Narod Škotske jučer je imao priliku definirati svoju povijest i budućnost, a to su i učinili – većina je glasala za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Glasom za nezavisnost ne samo da bi od jutros zauvijek nestala Velika Britanija kakvu smo poznavali, već bi zasigurno svjedočili i jednoj eksploziji secesionističkog vala u Europi. No, jučerašnja snažna pobjeda unitarizma također će se osjetiti diljem Europe, a jutros će se tražiti odgovor na pitanje svih pitanja – zašto je narod Škotske propustio priliku za nezavisnošću nakon više od 300 godina od stvaranja unije s Engleskom?Odgovori će se nuditi sa svih strana, ali jedna činjenica uopće nije sporna – narod Škotske sudjelovao je u jednom civiliziranom, krajnje demokratskom, procesu na kojem im mogu svi zavidjeti. Glasali su protiv nezavisnosti jer se ne žele kockati i njihov je izbor posve logičan. No, sama mogućnost izbora, ovakvog izbora, nešto je na čemu će im se zavidjeti. Dok Madrid Barceloni prijeti tenkovima, dok na istoku Ukrajine volju naroda i njihove referendume odbacuju svi (i Kijev i Moskva), stav Londona po ovom povijesnom pitanju za Škotsku možda je bio i presudan.
Dakako, moglo bi se reći kako je London bio ohrabren ranijim anketama prema kojima je nezavisnost osvajala manje od 40% glasova, pa su stoga dali demokraciji i slobodi izbora krila. No, kada je postalo “gusto”, kada je u jednom trenutku glas “ZA” prešao u vodstvo, London je – a i to se mora reći – zadržao svoju smirenost i ona je možda i spasila UK od jutrošnje potencijalne dezintegracije. “Ako želite otići, možete, ali odlazite zauvijek” – to je bio stav britanske, dominantno engleske, vlasti.
Bilo je tu pritiska u vidu ekonomskih upozorenja, bilo ih je itekako – London je učinio sve da se glasače uvjeri kako je ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu daleko pametniji, sigurniji i stabilniji izbor. No, nije bilo prijetnji – u svakom trenutku se jasno isticalo da će se volja naroda, kakva god ona bila, poštivati.
Takvo ozračje, atmosfera u kojoj je apsolutnu dominaciju zauzeo legitimitet samog narodnog izbora, sinoć je odnijela pobjedu, veliku pobjedu izvojevalo je britanstvo.
Dakako, britanstvo, englestvo i škotstvo posve su drugačiji termini – mnogi prva dva dovode u korelaciju, no pretpostavka nije sasvim točna. Britanstvo je ipak – iz perspektive nacionalizma – uvijek bila umjetna tvorevina, identitet izgrađen na supranacionalnom kulturalnom osjećaju pripadnosti Britanskom carstvu.
Istaknuti britanski ustavni povjesničar, David Starkey, jednom prilikom je komentirao kako je u školama nemoguće podučavati britanstvo jer “britanska nacija ne postoji”.
Znači li to da se Škoti, koji su sinoć većinom glasali za uniju, zapravo smatraju Britancima? Britanstvo jest odnijelo pobjedu, ali koje britanstvo? Pobjedu je odnio prije svega međusobni odnos koji još uvijek nudi konkretne beneficije narodima UK-a, a očito i Škotima. No, Škoti se većinom uopće ne izjašnjavaju kao Britanci. Škoti sebe smatraju Škotima. Tek oko 20% njih se smatra “i Škotima i Britancima”, a svega oko 4% njih će se izjasniti kako su prije svega Britanci.
Britanstvo je, što bi mnoge Škote koji su do sinoć bili uvjereni kako već jutros postaju nezavisna država, uvelike škotski izum. Mnogi neupućeni u povijest Škotske i Engleske doživljavali su jučerašnji referendum kao dugoočekivani nastavak filma, “Braveheart 2″, no razlozi ujedinjenja nikada nisu bili škotski vojni poraz, jer istoga nikada nije ni bilo. Da, unija 1707. bila je nedvojbeno početak formalne engleske dominacije u novoj zemlji koju se nazvalo Ujedinjenim Kraljevstvom, bio je to i početak velikog poraza katoličkih sila Europe, prije svega Španjolske i Francuske, ali od prvog dana Škoti – barem škotska vladajuća elita – vidjela je upravo u britanstvu svoj interes.
