No, samo nekoliko trenutaka kasnije one građane koji su dobro razmislili i osigurali svoju imovinu te naknadno pretrpjeli štetu naziva “oštećenima”. Na stranu i činjenica kako je ovo pitanje postavljeno od strane njegove stranačke kolegice, jer čini se kako premijer nije u stanju suvislo se pripremiti niti za pitanja koje sam sebi postavlja. Naime, nedavnim Zakonom o sanaciji posljedica katastrofe na području Vukovarsko – srijemske županije, vlasnici stambenih zgrada oštećeni su najmanje kao i nastalom poplavom, jer je nesuvisli zakonodavac istima naložio da su ukoliko žele sudjelovati u obnovi od strane države, obvezni utvrđenu osigurninu staviti na raspolaganje državnom proračunu.
Drugim riječima, zakonodavac suspendira ispunjenje ugovornog odnosa između osiguratelja i osiguranika te isti uvjetuje gubitkom općeg prava na pravičnu pomoć države. Osim što je ovakva zakonska odredba naočigled nezakonita jer očito diskriminira osiguranike s područja Vukovarsko – srijemske županije, itekako predstavlja loš marketing osiguranju imovine, jer ne treba sumnjati kako će prosječan korisnik usluga osiguranja u svemu vidjeti i korist za svog osiguratelja i uopće se zapitati o svrsi osiguranja. Činjenica je, manje poznata javnosti, kako općenito gledajući naknada štete ne može prijeći stvarno nastalu štetu i to je jedan od postulata na kojima se osiguranje i temelji, te se država valjda pribojava kako će se isplatom naknade poplavljenima koji su i osigurani isti obogatiti te u budućnosti čak priželjkivati nove poplave.
Malo empatije ne bi štetilo, jer čak i da je tako, sačuvaj Bože takve stečevine. Osiguranje je posao koji se sklapa za ostvarenje budućeg i neizvjesnog rizika i znano je kako su osiguratelji posebno neskloni osiguravati od poplave imovinu na područjima koja bilježe povijest poplava, tipa doline Neretve. Kako će se osiguratelji ponašati prilikom preuzimanja rizika za neka poplavljena područja koja dosad nisu imali povijest poplava tek će se vidjeti, osobito u smislu očitih klimatskih promjena. U ovom će kontekstu biti zanimljiv ishod zajedničke tužbe dijela žitelja poplavljenih mjesta koji za poplavnu katastrofu državu vide izravno odgovornom, temeljeći istu na propustima u gradnji i održavanju nasipa.
U slučaju pozitivnog ishoda te tužbe osiguratelji potencijalno mogu od države tražiti naknadu štete koju su isplatili osiguranicima s poplavljenih područja. Za sve je stoga sreća u nesreći kako je broj osiguranih objekata minoran, što dovoljno govori o stavu većeg dijela populacije kako će se za sve predviđene i nepredviđene poteškoće pobrinuti država. Na kraju krajeva, premijer izražava čuđenje što se svi žitelji poplavljenih mjesta nisu smjestili u podsljemenskoj zoni ili okupirali stan u centru Zagreba, pa bi i izbjegli kalvariju koju prolaze. “Luka & Borna”…
Koliko god bile nelogične, odredbe zakona neće se promijeniti, djelomično i zbog izostanka reakcije osigurateljne zajednice kojoj je na ovaj način nanesena materijalna i nematerijalna šteta. Plemenit posao osiguranja na ovaj način postaje predmet birokratske sprdnje i paragrafa, a premijer bi trebao shvatiti kako posao osiguranja na više načina predstavlja općedruštvenu korist i kada bi poruke o potrebi osiguranja privatne imovine češće upućivao javnosti i bez tragičnog povoda.