Ovo (ni)je zemlja za nas

A koliki su razmjeri te step-by-step otimačine zemlje, koliko su zastrašujuće njezine posljedice i koliko je ta otimačina sustavna i globalna, tj. nevezana uz nacionalne vlade, nacionalne granice i nacionalne ponose – svjedoči izvrstan film Anthonyja Baxtera A Dangerous Game (Opasna igra). Baxter je, u nastavku na svoj film You’ve Been Trumped (Nasamareni ste) – u kojem je majkl-murovski raskrinkao nastojanja multimilijardera Donalda Trumpa da izgradi svoje golf-terene u Škotskoj, uništavajući ne samo imanja i živote tamošnjih stanovnika nego i unikatne i vrlo osjetljive ekosustave – snimio dokumentarac koji, uz daljnji razvoj škotske golfsko-kapitalističko-političko-egzistencijalno-ekološke drame, prikazuje i slične primjere iz drugih krajeva svijeta, uključujući i dubrovački Srđ, čiju je obranu od golfizacije i apartmanizacije, s izgledno katastrofalnim posljedicama, režiser pomno pratio i vjerno predočio. Imao sam sreću početkom rujna pogledati ovaj dirljivi i snažni film tamo gdje ponajbolje odjekuje: u dubrovačkom kinu “Slavica” na Boninovu, vjerojatno jednom od najljepše lociranih kina na svijetu, gdje čovjek ne zna bi li gledao u pejzaž s lijeve strane, u platno ispred sebe ili u arhitektonski ambijent oko sebe. No, na stranu sad okolnosti prikazivanja ovog filma, važniji je sam film, a u njemu opet – zemlja. Škotska zemlja i Škotska kao zemlja, zemlja koja više nije zemlja Škota i građana Škotske, nego njome neograničeno raspolažu škotski i internacionalni špekulanti, kontroverzni poduzetnici i političari. Baš kao u Hrvatskoj i Dubrovniku. Ne treba ulagati nikakav intelektualni napor da bi se povuklo paralele između trampovsko-škotskog i frenkelovsko-hrvatskog slučaja – paralele su naprosto očigledne. Jedino što su, za sada, u Škotskoj posljedice presezanja kapitala nad životima starosjedilaca strašnije. Za sada, jer možda u Baxterovom filmu gledamo budućnost Dubrovnika, koja ovog časa još nije zacementirana od strane izraelskog poduzetnika i njegovih hrvatskih kolaboratora.

U Baxterovom filmu, ali i u stvarnosti, ugrožena škotska zemlja, s pješčanim dinama, skromnim imanjima stanovnika i morem u kojem se nasitno ribari, nema ništa zajedničko s pompoznim škotskim nacionalnim osjećajem koji je vodio k odcjepljenju od Velike Britanije. No, ipak postoji određena veza između toga dvoga – i to razočaravajuća veza. Jer jedan od glavnih Trumpovih lobista u Škotskoj bio je Alex Salmond, takoreći, prvoborac škotske nezavisnosti. Nemoguće je ne zapitati se: nisu li Salmond & co. Nezavisnu Državu Škotsku poimali samo kao svoj feud koji će, mimo građana Škotske, tržiti na globalnom tržištu kapitala, istovremeno uvjeravajući puk u svoje iskrene namjere tipa “ljubav (prema domovini) se ne trži”?

Hrvati bi, u tom smislu, mogli pružiti Škotima korisne savjete. Od obitelji Tuđman i raznih škegra, pašalića, sanadera i vlahušića, preko Ivice Todorića kao apsolutnog vladara Hrvatske, do “uglednih investitora” poput Aarona Frenkela, “nacija” i “nacionalni interesi” uvijek su pobuđivali sumnju, doduše, samo kod onih koji su i inače skloni sumnji ili su nekim prosvjetljenjem postali sumnjičavi. Da je kakav razočarani pa osviješteni Hrvat mogao reći jednom zanesenom Škotu riječ-dvije o nezavisnosti Škotske uoči referenduma, vjerojatno bi mu najprije iskazao načelne simpatije, jer naravno da jedan normalan Europejac treba biti protiv velikih ideja koje tlače male narode, dakle, protiv imperijalizma, ali bi mu odmah potom rekao da Škoti ne bi trebali toliko talesovski gledati u nebo gdje se ponosno vijori njihov nacionalni barjak, koliko u zemlju koju mu, dok je u nacionalnom deliriju, razne nacionalne i internacionalne protuhe otimaju.

