Sva je prilika da tajna popularnosti paradne vlasti predsjednika Josipovića proizlazi iz kolektivne zanesenosti jednom specifičnom fikcijom, naime hrvatskom državom i njenim suverenitetom
Piše: Viktor Ivančić- Novosti
U Hrvatskoj se, kao i u svim zanimljivijim demokracijama, vlast dijeli na sudsku, zakonodavnu, izvršnu i paradnu. Posljednja ordinira na zagrebačkom Pantovčaku, opslužuje je pogon od oko 150 uposlenih ljudi i raspolaže godišnjim budžetom od blizu 44 milijuna kuna. Prema službenoj evidenciji, u sastav profesionalnog osoblja koje osigurava redovito funkcioniranje hrvatske paradne vlasti uključeno je, među ostalima, i „37 ugostiteljskih djelatnika, 16 domaćica, spremačica i cvjećarica, 12 kućnih majstora i 12 vrtlara“.
U odnosu na zadnju godinu mandata bivšega predsjednika Republike Franje Tuđmana – koji je neobično volio paradirati, ali ga teško možemo smatrati nositeljem paradne vlasti u klasičnome smislu riječi, budući da su mu tadašnjim ustavnim rješenjima bile dodijeljene bezmalo diktatorske ovlasti – danas je ukupni trošak rada institucije na Pantovčaku gotovo udvostručen. U odnosu, pak, na još ranije doba, kada je Tuđman započinjao svoj drugi mandat, ti su izdatci danas utrostručeni.
Iz ovih činjenice može se nedvojbeno zaključiti kako uloga i značaj paradne vlasti u Hrvatskoj progresivno rastu, i to usporedo sa smanjivanjem operativnih ovlasti njenih nositelja. Ako je nakon četvrt stoljeća hrvatske državnosti išta kristalno jasno, to je da su Hrvati spremni izdvajati sve više sredstava kako bi imali paradnu vlast kakvu zaslužuju.
Otkad je neformalno oglašen početak predizborne kampanje za mjesto predsjednika Republike, sadašnji korisnik te funkcije, dr. Lignjoslav Josipović, suočio je građane s prijedlozima za čak dvije kapitalne društvene reforme: prema jednoj inicijativi treba hitno pristupiti promjenama Ustava, a prema drugoj valja odmah promijeniti sustav obrazovanja.
Sve prethodne godine mandata Josipović je utrošio vrijedno obilazeći zabačena hrvatska sela i gradove, otvarajući novoizgrađene trafo-stanice, vatrogasne domove i prodavaonice mješovite robe, bivajući svečani pokrovitelj glazbenih festivala, smotri folklora i kuharskih natjecanja, trudeći se iz petnih žila svake večeri ukazati kao nasmiješena vijest u televizijskom dnevniku, a onda je, u osvit novih izbora, odlučio promijeniti i ploču i zemlju: nastavi li ovakvim tempom, do izlaska građana na birališta iznijet će barem još osam presudnih reformskih inicijativa, računamo li da razmak između njih ne smije biti duži od dvanaest dana.
Predsjednik Republike, dakako, nema zakonodavnih ingerencija (da bi mogao mijenjati Ustav), a također i ne obnaša dužnost ministra obrazovanja (da bi mogao mijenjati školski sustav), no to ga ne sprječava da radi za opće dobro: paradna vlast – pošto joj, za razliku od sudske, zakonodavne i izvršne, nije definirano striktno polje djelovanja – slobodna je, i čak obavezna, parazitirati na područjima ostalih triju. Osim toga, Hrvatskoj su reforme nužne. Bez hitnih reformi Hrvatska srlja u sigurnu katastrofu. Vrlo je neobično da o tome sve do početka predizborne kampanje nitko u Hrvatskoj nije vodio računa, pa nas je predsjednik Republike, takoreći u zadnji čas, morao na to podsjetiti.
Nakon što je, dakle, izložio svoj paket epohalnih ustavnih promjena – čiju važnost nitko nije uspio razumjeti, osim onoga zgodnog detalja po kojem bi paradna vlast, oličena u samome dr. Lignjoslavu Josipoviću, stekla pravo odbijati zakone izglasane u Saboru koji joj se ne dopadaju i tako postati nadređena zakonodavnoj vlasti – predsjednik je u tempiranom intervjuu jednome dnevnom listu iznio koncept radikalne preobrazbe sustava obrazovanja, bez koje se Hrvatskoj crno piše. List je to, naravno, oglasio na naslovnoj stranici, uz napomenu „Ekskluzivno: nova inicijativa predsjednika Josipovića“.
