Čovjek je živi stroj za probavljanje smrti. Oca, majke, braće i sestara. Ima načina da se kroz sebe propusti i ona u usmenoj i pripovjednoj mitologiji najzvonkija smrt: djeteta, sina, kćeri, unuka. Jedina smrt koja nikako ne prolazi i ne preživljava se, najteža od svih smrti ona je žene i muža. Oni su odabrani, a ne naslijeđeni, rođeni i prirođeni, nisu naša krv, nego su naše srce, izabrani po nekoj višoj srodnosti. Njihova smrt je nemoguća, kao što je i naša vlastita, neprihvatljiva je, bezumna, nepreživljiva i neprobavljiva. Stoji kao kamen u utrobi, i raste. To je razlog, a ne išta drugo, što udovci brzo odlaze za svojim ženama. Ne umanjujući nijednu drugu žalost, valja reći da veće žalosti od ove nema. I nema veće srodnosti od one koja je svjesno izabrana.
Oto Horvat (ili, kako ponegdje već piše – Otto Horvath) nekad novosadski pjesnik, rođen 1967, ovog čitatelja prati već tridesetak godina, na stranicama književnih časopisa i novina, u nekim davnim pregledima mladih književnosti, gdje smo se obojica pojavljivali, po mjeri vlastitih književnih senzibiliteta, talenata i socijalnih slučajnosti. Jednom, možda 1988, na zadnjoj stranici onih starih novosadskih Polja velikog formata, objavili su nas u zajedničkom aranžmanu: devet mojih vrlo kratkih priča plus Horvatova pjesma. Nikada se, međutim, nismo sreli. Ako i jesmo, taj susret bio je kratak, svakako manje važan od susretanja po časopisima, bibliografijama i književno-kritičkim panoramama i pregledima jedne nestale književnosti.
Zavjesa se spušta s jeseni 1991, gase se reflektori, nad publikom pada mrak, zajednička nam više nije književnost, nego široki svijet, po kojem smo se rasuli kao zrna riže po kuhinjskom podu. Oto Horvat završio je germanistiku, živio posvuda okolo, u Njemačkoj, u Budimpešti, na kraju u Firenci, prevodio s madžarskog, njemačkog i talijanskog, i u vrlo širokim vremenskim intervalima objavljivao knjige pjesama, koje sam nalazio po Beogradu i Novom Sadu, i čitao ih s istim interesom i iz istih razloga kao i ranije. Nije mi bilo teško, niti mi je bilo mrsko mijenjati državljanstva, lične karte i pasoše, zapravo to mi je bilo svejedno, ali nije bilo potrebe ni načina da mijenjam svoje književne i kulturne pripadnosti. Svaki korak u tom pravcu bio je krivi i, nepotrebno, konfliktan. S plemensko-nacionalnim književnostima treba se svakodnevno miriti. I ne pripadati im.
“Sabo je stao”, prva prozna knjiga Ota Horvata, objavljena je 2014, u izdanju Kulturnog centra Novog Sada, i u tristo primjeraka. Knjiga je, dakle, rijetka, ali njezin tiraž i nije tako mali: deseterostruko je veći od prosječnoga tiraža umjetničke grafike. Knjiga nije ni tako nedostupna: osim što je se može naći u dvije-tri beogradske knjižare, i u jednoj ili dvije u Novom Sadu, lako je se naruči od izdavača. Treba li knjiga biti masovnije raširena, i što tiraža govori o njenoj kvaliteti? Isto što o vrijednosti Leonardove Posljednje večere govore naklade njenih reprodukcija, po Vilerovim goblenima, bombonijerama ili nabožnim kalendarima.
Oto Horvat nikada nije bio instinktivni pjesnik, kojemu slike i stihovi naviru po volji gospodnjoj ili u posebnim stanjima svijesti, koja se među pučinom i inom stokom golemom nazivaju – inspiracija ili nadahnuće. Promišljen, cerebralan, kultiviran, bio je, ovome njegovom čitatelju, u ono vrijeme na istoj polici s Alešom Debeljakom. Volio sam takve pjesnike, jer je onih drugih, nadahnutih, jedva i bilo, a scena je bila smorena lažnim nadahnućima, kafanskim ili kvorumovskim, to je na kraju svejedno. Horvatov dar zapažanja, njegovo književno obrazovanje – ništa kao čitanje ne štiti pisca od lažnih nadahnuća i općih mjesta, i svojevrsni zazor od nevažnih životnih i društvenih povoda kao moguće književne teme, bili su svih ovih godina tiha konstanta njegovih rijetkih i sve rjeđih pojavljivanja na stranicama književnih časopisa.
