansku tradiciju i uništiti hrvatski narod, uvjeravajući pritom da nakon ovih prvih 200 »arapskih i crnačkih invazora« slijede novi kontingenti, što ih Soros već priprema u BiH. Prvi od 20 tisuća novih »invazora« uskoro kreće k Hrvatskoj.
I dok glavnostrujaški mediji pritom jedva prikrivaju rasistički diskurs, ovi drugi, desničarski, uopće ga ne skrivaju. Potonji pritom dodaju i antisemitski narativ. Po tom narativu iza svega stoji, ni više ni manje, nego jedan jedini čovjek, i to 88-godišnjak, koji, prema ovom opskurnom tumačenju, upravlja cijelom migrantskom krizom.
Riječ je, dakako, o 88-godišnjem američkom milijarderu i filantropu mađarsko-židovskih korijena Georgeu Sorosu, kojeg i Hrvati dobro poznaju zahvaljujući prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji ga je svojedobno proklinjao zbog njegove fundacije Otvoreno društvo, koja je u tranzicijskim zemljama podupirala demokraciju i pluralizam, a potkopavala autoritarce, diktatore i nacionaliste poput njega.
I isti taj Soros danas navodno predvodi »globalističku urotu« i iz pozadine upravlja migrantskim kolonama po cijelom svijetu, bilo da je riječ o onoj latinoameričkoj, koja se baš ovih dana kroz Meksiko probija prema granici sa SAD-om, i na koju Trump upravo šalje vojsku, bilo da je riječ ovoj našoj, u kojoj 200-tinjak »nezakonitih migranata« kod Siska pokušava ući u Hrvatsku, i na koju Plenković i Božinović odgovaraju betonskim blokovima i kanalima.
I jedni i drugi, i marginalni i mainstream mediji, kada je riječ o ovoj temi, dijele zajednički obrazac. Mi smo, dakako, samo žrtve, a oni, stranci, bez obzira na to kako ih nazivali, oni su agresori, odnosno »invazori«. Migranti-agresori nam navodno žele oteti ono što je naše: kuće i imovinu, radna mjesta, žene, našu kulturu i vjeru.
I nije neshvatljivo odsustvo empatije jedino što fascinira u toj jeftinoj fašistoidnoj teoriji zavjere koju nam pokušavaju prodati naši »antiglobalisti« i »suverenisti«.
Zapanjuje još nešto. Jer što nam ovaj dramatični strah od drugoga govori o samopouzdanju naših desničara i nacionalista? Ako je suditi po njihovoj paničnoj reakciji, naime, Hrvatska ne samo da nije snažna i moćna, nego je izrazito slaba i nezaštićena zemlja, kada je može ugroziti šačica migranata.
Čega se to velike Hrvatine sada boje? Zar je njihova vjera tako krhka? Je li moguće da je Hrvatska doista toliko slaba da ne može pomoći ljudima koji trebaju pomoć? Kakva je to sila – jer nije li ministar Krstičević nedavno obznanio da je Hrvatska regionalna sila – koja ne može nahraniti i zaštititi nekoliko desetaka ljudi koji očajnički trebaju zaštitu?
Nakon što je ova zemlja prije dva i pol desetljeća, i to u ratno vrijeme, kada je i sama bila ugrožena, udomila nekoliko stotina tisuća muslimana iz BiH, i ništa joj se nije dogodilo, sada bi našu moćnu i snažnu Hrvatsku trebalo ugroziti nekoliko stotina ili nekoliko tisuća stranaca druge vjere i kulture, bez obzira na to kucaju li oni na naša vrata zato što traže bolji život ili samo bježe od rata.
Pa zar je današnja Hrvatska, članica EU i NATO-a, doista slabija i nemoćnija od Tuđmanove Hrvatske, pa da se mora braniti betonskim gromadama i kanalima na granici, a sutra žicom i vojskom? Što su onda oni radili u međuvremenu? I gdje je tim velikim hrvatskim nacionalistima i suverenistima, pobogu, nestala vjera u sebe i vlastite snage?
Hrvatsko muzejsko društvo (HMD) dodijelilo je u ponedjeljak, 30. listopada 2018., svoje godišnje nagrade kojima izdvaja i nagrađuje izvanredna ostvarenja muzejskih djelatnika i institucija u kategorijama koje pokrivaju široki spektar muzejskog djelovanja, a Nagradu za životno djelo zbog trajnog doprinosa muzejskoj struci dodijeljena je Zvonimiru Toldiju, muzejskom savjetniku u mirovini Muzeja Brodskog Posavlja.
Temeljem sustavnog rada na ustrojavanju i razvoju zbirki Etnografskog odjela Muzeja Brodskog Posavlja kao i terenskih istraživanja, Z. Toldi priredio je niz izložbi posvećenih temama brodskog Posavlja popraćenih katalozima, kojima je istaknuo vrijednost tradicijske baštine, potaknuo interes i svijest o njenoj vrijednosti i potrebi čuvanja. Priredio je veći broj tematskih etnografskih izložbi u suradnji s folklornim društvima i pojedincima. Suradnik je u više televizijskih emisija, od kojih su neke potaknute njegovim istraživanjima. Za vrijeme svog profesionalnog djelovanja objavio je velik broj članaka u stručnim i strukovnim časopisima te prigodnim izdanjima, kao i nekoliko stotina etnografskih i povijesnih članaka u novinama, časopisima i godišnjacima. Svoja dugogodišnja etnološka i povjesničarska istraživanja sažeo je u knjigama poput Razigrani doro, Stihom od Berave do Orljave, Nek se spominja i pamti I. i II., Brod na Savi – dva zlatna doba, Dvoje leglo troje osvanilo i dr. Posebnost su i njegovi brojni crteži etnografske građe koji se čuvaju kao dokumentacija Etnografskog odjela Muzeja Brodskog Posavlja. Jedan je od rijetkih pojedinaca koji je uz profesionalno djelovanje u matičnoj ustanovi, svoje privatno vrijeme posvetio istraživanju i promoviranju kulturne i folklorne baštine, što i danas neumorno čini. Njegove knjige naziva 101 brodska priča sastavljene od kolumni, koje već godinama objavljuje u tjedniku Posavska Hrvatska, na zanimljiv način govore o životu kakav je nekada bio u Slavonskom Brodu. Sudjelovao je u projektu Ministarstva kulture RH, Uprave za zaštitu kulturne baštine koji je rezultirao upisom Umjeća izrade sunčane čipke – motiva iz Sikirevaca i Zadušnjaka – dječjih poklada u Donjoj Bebrinini na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj. Tijekom svoga radnog vijeka primio je i brojne nagrade i priznanja. Dobitnik je Herderove nagrade, Medalje Slavonskog Broda, Nagrade oslobođenja Broda, Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Reda hrvatskog pletera, Štita Berislavića, Zlatnog grba Brodsko-posavske županije, te strukovne nagrade Milovan Gavazzi. Profesor Zvonimir Toldi je s obzirom na značajan doprinos muzejskoj struci, uvršten u Personalni arhiv zaslužnih muzealaca Muzejskog dokumentacijskog centra, Zagreb.
Hoće li ljudima biti sumnjivo što knjigu pod naslovom ‘Agrokor: slom ortačkog kapitalizma’ objavljuje i besplatno dijeli novinska kuća koja je bila u ortačkome odnosu s vlasnikom Agrokora?
Na vratima klozeta piše Jutarnji list. Martina Dalić uđe, zatvori se u jednu od kabina i posere po Ivici Todoriću.
Iako tekst može početi i drugačije. Da je, primjerice, nastao prije dvije godine, na vratima klozeta bi pisalo Jutarnji list. Ivica Todorić uđe, zatvori se u jednu od kabina i posere po Martini Dalić.
Iako Ivici Todoriću u ta doba nije bila nužda činiti išta slično. Sasvim je vjerojatno da nije ni znao tko je Martina Dalić, jer se takvim formalnostima bavilo administrativno osoblje kompanije. S druge strane, i Martina Dalić se ponašala bitno drugačije. Prilazi vratima na kojima piše Jutarnji list i obraća se osobi što kraj njih stražari, Vresniku, Đuli ili nekome sličnom. ‘Oprostite, je li to toalet?’ ‘Jeste’, kimne glavom Vresnik, Đula ili netko sličan, ‘pa piše vam na vratima.’ ‘Može se, znači, ući?’ ipak pita Martina Dalić. ‘Slobodno’, potvrdi osoba na stražarskome mjestu. ‘Uz uvjet da ne serete protiv Ivice Todorića.’
Iako je Martini Dalić to pravilo u ta doba bilo savršeno dobro poznato. ‘Bože, odakle vam uopće ideja da bih ja ulazila u Jutarnji list da kenjam protiv Ivice Todorića?!’ ljutne se na Vresnika, Đulu ili koga sličnog. ‘Sve okej, samo upozoravamo’, staloženo kaže pripadnik straže, ‘za slučaj da vam nije poznato.’ ‘Pa nisam ja neka neinformirana guska, molim vas lijepo’, nafunjeno reče Martina Dalić. ‘Svi u Hrvatskoj znaju da su lik i djelo Ivice Todorića pod posebnom zaštitom u Jutarnjem listu. Pa nismo u 2018. godini, zaboga!’
Iako se u to vrijeme, dok još nije 2018. godina, pred vratima na kojima piše Jutarnji list uopće nije morala zateći Martina Dalić, nego netko peti ili šesti, potpuni neznanac. ‘Je li zahod slobodan?’ upita neznanac stražara kraj ulaza. ‘Jeste, izvolite’, potvrdi Vresnik, Đula ili netko sličan. ‘Samo vas molimo da se suzdržite od bilo kakvih sranja protiv Ivice Todorića.’ ‘A zašto?’ iznenadi se neznanac. ‘Kako zašto?’ začudi se lice na straži. ‘Pa gdje vi živite, gospodine? Svi u Hrvatskoj znaju da su lik i djelo Ivice Todorića pod posebnom zaštitom u Jutarnjem listu. Nismo u 2018. godini, pobogu!’
Iako neznanac ne mora spadati među ‘sve u Hrvatskoj’ kojima je ta stvar poznata, štoviše, ne mora ni biti iz Hrvatske, već iz neke druge državne jazbine, te se u Hrvatskoj zatekao na proputovanju. Stoga želi raščistiti slučaj: ‘Čekajte malo, zar ovaj klozet ne radi u sklopu medijske kompanije čija je nominalna svrha da istinito i objektivno informira javnost?’ ‘Radi’, odgovori stražar. ‘Pa što onda znači da su lik i djelo Ivice Todorića u Jutarnjem listu pod posebnom zaštitom?’ pita neznanac. ‘Znači da o dotičnome objavljujemo isključivo hvalospjeve, normalna stvar.’
Iako neznancu to uopće nije moralo zvučati normalno. On inzistira: ‘Ali kako je to moguće? Čak i izvan Hrvatske je poznato da se radi o beskrupuloznom tajkunčini koji živi u dvorcu s četrdeset soba, koji uspostavlja monopol na tržištu, koji se obogatio kroz pljačkašku privatizaciju, koji je u koruptivnom savezu s političkom vlašću, koji je…’ ‘Slušajte, gospodine’, prekine ga Vresnik, Đula ili netko sličan, ‘ako u Jutarnjem listu nije dopušteno srati po Ivici Todoriću, to se odnosi i na bližu okolinu. Molimo vas da se udaljite!’
Iako neznanac nije morao poslušati nalog. On smiruje tenzije: ‘Oprostite, nije mi namjera da osuđujem, već da čujem objašnjenje.’ ‘Vidite, gospodine’, reče primireni stražar, ‘i ovaj zahod mora od nečega živjeti. Treba nabavljati toaletni papir, plaćati osoblje WC-a, čistačice, novinare, urednike, a i vlasnik klozeta računa na neki profit. Gospodin Todorić to podmiruje kroz marketinško ortaštvo. On nama keš, mi njemu ditirambe. I tako godinama.’
Iako je neznanca i dalje mogla mučiti znatiželja. On pita: ‘A istinito i objektivno informiranje javnosti?’ ‘Objektivno je ono što mi kažemo da je objektivno’, kaže lice na straži. ‘A objektivno je Ivica Todorić hrvatski velikan. U ovoj smo medijskoj kući odlučni napiti se krvi svakome tko sere protiv njega. Sjećate se kako je u tome smislu moj kolega Đula sastavio onu legendarnu reportažu o vlasniku Agrokora koji je preko sedam ofenziva izgradio čitavu Hrvatsku, ljubeći bikove među rogove… Ili sam možda ja Đula? Oprostite, ne mogu sad biti siguran.’
Iako nema razloga da se dalje zadržavamo u prošlosti, ako danas, 2018. godine, Martina Dalić prilazi vratima na kojima piše Jutarnji list i obraća se osobi što kraj njih stražari, Vresniku, Đuli ili nekome sličnom. ‘Mogu li se poslužiti zahodom?’ ‘Smijemo li znati kakve su vam namjere?’ upita Vresnik, Đula ili netko sličan. ‘Posrala bih se po Ivici Todoriću’, kaže Martina Dalić. ‘Samo naprijed!’ ozareno će pripadnik stražarskoga osoblja. ‘Vrata Jutarnjeg lista su vam širom otvorena!’
Iako Martina Dalić možda ima i dodatnih zahtjeva. ‘Mogu li dobiti koju rolu papira viška? Samo par stotina paketa.’ ‘Kako da ne, izvolite se poslužiti’, odgovara lice na straži i obavještava posjetiteljku: ‘Ako se slažete, vaše ćemo sranje umnožiti u četrdeset i pet tisuća primjeraka i distribuirati ga besplatno čitateljima.’ Martina Dalić se osmjehne: ‘Hvala vam, vrlo ste ljubazni.’ Stražar pita: ‘Treba li vam možda ghostwriter? Da ono što namjeravate kenjati protiv Ivice Todorića bude profesionalno uobličeno. Moj kolega Vresnik je u tome vrlo vješt… Ili sam možda ja Vresnik? Oprostite, ne mogu se sad sjetiti.’
Iako će se malo nakon Martine Dalić pred vratima na kojima piše Jutarnji list možda pojaviti netko peti ili šesti, potpuni neznanac. ‘Može li se u kondut?’ upita stražara kraj ulaza, otkrivajući svoje dalmatinsko podrijetlo. ‘Zauzeto’, kaže mu Vresnik, Đula ili netko sličan. ‘Što, sve?’ iznenadi se neznanac. Osoba na stražarskoj poziciji slegne ramenima: ‘Maloprije je ušla Martina Dalić. Sere po Ivici Todoriću u svim raspoloživim kabinama. To će vjerojatno potrajati, možda je bolje da potražite drugo mjesto.’
Iako takav odgovor neznanca ostavlja bez daha. On gotovo krikne: ‘Martina Dalić sere po Ivici Todoriću?! U Jutarnjem listu?! Vi me zajebavate?’ ‘Zašto bih vas zajebavao, gospodine?’ čudi se pripadnik stražarske službe. ‘Pa do jučer je u Jutarnjem listu bilo najstrože zabranjeno srati protiv Ivice Todorića!’ uzvikne neznanac. ‘Jučer je bilo jučer, a danas je danas’, pouči ga Vresnik, Đula ili netko sličan. ‘Vrijeme leti, i to takvom brzinom da sve pred sobom izvrće naglavce. Ovo je 2018. godina, gospodine!’
Iako neznanac i dalje ne može suzbiti zaprepaštenje: ‘Sad se, dakle, po Ivici Todoriću u Jutarnjem listu regularno sere? Premda ste do neki dan njegove kriminalne poslove pretvarali u herojska djela?’ ‘Ne samo to’, kaže stražar, ‘nego svi koji nisu spremni kenjati protiv Ivice Todorića, nisu ni dobrodošli u Jutarnji list. Ovo sranje Martine Dalić, primjerice, umnožit ćemo u četrdeset i pet tisuća primjeraka i besplatno podijeliti čitaocima. Razumijete?’
Iako neznanac to baš i ne razumije. Stoga pita: ‘Ali što je izazvalo takav preokret?’ Vresnik, Đula ili netko sličan kaže: ‘Ivica Todorić izgubio je moć i više financijski ne opslužuje ovaj zahod, pa nemamo razloga prema njemu biti servilni. Ako nema keša, nema ni ortaštva. Naprotiv, sve one godine kroz koje smo se suzdržavali i kovali ga u velikana sada nadoknađujemo tako što protiv njega neumjereno seremo. Nosi nas postopstipacijski entuzijazam.’
Iako neznančeva znatiželja time nije utažena. On pita: ‘A što je s istinitim i objektivnim informiranjem? I što nakon svega ostaje od vaše profesionalne i moralne vjerodostojnosti?’ Stražarsko lice odgovara: ‘Medijska kuća u sklopu koje djeluje ovaj klozet inzistira na aktualnosti sadržaja koje nudi. Što god nije aktualno, nas ne zanima, uključujući to što smo još jučer bili plaćenici Ivice Todorića, što smo strateški obmanjivali javnost i što smo, kao ortaci u zločinu, njegove prljave rabote predstavljali kao epohalna postignuća spasitelja Hrvatske. Što tu ima nejasno?’
Iako neznanac ne može odgovoriti, jer je već odmaglio prema drugome sanitarnom čvoru, gdje će se pošteno izbljuvati, a kroz vrata na kojima piše Jutarnji list izlazi Martina Dalić. ‘Ja sam svoje obavila’, kaže. ‘Nakon sranja ste oprali ruke?’ provjerava Vresnik, Đula ili netko sličan. ‘Apsolutno.’
Iako se na licu Martine Dalić razaznaje blaga sjena sumnje. Pogleda u pripadnika stražarske službe i kaže: ‘Nešto se mislim… Hoće li ljudima biti sumnjivo što knjigu pod naslovom ‘Agrokor: slom ortačkog kapitalizma’ objavljuje i besplatno dijeli novinska kuća koja je bila u ortačkome odnosu s vlasnikom Agrokora?’ Lice na straži je obavijesti: ‘Dok ste vi prali ruke, gospođo, naklada je razgrabljena.’ Martina Dalić vikne: ‘Nemoj srat?’
Da bi se otpor protiv globalizacije preokrenuo, potrebne su aktivne politike u dva oprečna pravca: jačanje demokratije iznad nivoa nacionalne države i ulaganje napora u lokalni ekonomski razvoj.
U knjizi „Paradoks globalizacije“ Deni Rodrik tvrdi da između demokratije, nacionalnog suvereniteta i hiperglobalizacije možemo da odaberemo dve opcije, ali ne možemo imati sve tri. „Hiperglobalizacija“ jasno ukazuje na neoliberalni ideal potpuno neregulisane svetske ekonomije. Demokratija odvojena od nacionalne države – od jedinog oblika demokratije „sposobnog“ da se nosi sa svetskom ekonomijom – sugeriše globalnu demokratiju koju je nemoguće ostvariti. S druge strane, nedemokratska nacionalna država je kompatibilna sa hiperglobalizacijom, jer implicira nacionalni „suverenitet“ koji je spreman da prihvati upravljanje državom isključivo u skladu sa tržištem i korporativnom moći. Iz ovoga sledi da demokratiju možemo sačuvati samo ako političke ambicije ograničimo na nacionalnu državu i iskoristimo je da nekako izbegnemo globalizaciju.
Međutim, alternativa postoji. Globalizacija ne mora da bude „hiper“. Može se obuzdati regulativom kroz međunarodne agencije koje, mada ne mogu biti potpuno demokratične, možemo podvrgnuti daleko većem demokratskom pritisku nego što je to danas slučaj. Međunarodna tela kao što su Svetska trgovinska organizacija (STO) ili Međunarodni monetarni fond nemaju neposredno birane parlamente, ali to ne isključuje javnu debatu o politici koju nacionalne vlade sprovode u tim organizacijama.
Nacionalni političari treba otvoreno da kažu da postoje problemi koji su im izvan domašaja i da je za njihovo rešavanje neophodna saradnja država u međunarodnim agencijama. Stoga bi i politika koju vlade sprovode kroz članstvo u tim agencijama morala biti predmet nacionalne političke debate. Zar je nerealno zamisliti opšte izbore na kojima opozicija gradi svoj argument na temelju neuspeha vlade da sa drugim državama članicama STO radi na suzbijanju ropstva, dečjeg rada ili nehumanog radnog vremena? Da je Donald Tramp zahtevao primenu standarda Međunarodne organizacije rada na pravila STO, umesto što se okrenuo protekcionizmu, dao bi presudan doprinos globalnom ekonomskom upravljanju.
Svetu je potrebna politička volja mnogih država da priznaju da je trend neoliberalne deregulacije štetan, te da je povratak regulacije moguć kroz uzajamno ustupanje suvereniteta nacionalnih zajednica uz što viši stepen demokratizacije procesa. Jaz između tri tačke Rodrikovog trougla smanjiće se ako priznamo da globalizacija zahteva određeni nivo regulacije, da su međunarodnim regulatornim agencijama potrebni elementi demokratije, te da će se demokratija nacionalne države najbolje izraziti kao ustupljen suverenitet u tom okviru.
Takav pristup treba da prati briga za lokalni ekonomski razvoj. Širom demokratskog sveta uočljivo je geografsko dejstvo ksenofobnih sila. Gradovi čiji stanovnici osećaju da su deo budućnosti opiru se tom dejstvu – od Budimpešte i Beča, do Liverpula ili San Franciska.
Sile tržišta u postindustrijskoj ekonomiji favorizuju velike gradove iz kojih se malo preliva. Čitavi regioni i niz manjih gradova tavore bez ikakvih dinamičnih aktivnosti koje bi zadržale mlade i bile izvor lokalnog ponosa. Neće biti dovoljna ni velikodušna socijalna pomoć nezaposlenima ili slabo plaćenim radnicima, pa ni podsticaj preduzećima i vladinim organizacijama da izmeštaju svoje administrativne uprave i skladišta u nerazvijene oblasti. Potrebno je da EU, nacionalne i lokalne vlasti zajednički utvrde koje bi se aktivnosti mogle primiti izvan postojećih uspešnih centara i da obezbede infrastrukturu koja će te aktivnosti olakšati.
Pored ekonomskog razvoja, ljudima je potrebno kvalitetno lokalno okruženje na koje mogu biti ponosni. To zahteva značajna javna ulaganja – što je strategija koja pripada levici, a ne populističkoj desnici koja tvrdi da je glavni zastupnik lokalnog života. Uspeh na tom zadatku neće svuda biti ostvaren; uvek će biti zapuštenih područja koja nisu uspeli da nađu svoje mesto u svetu koji se menja. Ali vizionarsko nacionalno i lokalno planiranje u kombinaciji sa preduzetništvom, i odlučan fokus na geografiju, mogu smanjiti njihov broj pa i broj onih koji se osećaju izostavljeno.
