Riječ Škotska (Scotland) dolazi od latinske riječi Scoti, a radi se o nazivu za Gele, etnolingvističke grupe u Irskoj, Škotskoj. Nekada se riječ Scotia koristila za današnju Irsku. No, riječ Škotska i Škoti počinje se upotrebljavati za današnji prostor i ljude negdje tijekom Srednjeg vijeka.Vjeruje se kako su prvi ljudi na ovaj prostor stigli prije nekih 12,800 godina, u vrijeme kada se ledeni pokrov počeo povlačiti. Trajne nastambe na prostoru današnje Škotske pojavljuje se otprilike prije 9,500 godina.No, pisana povijest ovih prostora počinje s dolaskom Rimljana. Julije Cezar prve ekspedicije na ovaj prostor slao je još 50-ih godina prije Nove ere, no pravo osvajanje kreće 43. godine Nove ere pod vodstvom rimskog cara Klaudija. Osnovana je rimska provincija Britanija i biti će pod Rimom sve do 409. godine.Prije rimske invazije narodi na ovom prostoru već su uspostavili kulturalne i ekonomske kontakte s kontinentalnom Europom, no tek dolaskom Rimljana kreće ubrzani razvoj – napredne poljoprivredne metode, urbanizacija, industrija, arhitektura, sve to stiže s rimskim osvajačima.
Rimsko carstvo s ucrtanom provincijom BritanijomNažalost, rimski povjesničari vrlo su rijetko pisali o svojoj sjeverozapadnoj provinciji, tako da se većina znanja o tom vremenu danas temelji na arheološkim istraživanjima.
Jedna od važnijih lokacija bio je tzv. Hadrijanov zid. Bio je to 120 kilometara dug rimski zid koji je dijelio Britanski otok napola. Gradio se deset godina , od 122.-132. god., za vladavine cara Hadrijana, a štitio je rimsku Englesku od napadaja barbara Pikta sa sjevera iz Albe (staro ime za Škotsku). Dugo je označavao sjevernu granicu Rimskog Carstva.
Hadrijanov zidRimska okupacija prostora današnje sjeverne Škotske trajala je svega 40 godina, no utjecaj na južnom dijelu bio je značajan.
Tko je ostao sa sjeverne strane Hadrijanovog zida? Bili su to već spomenuti Pikti – plemenska konfederacija naroda. Živjeli su u istočnom i sjevernom dijelu današnje Škotske. Većina povjesničara smatra kako su bili keltskog porijekla, a njihov, danas izumrli i gotovo potpuno nepoznat, piktski jezik, pripadao je porodici keltskih jezika. Pikte su prvi opisali rimski pisci kao narod koji živi s druge strane njihovih sjevernih granica. U ranom srednjem vijeku njihovo područje, zvano Pictavia ili Pictland, s vremenom se spojilo s gelskim kraljevstvom Dál Riata i tako stvorilo Kraljevstvo Alba, preteču prve škotske države.
No, u vrijeme vladavine Rima Pikti su se pokazali kao iznimno žestoki borci. Rimljani su bili krenuli na sjever, no potisnuti su natrag do Hadrijanovog zida. Često se smatra kako je Hadrijanov zid granica između današnje Škotske i Engleske, no to nije posve točno, mada je relativno blizu.
Ostaci Hadrijanovog zida i dalje stojeAnglo-škotska granica je jedina škotska kopnena granica, a proteže se 154 kilometra između rijeke Tweed na istočnoj obali i zaljeva Solway Firth na zapadu. Dugo vremena je ovo bila de facto granica između Škotske i Engleske, no formalno postaje 1237. Ugovorom u Yorku. Ovo je ujedno i jedna od najstarijih granica na svijetu.
No, vratimo se natrag u prva stoljeća – Pikti su napadali Rimljane i pružali žestok otpor, do te mjere da su se Rimljani u potpunosti povukli s prostora današnje Škotske do 3. stoljeća (Rimsko Carstvo se raspada 476. godine). Ključni događaj dolazi u 5. stoljeću – Geli (zapravo Škoti) kreću u invaziju na prostoru današnje Škotske iz pravca Irske, iskrcavaju se na sjeverozapadu. Na zapadu osnivaju kraljevstvo Dalriada, dok Angli sada već napreduju s juga, dalje od Hadrijanovog zida, te osnivaju svoje kraljevstvo naziva Bernicia.
