Naša kći Maša ima već sedam godina i 1. rujna je krenula u školu u gradu Ljuberci u Moskovskoj oblasti. Sve u svemu, mi nismo izbjeglice, nego prije politički emigranti. Posljednjih nekoliko mjeseci život u Kijevu bio je moralno neizdrživ. Nisam želio da naša kći odrasta slušajući o Banderi, Šuheviču, klanju “moskalja” i Ukrajini kao kolijevci svjetske civilizacije.
Naša kuća nije granatirana, ali smo mi otišli uz Ukrajine. Gotovo osam godina smo živjeli u Kijevu, iako oboje, supruga i ja, u dokumentima imamo adrese iz Donbasa, jer smo tamo rođeni. U onom Kijevu koji smo napustili već ova činjenica, prema sadašnjim mjerilima, iako ne predstavlja element zločina, bez izuzetka izaziva neugodnosti pri susretima s državom i podozrive poglede od strane onih koji vam pregledavaju dokumente – “izvornih” stanovnika Kijeva, Lavova i uopće “samosvjesnih” Ukrajinaca, kojih je u glavnom gradu danas velika većina.
 |
| Andrej Stenin: Oči u oči s ratom |
Morali smo otići. I to ne samo zbog Maše. Posljednjih nekoliko mjeseci život u Kijevu postao je moralno neizdrživ. U svim razgovorima na ulici, u javnom prijevozu, u metrou, svugdje se osjećala mržnja koju je teško sakriti, a koja se ponekad i namjerno raspiruje. Pamtim vrijeme “narančaste revolucije”, kada bi se ljudi u javnom prijevozu znali potući zbog političkih neslaganja, zato što je jedan za Juščenka, a drugi za Janukoviča. Danas se više ne tuku, jer su gotovo svi “za jedinstvenu Ukrajinu”, ali su spremni ubiti svakog tko kaže i jednu riječ protiv. Zato je danas tako mirno u Kijevu – jer mnogi jednostavno šute. U posljednje vrijeme mi nismo izlazili ni u šetnju: u parkovima sjede roditelji, piju pivo, ljušte sjemenke, razgovaraju o podlim Rusima. A djeca se igraju banderovaca. Samo sam zamislio kako će Maša prije ili kasnije u školi reći nešto od onoga o čemu njezini roditelji razgovaraju kod kuće, a o čemu šute na ulici, i uplašio sam se. I za nju, i za nas dvoje. Problem je u tome što smo mi previše Rusi za taj grad, što kod kuće imamo gomilu “pogrešnih” knjiga, govorimo isključivo ruski i nismo spremni kćer početi zvati Marička [ukrajinski nadimak za ime Marija - prim. red.] samo kako bismo udovoljili zastupnici Vrhovne rade Irini Farion.
Čaj s dodatkom
ašutio sam u ožujku, nakon njihove pobjede. Do tada sam još i pokušavao voditi rasprave i objašnjavati: što to radite, pa vi svojim postupcima rasturate državu. Gledaju me, klimaju glavom, a oči im se neobično cakle. Onda sam shvatio – čaj koji su dijelili na Majdanu ipak je bio s “dodatkom”. Konačno sam prestao govoriti kada me je moj najbolji prijatelj, blizak gotovo kao član obitelji, opomenuo da “začepim”, inače će moje riječi prenijeti “Desnom sektoru”.
Mašu smo bili upisali u jednu od kijevskih škola u susjedstvu, u stambenoj četvrti na lijevoj obali Dnjepra. U Kijevu gotovo više nema škola u kojima se nastava odvija na ruskom, a jedina škola u kotaru s kombiniranom nastavom na ruskom i ukrajinskom, koju je prije dvije godine svečano otvorio Janukovič, još prije njegove smjene je malo po malo postala “čisto” ukrajinska.
Problem je u tome što uče, problem je u prvom satu, kada će im, možda, čitati ulomke iz “Gajdamaka”. Iz najkrvavijeg, mizantropskog Ševčenkovog dijela! Kako objasniti kćeri da je upravo ona taj “moskalj” [pogrdni naziv za Rusa - prim. prev.], na čije se klanje u ovom djelu poziva?
