Izborni model s preferencijskim glasanjem, koji je na parlamentarnoj razini prilično rijedak u svijetu, u Hrvatskoj se odjednom nametnuo kao imperativ, zaoštrivši krizu političkog sustava koja se već godinama valja u pozadini ekonomske krize. Iako je i ranije bilo pokazatelja da građani žele sve više sudjelovati u odlučivanju, vodeće stranke dugo su vremena neometano vladale političkim prostorom, služeći se visoko postavljenim referendumskim pragovima kao moćnim štitom od građanskih inicijativa na državnoj i na lokalnoj razini. Izbijanjem krize, sindikalna inicijativa protiv izmjena Zakona o radu 2010. godine, prva je uspjela preskočiti prag potrebnog broja potpisa za raspisivanje referenduma, a tada je sama politička elita, strahujući da će biti ugrožen njen projekt ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, izmjenama Ustava 2010. godine uklonila onaj drugi prag, koji je tražio da referendumu mora pristupiti većina od ukupnog broja birača.
Uklanjanjem tog praga bez istovremenog jasnijeg uređivanja instituta referenduma stvorena je ustavna rupa koju vodeće stranke u parlamentu ni do danas nisu uspjele zakrpati, a o koliko opasnoj rupi se radi pokazao je prošle godine uspjeh inicijative U ime obitelji da izmjeni Ustav na jednom antimanjinskom pitanju, za kojim je odmah slijedila referendumska inicijativa usmjerena na ukidanje prava nacionalnih manjina. Ustav je tako postao sredstvo manipulacije sviju: ne samo vodećih stranaka koje ga mijenjaju u skladu sa svojim trenutačnim projektima, već i građanskih inicijativa koje su shvatile da referendumima mogu nasrtati čak i na ljudska prava, ustavnih sudaca koji su se u toj sistemskoj krizi prepustili zadovoljstvu arbitriranja, a na kraju i predsjednika Republike, tog “jamca stabilnosti države”, koji na prekrajanju Ustava po svojoj mjeri pravi kampanju i ucjenjuje stranke još jednim referendumom.
Hrvatski politički sustav pokazao se nespremnim za prihvaćanje narastajućih zahtjeva za neposrednim odlučivanjem, a sada su vodeće stranke ponovno zatečene zahtjevom za uvođenje preferencijskog glasanja, ideje koja se već pojavila u obliku triju zakonskih prijedloga, nove referendumske inicijative Željke Markić i ustavnih prijedloga predsjednika Ive Josipovića.
– Već posljednjih pet-šest godina imamo sustavne pokušaje da se građani uključe u promjenu osnovne arhitekture političkog sistema. To je počelo sa studentskim nemirima, odnosno ulaskom u politički prostor subjekata za koje se uopće nije mislilo da se trebaju baviti politikom, što je bila neka najava za ono što je uslijedilo s referendumskim inicijativama – kaže za “Novosti” politolog Tonči Kursar, navodeći da se, bez obzira na različite ideološke predznake brojnih referendumskih inicijativa koje imamo danas, one od strane etabliranih političkih subjekata doživljavaju kao uljezi u njihovom prostoru.
Kursar to povezuje s činjenicom da se, naročito u perifernim zemljama EU-a, pokazalo da su nacionalne vlasti postale manje osjetljive na vlastite građane, a više na nadnacionalne organizacije ili međunarodne kreditore prema kojima imaju obaveze, što je situacija koja nije ugodna ni za njih ni za birače. Neovisno o tome, te vlasti su neefikasne, pa prosječni građanin ustanovljava da to što ih on svake četiri godine instalira ne mijenja puno u smislu njegovog prosperiteta. Stoga se rađaju inicijative kojima građani pokušavaju preuzeti stvari u svoje ruke, a trenutno se, smatra Kursar, nalazimo na prekretnici, gdje nakon četvrt stoljeća demokracije predstavničkog tipa dolazi do promjene same definicije demokracije.
