Kada govorimo o prekidu ili nastavku trudnoće susrećemo se s nizom argumenata – znanstvenih, medicinskih, filozofskih, religijskih i osobnih stavova utemeljenih na tradiciji i kulturi. Diskusije se uglavnom vode o tome u kojem trenutku plod postaje živo biće te ima li prednost pravo majke na izbor što želi činiti sa svojim tijelom (što uključuje trudnoću i porod) ili pravo ploda na život. No, u diskusiju se rijetko uključuju žene koje su se odlučile na pobačaj, a još rjeđe govore o okolnostima svoje odluke. Diskusije tako ostaju na teorijskoj, često ideološkoj razini, bez ikakvog dodira sa stvarnošću i socijalnim i ekonomskim okolnostima u kojima trudna žena donosi odluku – roditi ili pobaciti.
U Republici Hrvatskoj ne postoje statistike o razlozima pobačaja, te nijedna institucija u državi niti ne prikuplja podatke za neke buduće analize. Jedine statistike koje su dostupne jesu one o osnovnim podacima žena poput dobi i broju djece u Zdravstveno-statističkom ljetopisu za 2013. godinu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
O razlozima prekida trudnoća u RH ne zna se ništa
“Tijekom 2013. godine bilo je prijavljeno 8.922 prekida trudnoće, što predstavlja pad u odnosu na prethodne godine. Legalno induciranih prekida trudnoće bilo je 3.161 ili 35,4 posto. Broj mladih djevojaka do 19 godina u žena koje obavljaju pobačaj na zahtjev u 2013. godini bio je 221 (6,99 posto). Ranijih godina bio je do 7 posto, u 2007. 9,2 posto, u 2008. 8,0 posto, u 2009. 8,49 posto, u 2010. 8,63 posto, u 2011. 7,9 posto, a u 2012. 8,3 posto. Od svih žena koje su imale prekid trudnoće najviše je onih u dobi 30-39 godine. Među ženama koje traže prekid trudnoće najviše je onih koje već imaju djecu – 2.012 ili 63,6 posto i u dobi su 30-39 godina, tako se i ove godine potvrđuje činjenica da se prekid trudnoće i dalje koristi kao sredstvo kontracepcije. U okviru Zdravstvenog informacijskog sustava razvija se i Bolnički informacijski sustav te je informatizacija utjecala na promjenu sustava izvještavanja u nekim zdravstvenim ustanovama, zbog čega za 2013. nismo dobili sve podatke o broju prekida trudnoća iz pojedinih ustanova”, stoji u ljetopisu.
Nakon isteka porodiljnog dopusta više nisu zaštićene od otkaza (FOTO: novilist.hr)
Postojeći šturi podaci bez analize ne govore nam ništa o socioekonomskim okolnostima u kojima su se žene odlučile na pobačaj. Pri tome mislimo na status zaposlenja žene, visinu primanja, bračni status, prihode u kućanstvu i ostale bitne faktore koji utječu na odluku o zadržavanju ili prekidu trudnoće. Također, iz njih ne možemo iščitati razloge prekida trudnoće.
U Hrvatskoj je pobačaj ženama zagarantiran Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, te prema članku 15. stavku 2. u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Prema istom Zakonu te na temelju rješenja Ministarstva zdravstva od 1. rujna 1996. godine prekid trudnoće može se obaviti samo u za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.
LUKSUZ TRUDNOĆE: Dilema hrvatske trudnice – dijete ili posao
TRUDNICE I RODILJE NA ODSTRELU: Vlada olakšava davanje otkaza majkama!
Zakon je jedno, općedruštvena klima drugo. Pobačaj je u društvu i dalje tabu tema, žene o njemu rijetko pričaju i skrivaju činjenicu da su pobacile i od najužeg kruga obitelji i prijatelja. Čak i tamo gdje ne bi smjele, doživljavaju stigmu koja prati taj čin. Medicinsko osoblje zaposleno u javnim zdravstvenim ustanovama poziva se na priziv savjesti te odbija izvršiti abortus. Članak 20. Zakona o liječništvu propisuje da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.
Na prvi pogled to je jedino logično jer svaki čovjek ima pravo na zakonsku neposlušnost ukoliko se ono što zakon nalaže kosi s njegovim privatnim stavovima. Problem nastaje kada niti jedna institucija u državi ne vodi statistiku o broju i ustanovama u kojima se osoblje pozivalo na priziv savjesti u slučajevima prekida trudnoće. Tako se kao što je i uobičajeno u situacijama u kojima se ne zna tko pije, a tko plaća otvaraju prilike za različite manipulacije zakonskim odredbama.