No, pitanje je da li takvih razočaranih pa osviještenih Hrvata uopće ima u Hrvatskoj danas. Uzmimo za primjer prosvjed protiv zatvaranja sisačke Rafinerije, održan u Sisku u srijedu, 1. listopada 2014. Na prosvjedu zabrinutih ili, bolje rečeno, očajnih radnika Rafinerije, te ratnih veterana, sindikalaca i građana Siska – pri čemu su brojni prosvjednici bili u sve četiri uloge – dominirale su poruke da je sudbina Rafinerije najuže povezana sa sudbinom grada Siska, a Sisak je, nakon kraha Željezare, ionako već grad na umoru. Pokušaji da ga se održi na životu (ekonomski, socijalno, kulturno, umjetnički) više su nalik na palijativnu skrb nego na liječenje, a ono što se već godinama čini s vitalnim punktovima kao što su Željezara i Rafinerija nije niti palijativna skrb nego aktivna eutanazija grada. Točno rekoše radnici na prosvjedu: ako se ukine Rafinerija, ostat ćemo bez egzistencije za nas i našu djecu. Zaštita prošloga i naslijeđenoga, makar se radilo o očuvanju ostatka ostataka negdašnjeg Siska, ustvari je borba za budućnost. Kakvu-takvu budućnost. Borba za puki opstanak, koju cinični političari i još ciničniji kapitalisti posprdno nazivaju “borbom za stečene privilegije”, ustvari je vođena – da opet citiramo Ekatarinu veliku, tj. Milana Mladenovića – “očima djeteta”, a ne očima očeva, djedova, majki i baka. S obzirom na to, začuđuje da su ikonografija i audiografija na sisačkom prosvjedu ipak bile toliko naivno-pasatističke: parole na tragu onih “Ne damo Hrvatsku” i “Jesmo li se za to borili?”, nacionalne i slične zastave, himnične pjesme kao što su “Lijepa naša”, “Oj, hrvatska mati” i “Ustani, bane”. Međutim, govori i izjave prisutnih – koliko god se pozivali na Hrvatsku kao takvu, na domovinski rat i na odgovarajuće žrtve – ipak nisu zvučali kao izraz nabildanog nacionalnog ponosa nego kao izraz dubokog razočaranja kojemu treba samo još malo da bi preraslo u svijest o tome da se tisućljetni san o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj već davno pretvorio u noćnu moru, te da je cijela velika priča o “Hrvatskoj”, skupa s velikim pričama o “slobodi”, “demokraciji” i “Europi”, zapravo mit koji je korišten kao pokriće za banalnu, ali brutalnu pljačku onih koji su svojevremeno na tu priču lakomisleno nasjeli. Zato je sisački prosvjed savršena slika demitologizirane, ali još uvijek onesviještene Hrvatske, kojoj je glava dvadesetak godina bila u uzvišenim hrvatskim oblacima, a sada polako spušta pogled prema zemlji, nakon čega će (uskoro, ako već nije) shvatiti kako joj je u međuvremenu izmaknuto tlo ispod nogu.

Od Siska, preko Zagreba, autocestom do mora, pa do Pule i Dubrovnika – moglo bi se, parafrazirajući, pjevati Ekatarininu “Zemlju”: Ovo nije zemlja za nas. No, nije dovoljna rezignirana konstatacija; trebalo bi glasno reći za koga je zapravo ova zemlja, tj. čija je ona ustvari, te još glasnije reći “ne” toj antidemokratsko-kapitalističkoj krađi zajedničkog i javnog, odnosno poduzeti nešto po tom pitanju. Jedino tako će trenutna kakofonija nezadovoljstava prerasti u harmoniju otpora.

h-alter