Plemenski borac iz naroda Pikti koji su živjeli na prostoru današnje ŠkotskeKako je izgledala situacija do 8-og stoljeća? Na prostoru današnje Škotske imali smo međusobno sukobljene Pikte i Škote (koji su, kako smo i spomenuli, prvotno se zvali Geli, ali do sada već polako preuzimaju naziv Škoti). Pikti i Škoti bi se možda još stoljećima borili da ih u tom 8. stoljeću ne ujedinjuje zajednički neprijatelj. Naime, prostor današnje Škotske počeli su napadati Vikinzi. Nakon brojnih poraza Pikti i Škoti su shvatili da im nema druge nego ujediniti snage i prekinuti s međusobnim borbama, ukoliko se žele spasiti od Vikinga. To su i učinili u 9-om stoljeću kada i nastaje Kraljevina Škotska.
No, što se desilo s Piktima? Njihova unikatna kultura sa stoljećima je potpuno nestala. Nakon formiranja Kraljevine Škotske, do 11. stoljeća, njihov zasebni piktski identitet u potpunosti je utopljen u novu škotsku naciju. Danas im je jezik zaboravljen, no ne i ime. Naime, da Pikti nisu tada pružali toliki otpor Rimljanima, vjerojatno ovaj prostor nikada ne bi izgledao kako je izgledao.
Kako smo i spomenuli, Hadrijanov zid nije zemljopisno točna granica između današnje Škotske i Engleske, ali je blizu, no bez otpora Pikta nikada ni ne bi bio sagrađen, a to znači da gotovo sigurno ni današnje granice, pa i samih država, vjerojatno ne bi bilo u ovakvom obliku. Da je Rimsko Carstvo uspjelo trajno zagospodariti sve do sjevera, škotska invazija iz Irske možda se ne bi dogodila ili ne bi bila uspješna. Zbog svega ovoga, Pikti su svakako odigrali važnu ulogu u daljnjoj povijesti Škotske.
Sve u svemu, stoljeća su prošla i na otoku sada imamo dva moćna kraljevstva koja se promatraju s nepovjerenjem, Kraljevinu Škotsku i Kraljevinu Englesku. Bilo je samo pitanje kada će izbiti rat za teritorij – i izbija, Englezi napadaju Škotsku 1296. Počinje rat, prvi rat u tzv. Ratovima za škotsku nezavisnost. Potrajati će dugih 34 godine, završava 1328. Predah će kratko trajati jer Engleska ponovno napada 1332., a novi rat trajati će još 25 godina, do 1357. Unatoč gubitcima, političkim preslagivanjima i ustupcima, Škotska je obranila svoju nezavisnost u ova dva odlučujuća rata.
Edward III napada ŠkotskuOvo je bio ključni period u povijesti Škotske, njen najveći izazov. Pravo ime ovih ratova trebalo bi glasiti ratovi za opstanak škotske nezavisnosti. Da se Škotska tada nije obranila, velika je šansa da sutra (18.9.2014.) ne bi tko imao izaći na referendum.
Dvojica škotskih lidera istaknula su se u prvom ratu protiv Engleza, Andrew Moray i William Wallace. Škotski heroj, William Wallace, današnjim generacijama možda je najpoznatiji po filmu Hrabro Srce (“Braveheart”) iz 1995., no pjesme o njegovoj hrabrosti svakako nisu novijeg datuma već se provlače kroz duga stoljeća i daleko izvan prostora Škotske.
Wallace je porazio englesku vojsku u Bitci za Stirling Bridge u rujnu 1297., no iduće godine je i sam poražen u Bitci za Falkirk. Sedam godina kasnije, u kolovozu 1305. zarobljen je kod Robroystona, u blizini Glasgowa, te je brutalno pogubljen od strane kralja Edwarda I.
William Wallace, statua u AberdeenuDakako, mitovi, pa i oni moderni, mogu se poprilično razlikovati od povijesnih detalja, pa se tako Wallacea u spomenutom filmu prikazuje kao kakvog nacionalističkog gerilskog lidera, mada govorimo o pola tisućljeća prije no što se nacionalizam uopće pojavio kao historijski koncept.
Nadalje, škotski kralj Robert Bruce se u istom filmu prikazuje kao običan oportunist dok su zapravo njegova mudrost i strpljenje možda odigrali i puno važniju ulogu u obrani škotske nezavisnosti od impulzivnog Wallacea.
