Koncesioniranje autoceste Zagreb-Split znači da će sve prometne politike sljedećih pedeset godina biti okrenute prema tome kako izvući ljude iz drugih prijevoznih sredstava i strpat ih automobile, najbolje jedan čovjek po jednom automobilu da ih ima što više. U takvom opredjeljenju vlakovi uistinu nisu potrebni.Europski je tjedan mobilnosti. Završava ovih dana. Širom Hrvatske političari otkrili bicikle, naslikavaju se s djecom koja se utrkuju na romobilima, Grad Zagreb možda opet dobije neku europsku nagradu za “puno pričanja o održivoj mobilnosti“. Gotovo da nema grada koji ne organizira neka događanja na ovu temu ovoga tjedna i gdje se neki lokalni političari nisu pojavili u novinama s pričom o “održivosti u prometu“.
Nitko od njih nije, međutim, rekao ni riječ o ukidanju noćnih vlakova Zagreb- Split. Vlakova kojih od 1. listopada više neće biti. Nisu li međutim vlakovi srž održive mobilnosti? O čemu pričamo ako puštamo da šutke nestanu vlakovi koji povezuju dva najveća grada u ovoj neodrživoj zemlji? Jedini koji su dignuli glas su zaposlenici HŽ-a koji su danas prosvjedovali u Splitu jer ova ukidanja znače i nove otkaze u toj tvrtki.
Tjedan dana ranije Hrvatsku su pogodile poplave. Izraz “klimatske promjene“ odjednom više nije bio nepoznanica hrvatskim medijima, a Ivo Josipović je upravo danas objavio kako se sastao s Alom Goreom i kako su zaključili da se “dosta toga može učiniti“. Nije, međutim, rekao ni riječ o ubijanju željeznica kao najodrživijeg dostupnog načina prijevoza u zemlji gdje je upravo promet jedan od najvećih izvora stakleničkih plinova koji podgrijavaju planet.
Nisu li vlakovi srž održive mobilnosti? O čemu pričamo ako puštamo da šutke nestanu vlakovi koji povezuju dva najveća grada u ovoj neodrživoj zemlji? (Foto: Marina Kelava)Ovoga je tjedna održan i najveći klimatski marš u povijesti. U New Yorku su marširale stotine tisuća ljudi zahtijevajući hitna rješenja za klimu, naglašavajući kako je srž problema u neoliberalnom kapitalizmu. U New Yorku, jer se ovdje održava novi UN-ov summit o klimatskim promjenama, gdje će i Hrvatska sigurno imati delegaciju.
Tko je u toj delegaciji iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode nam ne odgovaraju već pet dana, ali sigurno će, u business as usual praksi, izdati neko priopćenje nakon summita o tome kako klima samo što nije spašena i kako je Hrvatska jako predana tom cilju. Između redaka čitajte, svi su se dobro najeli i napili i dobar je shopping u New Yorku. Jer, kakva je to predanost Ministarstva koje ni riječi reklo u obranu najodrživijeg načina prijevoza bez obzira što transport nije u njihovom resoru.
Prijevoz je u Hajdaš Dončićevom ministarstvu, ali na njega ionako jedva da se isplati trošiti riječi. Jedino na što on troši vrijeme je pak “monetizacija“ autoceste Zagreb-Split. Hrvatska će garantirati koliko će se automobila i drugih vozila voziti po autocesti od Zagreba do Splita u sljedećih pedeset godina. A vlakovi se, pogodite, ne voze autocestom. Vlakovi Zagreb-Split ne ukidaju se jer su neisplativi već zato što su u prometnoj budućnosti koju su za nas, a bez nas, odabrali političari na vlasti, oni smetnja. Trenutnoj je vlasti u interesu da izvuku kratkotrajnu dobit iz autoceste, a to će, prema poznatim postavkama u budućem ugovoru, uključivati to da će sve prometne politike sljedećih pedeset godina biti okrenute prema tome kako izvući ljude iz drugih prijevoznih sredstava i strpat ih automobile, najbolje jedan čovjek po jednom automobilu da ih ima što više. U takvom opredjeljenju za sljedećih pola stoljeća, vlakovi uistinu nisu potrebni.
Međutim, po svim procjenama u tih pola stoljeća cijene goriva će samo rasti, a privatni koncesionari sigurno ne dolaze ovdje da bi snižavali ionako visoku cijenu cestarina. To znaju i svi ovi koji se naslikavaju po tjednima mobilnosti i po UN-ovim summitima. Priča o autocestama i vlakovima, koja se ne događa slučajno paralelno, završit će tako da ćemo iz državne blagajne plaćati masne penale koncesionarima zbog pada prometa, a građani se neće voziti ni autocestama ni vlakovima jer za prvo neće imati novaca, a drugo neće postojati kao mogućnost. Zato je ukidanje noćnih vlakova za Split i vaš i moj problem. Svako daljnje degradiranje javne usluge koje pružaju Hrvatske željeznice, kakve god trenutno bile, ukida pravo na kretanje kao jedno od ljudskih prava svih nas u budućnosti.