Ne vodi se niti statistika o broju i ustanovama u kojima se osoblje pozivalo na priziv savjesti u slučajevima prekida trudnoće (FOTO: Seattle Municipal Archives)
Prisjetimo se slučaja iz 2010. godine kada su privedena tri liječnika Odjela za ženske bolesti i porodništvo varaždinske bolnice i još dva liječnika s područja Varaždinske županije koji nisu zaposlenici varaždinske bolnice pod sumnjom da su zlouporabili položaj i krivotvorili dokumente, to jest da su vršili ilegalne pobačaje te ih naplaćivali dvostruko, od HZZO-a i od pacijentica. To je slučaj za koji je javnost saznala, no stvaran broj ilegalnih pobačaja u Republici Hrvatskoj se, naravno, ne zna. Osim ilegalnih pobačaja koji bi promijenili brojeve u statističkim podacima kada bi bili izvršeni legalno, zanimljiv je podatak kako zbog priziva savjesti neke bolnice imaju znatno niži broj abortusa, jer žene odlaze prekinuti trudnoću u one bolnice u kojima osoblje bez neugodnosti za ženu izvede zahvat. Nedostatak podataka, nepotpuni i iskrivljeni podaci, te nezainteresiranost institucija da se kvalitetno i temeljito bavi temom pobačaja, te njegovih uzroka i posljedica implicira kako je svaka žena sa svojom trudnoćom prepuštena samoj sebi, u vlastitim životnim okolnostima.
Trudnice i rodilje na radnom mjestu su potpuno obespravljene
Položaj radničke klase sve je gori; plaće su neredovite ako ih uopće i ima, kolektivni ugovori se raskidaju, ugovori o radu na neodređeno zamijenjeni su honorarnim ugovorima, ugovorima na tri mjeseca, a vrlo često i radom na crno. Privatni interes uvukao se u zdravstvo, školstvo, medije i ostalu državnu infrastrukturu. Pametnome je dosta samo pogledati neke od izmjena Zakona o radu koje znatno narušavaju integritet radnika, a posebno pogađaju najranjiviju skupinu – trudnice i rodilje.
Člankom 40. ZOR-a poslodavac može radnicama otkazati ugovor o radu ukoliko im nije u mogućnosti ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova ili ako radnica odbije ponuđenu izmjenu ugovora o radu. Ovakvom zakonskom odredbom žene koje su uspjele zadržati posao tijekom trudnoće i porodiljnog, nakon isteka dopusta više nisu zaštićene od otkaza. Osim ovog problematičnog članka, tu su i oni članci koji na papiru pružaju itekakvu zaštitu trudnici i rodilji, no u praksi je situacija posve drugačija. Prema 65. članku ZOR-a trudnica, roditelj s djetetom do tri godine života, samohrani roditelj s djetetom do šest godina života i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca mogu raditi prekovremeno samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Što je točno viša sila u zakonu nije navedeno.
U Hrvatskoj obespravljeno radništvo pristaje na različite protuzakonite radnje pod prijetnjom otkaza. Primjerice radnice potpisuju ugovore o djelu, a rade satnicu koja po zakonu odgovara ugovoru o radu, potpisuju papire na kojima piše da su dobili minimalni propisani iznos dnevnice, a dnevnicu nikada ne vide… Vjerojatno će tako i trudnice, majke s djetetom do tri godine života, te samohrane majke s djetetom do šest godina života pisati izjave o pristanku na gore navedeni rad, naravno, pod prijetnjom otkaza. Zakon je, a pogotovo ovaj o radu, već duže vrijeme mrtvo slovo na papiru.
Prema članku 30. istog zakona poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta u smislu posebnog propisa smije ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima. Poslodavac ne smije? Tko će mu to, ključno je pitanje, zabraniti? Neefikasne inspekcije rada? Gotovo svatko do nas bio je ili jest svjedok protuzakonitih radnji poslodavaca, no takve stvari nailaze na zid šutnje, naravno, pod prijetnjom otkaza. Ako pokoji hrabri ili već “poludjeli” radnik odluči podići tužbu protiv poslodavca, oni najčešće različitim malverzacijama izbjegnu optužbe, čime radništvo biva obeshrabreno uopće se upuštati u takve dugotrajne i skupe sporove.