Sve u svemu, Škotska je gotovo 60 godina morala ratovati za svoju nezavisnost protiv Engleza. Ti ratovi ostati će ključni i presudni trenuci u škotskoj povijesti. Nakon izborene, tj. obranjene, nezavisnosti, Škotskom su vladale razne dinastije. Sukobi s Englezima i dalje su se događali, no nisu bilo toliko presudni, a u zemlji su trajali i brojni unutarnji sukobi između plemstva koje se stalno borilo za prevlast.
Kada bismo se osvrnuli samo na manji dio tih događanja, trebalo bi nam jako puno vremena. Povijest Škotske je iznimno bogata te gotovo da i nema godine o kojoj se ne bi mogle napisati stranice i stranice. No, pošto je cilj objaviti ovaj tekst dok je Škotska još uvijek dio Britanije – jer od sutra (referendum o odcjepljenju održava se 18.9.2014.) možda više i ne bude – morati ćemo preskočiti brojne povijesne kuriozitete kako bismo došli do neminovnog ujedinjenja Škota i Engleza. Spomenimo ipak detalj kako je kroz godine (stoljeća zapravo) sukoba između Škota i Engleza, Škotska Kraljevina mogla gotovo uvijek računati na engleske rivale, Francuze, koji su se često uključivali u ratove na strani Škota, a i francuska kultura u Škotskoj je bila utjecajna.
Ilustracija, Glasgow 1881.Već smo u 18. stoljeću početkom kojeg na snagu stupa ujedinjenje. Zakon o Uniji ili Akt o Uniji (eng. Acts of Union) je naziv za zakone donesene u engleskom i škotskom parlamentu kako bi se ozakonili uvjeti iz pregovora predstavnika oba parlamenta koji su dogovoreni 1706. godine o stvaranju zajedničke države.
Izglasavanjem Akta o Uniji u oba parlamenta, englesko i škotsko kraljevstvo, dvije odvojene države, do tada ujedinjene samo u osobi vladara, ujedinile su se u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije 1707. godine.
Naime, ranije su Škotska i Engleska stupile u tzv. “personalnu uniju”, no bile su zasebne zemlje. Personalna unija je zajednica dviju ili više država koje su vezane samo time što im je ista osoba državni poglavar, i to ne na osnovi ugovora nego prema ustavnim propisima svake od njih. Inače su te države potpuno odvojene, kako s obzirom na njihove unutrašnje tako i vanjske poslove. Prema tome, one su samostalne u pravom smislu riječi, a sama unija nije država.
No, sada se stvari mijenjaju, ujedinjenje stupa na snagu. U novoosnovani Parlament Velike Britanije u Londonu, Škotska je poslala 45 zastupnika u Donji dom, koji su se pridružili zastupnicima Donjeg doma engleskog parlamenta kojih je bilo 513. Ukupno je u Donjem domu Parlamenta Velike Britanije bilo 558 zastupnika. Škotska je također poslala i 16 perova* u Dom Lordova koji su se pridružili engleskim perovima kojih je u tom trenutku bilo 168.
* Perstvo (eng. Peerage) je sustav plemićkih titula u Ujedinjenom Kraljevstvu. Postoji pet stupnjeva perova: vojvoda, markiz, grof, vikont i barun. Postoje dvije vrste perstva: nasljedno i doživotno perstvo.
Zašto su Škotska i Engleska postale Velika Britanija? Stvar nipošto nije bila zbog nekakve ljubavi, daleko od toga. Škotska je nevoljko ušla u takvu uniju (a i gornje brojke jasno pokazuju tko je dominirao već od prvog dana). Prije svega se ipak radilo o ekonomiji – Škotska je željela pristup novom britanskom zajedničkom tržištu i unija je bila jedino rješenje. Dakako, od velikih ratova prošlo je već gotovo pola tisućljeća i dvije zemlje su – što je zbog zemljopisa jednostavno bilo neizbježno – sve više i više ovisile jedna o drugoj.
Nadalje, nemojmo zaboraviti kako je ovo već vrijeme u kojem se Engleska širi diljem svijeta svojim kolonijama, dakle Škotska ulaskom u Britaniju ne dobiva pristup samo engleskom, već i globalnom zajedničkom tržištu. Škotski parlament je prije toga imao grandiozne ideje, željeli su stvoriti rivala Istočnoindijskoj kompaniji*, ali krajnje neuspješno.