Ove strategije se obraćaju nezadovoljstvu zanemarenih, posebno muškaraca pripadnika radničke klase iz dominantne etničke zajednice, uverenih da su im političari, pre svega oni sa levice, uskratili pažnju kada su je sa njih preusmerili na nejednakosti koje trpe žene i etničke manjine u postindustrijskim sektorima. Njihova pritužba je opravdana: o čisto ekonomskim nejednakostima se u svetu kojim dominiraju neoliberalne ideje više ne govori naglas. Ali to se neće rešiti povratkom u izgubljeno industrijsko doba, a naročito ne mizoginijom i ksenofobijom.
Pored ekonomske, otpor globalizaciji ima i kulturnu dimenziju; stoga je ona potrebna i strategiji preokreta. Globalizovanom svetu potrebni su građani koji se dobro snalaze sa raznovrsnim, slojevitim identitetima, kojima je udobno u vlastitoj koži sa svim raznim pripadnostima i identitetima različitih intenziteta – od lokalne zajednice, mesta ili grada, regiona, države, Evrope – i koji su prijateljski nastrojeni prema čovečanstvu. Te pripadnosti i identiteti treba da se uzajamno hrane i podstiču, umesto da se isključuju. Kapaciteti postoje, potrebni su im samopouzdanje i sigurnost.
Zadatak politike budućnosti je da stvori okruženje u kojem ove vrednosti cvetaju, umesto da ih gasi insistiranjem na monopolističkim zahtevima nacionalnog ili etničkog identiteta. A neoliberali moraju da shvate da će im, ukoliko ne budu spremni da prihvate javne politike i poreske stope koje održavaju takva okruženja, propasti globalizacijski projekat koji im je tako drag.
Što li je, Bože, bilo britanskim, ali i ponekom američkom književnom kritičaru da su roman “4321” Paula Austera dočekali tako nevoljko? Da možda nisu imali zdravstvenih problema, recimo da ih nije pogodio sindrom smanjene koncentracije uslijed pretjeranog zurenja u zaslone svojih gadžeta ili da od vlastitih klinaca nisu pokupili ADHD, da im nije prešao kao što pređe sezonska gripa? Ovo sam pomislio nakon što sam pročitao prvih, testnih pedeset stranica romana, da bi mi se zatim isto pitanje postavljalo gotovo svakoga dana tokom petnaest dana koliko mi je trebalo za svih 932 stranice romana, na svakom od stotinjak dramskih, stilskih, egzistencijalnih i emocionalnih vrhunaca ove neobične i nevjerojatne knjige. Počeo sam je čitati samo zato što je Paul Auster jedan od onih pisaca koje nekritički volim, onih čiji su mi padovi, manje uspjele knjige, lošije stranice, draži i bliži od onoga najboljeg što je napisala većina Austerovih suvremenika. Auster, životom Amerikanac, Njujorčanin, jedan je od najeuropskijih prozaista našega doba, i to Europljana s kontinenta. On je ona karika koja nedostaje u francuskoj književnosti, Modianov raspričaniji rođak, Tournierov brat koji se nije poveo na selo i u osamu, nego je ostao u gradu, u samom središtu zbivanja, veliki je njemački pisac, onaj koji je najbolje pročitao Franza Kafku, i ne samo da ga je pročitao, nego je svoj život, zajedno s realističnim prosedeom svojih romanesknih junaka, uklopio u Kafkinu matricu, pišući vlastitu prozu kao neočekivan i pomalo šokantan palimpsest Kafkine književnosti. Paul Auster danas je najbolji, najistinitiji europski Zapad sučeljen Istoku Georgija Gospodinova, Olge Tokarczuk, Andrzeja Stasiuka… Ali zaustavimo se malo. Što je kritičarima toliko zasmetalo u ovom romanu? Po svoj prilici to što im je Auster sa svojih hiljadu stranica ukrao dobar komad života. Naljutilo ih je to očekivanje velikog i prethodno voljenog pisca da na njegovu knjigu potroše cijelih petnaest dana umjerenog čitanja. Neki engleski drznik čak je napisao da se urednik baš i nije naradio oko Austerovog romana, biva nije kratio preduge dijelove. A ništa tu nije predugo. Osim što je sve, možda, višak. Svakome kome je ovakva književnost višak.
Paul Auster nekad je imao svog pouzdanog izdavača u Hrvatskoj. Bilo je to dok je Boško Zatezalo još hodao po zemlji, i dok je njegov VBZ imao ambiciju da bude ozbiljan izdavač. Objavili su više Austerovih romana, u vrlo dobrim prijevodima. Nešto malo objavili su još i Predrag Lucić u svojoj Feralovoj biblioteci, te Profil, još jedan gigant prošlih vremena, koji se u međuvremenu pravi da nije iščezao, Naklada Vuković&Runjić, te nešto što se zvalo Novela medija, a predstavljalo je jednosezonski nakladnički pokušaj iz 2009. godine. Otkako se hrvatsko izdavaštvo svelo na Frakturu i šest-sedam patuljaka, za Paula Austera nema izdavača. Ili ga, možda, ima, samo što mu knjige ne izlaze.
No, srpski prijevod “4321” objavljen je u Beogradu, kod Geopoetike, što ovom prigodom doista vrijedi više od svih eventualnih i potencijalnih prijevoda na hrvatski. Roman je, naime, prevela Ivana Đurić Paunović, redovna Austerova prevoditeljica, profesorica na novosadskoj anglistici, ali, što je mnogo, mnogo važnije, žena ozbiljnog literarnog talenta, čiji tekst ne samo da djeluje malo precizije i tačnije, nego i mnogo raskošnije nego u svih onih konfekcijskih, koliko srpskih toliko i hrvatskih, prevoditelja s engleskog jezika.
“4321” roman je zagonetka o Arčiju Fergusonu – iz poštovanja prema prijevodu imena likova pišemo fonetski – čiji je djed, kako saznajemo u prvom odlomku prve stranice, stigao iz rodnog Minska, preko Varšave i Berlina, sve do Hamburga, odakle je plovio sve do Amerike. I onda je na otoku Ellis, pred imigracijskom komisijom, trebao reći svoje prezime. Ali ne Reznikov, kako se prethodno zvao, jer s takvim imenom se ne uspijeva u životu, nego s nekim drugim, američkijim. Prijatelj mu je rekao da kaže da se zove Rokfeler, jer da s tim prezimenom ne može pogriješiti. Ali dok je čekao, Reznikov je zaboravio što mu je ono prijatelj rekao, pa kad ga je službenik pitao kako se zove, on se sve lupkao dlanom po čelu – biva: Mujo sjeti se, Mujo sjeti se! – a onda mu je, kako je ionako jedva natucao engleski, izletjelo na jidišu: “Ikh hab fergessen!” (Zaboravio sam!). Službenik je od toga čuo Ikabod Ferguson, pa ga je tako i upisao.
Od ove anegdote, jedne od onih tipičnih tvorbenih anegdota što stoje u temelju svake obiteljske mitologije, započinje priča o Arčiju Fergusonu, kojeg se u romanu uglavnom zove samo Ferguson. Ona je klica priče, ali i tačka u koju se sve da sažeti. Fergusonova priča je priča o poslijeratnoj Americi, o Zapadnoj obali ili onom što gravitira Zapadnoj obali, o odrastanju tokom pedesetih, o vremenu rasnih nemira, borbe za građanska prava i kulturnog više nego političkog prevrata koji nastupa dolaskom Kennedyja na vlast, o atentatu u Dallasu, o prvim godinama televizije, ratu u Vijetnamu, Richardu Nixonu, rock’n’rollu, New Yorku, ali, više od svega drugog, priča je to o porodici, o ljubavi i seksualnosti, te o židovstvu.
Ne bi bilo krivo reći da je “4321” neka vrsta autobiografskog romana, ali pritom i najneobičnije autobiografije koja bi se dala zamisliti. Naime, Paul Auster ne priča jednu linearnu priču o Fergusonovom odrastanju i sazrijevanju, te o njegovom emocionalnom i intelektualnom razvoju u Americi pedesetih i šezdesetih. On priča više usporednih priča o Fergusonu, čiji se tokovi dramatično razdvajaju, a životna putanja, ustvari životne putanje glavnog junaka pritom zavise od različitih, uglavnom porodičnih okolnosti. Od toga kako će se raspetljati zapetljan očev odnos s dvojicom braće, Fergusonovih stričeva, pa od toga kako će se razviti odnos Fergusonovih roditelja, pa od toga kako će ocu krenuti s poslom… I opet se u globalnoj zamisli, u planu svog velikog američkog i autobiografskog romana, svog bildungsromana sastavljenog od nekoliko raznosmjernih bildungsromana, Auster poslužio Kafkom. Iza ovoga skoro tisućstraničnog romana stoji koncept kakvim se Franz Kafka služio u svojim kratkim pričama. A onda i zaključak da čovjekov život nije samo ono što se dogodilo, nego i sve ono što se moglo dogoditi i što je bilo vrlo vjerojatno da se dogodi.
Čitatelja je Auster stavio pred neobičan zadatak: da čita roman koji će nekoliko puta započinjati, a onda će se nastavljati na niz različitih načina, pa će naizmjence pratiti više varijanti istoga života. Ferguson, koji je u početku, valjda, bio jedan i jedini Ferguson, počinje se razlikovati od onog usporednog Fergusona, i još jednog, i još jednog. Kritičarima je bilo zamorno pratiti ovako postavljenu priču. Stoga bi se trebalo zabrinuti za kritičare, za njihovu moć koncentracije, a onda i za sposobnost imaginiranja pročitanog teksta. Naime, Auster je u tom smislu krajnje zahtjevan: njegova snažna imaginacija traži istu takvu imaginaciju čitatelja. Talent koji išće jednak takav talent da bi ga mogao razumjeti i da bi priča imala smisla.
Paul Auster je prije svega drugog veliki, nenadmašni pripovjedač. I kada mu kritičari u povodu “4321” zamjeraju redundantnost teksta, oni, krivo čitajući, osporavaju sam smisao ovog romana. Varirajući sudbinu, to jest sudbine Arčija Fergusona, Auster će više puta i na više načina predstaviti povijesnu kulisu njegova života. Koja i nije tek kulisa, nego je i važan razlog zbog kojeg je priča ispričana. I dok se Arčijev život mijenja iz verzije u verziju, Kennedyjeva smrt ostaje ista, nepromjenjva. U odnosu na pojedinca povijest je fiksirana, zakovana. Sve drugo ovisi o slučaju. Živeći jednu životnu varijantu, čovjek živi i neizvjestan niz propuštenih varijanti.
“4321” roman je o književnosti. Svojevrsni autopoetički manifest. To je roman u kojem Paul Auster svoje vjerovanje predaje svijetu. Njegov posljednji tango i njegov magnum opus. Ali netko tko njegove knjige nije prethodno zavolio, neće voljeti ni ovu. To je i roman koji, pored svega drugog, raspravlja o razlici između novinarstva i književnosti. I tako, “novinski članak činila je grupa reči koje su se odnosile na svet, pokušaj da se neopisani svet pretoči u reči, i da bi se ispričala priča o nekom događaju koji se desio u stvarnom svetu, bilo je potrebno krenuti od onoga što se poslednje desilo umesto od onoga što je bilo prvo, od posledice pre nego od uzroka. (…) Činjenice iznad svega ostalog, a najvažnije činjenice pre svih drugih, ali to što se morate držati činjenica nije značilo da treba da prestanete da razmišljate niti da ne smete da koristite maštu. (…) To što ste vezani za stvarni svet, ne znači da niste pisac, ako imate u sebi to da pišete dobro.”
I na kraju mi je bilo žao, osjetio sam se opustošenim kada je roman došao kraju. Ima li života nakon kraja velikog romana važnije je pitanje od onog ima li života nakon smrti. Tisuću stranica za Paula Austera za mene je ništa. A na vama je da sada procijenite je li to do Austera ili do moje ljubavi prema njemu. Takvo što ćete moći samo ako pročitate “4321”.
Nakon što je DORH objavio da odustaje od istrage protiv Hrvoja Hribara, možemo zbrajati dobitke izgubljene bitke – izgubili smo jednu od najuspješnijih ustanova u kulturi, HAVC, a dobili novu potvrdu da bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ne umije shvatiti ni najjednostavnije zakonePjena
Sada, nakon što je Državno odvjetništvo objavilo da odustaje od istrage protiv Hrvoja Hribara, možemo zbrajati dobitke izgubljene bitke. Bivši ravnatelj HAVC-a dobio je, evo, zakašnjelu moralnu zadovoljštinu. HAVC potvrdu da je bez čelnika ostao u klasičnom političkom odstrelu. A mi smo dobili povod da još jednom – ovoga puta iz pravosudne točke gledišta – podvučemo crtu pod onaj kratkotrajni mandat Zlatka Hasanbegovića, našeg provjerljivo najneuspješnijeg kulturnog ministra, koji je prije skoro tri godine otvorio sezonu lova na Hribara.‘HAVC se kroz desetljeće kao pojam pretvorio u istoznačnicu za sofisticiranu i zakonski institucionaliziranu interesno-koruptivnu i klijentelističku mrežu s obilježjima hobotnice’, pjenio se svojedobno nekadašnji ministar, ‘a takve prakse trajale su do zadnje minute mandata faraona hrvatskog filma koji se povukao nakon nalaza državne revizije (…) umjesto da bude smijenjen i podvrgnut odgovarajućem kazneno-pravnom postupku!’ Sada, rekosmo, nakon što je s nadležne adrese stigla vijest da od kazneno-pravnog postupka neće biti ništa, nije mnogo ostalo ni od Hasanbegovićevog zazivanja smjene: tek malo pjene. Ništa čudno, uostalom, sjetimo li se da je ministarski mandat otvorio ukinuvši početkom 2016. povjerenstvo za neprofitne medije zbog, kako je tada tvrdio, ‘optužbi za sukob interesa’ i ‘kritika za klijentelizam’: ne samo što nijedna od tih optužbi nikada nije dokazana i ne samo što državna revizija, koja je kod HAVC-a ipak pronašla sitne nepravilnosti, u financiranju neprofitnih medija nije otkrila ni najmanju grešku, nego je jedini pravosudni epilog čitave priče ostala nepravomoćna presuda zagrebačkog Općinskog suda Željki Markić zbog toga što je javno širila izmišljotine nalik Hasanbegovićevima. Ali ništa čudno, ponavljamo, jer on je svoj mandat i okončao kako ga je počeo, odbivši desetak mjeseci kasnije potvrditi Marina Blaževića za v.d. intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, čvrsto uvjeren da je to njegovo ‘zakonsko pravo’: ne samo što je tada već bio duboko u tehničkoj etapi ministarskog mandata i ne samo što tehnički ministri ne smiju postavljati ni potvrđivati čelnike institucija, nego je sve to uspio doznati tek naknadno, iz odgovarajuće presude riječkog Upravnog suda kojom je njegova odluka poništena.
Između ova dva pravosudna debakla utrpao je Hasanbegović u ministarski mandat hrpu sličnih promašaja, od otvorenog poziva Vladi da nametne protuzakoniti utjecaj Hrvatskoj radioteleviziji do kolektivne eliminacije Vijeća za elektroničke medije pod nikada dokazanim optužbama za ‘teške propuste u izvršenju zakonskih obaveza’, pa zato i najnoviju vijest iz DORH-a čitamo uglavnom kao podsjetnik na jednu krajnje bizarnu ministarsku karijeru. O samom Hribaru ona nam ionako ne kaže ništa što već nismo mogli pretpostaviti. O Hasanbegoviću nam, međutim, govori sve što trebamo znati. Na političku scenu banuo je ambiciozno, objasnivši odmah s vrata da u hrvatskom Ustavu nema antifašizma, da je to obična floskula: na trenutak nam se učinilo da razgovaramo s nekim vrlo upućenim, temeljito obrazovanim, očito stručnjakom za ustavno-pravni poredak. A čovjek, ispada, ne može shvatiti ni sadržaj najbanalnijih zakona.
Xanadu
Hajka na Hribara zakotrljala se prije skoro tri godine, jedna i pol prošla je od ostavke, a HAVC još uvijek jaše na projektima započetim u njegovo vrijeme. Najnoviji, komediju Vinka Brešana ‘Koja je ovo država’, najavljuje nesvakidašnja marketinška kampanja. Prvo je Zoran Šprajc u RTL Direktu pustio snimku članova srpskog kulturnog društva ‘Vuk Karadžić’ koji plešu kolo uz pjesmu posvećenu Franji Tuđmanu, da bi nam koji dan kasnije – nakon što je kratki klip postao viralni hit – objasnio kako smo ustvari gledali insert iz filma, običnu reklamu zamaskiranu u neobičnu vijest. Zatim su Brešan i ekipa ‘Države’ organizirali presicu u Kulmerovim dvorima, koje detronirana dinastija Todorić odnedavno povoljno iznajmljuje: deseci novinara pohrlili su ondje ne bi li usput razgledali do jučer skriven interijer hrvatskog Xanadua. Efikasno, domišljato, lukavo: o filmu se već sada piše i govori više nego što smo u domaćoj kinematografiji navikli, a do premijere je mjesec i pol dana, pa očekujemo nove neočekivane nastavke gerilske medijske akcije.
U međuvremenu – isprike ako kvarimo zabavu – onu Šprajcovu sitnu uredničku laž bilježimo kao trenutak velike novinarske istine: napokon je netko u središnjoj informativnoj emisiji, u televizijskom prime timeu, tamo gdje smo navikli gledati staromodne medijske vijesti, do kraja izbrisao granicu između izvještavanja i oglašavanja, informiranja i reklamiranja. Zato nam i Brešanova marketinška kampanja najednom djeluje manje kao najava filma, a više kao komentar kompletne povijesti ovdašnje novinarske propasti. Jer da javna televizija i najveći komercijalni mediji, sve te nove i rtl-ovi, jutarnji i večernji, t-portali i ostali, nisu dobre dvije decenije krojili svoj sadržaj u skladu s reklamnim željama donedavnog Gazde domaće ekonomije, možda, tko zna, ne bismo toliko dugo čekali da napokon povirimo u Kulmerove dvore.
Pokret
A opet, što je mala hrvatska medijska laž u usporedbi s globalnom proizvodnjom istine? U oktobarskom broju izvrsnog magazina ‘e-flux journal’ angažirani nizozemski umjetnik srednje generacije JonasStaal objavio je interesantan esej ‘Propagandna (umjetnička) borba’, dobrim dijelom posvećen guruu svjetske desnice, donedavnom Trumpovom savjetniku SteveuBannonu i njegovoj novoj fondaciji za širenje radikalnih desničarskih ideja po Evropi. Osnovana ovog ljeta u Bruxellesu pod sablasnim imenom Pokret, namijenjena povezivanju ksenofobnih i nacionalističkih stranaka od Mediterana do Baltika, ‘Bannonova nova organizacija može nam reći mnogo toga o značenju propagande danas’, tvrdi Staal. ‘Etablirane konzervativno-liberalne stranke današnjice govore jezikom kojim je devedesetih govorila ekstremna desnica, a to se prihvaća kao ‘nova normalnost’ u usporedbi s još ekstremnijim stavovima ekstremnog krila desnice. Upravo tako funkcionira propaganda: društvena norma se iznova definira. Nova stvarnost konstruirana je kroz proizvodnju pristanka, a ono što je bilo neprihvatljivo sada predstavlja standard.’ Ideja da se možemo jednostavno vratiti na staro, u ‘nevino’ doba ideološkog trijumfa liberalnog kapitalizma devedesetih, nije pritom samo pogrešna, nego i duboko promašena, pošto je baš tada posijano sjeme današnje radikalne desnice. ‘Ne postoji ‘norma’ kojoj se možemo vratiti: radije, postoje različite verzije stvarnosti koje se međusobno sukobljavaju’, piše Staal, ‘a to je bit propagandne borbe. Između propagande alt-righta i liberalno-kapitalističke propagande stoje čitavi svjetovi, ali mi bismo svejedno trebali odbaciti obje.’ Rješenje je, uvjerava nas, nešto što naziva ‘emancipacijskom propagandnom umjetnošću’, okrenutom progresivnim vrijednostima, potlačenima i obespravljenima, ali o njoj nam ne kaže previše, pa zaključujemo da je umjetnička ljevica danas udaljena od emancipacijske propagande otprilike onoliko koliko je politička ljevica udaljena od vlasti. Svejedno, makar radi utjehe, ispod Staalovog eseja dopisujemo nekoliko aktualnih vijesti koje potvrđuju da ni desnici ne ide najbolje. Na njujorškoj premijeri bučno najavljivanog Bannonovog dokumentarca ‘Trump@War’ pojavilo se prošlog tjedna jedva dvadesetak ljudi. Karte za ekskluzivnu donatorsku večeru s bivšim Trumpovim savjetnikom na Floridi, prodavane za 20 hiljada dolara, sada se nude besplatno jer se prijavio nije nitko. A članstvo u Pokretu upravo su odbile vodeće evropske desničarske partije, redom Nacionalno okupljanje Marine LePen, sve moćniji Švedski demokrati, nizozemska Slobodarska stranka…
Tjentište
Početkom godine na ovom smo mjestu pratili kako se antifašistička tradicija u Bosni i Hercegovini iz dana u dan doslovno urušava: ispod slavnog spomenika Miodraga Živkovića u Dolini heroja na Tjentištu aktiviralo se opasno klizište, pa je sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu nakratko zaplesalo na samom rubu bezdana. Srećom, stvarnost se u međuvremenu pokazala nešto boljom od loših novinarskih metafora: zahvaljujući angažmanu ljudi iz Nacionalnog parka Sutjeska memorijal prijelomnoj bici NOB-a je saniran, uređena je spomen-kosturnica s ostacima više od tri hiljade poginulih partizana, položene su vitke kamene trake s imenima brigada, površina Živkovićeva spomenika izbijeljena je sve do sjaja koji je imala u vrijeme otvaranja, 1971. godine. Planira se još i postavljanje novog stepeništa, obnova lokalnog hotela, otvaranje Muzeja Bitke na Sutjesci s jednom od najvrednijih zbirki u regiji: usred revizionističkog mraka koji svakodnevno živimo vijesti s Tjentišta doimaju se nestvarno, zato ćemo ih rado pratiti i dalje.
Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.
Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.
Pogrebna kolona se sporo kretala Korzom, zatim sve brže i brže. Građani oduševljeni novim vremenom, ubijanjem Jugoslavije i ukazanjem demokracije gađali su nas kamenjem i jajima. Da se u trku nismo sklonili u zgradu Općine vjerojatno bi nas kamenovali do smrti. Satima smo iza debele kapije čekali da se smiri narod obuzet demokratskim bijesom. Kad se nad Rijekom spustio debeli mrak odvukli smo se do naših domova zgađeni činjenicom da među nama žive budaletine koje će svoje sljepilo skupo platiti.
Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti kolege novinare koji su nas podržali. Što smo govorili? Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…
Ponosim se što sam bila dio malobrojne ekipe koja je onda glasno govorila i pisala, Hrvatska ogromnim koracima kreće u kurac. Gdje je tada bio narod? Gdje su tada bili radnici? Odlazili su u rat sigurni kako treba život dati za one koji su neposredno prije rata pokazali svoje odvratno, lopovsko lice. Morao si biti glup do pakla da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu.
Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je “stoka sitnog zuba”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni “odličnici” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.
Mnogobrojna poduzeća su propala jer se našim uvoznicima, čitaj kriminalcima, moralo pomoći da se nakradu u skladu sa zakonom. Uništena je poljoprivreda, ribarstvo, zdravstvo, školstvo. Razoreno je sve što se moglo razoriti.
Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.
Sjećam se, nije to bilo tako davno, prijateljica i ja otišle smo u Pulu dati podršku otpuštenim radnicama “Arene”. Plakale smo na nekom pulskom trgu, bilo nas je pedesetak, ako. Gdje su bili radnici “Uljanika” i “Trećeg maja”? Naš narod, ne znam što bi to bilo, ja “naš narod” doživljavam kao ogromnu grupu glupana, već trideset godina misli kako se sranja dešavaju nekom drugom i kako će se još gora desiti nekom drugom i kako za tebe ima nade ako kreneš na Markov trg i pred vratima ostaviš drek.
Jebote! Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na komadu velike štrace napisali su “Govno govnima” ili tako nekako. Da bi sve bilo totalno suludo “podršku” im je dalo “govno” koje sjedi u Saboru. Plakati? Smijati se?
Nažalost, došlo je na moje. Ekipa i ja bili smo vidoviti one 1990. Hrvatska je mjesto u kome opušteno uživaju i žive samo kriminalci. Oni mogu nekažnjeno ubiti bilo koga tko im naleti pod kotače ili brod, pokrasti milijun ljudi u skladu sa zakonom, liječnika nema, školski krovovi ruše se na glave gladne djece, “dragovoljci” određuju tko će gdje pjevati, popovi rastežu dječje guzice u ime Boga, a “narod” pred Saborom ostavi govno pa ode doma pun nade da će se mafijaši prestrašiti govna. Blago mafijašima sa takvim narodom.
Naravno, sad ćete me pitati, imaš li neki recept? Imala sam ga devedesete. Rastjerati bagru dok je još bila u povojima. Bili ste slijepi. Danas serite. Dok još možete.
“Žene se kere na način da se prvo hvataju pod ruke s drugim ženama, zatim s bilo kime osim pijanog pajde koji četveronoške grebe ispod stola, penju se po stolovima i uzvikuju ijuuuu!“
Bauk palanačko malograđanskog mikrofašističkog duha, koji kruži kancerogenim brodskim kulturnim životom, uvukao se i u Gradsku knjižnicu. Uvukao ga je njegov revni dugogodišnji praktikant, gradonačelnik i headhunter, Mirko Duspara, a njegove personifikacije, koje nasukane na njega drži na kisiku, su isto dvije bijesne volje uzidane u loše navike i hiperaktivno zlo: Sanja Vuleta, rasna pripadnica invazivne vrste koja silno želi puno više nego joj je Bog dao i toliko voli mržnju da je od knjižnice napravila mjesto njene implozije, te uskogrudna i autistična provincijalka, plankton bezbojne egzistencije, ženski vic iz posluge u engleskoj TV seriji Zvonili ste, Milorde, Ružica Bobovečki iz jednih od Andrijevaca. (Podvlačim porijeklo jer, prvo, kad seljak dođe u grad izgubi osjećaj za bitno i nebitno i drugo, znam još nekog iz nekih Andrijevaca koji je najveći neprijatelj sam sebi i isto kao Ruža, umara nevoljama sve živo oko sebe.)
I Sanja i Ružica su dotepene u Gradsku knjižnicu. Prva iz veterinarske stanice (a ne iz ženskog zatvora kako sam to ja pretpostavljao), druga iz Zlatnog cekina. Obje su radile na dječijem odjelu i ondje, sučeljene s onim što im je ostalo od života, imale vremena i vremena za smišljanje pasjaluka. Obje su luzeri koje su stigle godine. I na kraju obje dobrano drmaju valunzi i megalothymia.
I evo šta su isvrdlale. Na natječaj za ravnatelja knjižnice, raspisan prije desetak mjeseci, javila se Ružica, koja je za razliku od Sanje, formalno ispunjavala uvjete. Diplomirani je defektolog. Uz pomoć Mirka Duspare, čiji je dobar prijatelj Sanjin muž, isto Donjovrbljanin, sjebat će se dosadašnjeg rezultatski uspješnog ravnatelja, branitelja i invalida Domovinskog rata Ivana Stipića i njegovu pomoćnicu tako što će Upravno vijeće knjižnice, koji bi trebalo biti sastavljeno od uglednih, kulturnih i javnih imena grada, a vodi ga ugostiteljica iz Podvinja Mihaela Nikoljačić, donijeti pod pritiskom, zna se koga, odluku da se natječaj bezrazložno poništi i za v.d. ravnatelja imenuje koga? Karikaturalnu Ružu, sitnu i sebičnu, bez strasti, discipline i energije, bez stava i uvjerenja, koja nije u stanju položiti šoferski ispit (Ružice, a da pokušaš s vozačkim na metli?), a kamoli ravnati Gradskom knjižnicom… Doduše, povijesno gledajući, tim nije napravljen presedan. I Kaligula je svog konja Incitatusa imenovao konzulom.
Pristajanjem na to da, u ovoj nevjerojatnoj priči, glumi glinenog goluba govori o mozgu koji stane u filđan, kojeg treba spasiti od samoga sebe, koji je nesvjestan sebstva i tankog leda na koji je stao… mozgu koji ne vidi kako je maska vršiteljice dužnosti ravnatelja čisto sranje iza kojeg se skriva, a svi znaju tko je i što je i svi znaju da knjižnicom ravna, kao vojnom bazom, Dusparin izbor: pasionirani zaplotnjak Sanja Vuleta, gladna uzvisivanja i višeg rangiranja. Ruži je ostavila trice i kučine: da po knjižnici premješta ukrasne biljke i potpisuje rješenja i odluke koje ona smišlja i donosi. Gotovo sve zaposlene je stavila na kratak povodac, jer Dusparina je škola – strahom održavati poredak stvari. Usmenom odlukom je zabranjeno da djelatnici, za vrijeme pauze, van zgrade, puše cigarete u grupama većim od dvoje ljudi. To ni Hitler nije radio u konc-logorima. Ima još. Pokušava proturati natječaje za pomoćne zaposlenike knjižnice u kojima stoji odredba: „Gradska knjižnica zadržava pravo neizabrati niti jednog kandidata i poništenja natječaja“ što isto Hitler nije radio. Postavila se za ring pronouncera – voditeljicu Odjela za odnose s javnošću i marketing (tako nešto ne postoji ni u jednoj narodnoj knjižnici u državi) jer je marketing, u pedesetim godinama svog života, diplomirala u Orašju…, pardon, na famoznom brodskom veleučilištu. Što mu dođe na isto. Marketing, jebote, kao da Gradska knjižnica prodaje madrace, air grudnjake za sise koje su odradile svoje ili, štajaznam, prezervative s okusom kulena… Uselila se u prostoriju koja je bila predodređena za poklon biblioteku počasnog građanina Broda, nosioca brojnih nagrada, priznanja i odličja, barda slavonske književnosti Vladimira Rema. U toj prostoriji trebala je biti i biblioteka knjiga o Domovinskom ratu… Jebi ga, sad je tamo Sanja. Za što? Za odnose.
Dalje, uz kršenje brojnih pravnih i zakonima propisanih vremenskih rokova te uz geste pomanjkanja elementarne katoličke uljuđenosti, posebice katoličkog morala (katoličanstvo je religija čestitosti i poštenja), čistim nasilničkim sagorijevanjem i sotonskim uništavajućim delirijem tipičnim za niže vrste bitka i potonule u svih sedam smrtnih grijeha (oholost, pohlepa, pohota, bijes, lakomost, zavist, lijenost) – najškolovanija osoba u ustanovi, magistrica društvenih znanosti (znanstveno polje ekonomija), izbačena je iz svoje kancelarije i toksičnom, mentalno neregularnom i zagriženom voljom za zlom, poslana na pult za izdavanje knjiga za što je dovoljna srednja stručna sprema. Jebe se Ruži, Sanji i Duspari, koji im drži štangu, što se radi o osobi koja nije defektolog ili diplomant minornog brodskog veleučilišta, nego sveučilišni profesor književnosti s Filozofskog fakulteta, diplomirani bibliotekar, što je vrsnom komunikacijskom pristojnošću godinama prezentirala knjižnicu javnosti, što je jedna od najnačitanijih osoba u gradu, što s talentom, vještinom, lakoćom i izvornošću razmišljanja vodi književne susrete s najvrsnijim i najpoznatijim hrvatskim piscima, što je napisala i objavila stotine književnih prikaza, što radi svoj posao ljudski i pošteno, što osjeća ono čime se bavi i što ispunjava sve uvjete da od Ministarstva kulture dobije zvanje višeg knjižničara, (koje je Ivan Stipić, u međuvremenu, već dobio) o kojem u brodskoj knjižnici, pretvorenoj u Kuginu kuću, nitko ne može ni sanjati. Osim toga, radi se o pametnoj, inteligentnoj, ugodnoj osobi decentnog ponašanja, mirnog uma, vedre i vesele naravi, čiji je život knjiga i čitanje… i na kraju, o uzornoj i požrtvovanoj samohranoj majci, koja je svoja i jaka kao drvo u šumi.
Palanački mikrofašistički duh nastanjen u Vuletinom klanu baš takove osobe sladostrasno bi valjalo po blatu i osvećivalo im se za bezbrojna poniženja koja su prošli u svojim životima. Iz čistog pizdojalstva, bez ijednog utemeljenog povoda, obrušile su se na osobu koja uzorno radi knjižničarski posao: puno čita, puno piše, javno objavljuje prikaze i recenzije knjiga… i uz to je, pazi vamo, magistirca znanosti menadžmenta Sveučilišta u Osijeku. Da. Onog čega je Vuleta šegrt veleučilišta u brodskoj vukojebini. A sada ima, uz pomoć Duspare i kilave Ruže, ono što je naperila, a spada ju da ne kažem kao što čemu.
U normalnim sredinama kad si dobar si nužan. Ne i kod Duspare, šampiona fenomenologije kasabskog duha. Kod njega kad si dobar ideš u pizdu materinu. Smetaš. Remetilački si čimbenik u njegovim zečinjacima u kojima prečesto budale strogo kontroliraju pametne.
A zašto za Ružu ružno kažem „kilava“. Pa osim što će zbog toga što protuzakonito radi biti, vrlo vjerojatno, easy target upravo ona koja sve te svinjarije potpisuje i formalno pravno proizvodi (u knjižnici, koja je sada mjesto nelagode, prljavog je veša više nego u hotelskoj veš kuhinji), na tapet će doći i pitanje ugroze sigurnosti ustanove, koja je gusto mjesto i u kojoj se čuvaju skupocjene i raritetne knjige, zbirke i dokumenti, ne samo iz brodske književne baštine. Naime, za kratkog Ružinog vakta jednog su korisnika knjižnice zaključali u njoj i on je ondje proveo cijelu noć. Ujutro ga je zatekla čistačica kako vrši tjelesna moranja u wc-u. Ruuuužo, Ružice! Tim tvojim šlamperajem cijeli se grad zabavlja. Da se to meni kao ravnatelju dogodilo ja bih se objesio u tom wc-u u kojem je dotični pišao i poslije prao ruke. Ti nećeš, tebe će dotući previše života pod pritiskom izvana u koje uračunavam i neizabranog puno kompetentnijeg ravnatelja koji kao branitelj i ratni invalid poteže svoje vrsne veze u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu kulture, Rektoratu sveučilišta u Zagrebu, HVIDR-i, Sveučilišnoj knjižnici, Ministarstvu uprave… Za slučaj Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu i za mapiranje Sanje i Ruže, koje s vremenom ništa neće sustići osim onog na čemu su nastojale one same – zna cijela Hrvatska.
Nakon toga što joj se dogodilo, a što se u ukupnoj povijesti brodskih ustanova kulture nikada nikom nije dogodilo, stigao je Ružin prvi Mjesec hrvatske knjige ove godine posvećen baštini. I znate što su Ruža i Sanja odabrale kao temu? Turbo opanački, kirvajski, folkloraški, seosko plemenski: „Alaj ću se kerit i bećarit“. Tako su njih dvije uplivale u brodsku književnu baštinu. U Mjesecu hrvatske knjige. Nešto skarednije, primitivnije i blesavije je nezamislivo. Pa bećarac nema ama baš nikakve veze s brodskom građanskom baštinom. Bećarac je UNESCO-ov štićenik iz seoskih pripizdina. A znate li što znači keriti se? Evo neka vam to kaže Hrvatski leksikon „Keriti se: dati si oduška, raskalašeno se ponašati. Proces kerenja odvija se preko mehanizma sagorijevanja alkohola. Da se keriš u svatovima, to je red – pogotovo ako si rod mladoženji ili mladoj, a najviše ako si kum ili stari svat. Ne smiješ biti k’o pokisao (pristojan i uglađen). Kerenje kod muškaraca podrazumijeva orošeno čelo, uništavanje sakoa, često povikivanje ihaaaa!, nekoordinirane pokrete udovima, grljenje svega i svakoga i nemilo trošenje na muziku. Žene se kere na način da se prvo hvataju pod ruke s drugim ženama, zatim s bilo kime osim pijanog pajde koji četveronoške grebe ispod stola, penju se po stolovima i uzvikuju ijuuuu!“
I nakon Hrvatskog leksikona evo malo i Sigmunda Freuda. Ne čini li se kako su Sanja i Ruža podsvjesnim šizofreničarskim cušpajzom proizvele kulturni skandal u Mjesecu hrvatske knjige s kerenjem i bećarenjem. Pa upravo njih dvije poseljačeno se kere i bećare po brodskoj Gradskoj knjižnici gotovo godinu dana. I pod ruku s pajdom Dusparom izvikuju: ijuuu ijuuu…!
Za Odjel za odnose s javnošću i marketing višeg knjižničara gospodina Ivana Stipića: Stribor Uzelac Schwendemann, član P.E.N.-a, član Hrvatskog društva pisaca, član Hrvatskog društva novinara, suradnik Leksikografskog zavoda u Zagrebu, počasni član Gradske knjižnice, počasni član gradskog Državnog arhiva, nakon Julija Hoffmanna, osnivača brodskog muzeja, najveći donator Muzeja Bbrodskog Posavlja, nagrađen Grbom grada Broda.
Pripisak
Ovaj tekst je nastao zbog neizgovorene istine koju svi znaju i svi o njoj šute, dakle stanja koje me zahtijeva, a ne znam zašto.1 Ruži i Sanji, koje gledam ravno u dušu, poručujem, da su stil i jezik pisma prilagođeni adresama kojima se obraćam. Sadržaj ne, jer ako je Darwin bio u pravu, njima dvjema će ovo što je napisano biti jasno tek za milijun godina.
1 Možda stoga što statuti Hrvatskog društva pisaca i Svjetske organizacije pisaca P.E.N.-a zagovaraju načela nesmetanog širenja misli i njegovi se članovi obavezuju na otpor svakom obliku gušenja ljudskih sloboda i prava. Također zagovara potpuno slobodno novinarstvo i smatra da “neizbježivi napredak svijeta prema sve uređenijem političkom i gospodarskom sustavu čini prijeko potrebnim slobodnu kritiku vlada, uprava i ustanova. P.E.N.-ovi članovi su “dužni suprotstavljati se opačinama… bilo u političke, bilo u osobne svrhe.” U Kodeksu časti hrvatskih novinara piše: “Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića… Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti.”
Za mjesec studeni, hrvatski kino-prikazivači pripremili su čak 22 nova filmska naslova, a slijedom mjesečnog početka prikazivanja radi se o ovim filmovima.
„Bohemian Rhapsody” dugo je iščekivana glazbena priča o Freddieu Mercuryju i glazbenoj skupini Queen, koja već u pretpremijerom prikazivanju izaziva veliko zanimanje. „Knjižara” je drama o ustrajnosti jedne žene, koju tumači Emily Mortimer, da usprkos otporima održi otvorenu lokalnu knjižaru, koja je „trn u oku” mjesnoj moćnici. „Noć vještica”, jedanaesti po redu slasher u istoimenoj seriji horora, ponovno s legendarnom Jamie Lee Curtis, koju je ova uloga proslavila prije 40 godina. Disney donosi vizualno raskošnu bajku „Orašar i četiri kraljevstva”, Norveška drama „Utoya, 22. srpnja” potresna je priča o terorističkom činu koji se dogodio u Utoyi 22. srpnja 2011. godine kada je život izgubilo 69 mladih ljudi.
Horor misterij „Operacija Overlord” producentski je uradak legendarnog J.J. Abramsa, o borbi običnih i super vojnika, koji su tajnim eksperimentima genetski promijenjeni, i s radnjom tijekom drugog svjetskog rata. „Što nas ne ubije” novi je triler o hakerici Lisbeth Salander, u izvedbi Claire Foy, i novinaru Mikaelu Blomkvistu, koji su uhvaćeni u mreži špijuna, cyber kriminalaca i korumpiranih vladinih dužnosnika. „Grinch” je crtić, sinkroniziran na hrvatski, koji dolazi iz radionice „Illumination Entertainment” koju smo dobro zapamtili po serijalu crtića o Gruu i Malcima. „Happy End: glup i goluplji 3″ novi je provokativni redateljski, scenaristički i glumački uradak entuzijasta Anđela Jurkasa.
Raskošan i uzbudljiv spektakl o svijetu čarobnjaka bit će nastavak filma „Čudesne zvijeri” iz 2016. godine, „Čudesne zvijeri: Grindewaldova zlodjela”, snimljen prema scenariju J. K. Rowling, autorice hit knjiga i filmova o čarobnjaku Harryju Potteru. Hvaljena komedija „Plivaj muški” redateljski je uradak Gillesa Lelouchea, prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu izvan konkurencije, o skupini muškaraca koji su osnovali prvi muški klub za sinkrono plivanje i spremaju se na svjetsko natjecanje. „Whitney” je uvjerljiv i potresan dokumentarac o životu ispred i iza reflektora legendarne i omiljene pjevačice Whitney Houston, koja je doživjela tragičan životni kraj.
Upečatljiva drama „Dogman” novi je, hvaljeni i nagrađivani redateljski uradak Mattea Garronea, u kojoj je glavni glumac Marcello Fonte, nagrađen za Najboljeg glumca na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu. Uzbudljiv triler „Udovice”, „Oscarom” nagrađenog redatelja Stevea McQueena („12 godina ropstva”) beskompromisna je priča o četiri udovice koje zloglasnim mafijašima moraju vratiti golemu količinu novca koju im duguju njihovi poginuli supruzi. Thomas Winterberg redatelj je potresne drame „Kursk: prokletstvo dubina”, o potonuću poznate ruske nuklearne podmornice Kursk i sudbinama mornara i njihovih obitelji. „Mala Italija” romantična je komedija koja se događa u njujorškoj četvrti Mala Italija, a kao predložak ima bezvremensku priču o Romeu i Juliji, ovoga puta bez tragičnog kraja, s puno romantike i pizze.
„Ralph ruši Internet” Disneyjev je, na hrvatski sinkronizirani, crtić, nastavak, omiljenog animiranog hita „Krš i lom”. Nova, spektakularna, akcijska i pustolovna verzija „Robina Hooda”, s Taronom Egertonom u ulozi Robina i Jamieom Foxxom kao Malim Johnom, snimana je u Dubrovniku i okolici. Terry Gilliam, uvijek provokativan, otkvačen i zanimljiv, redatelj je komedije „Čovjek koji je ubio Don Quijotea” s Adamom Driverom i Jonathanom Pryceom u glavnim ulogama. „Još si tu” nadnaravni je romantični triler s Bellom Thorne u glavnoj ulozi. Španjolska komedija „Bez dlake na jeziku” šarmantna je „ženska” priča s Maribel Verdú u glavnoj ulozi. Naposljetku, Vitalij Minski redatelj je angažiranog dokumentarca o Ukrajinskoj revoluciji 2013. godine naslova „Rodbina”. U Zagrepčanima omiljenom, kultnom kinu „Europa”, u studenom, osim redovnog programa izabranih europskih i svjetskih filmova (www.kinoeuropa.hr), 2., 3. i 4. studenog na programu će biti novo, vrlo popularno i uvijek rasprodano događanje „Fil(m)harmonija”: Tri velikana nijemog filma” (http://www.kinoeuropa.hr/program/tri-velikana-nijemog-filma-131572), a od 11. do 18. studenog održat će se iščekivani „Zagreb Film Festival” (www.zff.hr).
Kako je to već uobičajeno, moguće su promjene datuma prikazivanja najavljenih filmova ili prikazivanje novih, nenajavljenih.
*u ovome tekstu navedeni su samo oni filmovi koje su kontaktirani hrvatski distributeri i prikazivači potvrdili za prikazivanje u tekućem mjesecu
BOHEMIAN RHAPSODY (BOHEMIAN RHAPSODY)
Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, 2018.
Redatelj: Bryan Singer
Glumci: Rami Malek, Joseph Mazzello, Aidan Gillen
Žanr: biografija, drama, glazbeni
Trajanje: 134 minute
Producentske tvrtke/Distributer: GK Films/New Regency Pictures/Queen Films Ltd./Regency Enterprises/Tribeca Productions/20th Century Fox/Blitz Film & Video Distribution
Službena web stranica: https://www.foxmovies.com/movies/bohemian-rhapsody
Jedina stvar koja je fascinantnija od njegove glazbe je njegova priča.
„Bohemian Rhapsody” je priča o ljubavi, boli, prihvaćanju i sjajnoj glazbi. Slavljenje Freddiejeva talenta i legendarnog rock benda, koji je svojom glazbom i osjećajem za avanturu i specifičnim nastupima prekršio sva pravila tadašnje scene. Pjevačku legendu glumi Rami Malek, američki glumac egipatskog podrijetla, koji nevjerojatno nalikuje Freddieju. Gwilym Lee tumači lik gitarista Briana Mayja, Ben Hardy je u ulozi bubnjara Rogera Taylora, a Joseph Mazzello nastupa kao basist John Deacon. Mary Austin, ženu za koju je Freddie tvrdio da je ljubav njegovog života, tumači Lucy Boynton, a u filmu se pojavljuje i Mike Myers.
„Bohemian Rhapsody” je epska priča o legendarnom bandu „Queen” i pjevačkoj legendi Freddieju Mercuryju, čovjeku koji je vjerovao u sebe i svoju glazbu kada nitko drugi nije, prkoseći svim stereotipima i kršeći sva pravila kako bi postao jedna od najvećih glazbenih ikona svih vremena.
U kinima od 1. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” i „CineStar” Arena IMAX kinu u IMAX 2D i 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
KNJIŽARA (THE BOOKSHOP)
Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska, Njemačka, 2017.