Ravnatelj škole mi je izgledao kao normalan čovjek, imao je neku tugu u očima, čini mi se da je već tada, u svibnju, predosjećao neko zlo. Iako se zlo već dogodilo u Odessi. Ne znam, možda sada i on mora šutjeti. Ima još uvijek i takvih Ukrajinaca – dobrih, otvorenih, miroljubivih, koji vole Ukrajinu, a pritom ne mrze Rusiju. Ali njih je vrlo malo.
Količina “domoljublja” u školama u Ukrajini je gotovo nevjerojatna. Vodstvo Tajništva za obrazovanje je učiteljima u Odessi više puta uputilo preporuku da na sastanak kolegija za obrazovanje dođu u vezenim košuljama, dok je u Kijevu to već postalo tradicija. Što da se radi, kada je danas ministar obrazovanja Ukrajine Sergej Kvit, strasni nacionalist i autor hvalospjeva Stepanu Banderi. On je uložio mnogo truda u reprogramiranje mladih mozgova još kao rektor Sveučilišta “Kijevo-Mogiljanske akademije”. I očito se ne namjerava zadovoljiti postignutim. Tako uz njegovo prešutno odobrenje u gradu Ivano-Frankovsk djecu uče skandirati “Smrt neprijateljima!” i spaljivati lutke predsjednika drugih država. Isto kao što se u pojasu Gaze Palestinci odmalena uče mrziti Židove.
Ukrajinci, najstarija civilizacija
Nevolja je u tome što ja povijest poznajem i iz drugih knjiga, a ne samo iz ukrajinskih udžbenika, u kojima se Ukrajinci nazivaju arijevcima, a Zaporoška Seč proglašava prvom pravom europskom demokracijom. Zašto bih nakon sati objašnjavao kćeri da je “demokracija” riječ grčkog podrijetla, kao i sam pojam, i da su kozaci od nje bili neizmjerno daleko? A ne znam ni kako bih joj objasnio da su “heroji” Ukrajinske pobunjeničke vojske zapravo neljudi koji su ubijali civile zbog primitivne nacionalne ideje. Ne želim da mojoj kćeri svakodnevno ispiru mozak i nameću joj “banderovski” pogled na svijet.
 |
| Ukrajinski sukob zahvatio pogranične ruske regije Slučajna bombardiranja i izbjeglice stvaraju nimalo jednostavnu situaciju. |
A oni su danas zaista spremni Grcima oduzeti demokraciju, a Egipćanima piramide. U Ukrajini postoji stanoviti profesor Bebik, doktor političkih znanosti, prorektor Sveučilišta “Ukrajina”, koji jednom tjedno drži predavanja na radiju “Era”. On, između ostalog, tvrdi da su protoukrajinci, “Teukri”, koje spominje još Herodot, osnovali Troju, a zatim i cijelu Grčku, pa i Rim. I ne samo to, “prvi Rim” se zapravo nalazio u Sumskoj oblasti, na ušću rijeke Romen u rijeku Sulu, a to je današnji grad Romni. Što znači da su i onaj Rim na Tibru, koji je tek drugi po redu, također osnovali Ukrajinci. Ovo bi bilo komično da je profesor Bebik jedna od šala iz lokalnog “Kluba veselih i dovitljivih” [Ka-ve-en (KVN) - sovjetska, a zatim ruska humoristička televizijska emisija - prim. prev.]. On je, međutim, realnost.
Drago mi je što Maša na prvom satu neće pjevati himnu Ukrajine i što neće saznati za profesora Bebika, kao ni za Banderu i Šuheviča, koji bi, da im se Rusi nisu suprotstavili, dobili Drugi svjetski rat. Bolje neka uči o Puškinu, koji je volio život, a ja ću joj već objasniti i da su Ševčenko i Lesja Ukrajinka osim mizantropskih stvarali i lirska djela.
Autor je nekadašnji stanovnik Kijeva. Tekst je adaptirana verzija materijala sa stranice Rossijske gazete.
Sva prava pridržana Ruskom vjesniku. Nijedan dio sadržaja na Ruskom vjesniku ne smije se umnažati ili prenositi u bilo kojem obliku i bilo kojim elektronskim, mehaničkim ili drugim putem bez navođenja direktnog linka.