“Značaj medijskog integriteta”

Nije neka novina reći kako su mainstream mediji u Hrvatskoj jedan od najvažnijih mehanizama za održavanje i reprodukciju sistemske korupcije čija je prva žrtva javni interes. Novina je, međutim, kad se ta tvrdnja argumentira na stotinjak stranica znanstvene studije.

Upravo po tome je značajna knjiga Značaj medijskog integriteta, nastala u sklopu projekta “Medijski opservatorij jugoistočne Europe”, u kojem sudjeluje sedam regionalnih organizacija civilnog društva uz finanijsku podršku EU. Nakon višemjesečnih istraživanja o stanju medija u Albaniji, Makedoniji, BiH, Srbiji i Hrvatskoj, koji su uključivali razgovore s ključnim akterima u medijskim sektorima ovih zemalja, analize vlasničke i oglašivačke strukture, privatizacije medija te zakonodavne okvire koji oblikuju medijski prostor i medijsku politiku iz koje proizlaze, više uglednih stručnjakinja za medije s područja Balkana, u suradnji s Centrom za istraživačko novinarstvo, nalaze je predstavilo hrvatskoj javnosti u Novinarskom domu.

Rezultat njihovog rada je poprilično uvjerljiva demontaža teorijskih postavki prema kojima mediji djeluju o javnom interesu i nisu sputani vlasničkim odnosima niti ovisni o novcu oglašivača; da, u najkraćem, posjeduju integritet. Premda je riječ o frazama koje su se odavno razišle s novinarskom strukom i premda je većina podataka u knjizi o stanju u hrvatskom medijskom prostoru otprije poznata barem dijelu javnosti, važnost ove analize je u tome što su sumorne činjenice ovaj puta smještene u odgovarajući kontekst.

“Jedna od osnovnih teza ove analize je to da su mediji koji nisu u službi javnog interesa korumpirani. Korumpirani mediji dovode do smrti demokracije, jer su duboko nedemokratske institucije koje državu pretvaraju u privatnu tvrtku i zastupaju partikularne interese najmoćnijih, umjesto da rade za dobrobit svih”, istaknula je Brankica Petković, koordinatorica projekta “Medijski opservatorij jugoistočne Europe”. Ona smatra kako teza o korumpiranosti medijskog sustava nužno znači i preispitivanje postojećih modela upravljanja, financiranja i vlasništva u medijskom sektoru.

A postojeći modeli počinju od pada autoritarnih “demokratskih” režima koncem devedesetih, dok su prava geneza problema medijskog sustava nerijetko kriminalni procesi privatizacije i posljedične komodifikacije dotad društvenih medija.

“Privatizacija medija bila je iznimno štetna, do te razine da je glavni uzročnik ključnih problema koje danas imamo u medijskom sustavu. S druge je strane došlo do komercijalizacije medijskog sadržaja, pa su se mediji počeli definirati kao roba na tržištu, odnosno kao bilo koja druga djelatnost, premda to ne smiju biti”, kazala je Helena Popović, docentica sa Fakulteta političkih znanost i autorica analize hrvatskog medijskog sustava. Prema njezinom mišljenju, neki od ključnih problema u današnjem hrvatskom medijskom sustavu su i činjenice da su mediji izloženi samovolji vlasnika i neefikasnoj regulaciji te nesudjelovanju države u zaštiti javnog interesa, dok ne postoje djelotvorne politike koje bi bile u stanju medije postaviti u službu javnosti, tamo gdje i pripadaju. Isto tako, podaci o financijama medija su netransparentni, kao i državne subvencije, unatoč solidnim zakonskim okvirima koji pokrivaju ova područja.

“U isto vrijeme manji, kritički orijentirani mediji slabo prolaze, jer donatora iz devedesetih više nema, a oglase ne mogu dobiti zbog njihove kritičnosti prema strukturama moći”, istaknula je.