– Sada na sceni imamo to da je svima manje-više jasno da je postojeća politička paradigma nekako iscrpljena, da građani i političke elite, neovisno o tome koliko bile cinične, vide da je teško legitimirati sadašnju arhitekturu politike. Čini mi se da je, naročito od ulaska u EU, svima postalo jasno da smo se nekako našli u nedostatku političkog smisla, da su se institucije koje imamo jednostavno iscrpile i da ih sada treba ustavno nadograđivati – kaže Kursar, navodeći da se svi politički akteri spremaju za to kako će se dijeliti karte u perspektivi.
Da se Hrvatska već duže vrijeme nalazi ne samo u ekonomskoj nego i u krizi političkog sistema, slaže se i Kursarov kolega s Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj.
– Politička klasa je 2010. otvorila prostor za intenzivno korištenje referenduma, nakon čega nije slušala ni Ustavni sud, ni akademsku zajednicu, ni GONG, ni čitav niz drugih aktera koji su upozoravali da se ustavni i zakonski dio referendumske materije mora urediti. Pritom imamo Ustavni sud koji bi trebao biti jamstvo ovog liberalnog dijela liberalne demokracije, ali on je u hrvatskom kontekstu s nekoliko odluka išao u suprotnom smjeru. Sada imamo jednu zanimljivu situaciju koja je opasna zato što, koliko god se načelno zauzimali za referendume kao najčistiji oblik demokracije, moramo uzeti u obzir da njima u Hrvatskoj nedostaje ona deliberativna dimenzija, odnosno argumentirana rasprava kroz koju će se građani informirati u kampanji prije referenduma – smatra Šalaj.
On dodaje da su predstavnička i neposredna demokracija komplementarne, da se moraju nadopunjavati i da je pronalaženje te ravnoteže temeljno pitanje koje politička klasa nije u stanju riješiti.
– Očito je da političke elite više ne mogu računati na to da će moći sve odluke donositi u parlamentu, ali s druge strane ne bi bilo dobro da građani na mjesečnoj razini odlučuju na temelju emocija, stereotipa i predrasuda, što smo vidjeli u hrvatskom slučaju, jer to može donijeti vrlo loše ishode. Bojim se za budućnost hrvatskog političkog sustava zato što postojeća politička klasa očito ne shvaća da je došlo vrijeme da ustavno i zakonski uredimo taj odnos predstavničke i direktne demokracije. Ne možemo ostati na ovom čistom predstavničkom modelu, ali s druge strane treba spriječiti da se referendumi koriste za kršenje prava manjina ili za neke još gore stvari – kaže Šalaj.
Nakon što su HDZ i SDP propustili urediti ta pitanja 2010. godine, šef SDP-a Zoran Milanović svoj lanjski pokušaj da okupi dvotrećinsku parlamentarnu većinu za ustavno uređenje pitanja referenduma sam je minirao, vežući ga uz politikantsku kalkulaciju oko izručenja bivšeg obavještajca Josipa Perkovića. Kada su referendumsku alatku, na kojoj je cijelo vrijeme inzistirala lijeva civilna scena, uspješno uzurpirale konzervativno-nacionalističke inicijative, HDZ Tomislava Karamarka uočio je sa svoje strane korist od takvog načina bušenja vladajuće koalicije. No sada su se objema vodećim strankama takve kalkulacije vratile poput bumeranga.
– Rasprave oko izmjene izbornog modela pokazale su da je postojeći model jedna od rijetkih stvari oko kojih se SDP i HDZ apsolutno slažu i oni će se rukama i nogama boriti da ga očuvaju. Zbog toga, nažalost, mislim da neke od ovih inicijativa koje žele mijenjati izborni sustav kroz parlamentarnu proceduru, a po meni su sadržajno vrlo razumne, kao GONG-ova ili ona Hrvatskih laburista, imaju male ili nikakve izglede da budu prihvaćene. Dolazimo do toga da se reforma izbornog modela može dogoditi samo u slučaju širokog društvenog pritiska, dakle iz sfere civilnog društva, akademske zajednice i društvenih pokreta – kaže Šalaj, koji ipak nije siguran da će inicijativa Željke Markić, koja je prošle nedjelje krenula s referendumskom peticijom, u tome uspjeti.
