Mnogi se danas pitaju, a povjesničari će se pitati još godinama od danas, što se zapravo događalo zadnjih 5 mjeseci na istoku Ukrajine? Da li je to bio rat između Rusije i Ukrajine? Lokalna epizoda u velikom srazu između Istoka i Zapada? Autentična narodna pobuna? Definiranje isključivo na temelju ideološke pripadnosti jednih ili drugih neće biti dovoljno, ne ako želimo ovu krizu staviti u historijski kontekst.No, ako ne znamo tko je ratovao, tko li je onda pobijedio, tko je izgubio? Ili je ovo neriješena partija? Čeka li se nastavak? Da li je ovo samo uvod u nešto veće?Ako je ovo ipak bio sukob između Rusije i Ukrajine, onda je rezultat vjerojatno ipak neriješen, uz eventualno vodstvo Rusije koja je aneksirala Krim, spasila pobunu u Donbasu i natjerala Ukrajinu da odgodi implementaciju već ratificiranog ekonomskog pakta s Europskom Unijom. S druge strane Rusija je protiv sebe dobila sankcije, bivši ministar financija Aleksej Kudrin spominje smanjenje BDP-a za 5%, a tu je i vrlo neugodna “pojava” po ruske vlasti – vraćanje ruskih vojnika s “odmora” u Donbasu, u ljesovima.Ukrajina, bar onaj zapadni dio, dobila je veću integraciju s EU-om, ali problemi su ogromni i pitanje je kako će se sve ovo završiti po njih.Pitanja je mnogo, a odgovore ne možemo ponuditi običnim prepričavanjem kronologije, koja je i sama po sebi poprilično mutna.
Sve u vezi ovog sukoba je zapravo poprilično mutno, počevši od samog početka. Tko je zapravo bio svrgnuti ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič? Ukrajinski, ruski ili Zapadni čovjek? Mogli bismo se upustiti u nezahvalno analiziranje Janukovičevih etapa u kojima je žonglirao s cijelim setom geopolitičkih čimbenika, ali to nam neće ovu krizu iskristalizirti, može nas eventualno poučiti da žongliranje i nesvrstanost nisu nužno iste politike. Prva je put za katastrofu dok bi druga trebala tu istu katastrofu uvijek držati s druge strane ulaznih vrata.
Nadalje, stvar koja će dodatno pomutiti razumijevanje Ukrajinske krize je pritisak koji se na nju vršio da se svrsta negdje, na stranu Rusije ili na stranu Euroatlantizma. Taj pritisak je svakako postojao, s obje strane, ali debata će raspasti čim potegnemo pitanje koja je od tih, očito jedinih, opcija ispravna za Ukrajinu?
Ali ne smijemo si dopustiti, naročito ne danas kada se iz toliko pravaca toliko snažno forsira pristranost i jednostranost. Rijetko kada u stvarnom svijetu nailazimo na pojave koje su posve pozitivne ili posve negativne, to je domena matematike i pokušaj primjene takvog načina gledanja na politiku je posve pogrešan.
Prva katastrofa koja je zadesila Ukrajinu, a ona se polako stvarala četvrt stoljeća, je nasilna pretpostavka da zemlja i narod moraju birati uz koji će se blok svrstati. Upravo tako, blok. Možda mi malo zapadnije ne osjećamo takve politike jer očito “ni blokovi nisu što su nekoć bili”, ali u slučaju Ukrajine u zadnje vrijeme se osjeća kao da Berlinski zid nikada nije pao ili da je pak pao, ali pod udarcima koji nisu bili posve iskreni po pitanju svijeta koji će nastupiti nakon. Za Ukrajinu je blokovska politika itekako živa pojava, a to jest tragično.
No, što je tu je, previše je idilično zagovarati nesvrstani put u trenutku kada ga svi odbacuju. Idealizam tada više nije vrlina već isprika za nebavljenje teškim temama.
Priče o opcijama koje su Ukrajini ponuđene (milom ili silom) poprilično su umrljane propagandom, pa je teško reći što je dobro, a što loše, kod jedne i kod druge. Popularna je tvrdnja da Putin želi obnoviti Sovjetski Savez, ili teritorijalno ili putem jačanja sfere utjecaja. No, koji Sovjetski Savez? Onaj revolucionarni Lenjinov? Crveno-imperijalistički Staljinov? Naivno-idealistički Gorbačovljev?
Ništa od spomenutog zapravo ne opisuje adekvatno današnju Rusiju niti pravac u kojem se Rusija kreće. Nema pomirljivosti Gorbačova, nema paranoidne genocidnosti Staljina, a o Lenjinu ni da ne govorimo. Zapravo, možda baš bismo trebali ponekad govoriti i o Lenjinu i revolucionarnoj fazi SSSR-a, fazi koju se učinkovitim povijesnim revizionizmom nekako uspjelo ugurati u mračan period Staljinove diktature. To je dobra tema u kojoj bismo mogli upoznati brojne zanimljive kontradikcije.