* Časna Istočnoindijska kompanija (eng. Honourable East India Company) je bila dioničko društvo. Dobila je Englesku Kraljevsku povelju od Elizabete Prve 31. prosinca 1600. godine sa namjerom stjecanja trgovačke prednosti u Indiji. Kompanija se preobrazila iz smjelog trgovačkog pothvata u prividnog vladara Indije te je stekla pomoćne državne i vojne dužnosti, sve do raspuštanja 1858. nakon Indijske pobune.
Pokušali su Škoti i sami postati kolonijalisti, o tome im je – kao i svim drugim zemljama onog vremena – ovisila budućnost i suverenitet. Pokušali jesu, ali s katastrofalno lošim učinkom. Kao lokaciju za širenje škotskog kolonijalnog kraljevstva odabrali su zaljev Darien u Panami. Tamo su kasnih 60-ih osnovali svoju prvu koloniju pod nazivom Caledonia. No, od samog početka Caledonia je bila osuđena na propast pa se i cijeli ovaj škotski poduhvat često naziva “Darien katastrofa”. Cijela stvar je loše isplanirana, vodstvo nije bilo adekvatno, nedostajala je potražnja za lokalne proizvode, a tada su nastupile velike epidemije raznih bolesti i sve kroničnija nestašica hrane. U konačnici su Škoti napustili svoju koloniju nakon što su opsadu iste u travnju 1700. započele španjolske snage.
Zaljev Darien (ili Panamski zaljev), mjesto gdje je Škotska osnovala svoju prvu koloniju, no projekt je neslavno propaoTaj kolonijalni neuspjeh značio je da Škotska jednostavno neće moći nastaviti dalje sama. Sve ovo se događa prije industrijskog kapitalizma i industrijske revolucije koja će stupiti na snagu u drugoj polovici 18. stoljeća, no za tadašnji merkantilizam (preteča kapitalizma) je širenje na tek otkriveni svijet bilo podjednako nužno kao i danas primjerice uvođenje internetske mreže za opstanak ekonomije jedne zemlje.
Škotskom narodu stvaranje Britanije nije bilo drago, ali to je bio kompromis kojeg su teško mogli izbjeći – žrtvovali su svoju drevnu nezavisnost za otvaranje širem svijetu i novim prilikama koje im njihov teritorij više nije mogao pružati.
Engleska je pak bila i više nego zadovoljna, ponajviše iz sigurnosnih razloga jer njeni europski neprijatelji sada više nisu mogli koristiti Škotsku za napade na nju.
U aktu ujedinjenja se ističe kako će postojati “jedno Ujedinjeno Kraljevstvo pod nazivom Velika Britanija”.
Dok su Škotska i Britanija još bile u personalnoj uniji kruna je pripadala škotskoj dinastiji Stuart, no, kada se Škotska i Engleska i parlamentarno ujedinjuju u kraljevinu Veliku Britaniju. Prvi, jedini i posljednji Stuart na britanskom prijestolju bila je kraljica Ana, a nakon nje kruna je otišla Hannoverima. Naime, prema ranijem dogovoru kruna nakon ujedinjenja Škotske i Engleske više nije mogla pripadati katolicima.To je izazvalo brojne pobune, a ustanici – koji su se nazivali Jakobiti (od latinske riječi Jacobus, ime za James, tj. referenca na kralja Jamesa VII) – željeli su na vlast vratiti katoličku krunu. No, unatoč nostalgiji za dinastijom Stuart, koja je i dalje imala iznimnu podršku u Škotskoj, nisu baš svi imali volje za jedan novi rat, koji bi svakako prerastao u veliki, sada već građanski, rat.
Inicijalne tenzije su ipak prevladane, a Britanija od 1707. postaje stvarnost te se već od onda radi na stvaranju tzv. “britanskog identiteta”, zajedničke kulture, zajedničke zemlje. Britanija je stvorena ujedinjenjem Engleske i Škotske 1707. no kasnije se također ujedinjuje i s Kraljevinom Iskom 1801. No, pet šestina Irske izlazi iz Ujedinjenog Kraljevstva 1922., ali u sastavu ostaje Sjeverna Irska te time i naziv zemlje postaje Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske.