Redateljica: Isabel Coixet
Glumci: Emily Mortimer, Bill Nighy, Patricia Clarkson
Žanr: drama
Trajanje: 113 minuta
Budžet: 3,4 milijuna eura
Producentske tvrtke/Distributer: Celsius/2i Film
Službena web stranica: https://www.bookshopthefilm.com/
„Knjižara” je priča koju je napisala i režirala Isabel Coixet, a temeljena je na romanu Penelope Fitzgerald. U fokusu filma je hrabra žena Florence Green (Emily Mortimer), udovica slobodnog duha, koja svoju žalost ostavlja po strani i riskira sve da bi otvorila knjižaru, i to prvu u uspavanom primorskom gradu u Engleskoj 1959. godine. Usprkos ljubaznoj ali istovremeno nemilosrdnoj, hladnoj i apatičnoj okolini koja ne podržava postojanje knjižare, njezina odluka pretvara se u političko minsko polje.
U kinima od 1. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
NOĆ VJEŠTICA (HALLOWEEN)
SAD, 2018.
Redatelj: David Gordon Green
Glumci: Jamie Lee Curtis, Judy Greer, Will Patton, Nick Castle, Andi Matichak, Omar J. Dorsey
Žanr: horor, triler
Trajanje: 106 minuta
Budžet: 10 milijuna US$
Producentske tvrtke/Distributer: Blumhouse Productions/Miramax/Rough House Pictures/Trancas International Films/Universal Pictures/Editus d.o.o.
Službena web stranica: https://www.halloweenmovie.com/?redirect=off
Jedanaesti po redu u „slasher” franšizi, novi „Noć vještica”, redatelja Davida Gordona Greena, na velika platna donosi vrhunac priče o maskiranoj uhodi Laurie Strode. Ignorirajući kontinuitet prethodnih nastavaka, scenaristi David Gordon Green i Danny McBride sada radnju smještaju četrdeset godina nakon što je Strode, koju ponovno tumači Jamie Lee Curtis, na Noć vještica izbjegla smrtonosni pohod čovjeka s bijelom maskom.
U kinima od 1. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
ORAŠAR I ČETIRI KRALJEVSTVA (THE NUTCRACKER AND THE FOUR REALMS)
SAD, 2018.
Redatelj: Lasse Hallström
Glumci: Keira Knightley, Mackenzie Foy, Eugenio Derbez, Matthew Macfadyen, Helen Mirren, Morgan Freeman
Žanr: avantura, obiteljski, fantazija
Trajanje: 99 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: The Mark Gordon Company/Walt Disney Pictures/Walt Disney Studios Motion Pictures/2i Film
Službena web stranica: https://www.instagram.com/disneysnutcracker/
Kada se Clara nađe u čudnom i mističnom paralelnom svijetu Zemlje snježnih pahulja, Zemlje cvijeća i Zemlje slatkiša, mora nadvladati zloslutno Četvrto kraljevstvo i njegovu tiransku vladaricu kako bi vratila mir u nestabilan svijet.
U kinima od 1. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” u 2D i Real D 3D i u „CineStar” Arena IMAX kinu u Real D 3D 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” u 2D i Real D 3D (www.cineplexx.hr)
UTOYA, 22. SRPNJA (UTOYA, 22. JUL/U – JULI 22)
Norveška, 2018.
Redatelj: Erik Poppe
Glumci: Andrea Berntzen, Aleksander Holmen, Brede Fristad
Žanr: drama, triler
Trajanje: 97 minuta
Budžet: 22 milijuna US$
Producentske tvrtke/Distributer: Modern Films/Discovery Film & Video Distribution
Službena web stranica: https://www.utoya-july22.com/
Dana 22. srpnja 2011. godine, pet stotina mladih ljudi koji su došli u ljetni kamp na otok Utøya napadnuto je od teško naoružanog desničarskog ekstremista. Ubojiti napad ostavio je 69 žrtava. Bila je to trauma koja je Norvešku potresla do same srži. Redatelj Erik Poppe o stravičnim događajima toga ljeta usudio se snimiti film. Njegova drama otvara se dokumentarnim snimkama Osla gdje je isti napadač postavio auto-bombu koja je ubila osmero ljudi, nakon toga radnja se „prebacuje” na otok. Priča prati 19-godišnju Kaju, koja nekoliko dana praznika provodi sa svojom mlađom sestrom Emilie. Njih dvije svađaju se zbog toga što Emilie nije raspoložena vrijeme provoditi u kampu, a pogotovo ne želi otići na roštilj. I tako Kaja ostaje sama. Odjednom se čuje pucanj. Ono što slijedi 72-minutna je rekonstrukcija događaja prikazana iz perspektive žrtava.
Berlinale 2018. – nominacija za „Zlatnog medvjeda”
Europske filmske nagrade 2018. – nominacija za European University Film Award (EUFA) Nagrade „Amanda” (Norveška) –za najbolju glavnu glumicu (Andrea Berntzen) i najbolju sporednu glumicu (Solveig Koløen Birkeland), ukupno 7 nominacija
U kinima od 6. studenog, u Zagrebu ekskluzivno u kinu „Europa” (www.kinoeuropa.hr)
OPERACIJA OVERLORD (OVERLORD)
SAD, 2018.
Redatelj: Julius Avery
Glumci: Wyatt Russell, Bokeem Woodbine, Pilou Asbek
Žanr: akcija, horor, misterij
Trajanje: 109 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Bad Robot/Paramount Pictures/Blitz Film & Video Distribution
Uvečer, na Dan D, skupina vojnika poslana je u nacistički okupiranu Francusku kako bi dovršili zadnju ratnu misiju. Na terenu otkrivaju nacistički laboratorij koji izvodi groteskne i lude pokuse na lokalnim seljanima. Vojni ih trening nije pripremio za ono što će uslijediti, spašavanje svijeta od još veće prijetnje, borbu s postrojbom genetski poboljšanih Super vojnika!
„Operacija Overlord”, legendarnog producenta J.J. Abramsa, je film kakav do sada niste vidjeli, zabavan, divlji, napet, prepun akcije, ali i užasa. Odvest će vas na putovanje u kojem nećete znati što slijedi dalje. Ovo je iskustvo koje morate podijeliti s vašim najosjetljivijim prijateljima.
U kinima od 8. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” i „CineStar” Arena IMAX u 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
ŠTO NAS NE UBIJE (THE GIRL IN THE SPIDER’S WEB)
Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Švedska, Kanada, SAD, 2018.
Redatelj: Fede Alvarez
Uloge: Claire Foy, Lakeith Stanfield, Sylvia Hoeks
Žanr: kriminalistički, drama, triler
Trajanje: 117 minuta
Budžet: 20 milijuna US$
Producentske tvrtke/Distributer: Sony Pictures Entertainment (SPE)/Continental film
Službena web stranica: http://www.girlinthespidersweb.movie/site/
Claire Foy je djevojka s tetovažom zmaja. Nova priča iz Millenium serijala.
Mlada hakerica Lisbeth Salander (Claire Foy) i novinar Mikael Blomkvist (Sverrir Gudnason) uhvaćeni su u mreži špijuna, cyber kriminalaca i korumpiranih vladinih dužnosnika.
U kinima od 8. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” i „CineStar” Arena IMAX u 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
GRINCH (THE GRINCH)
Sinkroniziran na hrvatski
Kina, SAD, 2018.
Redatelji: Yarrow Cheney, Scott Mosier
Glasovi hrvatske sinkronizacije: Krešimir Mikić, Vanna Senjak, Janko Volarić Popović, Dijana Vidušin, Noa Zelenko, Ervin Baučić, Ksenija Marinković
Žanr: animirani, komedija, obiteljski
Trajanje: 90 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Universal Pictures/Illumination Entertainment/Perfect World Pictures/Editus d.o.o.
Službena web stranica: https://www.grinchmovie.com/?redirect=off
Svima dobro poznato, cinično zeleno gunđalo odlučno je u namjeri da upropasti blagdane u selu Whoville, no umjesto da ukrade Božić kao što smjera, velikodušnost i blagdanski duh mlade djevojčice preotet će njegovo srce i, možda, čak spriječiti njegove zle namjere. Illumination i Universal Pictures predstavljaju „Grincha”, novu animiranu obiteljsku komediju temeljenu na obožavanom blagdanskom filmskom klasiku Dr. Seussa.
U kinima od 8. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” i „CineStar” Arena IMAX kinu u 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
HAPPY END: GLUP I GLUPLJI 3
Hrvatska, 2018.
Redatelj: Anđelo Jurkas
Glumci: Anđelo Jurkas, Dino More, Jelena Perčin, Barbara Nola, Iskra Jirsak, Dora Lipovčan
Žanr: komedija
Trajanje: 85 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Continental film
Komedija koja dira svetinje.
Zaplet avanture je oko dvojice kvartovskih prijatelja i luzera, Viktora i Đizusa, koji gonjeni besperspektivnošću situacije u zemlji, jednoga dana slučajno dođu na ideju kako pomoći prvenstveno sebi samima, a nehotično i društvu/zajednici oko sebe. Ideja je tajna, zaštićena copyrightom, no sasvim neslučajno obuhvaća isključivo žene u nevoljama. Ženama političara, nogometaša, celebova, medijskih djelatnika, glazbenika, filmaša, maloljetnicama, pa čak i časnim sestrama, svima su pomogli. Ni sami nisu očekivali u što će se usmena predaja o njihovom radu pretvoriti i kako će putem kuloara izrasti mitska priča o dynamic duou. Velike pop kulturne zvijezde danog vremena i prostora uvučene su u nezaustavljivu lavinu suludih situacija i nevjerojatnih događaja koji preko sudskog slučaja stoljeća vode svemu osim happy endu.
U kinima od 8. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
ČUDESNE ZVIJERI: GRINDELWALDOVA ZLODJELA (FANTASTIC BEASTS: THE CRIMES OF GRINDELWALD)
Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, 2018.
Redatelj: David Yates
Glumci: Eddie Redmayne, Katherine Waterston, Johnny Depp, Jude Law, Zoe Kravitz, Dan Fogler, Alison Sudol
Žanr: avantura, obiteljski, fantazija
Trajanje: 134 minute
Producentske tvrtke/Distributer: Heyday Films/Warner Bros./Blitz Film & Video Distribution
Službena web stranica: https://www.fantasticbeasts.net/
Tko će promijeniti budućnost?
U novom nastavku „Čudesnih zvijeri”, pratimo Newta Scamandera i Albusa Dumbledorea u pokušajima da stanu na kraj mračnom čarobnjaku Gellertu Grindelwaldu. U knjizi „Harry Potter i darovi smrti” čitatelji su mogli saznati da su Albus i Gellert nekoć bili vrlo bliski, prije nego što su postali najgori neprijatelji.
Radnja ovog nastavka je puno dinamičnija. A uz sjajan scenarij i režiju, ono što dodatno pojačava doživljaj filma je kostimografija i scenografija. Osjećaj magije je gotovo stvaran. Izvrsna ekipa koja ovoga filma daje naslutiti kako je drugi nastavak „Čudesnih zvijeri” prava filmska poslastica koja se ne smije propustiti.
Nakon što su nas 2016. godine oduševili filmom „Čudesne zvijeri i gdje ih naći”, slavna autorica serijala Harry Potter, J.K. Rowling, i studio Warner Bros. pripremili su novu poslasticu za sve ljubitelje svijeta čarobnjaka.
U kinima od 15. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” u 2D i Real D 3D i „CineStar” Arena IMAX kinu u IMAX 3D i Real D 3D 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” u 2D i Real D 3D (www.cineplexx.hr)
PLIVAJ MUŠKI (LE GRAND BAIN/SINK OR SWIM)
Francuska, 2018.
Redatelj: Gilles Lellouche
Glumci: Mathieu Amalric, Guillaume Canet, Benoit Poelvoorde, Jean-Hughues Anglade, Virgine Efira, Leila Bekhti, Marina Fois
Žanr: komedija
Trajanje: 122 minute
Producentske tvrtke/Distributer: StudioCanal/Blitz Film & Video Distribution
Od producenata filma „Male nevine laži”.
Upečatljiv, očaravajući, duhovit i neodoljivo zabavan film o grupi četrdesetogodišnjih muškaraca, svi u krizi srednjih godina, koji odluče formirati prvi klub sinkroniziranog plivanja za muškarce. Usprkos skepticima i ismijavanju, trenirani od šampionke, grupa muškaraca kreće na nevjerojatnu avanturu i put na kojem će otkriti mnogo jedni o drugima.
Gilles Lellouche donosi zabavan film o grupi muškaraca koji zajedno odluče osnovati nevjerojatan tim muških sinkroniziranih plivača.
Cannes Film Festival 2018. – izvan konkurencije
U kinima od 15. studenog, u Zagrebu ekskluzivno u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr)
WHITNEY (WHITNEY)
Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, 2018.
Redatelj: Kevin Macdonald
Glumci: Whitney Houston, Bobby Brown, Dionne Warvick
Žanr: dokumentarni, biografija, glazbeni
Trajanje: 120 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Altitude Films/2i Film
Službena web stranica: https://www.whitney.film/
Od „Oscarom” nagrađenog redatelja Kevina Macdonalda. Neispričana priča. Po prvi put.
„Whitney” je dokumentarni film o životu i karijeri legendarne pjevačice Whitney Houston. Obitelj, prijatelji i kolege pričaju o njezinom životnom stilu koji se događao ispred i iza kamera i reflektora.
U kinima od 15. studenog, u Zagrebu ekskluzivno u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr)
DOGMAN
Italija, Francuska, 2018.
Redatelj: Matteo Garrone
Glumci: Marcello Fonte, Alida Baldari Calabria, Edoardo Pesce, Nunzia Schiano
Žanr: kriminalistički, drama, triler
Trajanje: 103 minute
Producentske tvrtke/Distributer: 01 Film Distribution/Archimede Film/RAI Cinema/Discovery Film & Video Distribution
Službena web stranica: http://www.01distribution.it/film/dogman
Okarakteriziran kao „urbani vestern”, radnja trilera „Dogman” događa se u talijanskom predgrađu negdje između velikog grada i divlje prirode. „Dogman” je ime salona za uljepšavanje pasa, a ujedno i sinonim za glavnog lika koji doživljava preobražaj iz čovjeka u životinju. Snimljen prema istinitoj priči koja se dogodila prije 30 godina, film „Dogman” istražuje ljudsku prirodu nasilja skrivenu u svakome od nas. Glavni lik filma je Marcello, vlasnik salona, koji se odjednom nađe uvučen u opasan odnos sa Simoneom, bivšim nasilnim boksačem koji terorizira njihov cijeli kvart. U pokušaju da povrati svoje dostojanstvo, nakon što je u zatvoru odležao godinu dana upravo zbog Simonea, Marcello kreće u neočekivani osvetnički pohod.
Cannes Film Festival 2018. – nagrada za najboljeg glumca (Marcello Fonte), Palm Dog, nominacija za „Zlatnu palmu”
Međunarodno društvo filmofila – nagrada ICS Cannes
Jerusalem Film Festival 2018. – nagrada za najbolji međunarodni film
Toronto International Film Festival 2018.
U kinima od 15. studenog, u Zagrebu ekskluzivno u kinu „Europa” (www.kinoeuropa.hr)
UDOVICE (WIDOWS)
SAD, 2018.
Redatelja: Steve McQueen
Glumci: Viola Davis, Michelle Rodriguez, Elisabeth Debicki, Cynthia Erivo, Chris Farrell, Bryan Tyree Henry, Daniel Kaluuya, Jacki Weaver, Carrie Coon, Robert Duvall, Liam Neeson
Žanr: kriminalistički, drama, triler
Trajanje: 129 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Regency Enterprises/See-Saw Films/Film 4/New Regency Pictures/20th Century Fox/Blitz Film & Video Distribution
Službena web stranica: https://www.facebook.com/WidowsMovie/
Ostavljene bez ičega. Spremne na sve.
Film „Udovice” priča je o četiri žene koje nemaju ništa zajedničko osim dugova koji su ostali iza kriminalnih aktivnosti njihovih muževa. Radnja je smještena u današnjem modernom, ali kriminalom dobro potresenom Chicagu, kada Veronica (dobitnica nagrade Oscar® Viola Davis), Alice (Elisabeth Debicki), Linda (Michelle Rodriguez) i Belle (Cynthia Erivo) uzmu stvari u svoje ruke. Udovice će skovati opasne planove kako bi otplatile gangsterske dugove svojih pokojnih muževa.
Redatelj Steve McQueen, dobitnik nagrade Oscar® za film „12 godina ropstva” i scenaristica Gillian Flynn, poznata po napetom trileru „Nestala”, donose moderni ženski triler o kriminalu, korupciji i strasti.
U kinima od 22. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
KURSK: PROKLETSTVO DUBINA (KURSK)
Belgija, Luksemburg, 2018.
Redatelj: Thomas Winterberg
Glumci: Mathias Schoenaerst, Lisa Seydoux, Colin Firth, Max von Sydow, Michael Nyqvist
Žanr: drama
Trajanje: 117 minuta
Budžet: 20 milijuna US$
Producentske tvrtke/Distributer: STX Entertainment/EuropaCorp./Blitz Film & Video Distribution
Zajedno do kraja.
Ruska podmornica K-141 Kursk bila je ponos ruske flote, simbolizirala je moć i snagu ruske mornarice. Stavljena u pogon 1994. godine, 154 metra dugačka nuklearna podmornica bila je aktivna manje od šest godina u trenutku kada je potonula. Film prati jednu od najvećih pomorskih tragedija. U vrijeme tragedije u podmornici je bilo 118 mornara i časnika, a većina članova posade bila je mlađa od 30 godina. Dok su se mornari borili za život, njihove obitelji vode borbu s političkim preprekama i nemogućim izgledima da ih spase.
Film „Kursk: prokletstvo dubina” nastao je prema knjizi Roberta Moorea „A Time to Die”, istinitoj priči o katastrofi koja je zadesila podmornicu Kursk.
U kinima od 22. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
MALA ITALIJA (LITTLE ITALY)
Kanada, SAD, 2018.
Redatelj: Donald Petrie
Glumci: Emma Roberts, Hayden Christensen, Alyssa Milano, Danny Aiello, Andrea Martin
Žanr: komedija, romansa
Trajanje: 102 minute
Producentske tvrtke/Distributer: Film & TV House/GEM Entertainment/Blitz Film & Video Distribution
Tri generacije. Dvije obitelji. Jedna zabranjena ljubav.
Nakon povratka kući, Nikki Angioli (Emma Roberts), otkriva da se u kvartu u kojem je odrasla malo toga promijenilo. Ipak, na tom istom mjestu na kojem vrijeme kao da je stalo, Nikki pronalazi ljubav iz neprijateljskih redova, Lea Campa (Hayden Christensen). Kada očevi dviju konkurentskih pizza restorana saznaju da su se njihova djeca međusobno zaljubila, odluče organizirati kulinarski obračun. Međutim, dvoje mladih iz obitelji nisu jedini koji moraju skrivati svoju romansu…
Ova nas komedija vodi u svijet jednog od najživljih kvartova u New Yorku, Malu Italiju, u kojoj su se dvije obitelji našle na suprotnim stranama. Baš poput Romea i Julije, ali bez tragičnog kraja i s puno više humora i pizze, film donosi sve što nam treba za romantičnu večer.
U kinima od 22. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
RALPH RUŠI INTERNET (RALPH BREAKS THE INTERNET)
Sinkroniziran na hrvatski
SAD, 2018.
Redatelji: Rich Moore, Phil Johnston
Glasovi hrvatske sinkronizacije: Vedran Mlikota, Sandra Hrenar, Sementa Rejhard, Hana Hegedušić, Vanda Winter
Žanr: animirani, avantura, komedija
Trajanje: 102 minute
Producentske tvrtke/Distributer: Walt Disney Motion Pictures//Walt Disney Pictures/Walt Disney Studios Motion Pictures/2i Film
Službena web stranica: http://www.disneyinternational.com/
Antijunak video igrice Ralph i partnerica Vanellope von Schweetz navigiraju neistraženim, prostranim i dinamičnim svijetom interneta u potrazi za zamjenskim dijelom kako bi spasili Vanellopinu video igricu.
U kinima od 22. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” u 2D i Real D 3D i u „CineStar” Arena IMAX u Real D 3D 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” u 2D i Real D 3D (www.cineplexx.hr)
ROBIN HOOD (ROBIN HOOD)
Kanada, SAD, 2018.
Redatelj: Otto Bathurst
Glumci: Taron Egerton, Jamie Foxx, Ben Mendelsohn, Eve Hewson, Jamie Dornan
Žanr: akcija, avantura
Trajanje: 116 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Lionsgate/Summit Entertainment/Blitz Film & Video Distribution
Službena web stranica: https://www.robinhood.movie/
Legenda koju znate. Priča koju ne znate.
Nova verzija Robina Hooda prikazat će mladost poznatog pljačkaša i otkriti detalje koji su Robina (Taron Egerton) potakli da se izvan zakona bori za „malog” čovjeka. Kao mladić pun ideala odlazi u križarski rat, tamo doživljava samo razočaranja, ali postaje iskusni ratnik. Po povratku ga oneraspoloži što je njegova zemlja zapala u korupciju, čemu se mora suprotstaviti. Robin i njegov zapovjednik Mali John (Jamie Foxx) tada podižu bunu protiv korumpiranog kralja u ovoj uzbudljivoj akcijskoj avanturi prepunoj eksplozija, ludih scena borbi i bezvremenske romantike.
Ovaj epski lopov i ratnik već cijelo stoljeće „tjera” filmaše da osmišljavaju nove priče o njemu. Scene ovoga filma snimane su u Dubrovniku, na Stradunu, u tvrđavi Bokar i Posatu, zahvaljujući redatelju Ottu Bathurstu, koji je Dubrovnik izabrao između deset svjetskih lokacija.
U kinima od 29. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” i u „CineStar” Arena IMAX kinu u 4DX (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA (THE MAN WHO KILLED DON QUIXOTE)
Španjolska, Belgija, Francuska, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2018.
Redatelj: Terry Gilliam
Glumci: Adam Driver, Jonathan Pryce, Stellan Skarsgaard, Olga Kurlyenko, Joana Ribeiro
Žanr: avantura, komedija, drama
Trajanje: 132 minute
Budžet: 17 milijuna eura
Producentske tvrtke/Distributer: Alacran Pictures/A24/Blitz Film & Video Distribution
Službena web stranica: http://quixotemovie.com/
Pripremite se za najluđu ekstravaganciju Terryja Gilliama!
Priča se događa u današnjoj Španjolskoj. Junak filma je redatelj Toby koji u Manchi snima reklamu i tamo se nađe zarobljen u divljim iluzijama starog španjolskog proizvođača cipela koji vjeruje da je Don Quijote. U svojim komičnim avanturama, Toby je prisiljen suočiti se s tragičnim posljedicama filma koji je snimio u mladosti, filma koji je zauvijek promijenio nade i snove malog španjolskog sela. Može li Toby izmijeniti i povratiti svoju humanost? Može li Don Quijote preživjeti svoje ludilo i neizbježnu smrt? Ili će ljubav pobijediti sve?
