Prije otprilike tri i pol godine gazda kvartovskog lokala mi se žalio kako više ne mora brinuti samo o pijancima, već i o teroristima. Kakvim teroristima, pitao sam ga u čudu a on mi je odgovorio da se radi o vehabijama ali i sumnjivim Arapima koji se motaju po kvartu.
Nekoliko tjedana nakon razgovora u kafiću, sreo sam „kvartovskog vehabiju” i malo dulje pričao s njime, o svemu i svačemu, a ponajviše o sportu. Jedino što je odavalo njegovu navodnu pripadnost vehabijama bijaše ona njihova specifična brada. O religiji i politici nismo pričali, iako smo se oboje složili da je situacija u Hrvatskoj očajna. Par mjeseci kasnije, napravili smo i par zajedničkih treninga na Sveticama. Spomenuo mi je kako planira napustiti Hrvatsku jer ovdje nema nikakve perspektive. Ispričao mi je kako se namjerava preseliti u Beč i tamo živjeti. U Beču je ranije upoznao neke Čečene koji treniraju borilačke sportove i pridružio se njihovom klubu. Tamo će dobiti posao, smještaj, hranu. ali i ono što mu je u Hrvatskoj najviše nedostajalo a to je pripadnost nekoj zajednici ili većoj obitelji. Dobro, ovo zadnje mi Alen nikada nije rekao , ali to što je prešutio, bilo ke glasnije, od onog što je otvoreno izgovorio.
Alena je otac napustio još dok je bio dijete od 5-6 godina. Odgojila ga je majka. Rastao je promatrajući je kako se očajnički bori za njihovu golu egzistenciju. Ulaskom u pubertet postao je problematičan i navodno je imao dosta problema sa zakonom. Ipak, nije bio klasičan delinkvent jer nije pripadao nikakvoj grupi, miljeu. Njegov sukob s društvom nastao je kao pobuna protiv statusa sirotinje i marginalca koji su mu odredili država, ali i građanstvo, susjedi, koji su mu onim tihim prijezirom prema nekome tko nema oca, i tko pripada nekoj drugoj naciji i vjeri dali do znanja kako će ga uvijek promatrati kao nekog tko je stranac i tko nije njihov, iako ni sami za sebe često nisu znali, niti mogli tvrditi, tko su.
U početku takve ljude sažaljevaju, ali čim isti digne glavu, većina ga počinje mrziti. Nedavno sam u novinama pročitao kako Hrvatska ne može biti mjesto u kojem bi radikalni islam našao plodno tlo i da je radikala uvijek bilo, pa se tako navodi i primjer dobrovoljaca za Španjolski građanski rat između komunista i Francovih fašista. Ono što autor teksta nije spomenuo jest činjenica da nisu bezveze svi ti silni dobrovoljci iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije išli u Španjolsku da se bore na strani komunista. Išli su tamo da se bore oružjem za ideale koje u tim godinama nisu mogli ostvariti u svojoj zemlji. Stvari su danas naravno mnogo drugačije nego tada, ali opet smo u situaciji da se mladim ljudima u ovoj zemlji ne nudi ništa stvarno, pa čak ni izmišljeno.
Ni vjera, ni posao, ni domovina, sve je to relativizirano i uništeno, ostaje samo cinizam, gorčina i mržnja prema državi u kojoj živiš. Trenutno se zna za bar 4-5 osoba iz Hrvatske koje su otišle u Siriju i Irak. Pretpostavljam da ih ima daleko više. Neki su muslimani, drugi su to postali doslovno preko noći jer su u radikalnom Islamu pronašli čvrstu zajednicu, totalnu suprotnost društvu u kojem žive, gdje se politička gledišta, porezni zakoni pa čak i samo školstvo te obrazovni i kulturni programi mijenjaju svakog proljeća, gdje svaka grupacija traži i dobiva prostor za svoju punu emancipaciju dok se o onom običnom malom čovjeku uopće ne vodi briga. To je društvo u kojem je kopanje po smeću, lifestyle većine starijih ljudi. Ovdje se prosi na svakom uglu, tu se već masovno gladuje a s druge strane, tu se i masovno krade. Razlike između bogatih i siromašnih su sve veće.
Optuživati radikalni islam da nema veze s onim pravim je licemjerno ako se istodobno ne optuži Amerikance da imaju veze s kršćanstvom, kao SDP sa socijalizmom. Možda malo banaliziram stvari, ali to je zato jer znam da u svakom našem gradu, i na selu, žive stotine, pa i tisuće mladića poput Alena, koji ipak nije otišao u Siriju, i djevojaka poput Dore, koje su to učinile, ili će učiniti jednoga dana. Oni žive među nama, a uopće ih ne primjećujemo da postoje sve dok jednog dana ne čujemo da se neka tamo naša cura udala za terorističkog vođu. Pokušavamo ovaj fenomen uvaliti Bosni, jer ona je kao zaostala i blizu, ali Dora Bilić je odrasla na zagrebačkim ulicama, kao i Alen. Ovdje u Zagrebu, i u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj oni su osjetili unutarnji poriv da napuste ovo društvo a pošto im se ono toliko zgadilo, nisu išli na Zapad, koji je samo pristojnija verzija Hrvatske, već tamo gdje im se nudilo nešto što s ovim što u Hrvatskoj imamo, i što danas jesmo, nema nikakve veze.
Da bi stišali buku ovog svijeta, i ove zemlje, ti ljudi spokoj nalaze u džamijama , slušajući radikalne propovijedi. A slušaju ih zato, jer u tim propovijedima vjerojatno ima i dosta istine, u što se mogu svaki dan uvjeriti promatrajući svijet u kojem žive. Radikalni Islam je jedan suludi, nasilni i ubilački pokret koji s izvornim Islamom nema mnogo veze. Jedini razlog zašto takav fanatizam ima uspjeha jest u tome što se na suprotnoj strani ne nalazi gotovo ništa. Kako u Hrvatskoj, tako ni u većini razvijenih ali i duhovno razvodnjenih, bezdušnih, materijalističkih i zapravo glupih društava.
Vehabiji iz mog kvarta naše društvo nije ponudilo ništa osim života ispunjenog bijedom i zatvorom. Neki drugi ljudi ponudili su mu vjerojatno mnogo više od toga. A kad ti život bilo što nudi, čak i ako to nije najbolji put za tebe, nakon godina razočaranja i poraza, spreman si samom sebi reći: bolje išta, nego ništa.