No, jakobitske pobune potrajale su još gotovo pola stoljeća, a jakobitska vojska – kojoj je i dalje pomagala Francuska – povremeno je i znatno napredovala, sve do Bitke kod Cullodena 1746. (Jakobite je predvodio Charles Edward Stuart) kada su konačno poraženi, a tada su se ugasli i svi realni snovi o vraćanju Stuarta na prijestolje.
Jakobiti i lojalisti – konačni poraz Jakobita u Bitci kod CullodenIpak, nova Britanija je bila potresena. Navikla je na borbe na moru, ili na tuđim teritorijima. No, ovdje se radilo o nečem drugom, o prijetećoj vojsci koja je regrutirana iz vlastitog, britanskog, naroda. No, glavna borbena snaga Jakobita (barem lokalna, ne računajući Francuze) bili su Škoti i to Škoti sa sjevera zemlje, s prostora Škotskog visočja, gorštaci, jedni od najboljih boraca na svijetu. Nekoć je ovo bilo jako naseljeno područje, a danas je Škotsko visočje možda i najrjeđe naseljeni prostor u cijeloj Europi.
Škotski duh nezavisnosti nikada nije umro, ali je bio upao u jednu duboku apatiju. Povremeno su ga budili veliki događaji u vanjskom svijetu, kao što je bio Američki rat za nezavisnost i Francuska Revolucija.
Englezi su pak uvijek bili sumnjičavi prema Škotima, ali glavni razlog te sumnjičavosti bila je zapravo velika ljubomora – za razliku od njihove sumnjičavosti prema Velšanima koja se svodi prije svega na čuđenje prema njihovom “čudnom” jeziku.
Engleska ljubomora bila je velika, a razlozi su bili mnogi. Naime, od sredine 18-og stoljeća, tj. otkako kreće velika Industrijska revolucija koja će zauvijek promijeniti naš cijeli svijet, Škotska postaje velika industrijska sila. U Glasgowu je zamjetan izuzetan rast, ponajviše potaknut velikom trgovinom duhana s američkim kolonijama.
Škotski trgovci duhanom postali su ogromni bogataši, no, ova trgovina je naglo propala nakon uspješne Američke Revolucije. Ipak, Škoti se nisu dali smesti i pokazali su se kao vrlo uspješno ekonomisti – nakon propasti duhanske trgovine brzo su se okrenuli tekstilnoj industriji te ostvarili veliki uspjeh na tom polju.
EdinburghDogađaji u SAD-u uvelike su utjecali na razvoj Škotske. 1860-ih u SAD-u izbija građanski rat kojime se prekinulo robovlasništvo, a samim time i trgovina pamuka. No, Škoti su zarađeni novac investirali u tešku industriju te su do kraja 19-og stoljeća bili svjetski lider u inženjerstvu i brodogradnji, a ulagali su iznimno puno u željezo, čelik i ugljen.
Tu su i brojni škotski izumitelji, kao što je primjerice bio James Watt koji je 1765. izumio parni stroj novog tipa koji je imao kondenzator i uređaj za isisavanje zraka i kondenziranje pare. Godine 1769. patentirao je svoj parni stroj koji je za osiguranje broja okretaja imao centrifugalni regulator. Spomenimo i poznatog inženjera mostogradnje, Thomasa Telforda, a svakog kišnog dana mogli bi se sjetiti i škotskog kemičara i izumitelja Charlesa Macintosha koji je prvi izumio vodootporne materijale (kišni kaput “mackintosh” nosi ime po njemu).
Sigurno ste se vozili neasfaltiranom cestom, tzv. “makadamskom cestom” – ista nosi naziv po svom škotskom izumitelju, Johnu Loudonu McAdama, koji je uvelike unaprijedio transport diljem svijeta, a pokrenuta je i masovna “makadamizacija”.
Luka u gradu AberdeenZa vrijeme Škotskog prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, Škotska je postala jedna od ključnih komercijalnih, intelektualnih i industrijskih sila Europe. No, nakon Drugog svjetskog rata njena industrijska snaga naglo opada. Ipak, zadnjih desetljeća Škotska ponovno kreće naprijed u jednu kulturalnu i ekonomsku renesansu koja je gonjena jačanjem financijskog sektora, ali i otkrića velikih zaliha nafte i plina u Sjevernom moru.
Glavni grad Škotske, Edinburgh, bio je centar prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, grad koji je Škotsku transformirao u ekonomsku silu Europe, no, drugi ključ je Glasgow, najveći grad Škotske i vodeći industrijski centar.