Naglašavajući političku apatiju među građanima, Šalaj smatra da je jedan problem s tom inicijativom što je ona ranije pokazala dozu isključivosti zbog koje se dio građana neće oko nje okupljati, a drugi što uz preferencijsko glasanje predlaže i dodatne stvari, poput zabrane koalicija. Međutim, ako ta inicijativa iz razloga koje nabraja i ne bude imala značajnu podršku, bit će joj dovoljno da prikupi potpise deset posto birača, jer važeća pravila omogućuju da se tada na referendumu odlučuje bez obzira na odaziv – dovoljno je i da izađe jedan birač.
Za Šalaja je zanimljivo kako se u taj kontekst ubacio predsjednik Josipović, koji je u dosadašnjim slučajevima bio suzdržan prema institutu referenduma i poručivao da bi trebalo vidjeti pod kojim bi se uvjetima i o kojim pitanjima na referendumima smjelo odlučivati.
– Sada vidimo da on, ako stranke ne uvaže njegov prijedlog ustavnih promjena, želi ići na referendum, što je kontradikcija. Nisam siguran ni da cijela ta priča, koliko god on tvrdio suprotno, nije zapravo njegova predizborna kampanja i da prijedlogom o preferencijskom glasanju, o kojem ranije nije govorio, i nekim drugim elementima, koristi ovo nezadovoljstvo građana – kaže Šalaj.
Šalaj je surađivao na GONG-ovim prijedlozima uređenja referendumskog pitanja i uvođenja preferencijskog glasanja kroz standardnu saborsku proceduru, što njegov kolega Kursar vidi kao način asistiranja političkom sistemu u pokušaju da se građanske inicijative koje ga zatiču nekako kanaliziraju natrag u predstavničke institucije, gdje bi etablirani akteri opet mogli dati neku vrstu svojeg pravorijeka.
Da se radi upravo o tome potvrđuje i Šalaj, koji kaže da je GONG pokušao pronaći mjeru između potpune neuređenosti i prava građana da izravno odlučuju o važnim pitanjima. Dodaje da je, iako je svjestan potrebe za sveobuhvatnom promjenom, GONG iznio umjerene prijedloge i u sferi izbornog modela i u sferi referendumske materije kako bi se pokrpale najlošije stvari, te ističe da je upravo zato zanimljivo što politička klasa i takve prijedloge odbacuje. Usprkos izjavama pojedinih SDP-ovaca da je GONG-ov prijedlog nešto na čemu bi se moglo graditi, on smatra da vrh stranke ne želi ništa mijenjati i da će se, po svoj prilici, idući izbori održati po sadašnjim pravilima. No pritom naglašava da se svojim nesnalaženjem pred građanskim inicijativama i njihovim odbacivanjem politička klasa dovodi u sve neugodniju situaciju.
Tonči Kursar podsjeća pak da blaži referendumski uvjeti nisu doveli samo do desničarskih inicijativa, već da su otvorili put i za inicijative poput onih protiv outsourcinga i monetizacije autocesta, a to što desnica dominira posljedica je predugog kalkuliranja lijevih i srodnih civilnih inicijativa, koje su pitanje daljnje demokratizacije sustava bile sklone rješavati pritiskom na političke elite ili kooperacijom s njima.
– Kriza političkog sistema je stvarno velika ako se otvorila tolika rupa da se faktički može mijenjati Ustav s minornim većinama. To je zatečeno stanje i sada je pitanje kako će se redefinirati politički sustav, a on će morati dati odgovor na pitanje o tome kako će Hrvatska funkcionirati u jednoj nadnacionalnoj zajednici i mislim da politički život počinje imati neki smisao. Sve referendumske inicijative možda nisu dobre, ali ova inicijativnost građana bi za većinu demokratskih teorija bila za pohvalu. Problem je, međutim, što se u sustavu otvara neka vrsta neizvjesnosti za koju se ne mora uvijek pokazati da će na kraju donijeti puno koristi za sve nas. Činjenica da politički sistem ne može te inicijative kanalizirati, nego ih samo faktički zaprima, samo povećava njegovu krizu – kaže Kursar.