Avanturistička komedija redatelja Terryja Gilliama, poznatog po hitovima „Leteći cirkus Monthyja Pythona” i „12 majmuna”.
U kinima od 29. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
JOŠ SI TU (I STILL SEE YOU)
SAD, 2018.
Redatelj: Scott Speer
Glumci: Bella Thorne, Dermot Mulroney, Richard Harmon
Žanr: triler
Trajanje: 98 minuta
Producentske tvrtke/Distributer: Gold Circle Films/Blitz Film & Video Distribution
Što da je cijeli tvoj svijet uklet? Temeljeno na romanu „Break My Heart 1,000 Times”.
Devet godina nakon apokaliptičkog događaja koji je ubio milijune ljudi, svijet progone duhovi. Roni (Bella Thorne) prima prijeteću poruku s druge strane. Udružujući snage s misterioznim kolegom iz razreda Kirkom (Richard Harmon), Roni se upušta u svijet sjena koji zamagljuje granice između živih i mrtvih, i počinje očajničku utrku protiv vremena kako bi zaustavila lukavog ubojicu.
Bella Thorne zvijezda je ovog romantičnog nadnaravnog trilera.
U kinima od 29. studenog, u Zagrebu u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr) i u multipleksu „Cineplexx” (www.cineplexx.hr)
BEZ DLAKE NA JEZIKU (SIN RODEOS/EMPOWERED)
Španjolska, 2018.
Redatelj: Santiago Segura
Glumci: Maribel Verdú, Diego Martin, Toni Acosta
Žanr: komedija
Trajanje: 87 minuta
Budžet: 3,9 milijuna eura
Producentske tvrtke/Distributer: A Contracorriente Films/2i Film
Koga biste naučili pameti?
Paz vodi naizgled savršen život. Ima posao, obitelj, prijatelje…, ali postoji više stvari u njezinoj okolini koje joj smetaju. Osjeća se zagušeno, ali ne usudi se izraziti svoje osjećaje. Nakon što se jedan dan podvrgne neobičnoj terapiji, sve se naglo promijeni. Paz najednom počne svima govoriti sve ono što misli, iskreno, bez ijedne dlake na jeziku. Kako bi vaš život izgledao kad biste govorili sve što mislite?
U kinima od 29. studenog, u Zagrebu ekskluzivno u multipleksima „CineStar” (www.blitz-cinestar.hr)
Redateljeva obitelj postaje predmetom precizne i dubinske analize podijeljene Ukrajine, a pokazuje i da je dihotomija na kojoj inzistiraju mediji, ona o istoku protiv zapada, pogrešna i uglavnom promašuje perspektivu Ukrajinaca. Redatelj Vitalij Manski odlučuje proputovati regiju i posjetiti obitelj nakon Ukrajinske revolucije 2013. godine. Pred kamerom razgovara s članovima obitelji u Ukrajini, na Krimu i u Donjecku, nadajući se da će tako bolje shvatiti kako politički događaji djeluju na lokalno stanovništvo. Kako redateljevo putovanje odmiče, tako politički događaji sve više utječu na odnose u njegovoj obitelji, a neminovno i na njega samog.
Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković u Vijestima HRT-a priča o migrantima kod Maljevca. Ispod nje ide – titl s prijevodom! Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. Kao da govori Heidi iz Švicarske
Novi dan, N1, 23. listopada, 08:15
Članovi grupe Borg prilagođavali su u fotofinišu Lex Agrokor vlastitim potrebama, snovima, htijenjima i nadama koje se svode na jedno: uzmi pare i zbriši! Te su nade, snove i htijenja, dakako, uskladili s fondom Knighthead i Vladom, odnosno Martinom Dalić koja sada publicira knjigu o tome kako je srušila ortački kapitalizam u Hrvatskoj. U zakon su u zadnji tren ušle neke važne ‘sitnice’ – jedna je ta da se sva dugovanja Agrokora mogu zaboraviti osim onih ‘vezanih za zaduženja s prednosti namirenja’, što znači da će oni koji su nanovo posudili novac firmi, a to je u prvom redu Knighthead, svoj novac dobiti nazad, ali višestruko oplođen. Taj je fond već prije kupovao obveznice Agrokora po bagatelnoj cijeni – kako su se samo sjetili? – a sada, zbog ovoga, naplatio po punoj. Kupe za 20 centi, a prodaju za dolar zato što imaju ‘prednost namirenja’. Lova do krova! S druge strane, u zakon nije ušla odredba da predstavnici privremene uprave ne smiju angažirati svoje bivše tvrtke, što je, naravno, iskorišteno u punom opsegu mogućnosti, prema devizi ‘uzmi sve što ti život pruža’. Goranko Fižulić dao je enciklopedijsku definiciju operacije Lex Agrokor. ‘Ovo je najbolji primjer ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj’, rekao je gost ‘Novog dana’. ‘Dečki koji su ovo radili nisu protiv ortačkog kapitalizma, možda su protiv ortačkog kapitalizma koji uključuje janjetinu’, dodao je Fižulić, potvrdivši da je kod nas iskorjenjivo sve osim lopovluka, nagodbenjaštva i filozofije ‘ja tebi, ti meni’, ‘ruka ruku mije’ i, pogađate, ‘vrana vrani oči ne kopa’.
Vijesti iz kulture, HRT, 24. listopada, 23:13
Junaštvo je kad braniš sebe od drugih, a čojstvo kad druge braniš od sebe, rekao je nekom prilikom kučki vojvoda Marko Miljanov, no čovjek bi se grdo prevario kad bi povjerovao da je ta pojava jako raširena. To se samo tako kaže, s tim se hvali, prenemaže, junači, to lijepo zvuči, ponosito, ali od toga, braćo i sestre, kruha nema, jao onom koji povjeruje da su ovi kolektivi onakvi kakvima se prikazuju u svojoj epskoj junačkoj tradiciji. Damir Karakaš jedan je od izuzetaka u toj priči. U ovoj sredini gdje svi vole biti žrtve, gdje svatko uvećava broj svojih mrtvih – kako bi imao jači motiv za zazivanje osvete – gdje vlada prava martirofrenija, taj lički pisac istupa kao moćan, hrabar, briljantan propitivač zla u vlastitom dvorištu. Njegov komad ‘Blue Moon’, koji je premijerno prikazan u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, govori o tome kako su aveti prošlosti uzele sadašnjost i budućnost rokabili generaciji. Karakaš govori o surovoj klimi odrastanja u Lici, ocu, majci, puški, ubijanju srne, o ustašama, jamama bezdankama u koje su bacane žene i djeca, Cigani i Srbi, radi dakle nešto posve suprotno od onoga što je radio nesretni Jovan Radulović (‘Golubnjača’) koji je o istome – s vojskom sljedbenika, od zla oca i od gore majke – pisao iz srpskog kuta, što je lako koliko i naopako. Svatko bi trebao pogledati u svoje jame, onako kako to čini Karakaš, pun čojstva. Karakaš je u ‘Vijestima iz kulture’ ispričao sve o svojoj suradnji s Borisom Liješevićem, koji je nakon samo desetak pročitanih stranica ‘Blue Moona’ znao da želi postaviti tu knjigu na scenu, o Kulušiću, o radu na predstavi – koju morate vidjeti.
Dobro jutro, Hrvatska, HRT, 25. listopada, 08:30
To je vrh dna: ozarena od blagosti, Ljiljana Vinković u rukama drži visoko podignut vizual Sedlarova filma ‘Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj’ na kojemu su prikazani Aleksandar Vučić, Aleksandar Karađorđević, Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević. Do nje sjedi Davor Meštrović, tupa izraza lica, bulji u prazno i valjda se pita što mu je sve to trebalo. Ljiljana Vinković ne zna kako se zove film o kojemu govori – nije, kako ona kaže, ‘Sto godina srpskog terora u Hrvatskoj’, nego ‘Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj’. To pokazuje već poslovičnu nepismenost Jakova Sedlara, autora koji, nažalost, nije dosegao ni razinu treša, ali i rutinsku nezainteresiranost voditeljice koju ne zanima previše posao koji radi. Aleksandar Karađorđević i Aleksandar Vučić jesu Srbijanci, ali Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević nisu, oni su Srbi iz Hrvatske. Organizatora festivala Marijana Capeka urednici emisije potpisuju kao ‘autora festivala’ (riječ je o Festivalu domoljubnog filma Gordan Lederer). Što je to ‘autor festivala’, nitko ne zna. Ljiljana Vinković nakon toga predstavlja ‘Mit o Jasenovcu’ bivšeg KOS-ovca, osuđivanog prevaranta, čovjeka koji se sada slika pored bista Ante Pavelića, tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno manje od 2000 ljudi i tako dalje i tomu slično. KOS, kontraobavještajna služba JNA, veliko je zlo koje nikad nije prokazano, a i danas radi svinjarije – svi su ti ljudi vezani tajnim nitima opačine, ekstremizma i nasilja. Šteta je da Hrvatska televizija daje prostor nositeljima ideja koje razaraju ovu zemlju, čineći od nje kasabu koja propada, ali to sve ide na dušu vlasnicima HRT-a, Saboru i Vladi, kojima takvi tipovi savršeno odgovaraju. Ne trebaju se protiv njih buniti manjine, ovo što rade je klasična antihrvatska ujdurma, premda izgleda drugačije.
Vijesti, HRT, 26. listopada, 22:00
Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković priča o migrantima kod Maljevca. ‘Radi se’, kaže ona, ‘o grupi koja niti jednog trenutka nije pokazala elemente agresije. Ovdje ima još uvijek ranjivih kategorija, i žena i djece. Sve vrijeme tokom pregovora slušali su policijske službenike Granične policije da se pomjere od kordona, da se pomjere od zaštitne ograde. Ali ono što oni govore jeste da je njima namjera da ostanu tu, jer, prosto, tamo gdje bi ih mi u ovom trenutku mogli smjestiti smatraju da nemaju bolje uslove nego što su to ovi uslovi ovdje.’ Ispod naše Bosanke ide – titl s prijevodom! Kao da govori Heidi iz Švicarske. Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. E sad, ako su ovo strani jezici – oko čega se sve države i narodi u regiji službeno slažu – onda je prijevod neophodan. Ako prijevod nije neophodan, onda to nisu strani jezici. Ako jezici nisu strani, onda su domaći, a ako su domaći, onda je to jedan jezik. Ako je jedan, čemu titl? No ako nije jedan, onda treba titlovati sve. Sanelu, Bakira, Milorada, Jovana, Miku, Peru, Lazu, ovog, onog. Onda i u BiH parlamentu treba uvesti prevodioce kao u Europskom parlamentu. Jer tamo se govore tri jezika.
Novi dan, N1, 27. listopada, 08:15
Ove prostore neki zovu ex Jugoslavija, neki zapadni Balkan, jedni ih zovu regija, drugi region, a bit najbolje pogađa popularni neslužbeni naslov Apsurdistan. Dva odlična gosta za subotnje jutro i za tu temu su režiser Vinko Brešan i producent Ivan Maloča. Imajući na umu samo hrvatski dio Apsurdistana, Brešan je snimio cijeli igrani film ‘Koja je ovo država’. ‘Scenarist Mate Matišić donio mi je tri apsurdne situacije. Pitao me koja mi se najviše sviđa kao podloga za film. Rekao sam da mi se sviđaju sve tri pa smo napravili sve tri’, rekao je MašenkiVukadinović. ‘Želio sam da priča bude što apsurdnija, jer smo gradili komediju apsurda. Kada radite film, želite pretjerati pa da se iz tog pretjerivanja rodi istina. Međutim, kod nas u Hrvatskoj ne možete pretjerati, jer se stvarnost često pokaže još apsurdnija i suludija od svakog apsurda. Uvijek ima prostora za više’, priča Brešan te dodaje kako su u ovom filmu ‘otišli daleko i nadmašili čak i najapsurdnije događaje iz hrvatske stvarnosti’. Na pitanje voditeljice hoće li se netko od vladajućih prepoznati u filmu, Brešan je kratko odgovorio: ’Nadamo se da će se svi prepoznati! Jer ako neće, onda smo u problemu.’
Sve akcije protiv suvremenog fašizma, svi pokušaji da se iz razdoblja produžene tranzicijske pljačke i povampirenog ustašluka vrati na staze normalnog građanskog morala, neće imati prave šanse ako se ne pokrene ekonomija i to azijskim stopama rasta
Trebalo bi s njima isto onako kako su boljševici postupili s Romanovima… Tu zastrašujuću rečenicu ovaj je autor čuo sa susjednog stola u jednoj zagrebačkoj kavani. Nije lijepo slušati tuđe razgovore, ali ovaj je bio toliko glasan da je to bilo skoro neizbježno. Posljednjeg ruskog cara Nikolaja II.Romanova i njegovu obitelj smaknuli su boljševici godine 1918. u Ekaterinburgu. Nakon što su ispaljeni meci, vojnici su još bajunetama probadali tijela četiri careve kćeri, ali to se pokazalo neočekivano teškim poslom jer su nesretne djevojke imale prave oklope od dijamanata skrivenih u donjem rublju. Ali najzanimljivije u tom ogorčenom kavanskom razgovoru bilo je to da se on nije vodio o malim plaćama i mirovinama, a Uljanik, Ina i Agrokor bili su uključeni samo posredno. Tema nije bila ekonomija već moral, pa su se tu, u metaforičkom smislu, našli i oni dijamanti u odjeći posljednjih Romanova, koji su bježali iz Zimske palače, a ne Kulmerovih dvora. Naglašavalo se pomanjkanje osnovnog morala u društvu, zbog čega u njemu ne funkcionira ništa, od demokracije do pravosuđa. Kao da je u Hrvatskoj preokrenuta ona poznata Kantova maksima o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama, pa ovdje glasi: pakleni ponori ispod nas i potpuna nemoralnost u nama. Točnije, svuda oko nas, kao magla u onom šlageru Josipe Lisac.
Istovremeno, političarima je draga teza da se treba baviti bitnim problemima društva, a ne grupom Borg, podmetanjem lažnih SMS-ova, bjeguncima u BiH, kumovima i uhljebima. Koliko god to zvučalo kao skretanje pažnje s nezgodnih tema, dakle kao zataškavanje i obranaštvo, oni začudo ovog puta imaju pravo. Glavni hrvatski problem je ekonomija, a sve brojke o privrednom rastu s kojima se Vlada hvali i cjenka u području su statističke greške. (Srbija ima dva puta, a Slovenija tri puta brži rast.) Izostanak privrednog rasta uvijek je izazivao nezadovoljstvo, potrese i poremećaje u društvu, ponekad s nesagledivim i dugoročnim posljedicama. Ali istodobno, otponac za to u pravilu je bio moralne, a ne ekonomske prirode. Čak ni glad nije bila njihov neposredni povod. Bila je to indignacija zbog stanja u društvu. Ili u prijevodu, gnušanje i zgražanje, ali i srdžba i bijes. Hrvati po tome nisu iznimka.
Godine 1789. Francuzi su bili očajni zbog praznih želudaca, ali na Bastillu su krenuli zbog moralne povrijeđenosti. Bilo je prošireno uvjerenje da je to zloglasni zatvor u kojem se najveći francuski umovi i borci za slobodu, bratstvo i jednakost drže u neljudskim uvjetima, pa i izvrgavaju teškim mukama. Kad je slabo branjena tvrđava-zatvor osvojena, u njoj je nađeno samo sedam zatvorenika, među kojima je bila nekolicina omraženih plemića. Njihov krimen su mahom bili neplaćeni dugovi, najčešće kockarski, ali baš nitko nije ležao u zatvoru zbog politike. To nije spriječilo bijesnu masu da razori staru tvrđavu, kamen po kamen, tako da se danas zna samo mjesto na kojem je ona stajala. Rušenje Bastille danas se smatra početkom velike Francuske revolucije, koja je promijenila Europu, pa i svijet, i to nabolje.
Drukčiji primjer je Hitler kojeg je također dovela na vlast indignacija, dok je ekonomija bila humus iz kojeg se hranila klima nezadovoljstva. Ekonomska kriza prelila se početkom 1930-ih godina u Europu iz Amerike, a posebno je pogodila Njemačku čija je konjunktura dotad podržavana američkim kreditima, koji su odjednom presušili. Trebalo je samo još da jedna kratkovidna vlada, uplašena zamišljenim povratkom inflacije, smanji količinu novca u opticaju, pa da nezaposlenost bukne poput požara u šumi alepskog bora. Pa ipak, to nije bio neposredni povod, koji je poveo ruku mnogih Nijemaca da glasaju za Hitlera. Otponac je opet bila indignacija, u konkretnom slučaju najviše zbog stranaka koje su se nadmudrivale i strančarile, umjesto da efikasno rješavaju probleme društva. ‘Zabranit ću sve stranke, osim vlastite!’ obećao je Hitler u stilu koji bismo danas nazvali populizmom, i zasjeo u fotelju kancelara. A mnogi od dojučerašnjih stranačkih korifeja uskoro su se našli u Dachauu, prvom nacističkom konclogoru uspostavljenom upravo za njih.
Poruka naših političara da se skandalima trebaju baviti za to zadužene institucije, dok oni imaju pametnijeg posla, dobro zvuči, ali je ipak kratkovidna politika. Svi skandalozni postupci koji zgražavaju javnost i okreću je protiv cijele političke klase ne moraju biti, a često i nisu, kaznena djela. A i kad jesu, pravomoćna reakcija pravosudnih institucija na tako je dugom štapu da teško može povoljno djelovati na današnje neraspoloženje javnosti. Na tešku indignaciju nemoralom s kojim je društvo suočeno. Politička šteta mora se popravljati političkim sredstvima. U suprotnom, i dalje će se širiti polje za teške napade populizma, koji danas ugrožava autoritet države, pa i samu demokraciju. Tim više što su populističke snage sve bolje povezane s istim takvim pokretima u svijetu. ‘Antifašizam je floskula’, kaže Zlatko Hasanbegović. Možda, ali suvremeni fašizam sigurno nije.
Sve akcije protiv njega, svi pokušaji da se modernizira društvo i da se iz razdoblja produžene tranzicijske pljačke i povampirenog ustašluka vrati na staze normalnog građanskog morala, neće imati prave šanse ako se istovremeno ne pokrene ekonomija i to azijskim stopama rasta. Kako to postići? U jednom tekstu iz godine 2011., kad je Zoran Milanović tek dolazio na vlast, ovaj je autor na isto pitanje odgovorio ovako: ‘Nije dovoljno samo promijeniti HDZ-ovu politiku. Mora se u prvom redu obračunati s HDZ-ovom ekonomijom. I to rušeći dva njena nosiva stupa – golemu državnu potrošnju i nerealni tečaj kune.’ Vrijedi li to i danas? Sama činjenica da se postavlja isto pitanje pokazuje da Milanović nije napravio ni jedno ni drugo. Državna i paradržavna potrošnja još je više narasla, a proračun je stabiliziran s krive strane. Povećani su njegovi prihodi, što znači da nisu rasterećeni porezni obveznici, a da je administracija nastavila bujati. Ona sada uzima veći dio bruto domaćeg proizvoda nego prije. Zvuči nevjerojatno da je devizni tečaj, kao jedino sidro koje drži cijene, danas isti ili čak niži nego na početku 1994., dakle prije pune 24 godine. Kako su se svi troškovi, usprkos tom sidru, najmanje udvostručili, rezultat je bio propadanje proizvodnje i to ne samo prerađivačke industrije, već i poljoprivrede.
Umjesto te poznate tužbalice, koju sada pjevaju i neki od većih sukrivaca za ekonomsko urušavanje zemlje, dovoljno je konstatirati da je Hrvatska danas preplavljena jeftinim devizama, koje malo kome trebaju. Uvozi se samo roba široke potrošnje, ali ni repromaterijali ni poluproizvodi jer se skoro ništa ne proizvodi. Ne kupuju se novi strojevi jer se nema što modernizirati. Nema investicija ni u nove tvornice. Umjesto njih imat ćemo Pelješki most. I što je najgore, ni na dalekom horizontu nema alternative sadašnjoj vlasti i njenoj politici. U prikrajku se samo smije Hitler iz našeg sokaka, dok se skandali i potresi množe. Imaju pravo političari na vlasti kad kažu da se treba baviti pravim problemima. Zašto onda to ne rade, umjesto da miješaju ovu limunadu koju nazivaju reformama?
Članak pod nazivom EVOLUIRALA IZ MORALNE PIČKE U MORALNU PIZDU objavio je, na brodskom portalu SBPlus, autor priloga Jerko Zovak, ujedno i glavni urednik portala, te je isti s ovim naslovom i sadržajem izazvao burnu reakciju i brojne komentare, pogotovo ženskog dijela čitateljske publike, koje su ga gotovo razapele na križ.
Dakle, bio je to naizgled vrlo seksistički i ružan naslov, koji brutalno vrijeđa Predsjednicu države, nadasve nekulturan, prost i primitivan, kako u svojim komentarima navode brojne komentatorice, ali i komentatori.
Predmet mog članka uopće nije da ocjenjujem rad Predsjednice države, postoje ljudi i politički analitičari koji su za to puno kvalificiraniji i stručniji od mene, mogu možda iznijeti svoj stav što ja osobno mislim o predsjednici i njezinom radu, ali moje mišljenje je ovdje sada potpuno nebitno i irelevantno. Mene zanima nešto sasvim drugo: treba li ili ne javno osuđivati novinara koji se u svom profesionalnom novinarskom izričaju služi psovkama i prostotama. Da li je to znak pomanjkanja kulture, nedostatak školske naobrazbe ili nešto drugo; to isto se upitala jedna čitateljica koja je komentirala moju priču KAKO SU I GDJE JEBALI STARI BROĐANI. Dakle, želim reći da se i ja također u svom novinarskom radu pokatkad služim psovkama i prostotama. Nekad više, nekad manje, a nekad opet baš i ne, sve zavisi od prirode članka i teme koju obrađujem.
Moj osobni novinarski uzor je bard i doajen hrvatskog novinarstva, stari morski vuk i lisac pokojni Miljenko Smoje, koji bez kurca, pičke ili jebanja nekome mater, nije mogao napisati niti jedan svoj novinarski uradak, a eto, stvorio je kultne serije MALO I VELO MISTO, najgledanije na prostorima ne samo Hrvatske, nego čak i bivše Jugoslavije, koju su čak i Srbi u Srbiji rado gledali i trčali da ne zakasne na početak svake nove epizode.
Dragi čitatelji, vi ste porota i moje pitanje glasi: jeli Miljenko Smoje nekulturan, primitivan i neškolovan čovjek, a za cijelu povijest hrvatske kulture stvorio je kultna i nezaboravna ne samo književna djela, nego i filmske serije.
Je li nekulturan i primitivan, neobrazovan recimo Jarolim David Salinger, američki pisac koji je stvorio mega popularni i kultni, bezvremenski hit roman LOVAC U ŽITU, a Jack Kerouac na isti način roman NA CESTI, i jedan i drugi prepuni prostota, psovki vulgarizama. A o Vedrani Rudan da i ne govorim koja je još uz to i žena. Ispada sada da branim Zovka, ne, branim samo novinarsku i spisateljsku slobodu umjetničkog izričaja. Može li mi itko reći tko je taj koji jednom piscu ili novinaru smije reći da je nekulturan, primitivan ili neškolovan, zašto, zato što se u svojim tekstovima služi psovkama?