Knjiga “Sabo je stao” roman je iz jednoga glasa, ali iz više gramatičkih lica. To ne znači da se mijenjaju pripovjedačke perspektive, perspektiva je jedna ista, nepromjenjiva. Ali u jednom trenutku ona je sadržana u pripovjedačevom ja, dok u drugom on sebe vidi sa strane, izdvojen iz tijela i iz života. Kao zlokobna inkantacija, ponavlja se iskazivanje vlastite krivnje za njenu smrt. To je autoflagelacija, to je autocinizam, to je, na kraju kao i na početku, sama istina one jedne, neprihvatljive i nepreživljive smrti. A ponekad i pojedinih drugih, ponešto lakših i ljudskijih smrti. Kada ti umre netko blizak, pogotovo ako je umiranje trajalo i ako ti je bio na brizi, osjećaš se krivim, osjećaš da si pridonosio smrti, umjesto da štitiš, pomažeš i liječiš, osjećaš da si bio taj koji je vodio ravno u smrt; nisi bio nemoćni pratilac, kao što će to reći drugi, ili kao što to objektivno jest. Ali što, uopće, znači objektivnost, i koga je briga za objektivnost u ovakvim stvarima.
“Sabo je stao” nije linearno ispripovijedana priča. Ovo i nije roman o smrti, nego je roman o njezinim živim posljedicama. Ujedno, to je i najljepši roman moje generacije, za koji znam. Udesilo se tako da pisci među nama nisu pisali ljubavne romane. Kao djeca i mladići, mislili su da je ljubav sentimentalna, pa se o njoj više ne može pisati. Sazrijevanjem se pokazalo da je ljubav strašna, tako da se o njoj još može pisati samo na način na koji to čini Oto Horvat. Čitatelj, naravno, misli da je on prisiljen pisati upravo ovako i nikako drukčije. To je važna indikacija velike književnosti: ostavlja nas u uvjerenju da se nije moglo drukčije nego baš tako, i da je nešto izvanjsko vodilo i sililo pisca da tako piše.
Bilo je u našem čitateljskom iskustvu dobrih knjiga i moćnih pisaca s temom ljubavi i umiranja. Bilo je voljenih, koji odlaze u umiraonice, u ludnice i na groblja… Bilo je ledenih dokumentarističkih izvještaja, dugih hanekeovskih oproštaja, velike i male književnosti, uputstava kako postupiti ako vam se, ne daj Bože, dogodi nešto takvo. Napokon, smrt bračnoga druga ili ljubavnog partnera jedna je od omiljenih, ali i komercijalnijih, tema modernih psihoterapeuta. Gloriji i Storyju poskoči prodaja čim se s njihovih punomasnih stranica začuje naricanje udovaca i udovica. Ljudi uživaju da takve stvari čitaju, jer u njima osjete dobru i utješnu – laž. U kulturi koja zazire od golotinje, od scena javnoga i grupnog seksa posred javne pozornice, sprovodi su najmiliji pornografski ceremonijali. Općenito, na sprovode se odlazi iz istog razloga iz kojeg se gledaju pornografski filmovi. Nigdje kao na sprovodima rulja se ne osjeća tako besmrtnom. Umiru samo izopćeni. Naravno, zadnja rečenica je laž, ali u nju se vjeruje. Istina je, međutim, strašna, kao što je strašan pravi ljubavni roman.
“Sabo je stao” jedna je biografija, i još jedna autobiografija. Priča o onome što je bilo prije nego što su se sreli, o jugoslavenskome socijalizmu, o svakovrsnom manjinstvu i o Sarajevu. O Novom Sadu, Vojvodini, o ocu koji bi se skidao gol nasred plaže koja nije nudistička, o drugom ocu koji nije čitao ništa osim kaubojskih i krimi romana. O još mnogočemu drugom, pripovijedajući o neprebolu, pripovijeda Oto Horvat. Način na koji to čini je neponovljiv, kao što je, uostalom, i ova knjiga neponovljiva. Pisca je sustigla sudbina, sustigla ga je nesreća dostojna njegova književnog dara. Koliki talent, tolika i nesreća. To je ono, a ne čitateljsko voajerstvo, što ovaj roman čini neponovljivo dojmljivim i snažnim. Jedva sto i dvadeset stranica, koje pregaze čitatelja tako da i ne razmišlja što je tu istina a što nije. Istina je, naravno, sve. Nema utjehe.
I nema odgovora. Samo sram dječaka s kojim majka razgovara na pogrešnom jeziku: “Kada razmislim o tom događaju, o kontekstima i značenjima jedne takve rečenice u prepunom novosadskom gradskom autobusu ne mogu da ne nastavim sa pretpostavkom da su mu njegovi vršnjaci ili prijatelji njegovih roditelja sigurno često postavljali pitanja, mogao bih ih nazvati i kviz pitanjima, kao da se radi o nekakvoj šali, a ne o uvredi i ponižavanju. O sadizmu. Pitanja koja su se navodno uvek ticala sporta, da li je bilo reč o fudbalu, rukometu ili vaterpolu, bilo je svejedno. ‘Za koga navijaš kada igra Jugoslavija sa Mađarskom?’”