Napomena: Tekst je objavljen kao predgovor knjizi Zapašća, Ree Maoduš.
Mlada pjesnikinja Rea Maoduš zbirkom pjesama Zapešća priključila se onim pjesnicima koji pišu ispovjednu poeziju. Njene pjesme upečatljivo govore o vlastitom reagiranju na svijet u sebi i sebe u svijetu. To su stihovani snimci opčinjenosti životom, životnim silama koje ni za trenutak ne dopuštaju predah. Tek su pjesme same i čin pisanja momenti sabranosti i mira toliko potrebnog za sagledavanje svog identiteta u košmaru mladenačkog trajanja i nemira kojeg ono izaziva. Pjesme su joj kao zaustavni trak na brzoj autocesti zbivanja, mjesto koje pruža pogled na nerazumljivu opasnu čarobnost i brzinu življenja, ali i na neuhvatljivu odgovornost kod izbora postupaka i vrijednosti.
U pojedinim pjesmama pjesnikinja zbilju vidi kao mutnu rijeku kojoj pripada i koja ispod svog neprozira krije istinski smisao bivstvovanja. Tada zapravo piše o svojoj razdirućoj odvojenosti od primordijalnog, uočava razlike između svijeta u koji zamišljajno zaranja i svijeta koji juri pored , ali i kroz nju. Osjećajući istovremeno potištenost i zabrinutost, radost i nadu, Rea Maoduš, dojmljivo iskazuje melankoličnu kompleksnost kod izbora prave sebe.
Situacije u kojima se nastoje vratiti oteti trenuci, ogoljavanje dilema do intimnih priznanja, misaone eskapade nastale u srazu s nametnutim pravilima odgoja i morala, inventariziranje vršnjačkih pobjeda i poraza, svojevrsno osvetništvo i svođenje računa prema površnima i zluradima, lirsko definiranje vlastitih intimno-agregatnih stanja, ispovijedno bilježenje čulnih nasrtaja, dezinfekcija sitnih rana na koži psihe koju ozlijeđuje svakodnevnica – sve su to okviri i obrasci za pjesničke slike koje nastaju brzim potezima, nanošenjem jednostavnih simbola, bez kompliciranih šifri koje treba otključati ključevima kritičarskog iskustva, bez posebnih stilskih figura i inzistiranja na ritmičnosti. Dominiraju prozaički alati u stvaranju detalja. Tek cjelina tkanja pjesame, njena refleksivna tkaninasta ukupnost, protkana osnovom iskrenih emocija i potkom od roja pitanja i odgovora – otkriva se kao čvrsta materijalizirana ideja situirana u koordinatnom sustavu poetičnog svijeta.
Grafički, pjesme su kratki, ujednačeni, homogenizirani, monolitni blokovi bez strofičkog raščlanjivanja. U ponekim pjesmama boldirani naslov ima funkciju prvog stiha (ili prvi stih ima funkciju naslova).
Iščitavanje poetskih minijatura Ree Maoduš navodi na slaganje s Eliotovom definicijom poezije : “Pjesma nije provala emocija, već bijeg od emocija; ona nije ekspresija osobnosti pjesnika, već bijeg od osobnosti.“ Ponovio bih, pjesme nisu vožnja, već parkiranje u zaustavnom traku, bijeg od od emocija. A to mogu oni koji ih, kako nastavlja Eliot, imaju. Rea Maoduš ih ima kao što ima veliku osobnost.