Koliko je samo u Hrvatskoj napisano knjiga školovanih, uglađenih i dozlaboga „kulturnih“ intelektualaca koje čita samo nekoliko članova njihove uže i šire rodbine, dosadni ko stjenice, uzalud bačene pare, ali zbog svoje fakultetske ili akademske spreme i naobraženosti, oni su i dalje uporni i misle da su javnosti interesantni, a duhom su toliko nezanimljivi i dosadni, da njihove knjige treba kazneno-krivično goniti, jer ljude bacaju u depresiju. Ali to njima ništa ne znači, oni sebe i dalje smatraju kulturnim i pametnim i opet pišu i pišu dozlaboga nezanimljive tekstove i misle da je njihova školska naobrazba dovoljan razlog da budu čitani i interesantni čitateljskoj publici.
Ako ćemo osuditi Zovka hoćemo li onda osuditi i Darka Lončara? No, ja se želim braniti i tražim pravo na obranu. Dragi čitatelji vi ste porota i pred vama se branim s činjenicom da je primjerice, moj zadnji tekst na SBonline pod nazivom KAKO SU I GDJE JEBALI STVARI BROĐANI, trenutno s današnjim danom, otvorilo i pročitalo, po meni rekordnih 28 tisuća čitatelja; dakle pola Slavonskog Broda. Pitam vas: jesu li i svi oni nekulturni i primitivni? Neobrazovani. Smijemo li i možemo li pola našega grada tako brutalno vrijeđati? Ako sebe nazivaju lijepo odgojenim i kulturnim, pa zašto su onda uopće otvorili i pročitali tekst o predsjednici države od Jerka Zovka pod nazivom: EVOLUIRALA OD MORALNE PIČKE U MORALNU PIZDU. Ako su oni doista takvi kakvim sebe smatraju, zašto su ga onda otvarali i čitali? I onda počeli Zovka brutalno vrijeđati, napadati, soliti pamet i prosipati svoju „kulturu“ u svojim komentarima.
Dragi čitatelji, pitam vas, pa tko je onda u ovoj priči kulturan, a tko nekulturan, tko pristojan, a tko nepristojan, tko školovan, a tko primitivan? Kakav je vaš moralni stav po tom pitanju? Dragi Brođani, vi ste porota i porota ima riječ!
Na Balkanu nijedan rat još nije završen – onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak i Prvi svetski rat, smatra Miljenko Jergović.
Narodi na ovim prostorima uživali su najveće slobode krajem 1980-ih, rekao je u serijalu Radija Slobodna Evropa “100 godina Jugoslavije” zagrebački književnik Miljenko Jergović.
“To je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike, a danas smo zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom. Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala.”
Jergović smatra da nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, već ono što je iza tog nastalo: rat i društva, koja se hrane mržnjom, stvorena u oružanim sukobima. Stoga, kako ističe, na Balkanu nijedan rat još nije završen – onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak i Prvi svetski rat.
“Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle. Mi nismo na toj civilizacijskoj razini da izađemo iz rata. Naime, naši ratovi se nikada nisu vodili zato što se mi previše razlikujemo, već što se nedovoljno razlikujemo. Ratovi su se vodili za uspostavu, za stvaranje većih razlika.”
VIDEO: “Jergović: Jugoslaviju najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili” možete preuzeti preko opcije “Embed”.
Sto godina Jugoslavije bi slavili oni koji je najviše mrze
RSE: Kazali ste da će stotu godišnjicu Jugoslavije obeležiti tek retki jugonostalgičari, predmet je analize makar dela istoričara i drugih eksperata. No, da je opstala, svakako bi bilo masovnih proslava kao u vreme Kraljevine ili za 29. novembar kada je obeležavan Dan republike. Takođe, da bi njen rođendan proslavili oni koji su je i razbili – nacionalističke vođe. To podseća na priču o komunistima, koji su proganjali vernike, a potom postali najveći vernici. Da li je reč samo o klasičnom kameleonstvu, dvostrukom moralu ili i patologiji?
Jergović: Možda je krivo to nazvati dvoličnim moralom. Čini mi se da je to više stvar nekog okamenjenog mentaliteta, koji postoji u ovim našim zemljama i svjetovima. Recimo, meni često pada na pamet jedna stvar: zbog čega nikad niko nije pokrenuo inicijativu da se objave knjige članstva u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ)? Tko su sedamdesetih ili osamdesetih godina bili partijski sekretari – od onih najnižih, do onih članova centralnih komiteta i tako dalje? Tko su bili obični članovi? Zašto se jednom nije, u bilo kojoj od ovih naših smiješnih etno-nacionalističkih zemalja, pokrenula inicijativa da se objave liste članova SKJ?
Mislim da bi to bilo jako važna stvar. Naprosto da se zna ko je bio član te partije. Ne zbog neke represije ili divljenja, nego jednostavno da bi se znalo tko je kad gdje bio i u šta se neko u sljedećoj epizodi premetnuo. Naš problem je to što su se ljudi premetnuli, napravili samo jedan salto i nastavili dalje svojim putem: dojučerašnji komunisti, kao današnji veliki nacionalisti i, naravno, veliki vjernici. U tom smislu, da, naravno, stogodišnjicu Jugoslavije bi personalno ove godine slavili ovi ljudi koji se danas Jugoslavije najviše groze.
Fotografija: Obeležavanje Dana republike bivše SFRJ zabeleženo je i proteklih godina (Subotica, 29. novembar 2016)
RSE: I radili na njenom razbijanju.
Jergović: Da, da. I ne samo da bi je baš oni slavili, nego bi istovremeno slavili i onu godišnjicu koja pada dva dana ranije, jer 1. decembra će bit 100 godina Jugoslavije, a 29. novembra će bit 75 godina nove Jugoslavije. Taj datum iz perspektive naših zemalja, identiteta i kultura, čini mi se i važniji od ove stogodišnjice.
Naime, od 1. decembra 1918. godine ne postoji neka baš sasvim jasna razvojna linija do nas današnjih, ali od tog Drugog zasjedanja AVNOJ-a, pa do nas današnjih, postoji vrlo jasna razvojna linija. Postoje države u kojima živimo, a koje su bile nacrtane na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Postoje provizorne granice tih država i jasno razgraničeni nacionalni identiteti. Mi, dakle, danas, koliko god bili antikomunisti i antijugosloveni, zapravo živimo tekovine Drugog zasjedanja ANVOJ-a.
Partibrejksersi se ne menjaju
RSE: Ko bi bili partibrejkersi da je Jugoslavija opstala?
Jergović: Mislim da bi partibrejkersi također bili ovi današnji partibrejkersi. Mislim da bi, recimo, Oliver Frljić opet bio skandal majstor i proizvođač nečega što bi strašno vrijeđalo osjećaje tih velikih Jugoslovena i slavljenika. Neki pisci, novinari, neki Teofil Pančić, to bi bili ljudi za koje bi se govorilo da kvare zabavu, a koji bi, zapravo, radili isti posao koji rade i danas.
RSE: Dakle, kritičari postojećeg stanja, oni koji su smatrali da je demokratsko pravo omogućiti ispovedanje vere za vreme socijalizma, ali su se potom zgražavali nad klerikalizacijom balkanskih društava.
Većina njih koji su postali veliki nacionalisti devedesetih i dvijehiljaditih zapravo su bili nacionalisti i sedamdesetih i osamdesetih.
Jergović: Da, naravno. Ovi veliki današnji vjernici, kao u ono doba veliki partijski sekretari, bili su aktivni borci protiv slobode vjeroispovijesti. Među današnjim nacionalistima i klero-nacionalistima nemate liberale iz osamdesetih, nemate pripadnike onih takozvanih mekih ili reformatorskih struja iz SKJ. Ti “reformatori” iz onog doba su, u međuvremenu, ili nestali sa lica zemlje, ili su se pretvorili u velike neprijatelje ovoga današnjeg vremena i “savršenih društava” u kojima živimo.
RSE: Ima nekoliko epizoda sa disidentima u Srbiji koji su kasnije postali nacionalisti.
Jergović: Pitanje je koji disidenti? Većina njih koji su postali veliki nacionalisti devedesetih i dvijehiljaditih zapravo su bili nacionalisti i sedamdesetih i osamdesetih. Nije Dobrica Ćosić bio neki uzorni evropski liberal, niti je u krajnjoj liniji bio srpski liberal iz 1972. godine, pa da bi se tu nekakva promjena dogodila. Niti se dogodilo to da Latinka Perović postane nacionalista.
‘Pijana’ novembarska noć 1917.
RSE: U jednom od radova pominjete interesantnu epizodu koja je prethodila stvaranju Jugoslavije, takozvanu “pijanu novembarsku noć”, kada je tada nepoznati Miroslav Krleža narušio idiličnu čajanku, na kojoj su austrougarski oficiri, koji su bili Hrvati i Slovenci, među njima i Slavko Kvaternik, dočekali srpske oficire.
To podseća na scenu iz “Marije Antonete” Štefana Cvajga, kada zaručena Marija Antoaneta putuje iz Beča u Pariz. Tom prilikom je na granici dve imperije, na jednom od malih nenaseljenih ostrvaca na Rajni, dakle na ničijoj zemlji, između austrijske imperije i Francuske – sagrađen jedan drveni paviljon za ceremoniju. Dakle, dva predsoblja na desnoj strani Rajne, kuda će Marija Antoaneta ući još kao nadvojvodkinja, te dva predsoblja na levoj strani Rajne, odakle će ona posle ceremonije izaći kao dofina Francuske.
Među znatiželjnim mladićima, koji su razgledali pripremu ceremonije, bio je i Gete, koji je opazio šta okačeni gobleni prikazuju: u stvari, za svadbenu svečanost najnepodesniju legendu koja se uopšte da zamisliti, priču o Jasonu, Medeji i Kreusi, neuporedivi primer kobne udaje. “Šta”, uzivkuje genijalni mladić. “Zar je dopušteno da se jednoj mladoj kraljici, na prvom koraku njenog ulaska, tako nepromišljeno iznosi pred oči primer najgroznije svadbe koja se možda ikada desila?”
Opšte je poznato šta se kasnije desilo sa Marijom Antoanetom.
Da li je ova epizoda iz 1918. već simbolički nagoveštavala da nova zajednica nema veliku budućnost jer kao što je govorio Valtazar Bogišić, “što se grbo rodi, vreme ne ispravi?”
‘Vidimo da su pretpostavke za stvaranje te zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca zapravo, bile i vrlo nesretne i vrlo nepovoljne i slutile su na katastrofu.’ (Jergović u razgovoru sa Štavljaninom)
Jergović: Problem je u tome što mi tu cijelu stvar interpretiramo kao ljudi koji dolaze nakon nje. Interpretiramo je iz perspektive njene propasti, a ono što je propalo, vjerovatno jeste bilo propadanju sklono. Ta Krležina pijana novembarska noć 1918. godine, jako je dobar esejistički tekst i savršen skandal, koji se dogodio u centru Zagreba, u Sokolskom domu, gdje se danas nalazi Kazališna akademija, što je takođe vrlo zanimljivo, a događaj je vrlo jednostavan.
S jedne strane, dolaze srpski oficiri, puni osjećaja vlastite nadmoći, neke unutrašnje slave, puni pobjede. U njihovim glavama vjerovatno jest to da prave neku Jugoslaviju koja će, ovako ili onako, biti neka veća Srbija.
S druge strane su austrougarski oficiri na čelu sa pukovnikom Slavkom Kvaternikom, koji se prethodno u Srbiji borio protiv srpske vojske. Iako, više nego što se borio, po svoj prilici je terorizirao preostalo srpsko stanovništvo koje zaostalo za vojskom, koja se povlačila preko Albanije. Čovjek koji je, zapravo, izgubio rat od 1914. do 1918. Ali, kako se stvara jedna zbratimljena zajednica, on ne smije u tome ratu da bude poraženi i nastupa kao drugi dio tog velikog i, zapravo, potpuno lažnog zagrljaja. Taj Slavko Kvaternik sasvim sigurno nije bio ni za kakvu Jugoslaviju i računao je da bi tu nekoga trebao prevariti ili natpametiti. Taj Slavko Kvaternik će za 23 godine postat Pavelićev maršal, vojskovođa, tako će se zvati njegov čin u vojsci Nezavisne države Hrvatske (NDH). Postaće jedno od upečatljivijih lica onoga najstrašnijeg hrvatskog lica u njegovoj povijesti, dakle, lica ustaša.
Tako je simbolički nastajala Jugoslavija: od tih srpskih oficira koji nisu imali ni minimalnu svijest o tome da stvaraju nešto što će se razlikovati od Srbije i od ovih austrougarskih oficira, na čelu sa Kvaternikom, koji nisu imali ni minimalnu volju da sudjeluju u stvaranju bilo čega. Oni su samo imali volju da izađu neporaženi iz rata, koji su izgubili.
Kad tako gledamo stvari, vidimo da su pretpostavke za stvaranje te zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja će sa šestojanuarskom diktaturom postat Jugoslavijom, zapravo, bile i vrlo nesretne i vrlo nepovoljne i slutile su na katastrofu.
Akumiliranje mržnje 1918-1941.
RSE: Da, to su oficiri, ali istovremeno su i političari imali svoje kalkulacije…
Jergović: Oficire sam spomenuo kao simbol i metaforu nečega. Jednaka stvar je bila i sa političarima. Nikola Pašić nije bio ni uvjereni, ni idealistični Jugoslaven. Zapravo, nije bio zapravo nikakav Jugoslaven, a on je tu državu stvarao.
RSE: Istovremeno, hrvatski i slovenački političari su se bojali teritorijalnih pretenzija Italije i to oličava i izjava Franje Tuđmana, da nije stvorena Jugoslavija, Hrvatska bi izgubila deo svoje teritorije. Sa druge strane, Stjepan Radić je kazao, povodom odlaska hrvatske delegacije u Beograd, da su Hrvati požurili kao “guske u magli”.
‘Nikola Pašić nije bio ni uvjereni, ni idealistični Jugoslaven. Zapravo, nije bio zapravo nikakav Jugoslaven, a on je tu državu stvarao.’
Jergović: To je bio nesretan trenutak koji se nakon toga produžio u neke uzalud potrošene godine i desetljeća do 1941. godine, koja su bila ispunjena akumuliranjem mržnje koja prethodno između Srba i Hrvata, zapravo, nije postojala. Taj period između 1918 – 1941. je bilo vrijeme akumuliranja zla, koje će 1941. godine, eksplodirati. To je u osnovi, meni se čini, najtragičnija okolnost te prve Jugoslavije.
Ni Prvi ni Drugi svetski rat kod nas nisu završeni
RSE: To zlo, u raznim oblicima, i dana danas provejava
Jergović: Zbog toga što Drugi svjetski rat, kao ni Prvi svjetski rat, kod nas, zapravo, nije ni završen, kao, uostalom, ni ovi ratovi devedesetih. Mi smo vrlo vješti u započinjanju ratova, uskakanju u tuđe ratove i u tuđe vojničke čizme. Ali, izlazak iz rata je nešto do čega se ove zajednice, političke i kulturne elite još uvijek nisu uzdigle. Mi nismo na toj civilizacijskoj razini da izađemo iz rata.
RSE: Prave se primirja, taktičke prirode, ali se suštinski ne radi na uklanjanju uzroka ratova.
Jergović: I nastavlja se živjeti kao da rat još uvijek traje.
RSE: Teško je obeležavati datum nastanka zemlje, kada ne postoji saglasnost ni o čemu, pa čak ni o tome kada je nestala. Kada je, po Vama, Jugoslavija konačno nestala i formalno i simbolički?
‘Meni se čini da se Jugoslavija definitivno raspala sa onim Miloševićevim upadom u monetarni sistem.’ (Novčanica Narodne banke Jugoslavije sa Titovim likom iz serije 1985. godine)
Jergović: Teško je to reći i to niko neće moći tačno ustvrditi. Meni se čini da se Jugoslavija definitivno raspala sa onim Miloševićevim upadom u monetarni sistem, ako se sjećate tog događaja. To je zima 1991. godine, malo nakon Nove godine, tad je zapravo cijela stvar pukla, zemlja se raspala, odnosno očekivao se krvavi nastavak njezinog raspada.
Mislim da se Jugoslavija nije raspala u ratu, nego prije rata. To što se događalo u ratu je bilo nešto drugo. To je, sa jedne strane, bila agresija onih koji su pod svoje uzeli JNA, i, sa druge strane, koliko god se to nekom ne sviđalo, to je bio i građanski rat. I, kako je moderno u Hrvatskoj reći – i agresija Srbije i građanski rat.
RSE: Neki istoričari smatraju da se Jugoslavija raspadala po fazama mnogo pre toga. Pominje se Titov odgovor na pitanje Svetozara Vukmanovića Tempa, negde krajem sedamdesetih, “šta će biti sa Jugoslavijom kada tebe ne bude”, na šta je Tito je rekao, “nema više Jugoslavije”. Dakle, ona je nekako umirala na rate, ili se raspala kada je Tito umro?
Jergović: Nisam baš u to siguran. To je kao kada čovjek siđe sa uma, pa se onda analizira kako je i u njegovoj mladosti bio već malo luckast. Ne, mislim da te stvari nemaju veze. Mislim da se Jugoslavija raspadala posljednje četiri godine svoga postojanja, a da su prije toga bili neki događaji koji su zloslutno ukazivali da će do toga raspada u jednom određenom trenutku doći, to jest da će do toga raspada doći u onom trenutku kada se ta zemlja pokuša demokratizirati.
Pri tome, mislim da se o još jednoj stvari treba voditi računa. Nije problem u tome što se Jugoslavija raspala, niti bi to i za koga bio problem, kao što recimo za Čehe i Slovake nije neki preveliki problem što se Čehoslovačka raspala. Problem je ono što je iza tog raspada nastalo: nastao je rat i rođena društva, koja se u određenoj mjeri hrane mržnjom, koja je u tom i u prethodnim ratovima proizvedena.
Dok budemo govorili zajednički jezik, sećaćemo se Jugoslavije
RSE: Izjavili ste da će se Jugoslavija konačno raspasti kada više ne bude nikoga od nas koji tu zemlju pamtimo. U kom kontekstu to može da se desi?
Dok god postoji minimum međusobnog jezičnog razumijevanja – a mi na žalost ili srećom živimo u potpunom razumijevanju – do tada Jugoslavija postoji kao fantom i određena društvena prijetnja.
Jergović: Da, iako je ta rečenica pomalo pjesnička i samim tim nije baš ni sasvim precizna. Jugoslavija bi se mogla potpuno raspasti tek onda kada bi, naravno, pomrli svi oni koji su se u njoj rađali i živjeli, ali i kada bi se desila sljedeća vrlo važna stvar.
Kada bi, što nije neki problem, bila prebrisana sva prethodna povijest, na čemu se radi, kada bi bili prebrisani svi partikularni identiteti. To znači kada bi ovi Srbi prestali biti ovi Srbi; ovi Hrvati – ovi Hrvati; ovi Bošnjaci – ovi Bošnjaci i tako dalje. Takođe, kada bi se dogodila još jedna vrlo važna pretpostavka, a to je ako bi se jezici ovih naroda udaljili do međusobnog nerazumijevanja. Dok god postoji minimum međusobnog jezičnog razumijevanja – a mi na žalost ili srećom živimo u potpunom razumijevanju – do tada Jugoslavija postoji kao fantom i određena društvena prijetnja.
RSE: Može li se to desiti?
Jergović: Ne znam, niti se time kanim baviti. Mislim da ne bi bilo dobro za Srbe, Hrvate, Crnogorce, Bošnjake i ostale, kada bi počeli govoriti nekim drugim jezicima, koliko god bi to možda dovelo do kraja Jugoslavije. Zamislite koji bi to raj za nacionaliste nastao, kada bi sutra Srbi progovorili ruskim ili staroslavenskim, Bošnjaci turskim, kada bi Hrvati progovorili, ne njemačkim, ali engleskim. To bi bilo “savršeno rješenje” svih postjugoslavenskih kriza.
Ništa gore od prezaslađene jugonostalgije
RSE: Rekli ste da je Jugoslavija velika priča koja treba biti ispričana, a ne zaboravljena. Koji su glavni elementi te priče koju treba ispričati?
Jergović: To je užasno teško i složeno pitanje. To je kao da me pitate koji bi bili elementi velike priče o Austrougarskoj. Ta velika priča o Austrougarskoj se pokušava ispričati – u cjelini i svim svojim varijetetima – već punih 100 godina. Pričaju je najveći svjetski pričači, pripovjedači, pisci i filmski režiseri. Što se tiče priče o Jugoslaviji, nju se, zapravo, ne usuđuje pričati niko ili se pokušava pričati kao neka nostalgična, bolećiva priča, što je jako loša stvar. Ništa nije tako loše po želudac, kao prezaslađena jugonostalgija.
Latinka Perović: Jugoslavija pripada istoriji, ali njeni duhovi još žive
Koji su elementi priče o Jugoslaviji? Oni su zanimljivi u svojoj proturječnosti i paradoksalnosti. S jedne strane, Jugoslavija je svojim građanima i narodima stvarala iluziju veličine. Iluziju o tome da je to zemlja od 22 miliona stanovnika koja ima neku važnost u Evropi i svijetu.
S druge strane, to je, istovremeno, bila zemlja u kojoj parlamentarna demokracija nije postojala ni kao ideja, ni u svom začetku. Ona nije postojala čak ni na način na koji je postojala u istočnoj Evropi, gdje su živjeli neki disidenti, makar po zatvorima, koji su maštali o zemlji parlamentarne demokracije i održavali tu neku vatru višestranačkog sistema. Kod nas, kao što znamo, disidenti nisu postojali. Ili su postojali na dva načina: kao partijski disidenti i nacionalisti bliski idejama prethodnih kvislinških režima. Ono malo građanskih opozicionara prije rata, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, biološki su odumrli u prvih deset godina postojanja nove Jugoslavije.
Dakle, Jugoslavija je imala taj paradoks da smo živjeli u nekoj, u odnosu na zemlje socijalističkog sovjetskog bloka, liberaliziranoj varijanti socijalizma. Od sredine šezdesetih se živjelo u zemlji u kojoj se mogao dobiti pasoš i otputovati u inozemstvo. Istovremeno, niti je postojala svijest o mogućnosti višepartijskog sistema, niti pravi disidenti, niti parlamentarna demokracija, niti ikakve pretpostavke za miran prelazak u sljedeću fazu istorijskog razvoja.