Putin ovih dana ruskoj pravoslavnoj crkvi daje vojni zrakoplov, još jedan u nizu simbola sve veće amalgamacije između države i crkve, još jedan dokaz o sve većem stupnju ruske reakcionarne politike koja je, baš kao i Janukovič, žonglirala između svjetova i ideja. Danas se taj negativni pravac potvrđuje, a on je neminovno rezultat jednog većeg povlačenja u sebe, procesa koji Rusija vidi kao jedinu mogućnost zadržavanja autonomije.
Taj proces nema previše veze s niti jednom od izdvojenih faza SSSR. Lenjinove ideje bile su gotovo potpuno kontradiktorne modernoj Rusiji. Jedna od većih kritika Putina na Zapadu je uvođenje tzv. zakona protiv gay propagande, iz kojih se posve jasno vidi približavanje vlasti i crkve. U doba Lenjina ovakve reakcionarne zakone i svjetonazore provodio je Zapad, dok se u SSSR-u nakon Oktobarske Revolucije, pod vodstvom Lenjina, formalno legalizirao homoseksualizam (kao i razvodi braka i pravo na pobačaj). Vjerojatno niti jedna zemlja svijeta u to doba – a govorimo o prvoj polovici 20-og stoljeća – nije toliko revolucionarizirala pravni položaj žena i homoseksualaca kao tadašnji SSSR. Dakako, brojni napredni elementi ruske revolucije uništeni su za vrijeme Staljinove vlasti.Putinova Rusija definitivno nije SSSR, ni u najboljim ni u najgorim danima, ali nije ni Hitlerova Njemačka. Što li je onda? Jer ako je vjerovati propagandi može biti samo nešto od navedenog. Rusija je nešto drugo, nešto što bi idealno trebala ostati “ruska stvar”. Širenje “ruske stvari” bio bi problem, za svih, a danas je samo problem za one Ruse koji se s takvim razvojem politike ne slažu.
Može se argumentirati da su i najreakcionarnije pojave legitimne ako iza njih stoji “narodna većina”. To je pogrešno razmišljanje. Demokracija, volja većine, nikada se ne bi smjela koristiti na način da se njome, navodno “legitimno”, obesprave manjine. U Rusiji se takve stvari dešavaju i to je loše. Dakako, te činjenice će se uvijek nastojati eksploatirati za sirove vanjskopolitičke ambicije, a takve stvari se također dešavaju, poprilično.
Sve nam to pokazuje kako pristranost nije samo nametnuta, ona se često i sama nudi kao jedini stav. To je još jedan problem i ne treba se ni njemu dati. Ruske nedostatke koristiti će se kao intruziju u njen suverenitet, bez imalo sumnje. No, sve što je autentičan unutar-ruski progres, a on itekako postoji, zaslužuje samo bezrezervnu solidarnost. Štoviše, imamo primjerice istaknute ruske borce za LGBT prava koji jasno poručuju da im ne treba nikakvo strano uplitanje u njihovoj borbi za pravedniju budućnost.
Mnogi vole da se kritike dovode u ravnotežu, na temelju opet one pretpostavke o bipolarnom svijetu, da se jednu stranu ne ruši kako druga ne bi eventualno isplivala kao superiorna. To pak nema previše smisla. Uopće se baviti kategorizacijom država na superiorne i inferiorne je poprilično nezahvalno jer ćemo, ako si damo truda, svakoj izvući pregršt dobrih i loših stvari. Cilj bi trebao biti zagovaranje prevage dobroga na općoj razini, ako je ikako moguće.
Kritiziranje koje se pak svodi na državno-državno kritiziranje je možda i najbesmislenije. Što da kaže jedan SAD Rusiji? O agresijama, aneksijama, ljudskim pravima, sigurnosti u svijetu i dobrobiti građana? To su toliko nelogične rasprave da ih se može voditi isključivo u političko učinkovite svrhe, sve izvan toga je čisti apsurd. Da bi SAD mogao stvarno biti adekvatan kritičar Rusije morao bi prvo prestati s širenjem vlastite sfere utjecaja, ubijanjem bespilotnim letjelicama, morao bi krenuti sa zatvaranjem Guanatanmo zatvora (i vraćanjem teritorija Kubi). Nerealno je tražiti od SAD-a da bude bilo čiji kritičar, ne dok se u zemlji provodi smrtna kazna, ne dok se na otpor naroda prema brutalnosti u gradove šalje nacionalna garda kao u Fergusonu i ne zbog još ogromnog broja razloga.
A Europa? Da li je ona nekakva “zlatna sredina”? U kojem pravcu se uopće kreće Europa? Što želi Europa? Biti suverena politička sila ili nadnacionalni ekonomski hegemon u kojem demokracija može mijenjati sve i svašta samo ne temeljni ekonomski pristup? Europa je, kao i Rusija i SAD, prostor pun kontradikcija i problema. U toj Europi imali smo periode koji mogu zaista biti ogledni primjer u pojedinim segmentima društvenog ustroja – primjerice poslijeratna Britanija u kojoj je vladao koncenzus između vodećih stranaka da po pitanju maksimalne zaposlenosti ne smije biti rasprave. No, Europi, kao i tadašnjoj Britaniji, uvijek prijete nesretna vremena dolaskom nekakve Margaret Thatcher.