Tko je imao živaca pročitati kompletno štivo, suočio se s toliko općih mjesta, floskula i konstruktivnog baljezganja da mu je moralo postati jasno kako je sustav doista pred eksplozijom. Reformator je najprije precizno i oštro dijagnosticirao postojeće stanje, na primjer: „Ukupnost sustava obrazovanja očito nije dobra“; ili: „Postoji problem veze studija i tržišta rada“; ili: „Veza sveučilišta kao znanstvenih institucija i znanstvenih instituta s gospodarstvom i državnim institucijama iznimno je slaba“…
Potom je predočio originalne zamisli koje daju smisao reformi, recimo: „Sveučilišta razvojne programe trebaju donositi autonomno, racionalno i odgovorno“; odnosno: „Sveučilišta moraju biti kritičnija prema svom radu, otvorenija za inovacije, poticati mobilnost i konkurenciju“; odnosno: „Volio bih da se u našim školama potiče kritičko razmišljanje i inovativnost“…
I naposljetku predložio konkretne revolucionarne mjere, primjerice: „Promijenimo način razmišljanja o sustavu znanosti i visokog obrazovanja“; ili: „Trebaju nam liberalizacija i deetatizacija“; ili: „Utvrdimo konačno što to znači da je obrazovanje javno dobro i kakve obaveze iz toga proizlaze za državu, za sveučilište, ali i za studente“…
Snaga ovog prekretničkog dokumenta može se ilustrirati i anegdotom koju ćemo ovdje izmisliti, a zbila se kada je dr. Lignjoslav Josipović hipnotički pogledao novinarku i započeo monolog: „U ovoj frazi razvoja naše zemlje…“ „Mislite u fazi, predsjedniče?“ prekinula ga je žurnalistica. „Naravno da mislim u frazi“, osmjehnuo se predsjednik. „Kao da bih bio u stanju obnašati paradnu vlast da ne mislim u frazama…“
Uopće ne treba sumnjati da će intelektualni pogon s Pantovčaka do izbornoga dana obznaniti svoje prijedloge reforme sustava socijalne i zdravstvene zaštite, reforme državne uprave, reforme pravosuđa, reforme poreznog sistema s akcentom na snaženje poduzetništva i privlačenje kapitalnih investicija, reforme državnog poticanja stočarstva i uzgoja autohtonih poljoprivrednih kultura, te tko zna kakve još čudotvorne formule bez kojih ovu zemlju čekaju stagnacija, kolaps i dugoročna nesreća.
Ured za odnose s javnošću uskoro bi nas mogao obavijestiti kako predsjednik Republike uopće neće sudjelovati u predizbornoj kampanji, jer je dužan spašavati Hrvatsku. To što neodloživi reformski zahvati, koje on nema ovlasti provoditi, koincidiraju s izborima, za predsjednika je otežavajuća okolnost, no kao odgovoran državnik on dobro zna kakvi su mu prioriteti. A znat će to, ako bog da, i u sljedećem mandatu.
Taktika je sasvim gebelsovska, jer uz kolekciju podvala ide i manipulacija nacionalnom zebnjom, iako nije sigurno da bi veliki majstor političke propagande, zbog jezične barijere i stanovitih predrasuda prema parlamentarnoj demokraciji, dobio posao na Pantovčaku, osim kao cvjećarica ili vrtlar. Ipak, bez toga genijalnog praktičara mnogo je teže razumjeti nauk što ga je predsjednik Republike morao usvojiti kako bi se uspješno nosio s izazovima krize: da paradna vlast propagira reforme isključivo zato jer reforme propagiraju nju.
U Hrvatskoj, avaj, suvišno u pravilu postaje neophodno. Izgleda da tajna popularnosti paradne vlasti – činjenica da je građani žele utoliko više što ova ima manje dodira sa stvarnošću – proizlazi iz kolektivne zanesenosti jednom specifičnom fikcijom, naime hrvatskom državom i njenim suverenitetom. Tu je logiku bezbolne trgovine maglom očito shvatila i Josipovićeva konkurentica Kolinda Grabar Kitarović, izjavivši nedavno kako se na hrvatske vojnike gleda kao na „topovsko meso“ za misije u Afganistanu, premda je do jučer primala plaću od NATO-a, koncerna koji se ne bavi ničim drugim nego distribucijom „topovskog mesa“ u egzotične destinacije.
Pokušajmo baš preko topova i mesa dodatno osvijetliti tu stvar. Hrvatska je u sastavu koalicije predvođene SAD-om ovih dana krenula u rat protiv tzv. Islamske Države, o čemu je domaću javnost izvijestio jedan američki državni činovnik. No, tko je u Hrvatskoj – modernoj parlamentarnoj demokraciji – donio odluku da zemlja stupa u rat? Parlament? Vlada? Predsjednik države? Tko je o tome uopće raspravljao? Ne znate?
Ništa čudno. To je onaj moment kada se fikcija zgušnjava i kada sve vlasti u vazalski krotkoj koloniji – zakonodavna, izvršna, a po potrebi i sudska – postaju paradne, budući da stoluju u paradnoj državi: takvoj u kojoj Hrvati i njihovi demokratski izabrani predstavnici ne odlučuju niti o tome u kojem će sljedećem ratu ginuti.