Preko Ujedinjenog Kraljevstva, preko zajedničkog tržišta koje im se tada otvorilo, Škotska se izvukla iz jedne, za nju neugodne, povijesne epizode kada nisu, za razliku od drugih europskih sila, uspjeli adekvatno pokrenuti svoje vlastite kolonijalističke ambicije u Novom svijetu. Dakako, kada danas govorimo o kolonijalizmu bilo kakve vrste, govorimo o periodu povijesnih nepravdi i izrabljivanja autohtonih naroda, no, iz ekonomske perspektive implementacija kolonijalizma je za europske sile bila “biti ili ne biti”.
Škotska je samo uz uniju s Engleskom mogla vratiti se na svjetsku pozornicu, u svijet koji se tada u 18-om stoljeću naglo širio. Dakako, pritom je trebalo i u toj uniji smanjiti dominaciju englestva, pa je zamišljeno britanstvo – po nazivu nekadašnje rimske carske provincije Britanije – koje bi utopilo dvije kraljevine u jednu novu simbiozu. Danas je to britanstvo, kojeg se Škoti uvelike odriču, zapravo iznimno važno za položaj same Škotske. Naime, unatoč činjenici da govorimo o dvije zemlje koje nisu toliko različite po površini, mada Škotska jest poprilično manja od Engleske, no razlika u broju stanovnika je ogromna – Engleska s oko 55 milijuna ljudi čak je deset puta veća od Škotske. Samim time snaga britanstva u Engleskoj je od esencijalne važnosti za mir i dobre odnose unutar same unije. To je koncept koji Škotskoj nedvojbeno ide na ruku.Škotska nije bila izrabljivana u ovoj uniji, daleko od toga – ona se često u zadnja tri stoljeća razvijala znatno brže i bolje od same Engleske. Teorija kapitalizma, koju je stvorio Adam Smith, podjednako je proizvod Edinburgha i Oxforda, a i danas je Škotska sve snažnija sila u aktualnoj razvojnoj fazi kapitalističke ekonomije, eri financijskog kapitalizma.
U samoj debati, naročito u njenoj završnici, o mnogim krucijalnim temama se ni nije govorilo, govorilo se o pukim trivijalnostima koje se bave sentimentalnom ikonografijom. Škote se moljakalo da glasaju za uniju kako se, eto, ne bi morala mijenjati prepoznatljiva zastava, kako bi “najbolja televizija na svijetu” (vrlo diskutabilna fraza) mogla i dalje nazivati BBC itd. Taktika nije bila loša, jer sigurno je i pridonijela prevazi glasova za uniju.
Pridonijeli su i pojedini snažni i artikulirani glasovi ljevice, primjerice glas britanskog (škotskog po ocu, irskog po majci) zastupnika Georgea Gallowaya koji je – mada je vjerojatno najistaknutiji i najglasniji kritičar britanskog neo-imperijalizma – snažno stao na stranu “NE” glasa i ostanka u uniji. Nema sumnje kako je Galloway, čija je kampanja znatno pridonijela prevazi, ovim stavom stekao brojne neprijatelje u redovima bivših istomišljenika. No, ne može se reći kako njegovi stavovi nisu argumentirani. Glas za nezavisnost opisao je kao pokretanje razvoda braka, a u razvodu braka – ističe Galloway – najviše stradavaju djeca, “a u ovom slučaju djeca su škotski radnici”.
“Sve u vezi ovog projekta o odcjepljenju je vezano uz kockanje – za vašu budućnost, vaše mirovine, budućnost vaše djece i budućnost njihove djece. Imate pravo kada kažete da se ne želite kockati”, poručio je.
Projekt kojeg je ponudio Alex Salmond – lider pokreta za odcjepljenje – poprilično se i svodio na kockanje. Plan je imao mnogo rupa, a jedna od najvećih bila je pitanje valute. Salmond je tvrdio kako želi zadržati funtu, mada se London odavno ogradio od takve ideje ističući da nezavisna Škotska može odmah zaboraviti na to. Nadalje, nezavisna Škotska prema Salmondu ne bi ni bila neka vrlo drugačija Škotska – želio je ulazak (ili ostanak) u NATO i Europskoj Uniji.
