Prije otprilike tisuću i pet stotina godina dvije struje navijača na konjskim trkama, Plavi i Zeleni, ujedinile su se protiv represivne politike cara Justinijana. Pobuna koja je uslijedila bila je jedna od najžešćih u antičko doba. Jedino odlučnošću carice Teodore i okrutnošću u ugušivanju pobune generala Belisaria nekako su je uspjeli savladati. Ono što se događa u Brazilu, a djelomično i u Turskoj, gdje je također bilo učesnika navijača s nogometnih utakmica, neodoljivo podsjeća na davne događaje sa hipodroma u Konstantinapolisu.
Svaka vlast, otkad postoji svijet, služi se velikim spektaklima da bi sebi dala legitimitet i da bi razonodila stanovništvo. No formula ‘kruha i igara’ je uvijek oružje sa dvije oštrice. Javna dimenzija, koju nikad nijedna virtualna mreža neće moći nadomjestiti, čisti užitak što se nalaze zajedno, uzbuđenje zbog nekog sportskog rezultata, folklor koji se očituje u pjesmama, parole što se uzvikuju i igre, lako postaju sredstva izražavanja socijalnog protesta, vatra koja se smjesta zapali i u kojoj iznenada izgori prividno društveno pristajanje na postojeći poredak.
No postoji još nešto. Oduvijek su navijači, bili organizirani ili ne, sami sebe smatrali gospodarima spektakla, kojem prisustvuju, bilo zato što svojom navijačkom strašću podržavaju ekipe, bilo zato što predstavljaju ogormnu ostrašćenu masu što plaća spektakl kojem prisustvuje, iako u njemu izravno ne sudjeluje. I odjednom se nogomet, opijum za narod, pretvara u priliku za protestiranje. Poruka koju Brazilci sa ulica šalju svojoj vladi, koja se čini popularna, jednostavno je sljedeća: “Ne želimo platiti taj spektakl!”
U izvjesnom smislu manifestacije ovih dana ukazuju na prvo škripanje brazilskog sistema, uvjete života stalno katastrofalne na periferiji, u favellasima, protuudare ekonomske situacije, koja je daleko od one trijumfalne prije nekog vremena. Vjerojatno izražavaju i strah da se faraonski troškovi za svjetsko prvenstvo u nogometu 2014. ne odraze na ekonomiju bezizlaznom recesijom, kako se to dogodilo u Grčkoj, gdje su dugovi napravljeni za Olimpijadu jedan od uzroka ekonomske katastrofe.
I vjerojatno se u manifestacijama ovih dana može naslutiti prvi protest protiv međunarodnih organizacija, u prvom redu onih sportskih, koje dominiraju svijetom te puštaju da nakon trijumfalnih događanja, problemi pojedinih zemalja nastavljaju da trule. U tom smislu izjava Blattera (‘Nogomet prije svega’) nije samo blesava i arogantna. Ona pokazuje šupljinu tih globalnih gospodara zabave, koji pozivaju narod da ‘jede kolače’, odlažući problem kruha za neku vrlo problematičnu budućnost. I u istom smjeru idu i izjave protiv Pelèa,bivšeg šampiona, koji već pedeset godina podržava svaku vlast, ako je institucionalna.
Isto kao što i solidarnost Neymara izražava pažnju prema šampionima-milijunerima, koji su možda i iskreni, ali paze na vlastiti marketing, jer znaju da se lako današnja idolatrija pretvara u sutrašnje neprijateljstvo.
Čini se da je profesionalni svijet lopte, toliko udaljen od stvarnog,počeo pokazivati pukotine. Mislim u prvom redu na pristanak nekih igrača da postanu testimoniali protiv rasizma (a nadajmo se da će učiniti isto i za prava migranata). Simptomatično je da je do protesta došlo u zemlji kao što je Brazil, gdje je nogomet ‘religija’ više no bilo gdje drugdje. To je samo jedan od nepredvidivih aspekata globalizacije. Globalni spektakl s loptom može lako postati prilika za protestiranje protiv stvarnih i simboličnih gospodara svijeta.
Izvor: Advance