U toj Europi dešavaju se brutalne stvari u svrhu zaštite krupnog kapitala – spašavanje banaka novcem naroda, ironično, nije bio ni kapitalizam, to je bila jedna pljačka kontinentalne magnitude koju nema ni smisla stavljati u ideološke okvire. Kako da se narodi Europe brane od toga? A ako oni ne mogu, kako će se tek braniti jedna periferna članica kojom Ukrajina želi postati?
Ali pogleda na jednu te istu priču ima mnogo. Večeras se u Zagrebu, na Cvjetnom trgu, održao prosvjed “Raskinimo vatikanske ugovore” u organizaciji udruge “Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku” (riječ je o ugovorima koji su potpisani 90-ih, a njima se daju brojne povlastice katoličkoj crkvi). Činjenica da se takav prosvjed može održati, da ga neće sankcionirati državna vlast, možda se nekome ne čini kao nešto bitno, naročito ne u vrijeme kada se u ovoj zemlji događaju brojne tragedije kao što su deložacije, ali je ta činjenica itekako bitna i treba ju pod svaku cijenu sačuvati.
Možda spomenuti stav, kontra tajnih ugovora s katoličkom crkvom, i nije stav većine u ovoj zemlji, ali je pravičan stav. Isto tako se može zaključiti kako većinu Rusa možda ne brinu ugovori s pravoslavnom crkvom, ali pravičnost će ostati kod onih koji su spremni reći nešto po tom pitanju. Pravičnost može postati petokolonaštvo, ali petokolonaštvo nikada neće biti pravično – to je ta kompleksna situaciju koju bi valjalo razumjeti. Može se djelovati pozitivno u svim pravcima, samo kada se hoće i kada postoji okvir koji će to dopustiti.
Da li u SAD-u postoji taj okvir? Da li u Rusiji postoji taj okvir? U principu ne. Europa u tim komparacijama izlazi kao pobjednik jer u njoj još postoje ograničene oaze gdje ti okviri postoje, ali nažalost i one presušuju kako vrijeme prolazi – dovoljno je pogledati kako taj okvir izgleda u jednom Madridu kada se narod, legitimno i s ogromnim razlogom, upita zašto njihov novac popravlja temelje uzdrmanih banaka. Policijska palica u glavu i čizma u rebro dok si na podu nije nikakva oaza pravičnosti već čista magistrala za fašizam najgore vrste.
Rekavši sve to, vratimo se na Ukrajinu i njene izbore. Što može biti zaključak osim činjenice da Ukrajina uopće nema izbora? Približavanje Rusiji ne bi ih učinilo MMF-ovom kolonijom, ali bi morali biti sve tiši i tiši. Približavanje Europi bi im potencijalno dalo neke slobode, dok se iste ne tiču zaštićene klase. Na kraju vidimo metodu po kojoj Ukrajinci biraju – konkretne činjenice gotovo da ni ne uzimaju u obzir i opredjeljuju se po nekim sasvim drugim osnovama, za život pojedinca sasvim fiktivnim osnovama kao što su etnička, vjerska, nacionalna, pa na kraju i zemljopisna pripadnost.
Ukrajini je u ključnom trenutku nedostajalo nešto. Ne nužno lider ili stranka, već ideja. Kao što mnogi mladi Amerikanci uviđaju da za demokraciju ipak nije dovoljno samo dva izbora, to su trebali prepoznati i Ukrajinci kada su im bila ponuđena samo dva. Trebala je ideja, posve jednostavna ideja koja bi u prvi plan gurnula ono bitno – za dobrobit našeg naroda treba nam to, to i to, na crno ili bijelo ne možemo pristati, ne u ovakvoj poziciji.
Nažalost to se nije desilo, a sada je već malo kasno. Velike ideje moraju biti tamo kada se dešavaju velike promjene, samo tada mogu i moraju odbaciti sfere interesa i gurati isključivo narodnu stvar. No, dogodilo se što se dogodilo, nije još čak ni završeno, ali Ukrajina – njeno legitimno, a prije toga pučističko vodstvo – je nedvojbeno u ovoj krizi potpisalo svoje “Vatikanske ugovore”, paktove koji nisu bili narodna stvar jer se sigurno narodu sadržaj istih nikada nije niti predstavio, kao ni dugoročne posljedice.
Nakon četvrt stoljeća u centru Zagreba se danas nekoliko stotina pitalo da li je moguće biti sekularna država uz takve ugovore? Trebamo li čekati do 2040. da nekoliko stotina ljudi u Kijevu postavi pitanje što su njihove vlasti, u njihovo ime, potpisivale s Bruxellesom, Washingtonom, a vrlo vjerojatno nakon toga i s Moskvom? Deja vu? Možda, ali prije svega kontinuitet tragičnih epizoda.