U analizi se tako ističe da je ključna razlika između devedesetih i minule dekade promjena neprijatelja neovisnog i kvalitetnog funkcioniranja medija; za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana to je bila država, dok su veliki komercijalni igrači uzeli primat desetljeće poslije: moć je postala koncentrirana u rukama nekolicine aktera koji su penetrirali u čitav niz društvenih polja te sada zauzimaju ključne pozicije u složenoj mreži društvenih odnosa. To se najviše manifestira kroz preveliku koncentraciju vlasništva nad medijima (Styria, EPH, itd.) od strane manjeg broja pojedinaca i skupina, iz čega proizlazi njihova moć koja narušava stabilnost sustava u cjelini. “Tako je nakon nedavnog predstečajnog postupka EPH dramatično naglašavana činjenica da će urušavanjem ove kompanije stotine ljudi ostati bez posla, što bi moglo dovesti do urušavanja cjelokupnog medijskog sustava”, kaže Helena Popović, koja u knjizi analizira i odnos imeđu vlasnika medija, oglašivača i političke elite, što za posljedicu gotovo u pravilu ima prevladavanje interesa pojedinaca nad javnim interesom.

Analizirajući medijsko vlasništvo i uređivačku politiku najvećih medija, autorica tako navodi i primjer višemjesečnog napada Jutarnjeg lista na javno zdravstvo i agresivno zalaganje za privatizaciju zdravstvenog osiguranja, dok u isto vrijeme izdavač ima projekte koji izravno profitiraju od takve privatizacije. Slično je i u slučaju distribucije tiska i oglašavanja, gdje se kao siva eminencija hrvatskog medijskog prostora navodi vlasnik Agrokora Ivica Todorić, koji kontrolira glavne distribucijske kanale za tiskane medije te reklamnu agenciju koja je faktički stekla monopol nad “dilanjem” oglasa tiskovinama.

Opisujući stvarni utjecaj Todorićevog imperija na medije, jedan od sudionika fokus grupa u kojima su intervjuirani novinari istaknuo je tako da je najveća Todorićeva pobjeda što su mediji stvorili “naviku” da ga uopće ne spominju, ni u negativnom ni pozitivnom kontekstu, praveći se da ne postoji. U isto vrijeme iz konforne pozadinske pozicije Todorićev Agrokor, zajedno s još nekolicinom podkoženih tranzicijskih tajkuna, putem oglasa i uskih veza s nekolicinom izdavača drži u šaci većinu medija u Hrvatskoj, zajedno s njihovim integritetom. Citati iz anonimnih intervjua s novinarima koji su objavljeni u knjizi i inače daju najeksplicitnije primjere sistemske korupcije u medijima, jer na neposredan način svjedoče o posljedicama višegodišnjeg nepostojanja medijskih strategija, nezakonite i nedemokratske naravi redakcija te prekarni status dobrog dijela novinara kod kojih je u većini slučajeva normalizirano neetičko djelovanje te pristanak na cenzuru uslijed mantričnog ekonomsko-kriznog diskursa vlasnika prema kojem “ima na burzi dovoljno novinara koji će rado doći raditi na tvoje mjesto, i to za manje pare…”

Nada Zgrabljić Rotar, izvanredna profesorica u Centru za hrvatske studije smatra kako u opisanim okolnostima nema šanse za povratak medija u službu javnosti. “Danas je više nego ikad jasno da je nekolicina ljudi zavladala medijskim proizvodnim procesima. Novinarstvo kao profesija vrlo loše stoji. Propuštene su prilike da se u ovim trenucima izbori za medijski integritet”, poručila je.

Sandra Bašić Hrvatin s ljubljanskog Fakulteta društvenih znanosti mišljenja je kako nisu problem medijski vlasnici koliko sustav koji reproducira postojeće medije. “Nikakve kozmetičke promjene ne mogu pomoći. Potrebno je razmišljati o tome kakav ekonomsko-politički sistem trenutno imamo”, istaknula je, tvrdeći kako dio krivnje za postojeću sitaciju snose i sami novinari. “Novinarska profesija je suptilan kastinski sistem u kojem postoje dobro plaćeni novinari koji se druže s političarima. S druge strane postoje novinari koji rade svoj posao, zbog čega će završiti tako da će im se onemogućiti pisanje ili će biti egzistencijalno ugroženi. Problem je što u novinarskoj profesiji nema solidarnosti”, poručuje.

Biti novinar danas znači biti društveno degradiran na slugu biznismena, profesionalno sveden na držača mikrofona, a ekonomski sveden na osobu bez prava, s plaćom koja je često niža od prosječne, zaključak je studije, u kojoj se navodi da su opisani problemi postsocijalističkih medija u zadnjih nekoliko godina postali problem globalnog medijskog polja. “Činjenica je da je nejednakost medija globalna, pa u skladu s tim, zahtjeva i globalne mjere”.

h-alter