Razloge za smanjenje broja rođene djece možemo tražiti na raznim mjestima (FOTO: novilist.hr)
Osim zakonske obespravljenosti koja rodilju stavlja u nepovoljan ekonomski položaj, tu je i društvena stigma koja sustiže osiromašene majke. Jer, zašto rađa djecu ako ih ne može uzdržavati? Ukoliko roditelji nemaju nikakva ili imaju nedovoljna primanja, država je ta koja će kroz dječje doplatke, socijalne pomoći, besplatne udžbenike i slične socijalne mjere pripomoći u skrbi za djecu. Zaista jest problematično ako roditelji nemaju sredstva kojima bi uzdržavali vlastitu djecu. Svaliti odgovornost za takvu nepovoljnu situaciju na leđa roditelja, često majke koja je djecu rodila, značilo bi da je pojedinac onaj koji u globalnim ekonomskim tokovima samostalno određuje svoj socioekonomski status bez postojanja ikakvih vanjskih faktora na koje ne može utjecati. U jeku globalne ekonomske krize, kada je stopa nezaposlenosti sve veća i sve su niži prihodi kućanstava naspram rashoda, to mogu ustvrditi samo nerazumni.
Prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova oko 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Njih 64,9 posto je u fertilnoj dobi, a 43,4 posto je bez djece, iako ih želi imati. Kao najčešću vrstu spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i obaveza prema djeci), njih čak 34,1 posto navodi neproduživanje ugovora o radu. Od 176 ispitanica kojima nije produžen ugovor o radu, njih 63,6 posto smatra kako im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu jer su zatrudnjele ili koristile rodiljna prava. Zaista, pametnome dosta.
Imamo li uopće pravo na roditeljstvo?
U svakom slučaju odluka o prekidu ili nastavku trudnoće jest ženina odluka, no u kakvim je okolnostima ona donosi i koji sve društveni faktori utječu na njenu odluku pitanje je od šireg društvenog interesa kojim bi se trebale baviti nadležne institucije i društvo u cijelosti. Žena se susreće s društvenom osudom za ubojstvo, a često i za promiskuitet ukoliko odluči prekinuti trudnoću. Ako pak odluči roditi, a nema sredstva kojima će uzdržavati dijete, ženu će to isto društvo osuditi za nepromišljenost i rađanje “socijalnih slučajeva”, a često i za promiskuitet i u ovom slučaju. Društvene osude i nedovoljna zakonska zaštita ponekad čine da prava djeluju u službi prisile. Žena mora imati slobodu odlučiti o prekidu trudnoće prema vlastitoj želji. Ukoliko žena ne želi biti trudna, ne želi roditi i biti majkom, ona mora imati slobodu prekinuti trudnoću i postupiti sukladno svojoj želji. No, ukoliko se odluči za prekid trudnoće pritisnuta nepovoljnim socijalnim i ekonomskim okolnostima u kojima se nalazi, ona ne iskorištava svoje zakonsko pravo na prekid trudnoće, već je prisiljena tako postupiti.
Za kraj se osvrnimo još jednom na ranije spomenuti ljetopis za 2013. godinu u kojem stoji: “Dugogodišnje smanjivanje nataliteta, fertiliteta i prirodnog prirasta ubrzano je ratnim zbivanjima te od 1991. godine Hrvatska ulazi u depopulacijsku fazu prirodnog kretanja. Natalitetna stopa u 2013. godini je 9,4/1.000 (u 2012. godini 9,8), mortalitetna 11,8/1.000 (u 2012. godini 12,1), stopa općeg fertiliteta 41,8 (u 2012. godini 43,4). U 2013. godini zabilježena je negativna stopa prirodnog kretanja od -2,5. Sve županije bilježe prirodni pad.”
Razloge za smanjenje broja rođene djece možemo tražiti na raznim mjestima; od Domovinskog rata, iseljavanja radno sposobnog stanovništva fertilne dobi, emancipacije i veće zaposlenosti žena, pa sve do suvremenog načina života. Jedno je sigurno – narušavanjem radničkih prava i snižavanjem životnog standarda radništva, a pogotovo žena, pravo na roditeljstvo u kapitalizmu postaje privilegij imućnih.