‘ugoslavija je imala taj paradoks da smo živjeli u nekoj, u odnosu na zemlje socijalističkog sovjetskog bloka, liberaliziranoj varijanti socijalizma.’ (Foto sa jedne od izložbi u Muzeju Jugoslavije)
RSE: Slično se dešava sada i doživljajem socijalističke Jugoslavije. Uglavnom se anatemiše, a manjina je idealizuje. Svojevremeno ste napisali da je “bila je poput ferarrija s nekoliko ubistvenih tvorničkih grešaka. Djelovao je fantastično, taj ferarri, dok je jurio niz autostradu, onako blistav i crven. A onda se u brzini raspao i razletio na sve strane, kao stari šporet”. Da li su te fabričke greške bile sistemske, da li je onda bilo neminovno da se takva tvorevina raspadne?
Jergović: Mislim da je to bila kombinacija sistemskih grešaka i svega onog što je proizlazilo iz načina na koji se ta zemlja dosta nesretno razvijala. Zanimljivo je da su velika jugoslavenska preduzeća, od kojih nekoliko u BiH, bila koncipirana potpuno po zapadnom i američkom obrascu. Sarajevski Energoinvest je funkcionirao kao američke firme i dolazio je do poslova u afričkim i azijskim zemljama, u konkurenciji sa velikim firmama, i sa Zapada i sa Istoka.
RSE: Ali su jugoslovenske firme angažovane zato što je Tito bio jedan od lidera nesvrstanih?
Jergović: Mislim da ne, nego zato što je to, naprosto, bila dobra firma, koja će dobro obaviti svoj posao. To je bilo amerikanizirano, pozapadnjeno. Cjelokupno jugoslavensko društvo je bilo pozapadnjeno, osim dvije strukture.
Jugoslavenska narodna armija (JNA) je bila zaostala i gotovo mentalno oštećena na način neke ostarjele sovjetske Crvene armije. Policijsko-udbaške strukture su bile kao iz vremena 1948. godine. U osnovi, za krvavi element u raspadu Jugoslavije su krive te dvije nereformirane strukture. Da nije bilo takve armije i komunističkih tajnih policija po Jugoslaviji, stvar bi nužno izgledala drukčije.
Najslobodniji smo bili 1980-ih
RSE: Kazali ste da u vreme Jugoslavije nije bilo uopšte demokratije, ali je barem u poslednjoj deceniji njenog postojanja bilo više slobode nego danas, te da da Vam je važnija sloboda od demokratije. Na koji način su ljudi tada bili slobodniji a toga danas nema?
Jergović: To je naš današnji paradoks. Kada govorim da je bilo više slobode, važno je da se to kaže vrlo precizno. Mislim na desetljeća nakon Titove smrti, a pogotovo na drugu polovinu osamdesetih, kada je u Jugoslaviji zaista postojalo nezavisno i slobodno novinarstvo i moglo slobodno pisati i objavljivati sve o svemu ili skoro o svemu. Recimo do 1988, 1989. godine se nije baš tako moglo dirati u Josipa Broza. Nakon 1989. godine se moglo i o njemu pisati, ko je šta htio. U tom desetljeću se dogodio procvat kulture, objavljivane su neke važne knjige, prevedeno je praktično sve što je na Zapadu.
‘To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike.’ (Albumi iz vremena SFRJ)
RSE: Ali nije li to bila posledica pomalo anarhičnog stanja, jednog prelaznog perioda iz sistema koji se raspadao, a novi je tek nastajao?
Jergović: Nazovite to kako hoćete, ali to je bio najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike. Uzmite dvadeset ključnih albuma jugoslavenskog rokenrola i novog vala i stavite ih uz dvadeset ključnih evropskih albuma tog vremena, pa ćete vidjeti da smo mi bili dio tog svijeta, a danas ni na koji način nismo. Mi smo danas zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom.
Kralj Aleksandar i Tito dobitnici – iz perspektive njihove epohe
RSE: Istoriju Jugoslavije su na različite načine obeležili kralj Aleksandar, Ante Pavelić, Draža Mihailović, Tito, potom Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Šta ove ličnosti povezuje a šta razdvaja, osim političkih uverenja?
Jergović: Zaista ne znam šta bi ih povezivalo. Mislim da je ipak najuputnije govoriti o svakome pojedinačno i pri tome pokušavat govoriti o ljudima, pa čak i kada su velike istorijske ličnosti, u kontekstu njihovih epoha, a ne iz perspektive našeg vremena. Ako o njima govorimo iz naše perspektive, jednostavno nam ništa neće biti jasno i na neki način ćemo falsificirati istoriju.
RSE: Kralj Aleksandar je bio zagovornik integralnog jugoslovenstva, Tito bratstva i jedinstva. Obojica su bili Jugosloveni sa različitim ideološkim predznacima. Ante Pavelić i Draža Mihailović su za vreme Drugog svetskog rata bili saradnici okupatora. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su bili nacionalisti u osamdesetim godinama. Dakle, svaki od njih je u određenoj epohi ostavio svoj pečat.
Jergović: Ali, mislim iz naše perspektive danas, da su možda zanimljivije priče o velikim gubitnicima iz tih epoha, nego o velikim ličnostima, svejedno da li su velike u pozitivnom ili negativnom smislu.
‘Kralj Aleksandar (na fotografiji) i Tito su bili Jugosloveni sa različitim ideološkim predznacima.’
RSE: Da li su sve pomenute ličnosti gubitnici?
Jergović: Ne, izgubili smo i mi sa njima.
RSE: Kralj Aleksandar je ubijen relativno mlad, Tito je umro misleći da je stvorio neprolazno delo koje se, međutim, ubrzo raspalo.
Jergović: Kralj Aleksandar je ubijen relativno mlad i sljedećih pet-šest godina je bio oplakivani vladar. Nakon toga je zaboravljen. Tito je umro kao neprikosnoveni vladar jedne srednje velike zemlje od 22 miliona stanovnika. I jedan i drugi su bili dobitnici.
RSE: Da, ali nije li na neki način paradoks, pa i tragedija, pre svega u Titovom slučaju. Bio je neprikosnoveni vladar jedne zemlje, smatrajući da je napravio trajno delo, a posle nekoliko godina, ne samo da se ta tvorevina raspala nego se na Tita u gotovom svim zemljama naslednicama gleda sa nipodaštavanjem.
Jergović: To jeste naša tragedija, a ne njegova. Osim toga, činjenica da nas dvojica razgovaramo o njemu na ovaj način – 38 godina nakon njegove smrti – to znači da je on iz svoje perspektive, iz perspektive svoje epohe trijumfirao.
Milošević i Tuđman literarno nezanimljiviji od Draže Mihailovća
RSE: Pisali ste o Mihailoviću kao trodimenzionalnoj ličnosti, te da Vam je interesantniji od Miloševića i Tuđmana. Zbog toga su Vas optuživali za reafirmaciju četništva. Zašto je on trodimenzionalna a Milošević i Tuđman prozaične ličnosti?
Jergović: To je jedina stvar o kojoj ne želim govoriti, zbog toga što sam zbog izjave o Draži Mihailoviću, kao o potencijalnom književnom liku, doživio u Zagrebu tu vrstu progona, koju ne bih sebi u životu drugi put priuštio i koju substancionalno ne mogu ni razumjeti. Govor o književnim likovima, kao o stvarnim ljudima, prirođen je ili potpuno totalitarnim svijestima ili budalama ili i jednom i drugom. Volio bih da tu priču preskočimo ili da je pokušamo artikulirati na nekome ko će manje isprovocirati udbaške umove.
Milošević interesantan samo kao karikatura
RSE: Zašto su recimo Milošević i Tuđman istorijski gledano kudikamo prozaičnije ličnosti?
‘Slobodan Milošević je, zapravo, čovjek koga je u umjetnosti daleko najuspješnije, potpuno virtuozno, artikulirao Koraks. Treba samo pogledati kako je Koraks nacrtao Miloševića.’
Jergović: Nisu oni povjesno kudikamo prozaičnije ličnosti od bilo koga. Oni su literarno manje zanimljive ličnosti, o tome se radi.
Jedan Milošević je bio, navodno, sposobni bankar, ali, zapravo, vrlo sumnjiv partijski kadar nekog polustarinskog tipa, koji ne može naći svoje mjesto ni u književnosti, ni na filmu, osim kao neka simbolička figura. On je postao nacionalist kada je shvatio da će iz toga proizaći neka moć. Opio se srpskim nacionalizmom kao sredstvom vlastite moći. Pri tome je bio očito lišen svake empatije, bio je kao neko hladno i bezosjećajno dijete. Sa te strane, literarno potpuno nezanimljiv, jer sve što o njemu govorim malo podsjeća na karikaturu.
Slobodan Milošević je, zapravo, čovjek koga je u umjetnosti daleko najuspješnije, potpuno virtuozno, artikulirao Koraks. Treba samo pogledati kako je Koraks nacrtao Miloševića. Iz toga se može vidjeti šta je problem sa tim čovjekom, sa njegovom ličnošću, identitetom i zbog čega on nikada ne bi mogao biti lik neke iole suvislije proze, a da o dramskom tekstu ili o filmu i ne govorimo.
Tuđman bez harizme
RSE: A Franjo Tuđman?
Jergović: Franjo Tuđman je bio karijerni oficir JNA. Bio je predsjednik sportskog društva Partizan. Djeca su mu se rađala u Beogradu. Dakle, bio je Beograđanin i, očito, nije baš bio rado i lijepo viđen u tadašnjim beogradskim oficirskim domovima, da ne kažem domovima JNA.
Naime, on, takav, očito među tim crnogorskim, bosanskim a vjerovatno i srpskim, to jest srbijanskim generalima, nije mogao doći do izražaja. Jednostavno, nije imao tu vrstu karizme, a samim tim, ni tu vrstu i mogućnost napretka. Onda se našao uvrijeđenim i napustio Partizan, taj Beograd i zahtijevao da mu se u Zagrebu pruži mogućnost da ima svoj institut, što je i dobio, kao i vilu.
Evo, zbog ovog svega Jugoslavija je, zapravo, jedna zemlja za kojom ne treba previše žaliti i prema kojoj ne treba biti pozitivno nekritičan. Naime, pukovnici i generali te vojske dobivali su po zagrebima i beogradima konfiscirane jevrejske ili “neprijateljske” vile i stanove, i naseljavali su svoja dedinja i pantovčake. Ta činjenica – osim što je uvredljiva po slobodnog građanina – u njoj leži i zrno propasti i što je otvorilo more krvi iz ratova devedesetih godina. Zbog toga Franjo Tuđman teško da bi mogao biti književni lik.
Naša megalomanija rođena sa Jugoslavijom
RSE: Balkanski lideri su skloni megalomaniji i nerealnom sagledavanju svojih mogućnosti. Retki su političari poput Vlatka Mačeka, koji nije hteo da se bori protiv Nemaca, ali ni da sarađuje sa njima, ističući da “kada se veliki tuku, malima je mesto pod stolom!” Da li je megalomanija nastala iz potrebe da se “preko noći preskoče vekovi” u razvoju, ili je to odlika nacionalnog karaktera, dinarskog tipa čoveka preke naravi?
‘U Prvom svjetskom ratu se počeo stvarati sistem velikih mitova.’
Jergović: Možda nisam u pravu, ali meni se čini da je ta megalomanija rođena sa Jugoslavijom. Nisam siguran da je to postojalo prije Jugoslavije. Prije Jugoslavije su Hrvati bili neka daleka i zaturena austrougarska provincija, iz koje su mogli izaći samo kao vojnici i oficiri tih raznoraznih zapadnih vojski. Tako su mogli doći do plemićkog položaja, određenog bogatstva. Samo na takav način mogli su postati, da se izrazim današnjim jezikom, “face” u Beču ili u Pešti. Ništa drugo što su oni radili, nije izlazilo iz njihovih provincijskih okvira.
S druge strane, Srbi su nakon ustanaka za konačno oslobođenje od turske vlasti u 19 vijeku, živjeli između udivljenja Beču i udivljenja viziji nekakve Rusije, koja se negdje daleko nazirala, ali u nekim svojim malim i skučenim okvirima. Onda su krenuli rasti u svojim ambicijama i vizijama, najprije sa balkanskim ratovima. Pri tome, to su bili ratovi koji su se poveli protiv leša, protiv jedne mrtve carevine. Herojstvo balkanskih ratova je nešto što ne postoji, tu ne treba bit naivan, pa unositi neke vrijednosti koje ne postoje. Zapravo su Srbi uspjeli stvorit modernu Srbiju zato što je Turska i onako već bila mrtva.
Onda je došao Prvi svjetski rat u kome se počeo stvarati sistem velikih mitova. Sa srpske strane, od nečega što je stvarno bilo i veliko i markantno iz neke šire perspektive. Stradanje srpske vojske i povlačenje preko Albanije, to je zaista nešto veličanstveno. Zapravo se u tom stradanju počela stvarati iluzija veličine, koja će postati neki model funkcioniranja društva i prve, pa druge Jugoslavije. Svi ti vidovdanski mitovi i vidovdanski ciklusi i sva ta Meštrovićeva kamena megalomanska vizija jugoslavenske, a prethodno srpske mitologije, bila je potpuno pretjerana u odnosu na sve ono prethodno. Pogotovo pretjerana u odnosu na mjere tih naroda ili tih plemena, kako se onda to govorilo.
Ta megalomanija je, naravno, pojačana Drugim svjetskim ratom, činjenicom partizanske borbe, načinom na koji je Tito stvarao državu. Negdje pred osamdesete godine je stvorena iluzija da je Jugoslavija, otprilike, peta najvažnija zemlja na svijetu.
Jugoslaviju najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili
RSE: Izjavili ste da Jugoslaviju sada najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili. Na koga mislite?
Ljudi koji su u Jugoslaviji radili za tajne službe, bili su nekakvi čudni udbaši, DB-ovci, a danas su tajkuni, bogati ljudi…
Jergović: Na ljude koji su u Jugoslaviji došli do svega onoga što imaju danas. Mislim, recimo, na ljude koji su u Jugoslaviji radili za tajne službe, bili su nekakvi čudni udbaši, DB-ovci, a danas su tajkuni, bogati ljudi, imaju ostatke nekakvih Geneksa, hrvatskih poljoprivrednih dobara, socijalističkih firmi.
Kako je izvršena prvobitna akumulacija kapitala u zemljama nastalim na zgarištu Jugoslavije? Tako što se jednostavno kapital, novac, prelio u džepove dojučerašnjih partijskih i policijskih glavešina. Jedino su oni bili u poziciji da krenu u grabež za tim kapitalom. Zašto je o tome tako teško razmišljati? Zašto niko ovdje o tome ne želi razmišljati? Ko su ti naši tajkuni i ti naši bogataši, otkud im pare?
RSE: Da li se može govoriti u kategorijama da su neki narodi ili nacije, dobile više od drugih, jer ima mnogo međusobnog optuživanja, ko je šta dobio, ko je šta izgubio?
Jergović: Mislim da nikome nije pametno o tome govorit jer se stvari mogu na vrlo jednostavan način usporedit. Pogledajmo koliko je bilo nepismenih u tim zemljama, recimo 1931. godine, kada je bio jedan od popisa stanovništva. Koliko ih je bilo 1921, a koliko je nepismenih bilo pred početak ratova devedesetih? Kako su živjeli seljaci u Slavoniji ili u Šumadiji dvadesetih godina, a kako pred početak ovih ratova? Samo te okolnosti usporedit i vidjet ko je tu šta izgubio, ko je tu šta dobio. Zapravo, u materijalnom smislu, na gubitku nije bio niko.
RSE: Da li se ti dometi modernizacije, koja je postojala u drugoj Jugoslaviji, misli se pre svega na ekonomsku, opismenjavanje koje ste pomenuli, položaj žena – na neki način sada poništavaju? Izjavili ste takođe da su na razvalinama Jugoslavije stvorene male šovinističke države, koje u suštini tapkaju u mestu osim Slovenije.
Jergović: Koja isto tako nije napredovala u neku naročito svijetlu budućnost…
Polurazbojnička akumulacija kapitala
RSE: Dakle, šta smo mi to dobili? Jugoslavija je razbijana kao nešto što je nazadno, antidemokratsko, što sputava razvoj ljudskih mogućnosti, nacionalnu emancipaciju, a, zapravo, kao što ste malopre rekli, živimo u sistemima u kojima ima formalne demokratije, ali bez mnogo slobode!
‘Danas živimo u zemljama gdje nas sve manje i manje isisavaju i pljačkaju naši, jer tih fantomskih Srba, Hrvata i Slovenaca više nema u toj ulozi. Ostali smo svoji na svome.’ (Fotografija sa jednog od radničkih protesta u Tuzli, BiH)
Jergović: Sasvim ozbiljno govoreći, bez imalo ironiziranja, dobili smo formalne mogućnosti za uspostavu parlamentarne demokracije i nekog otvorenog društva. Mi prethodno te formalne mogućnosti u Jugoslaviji nismo imali. Osim tih formalnih mogućnosti, koje nismo iskoristili, nismo zapravo dobili bog zna šta. Zapravo, nismo dobili ništa.
Nestala je jedna zemlja, koja se u ekonomskom smislu nalazila na dobrom putu u tržišni kapitalizam. Da se moglo u tržišni kapitalizam ući bez uspostave demokracije, Jugoslavija bi postala tržišna kapitalistička zemlja. Doduše, ne znam kako bi to izgledalo. Umjesto toga smo dobili neki turobni istočnoevropski novokomponirani kapitalizam, sa nekom polurazbojničkom prvobitnom akumulacijom kapitala. Umjesto ogromnih poreza u socijalističkoj Jugoslaviji, dobili smo vjerovatno još veće poreze u zemljama nastalim nakon nje.
Dobili smo jednu vrlo zanimljivu stvar – sve to, naravno, ironično govoreći. U bivšoj Jugoslaviji su Hrvati živjeli u uvjerenju da oni, da Zagreb radi, a Beograd se gradi. Dakle, živjeli su u uvjerenju da im Srbija isisava supstancu i da oni od turizma zarađuju, a da se to troši u Srbiji. Srbija je živjela u uvjerenju da im Slovenci isisavaju supstancu i da žive od njene muke. Tako je svako živio u uvjerenju da ga neko drugi potkrada, zloupotrebljava i troši. Svako je mogao tu negdje naći možda i neko zrnce istine.
Danas živimo u zemljama gdje nas sve manje i manje isisavaju i pljačkaju naši, jer tih fantomskih Srba, Hrvata i Slovenaca više nema u toj ulozi. Ostali smo svoji na svome. Ali, i sve je manje onih naših koji nas pljačkaju i isisavaju, a sve više su to neke evropske banke, neki takozvani investitori sa Zapada ili sa strane: stvoren je mit investitora kao nečega što će nas spasiti, što će nas učinit bogatima. Zapravo je potpuno cijela stvar, s jedne strane, obrnuta, a, s druge, totalno lažna slika o perspektivama naše budućnosti i bogatstva.
Nove države beznačajne u svetu
RSE: Razbijala se Jugoslavija sa težnjom da se ima sopstvena odnosno nacionalna suverenost. Međutim, Jugoslavija je ipak više značila u svetskim relacijama nego ove male državice, koje su prilično marginalne.
Jergović: Apsolutno, ove državice danas ne znače više nikome ništa. Ne zna se kad su beznačajnije, kada su u EU ili kad teže da uđu u EU. Mislim da veći dio EU zapravo nije ni svjestan da su Slovenija i Hrvatska njene članice. One tu nikakvu ulogu nemaju.
RSE: Rekli smo da je demokratija krhka, da je samo formalna, da je samo nacionalizam jedina održiva ideologija. To je napisao Slobodan Jovanović pre više do sto godina, a može se reći i danas na ovim prostorima da je nacionalizam jedino održiva ideologija. Zašto je to tako?
‘Sve naše političke elite su desnije od Angele Merkel.’ (Foto sa samita EU-Zapadni Balkan, London, 2018)
Jergović: Zato što su sve druge ideologije ili neslavno propale, ili zato što onima koje nisu propale, mi uopće nismo dorasli. Mi do političkog liberalizma nismo dorasli. Kod nas se zapravo ne zna šta je to, šta bi to trebalo predstavljati. Kod nas postoji neka vizija ekonomskog liberalizma, ali šta bi bio politički liberalizam, to je nešto vrlo čudno i nepoznato.
Kod nas su politički konzervativci, zapravo, ekstremni nacionalisti. A u nekoj zapadnoj slici svijeta – konzervativizam – ne samo da nije nužno nacionalizam, nego vrlo često nije uopće nacionalizam. Angela Merkel je primjer konzervativne političarke. Kod nas je nezamislivo da na vlasti bude neko ko bi bio barem malo sličan njoj, po njenom pogledu na svijet i političkim idejama. Ako bi se slučajno neki takav pojavio, vjerovatno bi ga proglasili za ekstremnog ljevičara, jugonostalgičara ili ne znam šta. Sve naše političke elite su desnije od Angele Merkel. Krivo je čak reći desnije jer naše desnilo i naše desničarstvo je povezano isključivo sa nacijom i religijskom ustanovom, dakle, crkvom ili vjerskom zajednicom.
Sada prljavija retorika nego uoči rata
RSE: U međuvremenu se vodi rat narativa. Nezavršeni ratovi koje ste pomenuli, Prvi i Drugi svetski rat, ratovi iz devedesetih godina su nastavljeni. Očito je cilj iznova pisanje istorije, svega onoga što se dešavalo.
Jergović: Kada je riječ o onom što Vi nazivate ratom narativa, tu su stvari takođe paradoksalne i pomalo bizarne. S jedne strane, ti vladajući nacionalistički narativi u ovim zemljama sada su, čini mi se, radikalniji i ekstremni i dalje su otišli nego pred početak rata 1991. godine. Dakle, danas izrečena psovka je puno prljavija od one psovke koja je, da se simbolički izrazim, izazvala rat 1991. godine. To nam govori, između ostalog, i to da neće iz narativa, niti iz psovke, mita i legende, niti iz internetskih hejtera, izbiti novi rat, niti ratovi izbijaju zbog narativa. Ratovi izbijaju zato što neko u rukama ima oružje i organizacijsku moć da ih povede, kao i neki eksterni i interni razlog i motiv da te ratove vodi.
Mislim da su ove zemlje, što se toga tiče, pacifizirane, da rata biti neće i ne može, a da narativi služe u gotovo ceremonijalne svrhe. S jedne strane, izgovaraju se teške, ružne i strašne riječi i bacaju se neka prokletstva na prve susjede. S druge, živi se neki normalan život.
Razumevanje među srpskih i hrvatskim nacionalistima
RSE: Živi li se normalan život?
Jergović: Živi, živi i normalno se komunicira. I najcrnji nacionalisti se druže sa svojim istomišljenicima s druge strane granice. Čak su stvoreni i neki uzajamni međunarativi. Stvorena je neka prilično militantna hrvatska desnica, koja je vrlo sklona idealima ustaškog pokreta i Nezavisne države Hrvatske, a koja u nekim svojim ograncima vrlo dobro komunicira sa srpskom desnicom. Oni imaju ozbiljno razumijevanje i za rehabilitaciju Milana Nedića, čak više nego Draže Mihailovića. Njima ta ljubav prema NDH podrazumijeva i poštovanje prema Nedićevoj Srbiji.
