Volio bih da sam ja to rekao! Početkom ovoga tjedna, Jesse Eisinger je u svom tekstu za The Times’s DealBook blog usporedio ljude koji stalno predviđaju galopirajuću inflaciju s „fanatičnim vjernicima čija vjera u propast svijeta odoljeva i kada se predskazanje ne ostvari“. Upravo tako.O kome se tu radi? Nisu to samo galamdžije sa CNBC-a, iako su oni izvjesno dio kulta. Rick Santelli, poznat po svom mahnitanju na Čajanci 2009, proveo je veći dio te godine kukajući da nam hiperinflacija ne gine. Ništa se nije dogodilo, ali Santelli nije promijenio ploču. Prije samo dva mjeseca, objasnio je gledateljima da se Federalna centralna banka „sprema za hiperinflaciju“.
Možda ne shvaćate ozbiljno takve kao što je Santelli, i reći ćete da su oni u stvari dio industrije zabave. Ali mnogi investitori nisu dobili taj dopis. Slušao sam menadžere novca – to jest profesionalne investitore – kako govore da ih je mirovanje inflacije iznenadilo, jer su „svi eksperti“ predviđali skok.
Nije lako odbaciti opsesivno zastupanje doktrine propale ekonomije, kada se za nju zalažu centralne političke figure. Kongresmen Paul Ryan upozorio je 2009. na „prijeteću sjenu inflacije“. Je li se predomislio kada je inflacija ostala niska? Ne, nastavio je objavljivati upozorenja, iz godine u godinu, o skorašnjem „padu“ dolara.
Čekajte, ima još: istu priču naći ćete kad pogledate proglase nekih tobože uglednih ekonomista. U maju 2009. Allan Meltzer, poznati monetarni ekonomist i povjesničar Federalne banke, napisao je osobni stav za The Times, gdje upozorava na prijeteći rast inflacije ukoliko Fed ne promijeni smjer. Tokom narednih pet godina Meltzerov omiljeni pokazatelj, indeks cijena rastao je samo 1,6 posto godišnje, na šta je ovaj reagirao još jednim osobnim stavom, ovog puta u The Wall Street Journal. Naslov? „Kako Fed potiče rast inflacije“.
Pa što se događa?
Pisao sam ranije o tome kako su bogati skloni protiviti se lakom novcu, smatrajući da je to protiv njihovih interesa. Ali to i dalje ne objašnjava privlačnost proroka čija se proročanstva uporno ne ispunjavaju.
Dio te privlačnosti očigledno je politička; postoji razlog iz kojeg Santelli diže dreku i zbog inflacije i zbog toga kako predsjednik Obama dijeli novac „gubitnicima“, ili zašto Ryan upozorava i na pad valute i na vladu koja preraspodeljuje od onih „koji zarađuju“ onima „koji uzimaju“. Članovi kulta inflacije gotovo uvijek povezuju politike Feda s pritužbama na vladinu potrošnju. Potpuno griješe kad je riječ o detaljima – ne, Fed ne tiska novac da bi pokrio proračunski deficit – ali je istina da vlade čiji je dug izražen u valuti koju mogu emitirati, imaju veću fiskalnu fleksibilnost, pa prema tome i više mogućnosti da pružaju novčanu pomoć onima kojima je potrebno.
Bijes protiv onih „koji uzimaju“ – bijes koji je u priličnoj mjeri povezan sa etničkim i kulturnim razlikama – seže duboko. Mnogi ljudi zato osjećaju naklonost prema onima koji dramatiziraju zbog prijeteće inflacije; Santelli je njihov tip. U izvjesnom smislu, rekao bih, trajnost kulta inflacije primjer je „prijevare po srodnosti“, značajne za mnoge obmane u kojima investitor vjeruje prevarantu jer misli da su iz istog plemena. U ovom slučaju, prevaranti možda obmanjuju i sami sebe kao i svoje sljedbenike, ali to nije važno.
Ovo tribalno tumačenje kulta inflacije moglo bi objasniti razjarenost koju ćete izazvati kada ukažete da neće biti obećane hiperinflacije. Takva reakcija je slična onoj koju izaziva primjedba da je vladin zdravstveni program Obamacare izgleda uspješan, i vjerojatno ima isto porijeklo.
Što je s ekonomistima koji prate kult? Svi su konzervativci, ali nisu li oni ipak profesionalci kojima su dokazi važniji od političkog komfora? Očigledno ne.
Trajnost kulta inflacije, prema tome, ukazuje do koje mjere je naše društvo postalo polarizirano, i koliko je sve politizirano, čak i među onima koji bi se trebali izdići iznad takvih stvari. To je realnost koja bi vas, za razliku od opasnosti hiperinflacije, trebala doista plašiti.