Njegova Škotska Nacionalna Stranka također je zagovarala i uvođenje socijal-demokracije ističući kako je socijal-demokracija sistem koji jednostavno ne može postojati u okvirima UK-a. No, što je uopće socijal-demokracija u današnjoj Europi? To svakako više nisu ideali od prije pola stoljeća kada su ideje socijal-demokracije i demokratskog socijalizma bile međusobno isprepletene. Danas je “mainstream” socijal-demokracija koncept koji više ne odgovara ni radnicima ni kapitalu, koncept koji većinu svog angažmana provodi na zadržavanju sebe na vlasti.
S druge strane, glasanjem za uniju Škoti su ipak dobili veće ovlasti, a u pojedinim sferama i znatno veće političke ovlasti, a pritom se nisu morali kockati i upuštati u jednu, za mnoge ipak vrlo nepredvidljivu, novu stranicu povijesti.
Nemojmo zaboraviti kako je Škotska poprilično dobro prebrodila veliku financijsku krizu u Europi koja još uvijek guši milijune diljem Starog kontinenta. Ideja koja se svodi na “ako nešto radi, nemoj to ni popravljati”, sinoć je također pobijedila.
Salmond i njegova stranka imali su javne i ne tako javne agende, a nema sumnje da ih je i miris novootkrivenih velikih naftnih polja u Sjevernom moru dodatno inspirirao. No, kada govorimo o samim glasačima, većina su za nezavisnost jučer glasali iz vlastitih nacionalnih pobuda. To jest nešto što se brzo i daleko širi, ali nije nužno niti promišljeno niti mudro. Većina Škota je ipak zadovoljna sa svojim nacionalnim statusom u okvirima Ujedinjenog Kraljevstva, ne osjećaju da bi njihov identitet, kultura i svi drugi aspekti škotsva bili ugroženi, niti danas niti u nekoj bliskoj budućnosti, a to im je sasvim dovoljno.
Dakako, ovo pitanje uvijek možemo promatrati i iz perspektive vanjske politike, a u toj domeni bi škotska nezavisnost svakako bila puno zanimljiviji odabir od jučerašnjeg sadržavanja status quo-a.
No, na kraju, vraćamo se na jednu širu temu koja se tiče svih nas u Europskoj Uniji. Što je u konačnici bolje? Dezintegracija ili mijenjanje postojećih okvira iznutra? U trenutku kada se postojeći okviri doimaju toliko monolitno, mnogi će reći kako samo dezintegracija može dovesti do nekih promjena na bolje. No, da li je zaista tako? To je već stvar jedne šire debate za koju argumenti postoje s obje strane, ali to je debata u kojoj ne bi smjelo biti mjesta strastima i emocijama. Lomljenje nečega samo s ciljem zadovoljavanja nacionalističkih pobuda i nije neki plan, to je potpuni nedostatak plana. S druge strane organizacija unutarnjih promjena je daleko teži, dugotrajniji i kompliciraniji proces, ali isti u konačnici može dovesti do daleko pozitivnijih rezultata.
Jučerašnji dan je morao, bez obzira na ishod, uzdrmati Europu. Jutros Britanija kakvu smo oduvijek poznali i dalje postoji, ali promjene će se ipak osjetiti, kako u njoj, tako i u cijeloj Europi. Škoti su poručili kako unitarizam može postojati, ali mora odražavati interes naroda, samo pod takvim uvjetima i može postojati. Da je London prije tjedan dana Škotskoj poručio “možete ili otići ili ostati u uniji kakva sada jest”, Škotska bi jučer napustila Ujedinjeno Kraljevstvo.
To je poruka koja je relevantna na razini cijele Europske Unije koja se i sama bori s nekom vrstom separatizma diljem svoje strukture. Ona će morati krenuti s ustupcima europskim narodima, kao što je i London morao dati brojne ustupke škotskom narodu da ih zadrži u uniji, u suprotnome ideja o ujedinjenoj Europi nema budućnost. Odluku su jučer donijeli škotski radnici, glasali su za sigurnost, a europski radnici pate pod ogromnim teretom iznimne nesigurnosti. To je poruka i lekcija Europi jutros.