Škotska, koja zauzima jednu trećinu otoka Velike Britanije, danas ima oko 5,3 milijuna ljudi. U usporedbi, Engleska, s niti duplo većom površinom, ima 10 puta više stanovnika – 53 milijuna.
Još od ujedinjenja s Engleskom 1707. Škotska je zadržala svoje pravne, obrazovne i religijske institucije, što joj je uvelike omogućilo održavanje nacionalnog identiteta i unikatne kulture zadnjih 300 godina.
No, osjećaj izgubljene nezavisnosti uvijek je bio prisutan, kroz sve te godine. Tada je izgledalo kako se bez Engleske jednostavno ne može dalje u budućnost i pozitivan ekonomski razvoj. Danas mnogi više nemaju takav osjećaj, a ako znamo pod kojim uvjetima, u kojem vremenu i zbog kojih razloga je Škotska uopće i ušla u savez s Engleskom, onda je jasno da onda zapravo već preko 300 godina čeka na stvaranje uvjeta za izlazak.
Škotska nikada nije pokorena, unatoč engleskim agresijama kroz povijest. Ona je svojevoljno ušla 1707. u projekt stvaranja Britanije, tj. Ujedinjenog Kraljevstva, jer je smatrala da nema druge alternative. Danas, kada alternative itekako postoje, Škotska je spremnija no ikad preuzeti natrag svoju nezavisnost koju je imala još otkako su u ranom srednjem vijeku Pikti i Škoti iz Irske shvatili da se moraju udružiti protiv zajedničkog neprijatelja.
Ono što će se desiti sutra zaista jest povijesni dan, dan na kojeg se čekalo više od 300 godina. No, proces nije počeo naglo, on je u pripremi već gotovo dva desetljeća. Još 1997. je u Škotskoj proveden referendum kojim se tražilo (i dobilo) ponovno uspostavljanje škotskog parlamenta. U konačnici u svibnju 2011. na vlast dolazi Škotska Nacionalna Stranka, pobjeđuje programom u kojem obećava referendum o nezavisnosti i datum se određuje – 18. rujna 2014.
U vrijeme pisanja ovog teksta je večer 17. rujna 2014. Sutra u ovo vrijeme znati ćemo što su Škoti odlučili. Tj. mogli bismo reći kako ćemo sutra zapravo saznati što su Škoti procijenili – da li im se još uvijek više isplati biti u uniji s Engleskom ili su se do sada stekli uvjeti da se vrate natrag na svoj put nezavisnosti.
Unatoč činjenici da nisu jedini u aktualnoj uniji, posve je jasno da su Škotska i Engleska kičma države (jer Ujedinjeno Kraljevstvo i nastaje ujedinjenjem Kraljevine Škotske i Kraljevine Engleske 1707.) koja se, još danas, naziva Ujedinjeno Kraljevstvo. O posljedicama, uzrocima, prednostima i manama (a ima ih pregršt u svim kategorijama, stvari svakako nisu “crno-bijele”) govoriti ćemo jednom drugom prilikom – sada počinje zadnje odbrojavanje jer ukoliko sutra Škotska glasa “DA” to bi bio, bez obzira na formalnosti, kraj Britanije, kraj Ujedinjenog Kraljevstva i jedna istaknuta nova stranica u povijesti Europe.
Izvori / reference:
A Brief History of Scotland by Peter N. Williams, Ph.D.
http://britannia.com/celtic/scotland/history_scotland.html
The Jacobite Rebellions 1689-1745 (Men-at-Arms)
1982, Michael Barthorp
A History Of Scotland
2010, Neil Oliver
A brief history of Scotland
http://www.wdam.com/story/26546272/a-brief-history-of-scotland
Scottish history
http://www.scotland.org/about-scotland/scottish-history/
The Union with England Act 1707 – full original text
http://www.rahbarnes.demon.co.uk/Union/UnionWithEnglandAct.htm
History of Scotland: Primary Documents
http://eudocs.lib.byu.edu/index.php/History_of_Scotland:_Primary_Documents
Wars of Scottish Independence: Battle of Bannockburn
http://www.historynet.com/wars-of-scottish-independence-battle-of-bannockburn.htm
A History of Scotland from the Roman Occupation
1903, Andrew Lang
Who were the Picts? A brief history
http://www.pictishstones.org.uk/pictishstones/pictishstoneshome/aboutthepicts/who/briefhistory.htm