U neka doba nakon 1945, svud po Bosni i na Sandžaku zavlada takav običaj, ili takva direktiva, da se narodi i u smrti bratime. Tad bi se brojna muslimanska mezarja ujedinila u jedno groblje, koje se onda dijelilo po parcelama: na kršćansku, hrišćansku, ateističku, muslimansku te na jevrejsku, ako bi Jevreja od rata i pogroma preteklo.Samo je po selima bilo drukčije: groblja se tamo nisu ujedinjavala ni bratimila, jer za to nije ni bilo potrebe. Sela su, obično, od jedne vjere, a druge ako ima, ona je u manjini, pa joj je i groblje negdje u strani, nevidljivo, manjinsko. Vlast je kopanje sviju na istome groblju koje je podijeljeno nevidljivim crtama pravdala higijenskim razlozima. Jer doista, u Sarajevu je svaka mahala imala svoje mezarje. Mrtvi se uščuju, istrunu, zagade vodu i zrak; eto zato groblja ne smiju biti na sve strane. Vlast je za sve imala dobre, razumne razloge, dobre ideje, čija se primjena koristila za teror.
“Nema više muslimana niti pravoslavnih. Svi smo mi jedan narod, koji je stvorila naša borba, drug Tito i drug Mošo i Komunistička partija. (…) Nema više podijeljenih sela i gradova, podijeljene zemlje i grobova. Podijeljena groblja su ugašena. Ponoviću – ugašena! Rađaćemo se zajedno, mrijet ćemo zajedno. (…)” Vikao je na narodnom zboru učitelj Rajko Medenica, dok je narod podilazila jeza. Tako bi u Novom Pazaru, u “Strahu od behara” Refika Ličine (1956), knjizi žanrovski neodredivoj, magičnoj, koju sam čitao na nebu iznad Drohobiča, dok se pilot spremao za manevar spuštanja prema Lavovu, pa mi se zato, i iz jednoga mnogo važnijeg razloga, ova stoljetna novopazarska lirska saga pričinila bliskom Brunu Šulcu. Ličina, kao i Šulc, ima svoj leksik i sintaksu, ritam, melodiju, zvuk i smisao, ima svoju emocionalnu potku, niz koju veze pripovijesti drukčije od drugih pripovijesti, neusporedive, nesvodive, nepripadajuće. Refik Ličina blizak je Brunu Šulcu po svojoj gluhoj samoći, onoj u kojoj živi, osjeća i piše. Njegov jezik i stil je u punom smislu svjetotvoran. Takvih pisaca malo je, nema ih ni kad su tu.
Bio je bibliotekar u Novom Pazaru, i onda je protjeran u Švedsku. Od 1994. živi u Lundu. Prevodi švedske pjesnike, piše pjesme i svoju neobičnu prozu. Objavi ponekad, ponešto, u Sarajevu ili u Zagrebu, ali objava mu prođe, uglavnom, ugluho. Veliki pisci traže velike čitatelje. Ponekad se spusti prema Bosni, ali ne ostaje dugo. Bezavičajan, prognan, usamljen i tuđ, Refik Ličina nosi po sjeveru svoj veliki i teški novopazarski, sandžački svijet, jednako nerazumljiv onima gore kao i ovima dolje.
Prvo su bili Turci, pa ih je istjerala Srbija, nakratko je bio Franjo Josip, zatim pobjedonosno kraljevstvo Karađorđevića, i za njima okupatori, vremena krvi i bezvlašća, četnici, muslimanske milicije, partizani, a onda Udba, i na kraju opet četnici. To vrijeme zahvaća Ličinina knjiga, ali jedno je vrijeme, a drugo čovjekova sudbina, bajka, mit i sitan vez male priče, koja djeluje dokumentarno, neizmišljeno i sigurno poput male priče Mirka Kovača. Ličinu se, bez straha od pretjerivanja, smije i s Kovačem u istu rečenicu, kao i s Brunom Šulcom.