RSE: Znamo da su u vrijeme najžešćih sukoba između Srba, Hrvata i Bošnjaka kriminalci sa svih strana i te kako dobro sarađivali.
Jergović: Ovdje više nije riječ o kriminalcima, ovdje je riječ o svima. Recimo, pogledajte šta je “soundtrack” ruralnog hrvatskog nacionalizma. Pogledajte kakvu muziku ti ljudi slušaju. Pogledajte u kojim je krugovima i strukturama u Hrvatskoj srpski turbo-folk privlačan i identitetski važan. Sasvim sigurno ne u ovim ljevičarskim i koje govore lijepo o Srbima i Srbiji.
‘Njima ta ljubav prema NDH podrazumijeva i poštovanje prema Nedićevoj Srbiji.’ (Foto sa obilježavanja 70. godišnjice smrti Nedića, Beograd, 2016)
RSE: Ne bih to protumačio to kao znak tolerancije, već više kao neke patologije, pa da ne kažem i šizofrenije.
Jergović: Nije to nikakva šizofrenija, ni patologija, nego prepoznavanje vlastitih kulturnih identiteta. Na jednu stranu narativ, ono što ću ja tebi reći o Srbima, koji su ovakvi i onakvi, a na drugu stranu, Ceca, koja tako i tako pjeva.
Problem odsustvo unutrašnje komunikacije a ne među susedima
RSE: A šta je sa ostalim slojevima? Šta se dešava između mladih? Ova društva su pacifikovana i potrebna je organizacija za rat, ali su potrebni i ljudi koji su spremni da uzmu oružje, a sa ovakvim ratom narativa, odnosno prekrajanjem istorije, paralelnim istorijskim programima u BiH, na primer, ne stvara se prostor za neko razumevanje između mladih ljudi?
Jergoivić: Mislim da je to sve skupa nedovoljno za bilo šta.
RSE: Nedovoljno za rat, ali, s druge strane, nije ni dovoljno za jednu normalnu komunikaciju?
Jergović: Zavisi šta smatrate pod normalnom komunikacijom. Mislim da je u svim ovim društvima puno veći problem odsustvo unutrašnje komunikacije, između onoga što bi se nazvalo ideološkim ili kulturnim neistomišljenicima, nego sa susjedima. Svi oni pronalaze u susjedstvu svoje istomišljenike, ili one sa kojima imaju nešto zajedničko: glazbu ili nogomet. Pogledajte, recimo, koliko nogometaša iz Srbije ili Srba iz BiH igra u Hrvatskoj i niko tu više nema nikakav problem sa tim.
RSE: Postoje regionalne lige u vatrepolu, košarci…
Jergović: Na stranu to. U nogometu ne postoje, neće postojati, nogomet je polje ekstremnog nacionalizma u ovim krajevima, ali taj ekstremni nacionalizam ne podrazumijeva to da nećeš podnositi igrače druge nacije ili vjere u svojoj ekipi. O, da, i te kako ćeš ih podnositi, biće ti to super, nemaš problem nikakav sa tim.
Ratovi zbog naših sličnosti a ne razlika
RSE: Šta je na kraju ostalo i da li je bilo šta ostalo od dve Jugoslavije?
Jergović: Od Jugoslavije, kao države, ostala je jedna nepodnošljiva mučnina, neka vrsta kolektivne bolesti i neprestanog proizvođenja novih bolesti, koje su posljedica umiranja Jugoslavije, ali i nemogućnosti da umre u našoj generaciji.
Od Jugoslavije, kao države, ostala je jedna nepodnošljiva mučnina, neka vrsta kolektivne bolesti i neprestanog proizvođenja novih bolesti…
Sve ovo drugo, o čemu govorimo, zapravo je starije od Jugoslavije i da je bilo sreće, bilo bi spašeno pred nestajanjem Jugoslavije, odnosno od posljedica njene propasti. Ne postoji između nas kulturna suradnja, svejedno da li je riječ o suradnji pisaca, ili je riječ o tome da hrvatski nacionalisti idu slušati srpske pevaljke. I jedno i drugo je oblik kulturne suradnje. Ovaj drugi je možda malo pervertiran, ali i to je neka kultura.
Ali to ne postoji zato što je postojala Jugoslavija već zbog naše fatalne sličnosti: jezične, kulturne i mentalitetne. To postoji iz istih onih razloga iz kojih su se ovdje vodili ratovi. Naime, naši ratovi se nikada nisu vodili zato što se mi previše razlikujemo, već što se nedovoljno razlikujemo. Ratovi su se vodili za uspostavu, za stvaranje većih razlika.
RSE: Narcizam malih razlika.
Jergović: Naravno, u jednom trenutku, čini mi se 1993. godine, Momčilo Krajišnik je rekao jednu đavolsku stvar: Muslimani žele živjeti sa Srbima, a mi ih moramo uvjeriti da oni ne mogu živjeti sa Srbima. To je, zapravo, bilo to. Rat se vodio da bi se uspostavila ne mogućnost života, nego nemogućnost života.
Treba ‘lečiti’ potrebu
RSE: Svojevremeno ste rekli da za vas Jugoslavija još uvek postoji u ovom kulturnom prostoru. Da li su to oaze?
Jergović: Nisam rekao da za mene Jugoslavija postoji, nego da raspadom Jugoslavije nisam izgubio ništa jer sve ono dobro što sam od Jugoslavije imao, imam i mogu imati i danas. Knjige odlazim kupovat u Beograd i, fala Bogu, niko me na tom putu ne zaustavlja. Svoje knjige objavljujem u Beogradu jer su, na žalost, moje knjige iz Hrvatske u Beogradu preskupe, ali normalno nastojim funkcionirat na tom prostoru koji je obuhvaćen iskustvom moga maternjeg jezika.
RSE: Da li je u kulturi to svedeno na neko jezgro, saradnje užih krugova?
Jergović: Mislim da to ne postoji, već samo kao jedan niz, ili individualnih inicijativa, ili kao nešto što proizlazi iz posve prirodnih ljudskih i kulturnih potreba. Nikakvo tu jezgro ne postoji i svijest o potrebi za tim. Kada o tome razmišljam, kao o potrebi, i mene malo prolazi volja od same potrebe. Jer, ako smo i 23 godine nakon završetka rata ostali na tome da postoji neka fantomska potreba, koju bi trebalo nekako zadovoljiti, onda ako se nismo od te konstatacije dalje pomaknuli, onda je bolje liječiti potrebu.
Strah od pominjanja pojma ‘Jugoslavija’
RSE: Kako komentarišete termine koji su sada u opticaju, osim regiona i jugosfere – postjugoslavija i “nastavak Jugoslavije drugim sredstvima”?
Jergović: Region ili regija, to je smiješno. To je strah od upotrebe riječi Jugoslavija, ili, ako ćemo biti krajnje politički korektni, bivša Jugoslavija. Ovo sve drugo je isto to. Jugosfera se pojavila, također, kao neka strašna riječ, strašna prijetnja.
RSE: A postjugoslavija ili “nastavak Jugoslavije drugim sredstvima”?
Jergović: Pa, nema postjugoslavije, a pogotovo nema “nastavka Jugoslavije drugim sredstvima”. To mi djeluje kao loša doskočica, kao dosjetka lišena sadržaja. Kao, “nastavak rata drugim sredstvima”, pa tako onda i “nastavak Jugoslavije drugim sredstvima”. Ne. Jugoslavija je bila zemlja od 22 miliona stanovnika, koja je imala oblik i kapacitet da funkcioniše kao srednje velika, pa prema velikoj evropskoj državi. Način na koji se ona raspala je takav da je uzaludno govoriti o bilo kakvom daljem skupljanju onoga što se raspalo. Ona se rasprsnula kao flaša koja vam je ispala na betonski pod iz ruke. Onda su ljudi bosim nogama trčali preko te srče i ranjavali tabane po toj raspadnutoj Jugoslaviji. Zaista nikome ne pada na pamet da od te srče pravi bilo šta.
Problematična su i individualna sjećanja
RSE: Da li smo u stanju da spoznamo zašto se to desilo, na koji način se sećamo, da li smo u stanju da se individualno sećamo, mimo kolektivnih sećanja?
Jergović: Sjećanja su sljedeći problem…
RSE: Koja su kolektivna, jednodimenzionalna i stvaraju neke matrice u okviru ovog rata narativa.
Jergović: Ali naša individualna sjećanja su također problematična jer su opterećena nečim što se zove optimizam sjećanja. Kada se sjećamo svojih prošlosti, svog djetinjstva i mladosti, mi se nužno sjećamo starih dobrih vremena, neke uljepšane slike svijeta. Mi se, zapravo, sjećamo svijeta koji nikada nije postojao jer zaboravljamo svoje strahove, da smo bili bolesni, da ponekad nismo bili slobodni, zaboravljamo da naše samoposluge nisu baš uvijek izgledale kao samoposluge danas, da su znale biti onako jednolične i praznjikave i tako dalje.
Čovjek pamti samo ono što je lijepo da bi u prošlosti i sjećanju nalazio neko svoje utočište. Ako mu uzmete tu ljepotu njegove prošlosti i sjećanja, njemu neće ostati ništa jer je sadašnjost uvijek teška, a budućnost neizvjesna pa se bez te lijepe prošlosti ne može živjeti. Zbog toga je opasno svoja individualna sjećanja tumačit kao sjećanje na Jugoslaviju. Ne sjećamo se mi Jugoslavije, već svojih djetinjstva, mladosti, razreda, druženja, sjećamo se svijeta koji je okljaštren za sve ono zlo i svu onu muku koju smo zaboravili.
Latinka Perović: Titova najveća ‘greška’ je što je umro
RSE: To je idealizovana prošlost. Zašto danas, s obzirom na sve što se dešava više nema velikih ideja, ideala, a da li čovek može živeti bez ideala?
Jergović: Upozoravam vas na jednu stvar. I ovo će biti dobra stara vremena. I ovoga će se neki budući ljudi, a možda baš među njima i nas dvojica, ako budemo zdravi, veseli i živi, sjećati kao neke lijepe prošlosti. To ne znači da će budućnost biti još gora, nego da ćemo mi zaboraviti većinu onog lošeg šta sada vlada našim “dušama” i “glavama”.
Jugonostalgija nije inteligentna
RSE: I na kraju o jugonostalgiji. Ona je na neki način potisnuta, jugonostalgičari kao da moraju da se pravdaju, kao vernici u vreme komunizma.
Jergović: Ne vjerujem, pogotovo što jugonostalgija, u Srbiji manje, a u Hrvatskoj ima golemi buntovnički potencijal, pa ako hoćeš bit “Džek”, onda možeš biti jugonostalgičar.
Ono što imam stalno potrebu da napominjem, jugonostalgija je glupava stvar. To je neka vrsta autoretardacije, mitologiziranja stvari koje nema smisla mitologizirati trideset godina nakon što je jedne zemlje nestalo, jer se na takav način se stvara iskrivljena stvarnost. Nije dobro vlastita sjećanja bojati u boje zastave zemlje koja više ne postoji. To su, jednostavno, sve krive i pogrešne stvari.
Činjenica da nacionalisti divljaju i histeriziraju na svaki pozitivniji spomen Jugoslavije, nije dovoljna da bi čovjek počeo hvaliti nešto što hvale nije vrijedno, niti nešto u što ni sam, zapravo, nije uvjeren, ili u što ni sam ne bi vjerovao kada bi ga sad neko preselio u to vrijeme.
RSE: A da li jugonostalgija samo sećanje na neku ulepšanu i idealizovanu prošlost ili neka vrsta otpora prema sadašnjici, koja nije uvek ružičasta, a u kombinaciji sa tim da nema velikih ideja.
Jergović: Za početak, mislim da je i ta priča o odsustvu velikih ideja također malo mondenska stvar. To se tako lijepo nosi i dobro zvuči, kao neka parafraza Fukujame. Onako, dosta je slatko i dobro se nosi.
RSE: Kao “kraj istorije”, pa onda i “kraj demokratije”.
Jergović: Da, da, i kraj velikih ideja. Ne. Postoje ideje, samo što se za njih treba boriti i oko njih se treba angažirati. Postoji jedna velika ideja danas koja vodi neke pametne i dobre ljude u Evropi i svijetu, koju bih ja nazvao idejom elementarne čovječnosti. Ljudi koji se danas zalažu za prava na život nekih izbjeglica iz Sirije, Afganistana ili iz Afrike, imaju u svojim glavama jednu veliku, važnu i emancipatorsku ideju.
RSE: Na žalost, to su male grupice.
Jergović: Uvijek su. Svaka dobra ideja uvijek je manjinska. Onog trenutka kada postane većinska – ili postane loša ili ideja zbog koje se gube glave.
RSE: Dakle, da li je u tom kontekstu jugonostalgija, ne samo sećanje na neku idealizovanu, ulepšanu prošlost, istovremeno, i neka vrsta otpora i pobune i izraza nezadovoljstva sadašnjicom?
Jergović: Jugonostalgija sasvim sigurno jeste bunt, ali opet ponavljam to nije najbolji od svih buntova. Dajte, ljudi, nađite nešto malo pametnije. To, jednostavno, nije pametno, nije inteligentno, nije dostojno naših života i naših životnih iskustava.
Zapravo, mogao bih savršeno dobro razumjeti jugonostalgiju među nekim sedamnaestogodišnjim i osamnaestogodišnjim klincima, koji se Jugoslavije ne sjećaju, a znaju da je to nešto jako opasno i nezgodno i što sekira njihove babe i stričeve. To bi bilo u redu. Ali moju inteligenciju vrijeđa mogućnost da se jugonostalgijom kite ljudi od pedeset godina, koji se jako dobro sjećaju i Jugoslavije i svojih života. Osim toga, ne možete biti jugonostalgični dok vam zemljama vladaju ljudi koji su u toj Jugoslaviji stekli moć koju danas imaju.
Kao i svakog razočaranog salonskog intelektualca (zašto se smatra da je to uvreda, zar nisu salonski revolucionari bolji od saloonskih primitivaca) muči me pitanje koji je to društveni sloj nositelj ideje napretka.
Bole ovi dani, nekoga manje, nekoga više. Sjećanja na naše najbliže i najdraže nikada ne blijede, ali ovih dana su ta sjećanja češća i brojnija. Lijepi su to običaji i mislim da je malo onih koji ih ne poštuju. Nepotrebne rasprave oko Noći vještica i Svih svetih su ovih dana bile aktualne. Mislim da jedno s drugim nema veze. Jer kako se žale na amerikanizaciju, trebali bi znati da su Amerikanci jedni od najvećih vjernika. Tako bar misle i kažu. Ali i oni razlikuju zabavu i vjeru. Uostalom, da nije bilo spaljivanja „vještica“ često iniciranih od strane crkve, ne bi ni znali za iste. Uz to su mašta i priče iz davnina, baš iz naroda, stvorile još neka čudna i strašna bića. Svi imamo neke bake i djedove koji pričaju o tome kako su njima njihovi stariji dok su bili djeca, pričali strašne priče. Sada se, svi sveci i svetice, sablažnjavaju na malo šminke i zabave. Pa tko na moru nije išao gledati „Monstrume mora“ ili „Ajkulu“, pa se bar dan dva bojao ući u more i kupati?!
Nešto što možete napraviti za 15-20 minuta, a i zdrav i kompletan je obrok.
Zdrava varijanta tijesta, jako ukusnog i prhkog, a za punjenje možete uzeti i drugo voće.
„Raskid! Raskid! Raskid”, odjekivalo je podno katedrale u Zagrebu prošle subote (27.10.), koliko mogu odjekivati parole kada ih u pola glasa izvikuje tek stotinjak okupljenih ljudi. Naime, u organizaciji nekoliko sekularnih udruga, organiziran je šesti prosvjed za raskid takozvanih Vatikanskih ugovora kojima su regulirane obveze Republike Hrvatske prema Rimokatoličkoj crkvi.
Fenomen lažnih vijesti u posljednjih nekoliko godina postao je predmetom širokog javnog i akademskog interesa. Međutim, u raspravama se vrlo često stvara pogrešan dualizam između “lažnih” i “pravih” vijesti. Naime, “lažna vijest” i ono što bi se moglo nazvati “prava vijest” zapravo su proizvod specifičnih društvenih odnosa u kojima nastaju. Potrebno je stoga razlikovati naturalističke i socijalno konstruktivističke definicije vijesti. Početkom dvadesetoga stoljeća smatralo se da vijest nastaje tek kad određeni događaji poprime definiran i jasan oblik. Drugim riječima, vijest je nešto što se oblikuje u društvu, a novinari o tome samo izvještavaju. Walter Lippmann tvrdio je da se vijest ne razlikuje od brojnih mogućih istina dok ne dostigne status prihvaćene činjenice. S druge strane, vijest se prema Danu Berkowitzu može definirati kao ljudska konstrukcija kojoj karakteristike daje društveni svijet iz kojega proizlazi. Ključno je pitanje koji društveni uvjeti, odnosno društveni odnosi definiraju proizvodnju vijesti. U najširem smislu, sveukupna medijska komunikacija može se, u skladu s određenjem Roberta McChessnyja, definirati kao proizvod sistemskih transformacija kapitalizma s jedne, i demokratskog odlučivanja građana s druge strane.
Onaj koji se u slavonskobrodskom Naselju Andrije Hebranga, naročito na istočnoj strani, svako jutro u šest sati ne probudi od buke crkvenih zvona iz crkve Župe bl. Alojzija Stepinca, ili je gluh kao top, ili koristi ćepiće za uši, ili pati od nikturije (noćnog mokrenja), pa je baš za vrijeme buke bio na WC-u, ili ima cijelu noć upaljen radio ili televizor, pa ne čuje ustrajne, uznemirujuće zvukove izvana, ili se upravo u to doba s (bračnim) partnerom latio još glasnijeg horizontalnog posla… ili je umro tijekom noći. Svi drugi osuđeni su na torturu zvukom koju svakodnevno provodi “središte” najmlađe mjesne crkvena župe, na čelu koje je revni, uporni, bezosjećajni župnik Tomislav Ćurić. Tko ga je ovlastio da diktira kada i kako bi nečiji dan trebao započeti? Jao bolesnima, jao umirućima i željnima sna kao nasušne potrebe, jao učenicima koje se ne budi ni sekundu prije nego je potrebno, jer su imali naporan dan u školi, jao oboljelima od PTSP-a, fizički i nervno iscrpljenima, trudnicama i rodiljama… jer su svi oni nasilničkom voljom dospjeli u mučionicu zvukom, jer moraju trpjeti, a da nisu nizašto krivi.
I didn’t know her. I didn’t know my daughter.
Čega se to velike Hrvatine sada boje? Zar je njihova vjera tako krhka? Je li moguće da je Hrvatska doista toliko slaba da ne može pomoći ljudima koji trebaju pomoć? Kakva je to sila – jer nije li ministar Krstičević nedavno obznanio da je Hrvatska regionalna sila – koja ne može nahraniti i zaštititi nekoliko desetaka ljudi koji očajnički trebaju zaštitu?
Hrvatsko muzejsko društvo (HMD) dodijelilo je u ponedjeljak, 30. listopada 2018., svoje godišnje nagrade kojima izdvaja i nagrađuje izvanredna ostvarenja muzejskih djelatnika i institucija u kategorijama koje pokrivaju široki spektar muzejskog djelovanja, a Nagradu za životno djelo zbog trajnog doprinosa muzejskoj struci dodijeljena je Zvonimiru Toldiju, muzejskom savjetniku u mirovini Muzeja Brodskog Posavlja.
Na vratima klozeta piše Jutarnji list. 
Foto: Rade Vilimonović
Što li je, Bože, bilo britanskim, ali i ponekom američkom književnom kritičaru da su roman “4321” Paula Austera dočekali tako nevoljko? Da možda nisu imali zdravstvenih problema, recimo da ih nije pogodio sindrom smanjene koncentracije uslijed pretjeranog zurenja u zaslone svojih gadžeta ili da od vlastitih klinaca nisu pokupili ADHD, da im nije prešao kao što pređe sezonska gripa? Ovo sam pomislio nakon što sam pročitao prvih, testnih pedeset stranica romana, da bi mi se zatim isto pitanje postavljalo gotovo svakoga dana tokom petnaest dana koliko mi je trebalo za svih 932 stranice romana, na svakom od stotinjak dramskih, stilskih, egzistencijalnih i emocionalnih vrhunaca ove neobične i nevjerojatne knjige. Počeo sam je čitati samo zato što je Paul Auster jedan od onih pisaca koje nekritički volim, onih čiji su mi padovi, manje uspjele knjige, lošije stranice, draži i bliži od onoga najboljeg što je napisala većina Austerovih suvremenika. Auster, životom Amerikanac, Njujorčanin, jedan je od najeuropskijih prozaista našega doba, i to Europljana s kontinenta. On je ona karika koja nedostaje u francuskoj književnosti, Modianov raspričaniji rođak, Tournierov brat koji se nije poveo na selo i u osamu, nego je ostao u gradu, u samom središtu zbivanja, veliki je njemački pisac, onaj koji je najbolje pročitao Franza Kafku, i ne samo da ga je pročitao, nego je svoj život, zajedno s realističnim prosedeom svojih romanesknih junaka, uklopio u Kafkinu matricu, pišući vlastitu prozu kao neočekivan i pomalo šokantan palimpsest Kafkine književnosti. Paul Auster danas je najbolji, najistinitiji europski Zapad sučeljen Istoku Georgija Gospodinova, Olge Tokarczuk, Andrzeja Stasiuka… Ali zaustavimo se malo. Što je kritičarima toliko zasmetalo u ovom romanu? Po svoj prilici to što im je Auster sa svojih hiljadu stranica ukrao dobar komad života. Naljutilo ih je to očekivanje velikog i prethodno voljenog pisca da na njegovu knjigu potroše cijelih petnaest dana umjerenog čitanja. Neki engleski drznik čak je napisao da se urednik baš i nije naradio oko Austerovog romana, biva nije kratio preduge dijelove. A ništa tu nije predugo. Osim što je sve, možda, višak. Svakome kome je ovakva književnost višak.
Pjena
Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.
Za mjesec studeni, hrvatski kino-prikazivači pripremili su čak 22 nova filmska naslova, a slijedom mjesečnog početka prikazivanja radi se o ovim filmovima.
Novi dan, N1, 23. listopada, 08:15
Trebalo bi s njima isto onako kako su boljševici postupili s 
Članak pod nazivom EVOLUIRALA IZ MORALNE PIČKE U MORALNU PIZDU objavio je, na brodskom portalu SBPlus, autor priloga Jerko Zovak, ujedno i glavni urednik portala, te je isti s ovim naslovom i sadržajem izazvao burnu reakciju i brojne komentare, pogotovo ženskog dijela čitateljske publike, koje su ga gotovo razapele na križ.
Na Balkanu nijedan rat još nije završen – onaj 1990-ih, pa ni Drugi, a čak i Prvi svetski rat, smatra Miljenko Jergović.