Sandžačke muslimane gonilo je u Tursku. Najmanje ih je gonilo ono u njima – ako bi zbog toga i otišli, vraćali su se zgroženi, jer u Turskoj ni hljeba nema da valja. Bio amidža Harun, i ovako je govorio kad se vratio: “Aj prokleta Turska, džehenem je izgorio. Ne siju, ne kose, hljeb miješen ne jedu. Drže, ovi naši, malo stoke, pa baljegu kupe i suše je, te sa tim halom zimi griju i na to kuhaju. Nema žive vode, nema voćke uz puteve! Dabogda me više tamo ni san ne odnio.” Gonili su ih u Turskoj i karađorđevićevski žandari i poslijeratna Udba, voljni da u njihov kraj i u Novi Pazar nasele neke druge ljude, s nekim drugim sjećanjima. Iza potjeranih ljudi ostajale su njihove voćke, koje bi s vremenom ojalovile, nepažene, negledane i neobrezane propadale, pa niti bi bacale behar, niti bi davale ploda. A onda bi iznenada, ni iz kakvoga vidljivog razloga, jednoga proljeća stablo probeharalo. U narodu se javilo vjerovanje da kad tako procvjeta voćka u muhadžirskoj bašči, da će se istoga ljeta njezin prognani gospodar nenajavljen pojaviti u Pazaru. Otud naslov “Strah od behara”.
Udba je, sumnjičeći narod da sprema pobunu, po Sandžaku skupljala neprijavljeno oružje. Jadna majka onome koji ne bi odnekud iz štaglja ili trapa izvukao pušku. Takvog bi optužili da ne želi predati skriveno oružje, i to ga je moglo doći glave, ili barem robije. Udbaše je u raciju predvodio Pero Jekić, načelnik pazarske milicije, koji bi, onima koji nisu imali puške, prodavao jednu, da je mogu poslije predati: “‘Pa poruči braći’ vikao je pijan ‘da Perova puška nije skupa, a pošten je čovjek, odža, može unajmiti. Jesi li me razumio? Jesi. E, objavi sutra u džamiji: kom je život mio nek prodaje šta ima prodati. Puška se mora dobaviti.’” Toj puški koja je išla od kuće do kuće, da bi po stoti put bila predana narodnoj miliciji, narod je nadjenuo ime perovača.
Priča Refika Ličine ne teče linearno. Njena unutarnja logika, kao ni logika ovoga romana, poeme van stiha, epskog snoviđenja, divljeg sjećanja jedne čaršije, nema ništa s logikom povijesnog ili biografskog vremena. Različiti vremenski tokovi protiču u njoj u isto vrijeme, tako da se usporedo zbiva ono što je bilo prije stotinu godina i ono što je danas. Nijedan ideološki kod, nijedna progoniteljska mantra i ideologija nije potrošena ili dovršena, nego traje i trajat će dok god je muhadžira (prognanika) i dok god je onih koje bi se moglo potjerati u muhadžirluk. A bude li to, čudom, dovršeno, priča će krenuti ispočetka.
Ne znam što je ovdje istina, što zbilja a što književna imaginacija, jer pisac ne želi da to znamo. Tako se ne zna ni jesu li sljedeći, genijalno skladani stihovi, narodna ili Ličinina tvorevina:
Ah, jabuko jabučice,
što nam zriš badava.
Kad zamahne čekić, srp,
ode tebi glava.
Knjigu “Strah od behara” objavio je, početkom rujna 2014, sarajevski Buybook, s dvostrukom bosansko-hrvatskom kataloškom ovjerom, tako da se, de facto, radi o “hrvatskoj manjinskoj koprodukciji”. Naziv edicije “Savremena bh književnost” slabo, međutim, stoji ovome pjesniku iz Lunda, jer s njom, kao ni s bilo kojom nacionalnom niti domovinskom književnošću nema on ništa. Iščupan i iskorijenjen, neželjen baš poput Šulca, Ličina je sam svoj pisac, sam svoj književni i jezični svemir. Svoju prvu knjigu objavio je 1979, kao laureat tada mnogo uglednije Nagrade Goran za mlade pjesnike, za koju su kandidirali pjesnici iz cijele Jugoslavije, i iz nekoliko različitih jezika. Imao je dvadeset i tri godine, knjiga se zvala “Poznavanje prirode”. Stavimo li je uz “Strah od behara”, vidjet ćemo da je pisana istom rukom, istom melodijom i tonom, začudna, drukčija i izdvojena. Razlika je samo u sudbini, koja je u međuvremenu naselila Refikov životopis, gnječila ga, lomila kosti, i po svemu ga učinila dostojnom njegova književnog dara. A taj dar je od one vrste da ga tek velika sudbina, i nesreća, uzdignu visoko. Ono što je za čovjeka nesreća i prokletstvo, dragocjeno je za književnost. Malo kad se to tako potvrdilo kao u slučaju pjesnika Refika Ličine. Uzvišeno, snažno i krvavo odjekuje novopazarski tango smrti, dok se avion diže u nebo iznad Drohobiča.