Hrvatski premijer Zoran Milanović otišao je krajem septembra u Seattle i Kaliforniju, dva pacifička žarišta informatičke tehnologije i ondje se susreo s direktorima velikih američkih informatičkih korporacija – Cisco, Microsoft, IBM. To dobro zvuči, ali u stvari, oni su ga primali na dvadeset minuta ili na pola sata, a zatim prepuštali dilerima, kompanijskim službenicima zduženim za prodaju softvera državnim administracijama. Milanović je na put poveo sina i nekoliko ministara. Dojam je bio otužan – premijer je unaprijed rekao da ne ide kao kupac, ali su ga ipak tako tretirali, jer hrvatska vlada to i jest, budući da golemi državni aparat stalno naručuje sve nova i nova tobož nužna informatička rješenja za racionalizaciju i unapređenje administrativnog djelovanja. A nemoguće ga je racionalizirati ili popraviti, jer se svodi na opsesivno birokratsko reguliranje polumrtve ekonomije, u kojoj dominiraju potpuno upropaštena javna poduzeća, dok je privatni sektor iscrpljen nepodnošljivom poreskom presijom. Ukratko, raj za sistem-integratore novih procedura s kojima birokrati mogu prebacivati norme!
Srpski premijer Aleksandar Vučić susreo se početkom septembra s istim likovima na neutralnom terenu – na Svjetskom ekonomskom forumu u Tianjinu, a među 1.500 sudionika iz 90 država bili su predsjednici Googlea, Microfta i Audija. Domaćin mu je bio kineski premijer Li Kequiang, drugi čovjek Kine – potpredsjednik Izršnog komiteta Politbiroa CK KP Kine. Relativno mlad tip – ima 59 godina – on u svojoj razvojnoj strategiji naglašava primat unutrašnje potrošnju, potrebu urbanizacije i kreiranja srednje klase, a ne goli jeftini eksport. Nakon uobičajene azijske ture na početku mandata koji je preuzeo u ljeto 2013., Li Kequing je otišao u Njemačku i Švicarsku i ondje se, u Davosu, susreo s Vučićem. Od tada se kuhaju sporazum i senzacionalni poslovi od epohalnog značenja objavljeni sad u Tianjinu, gdje se održavao ”ljetni Davos”, velesajam globalnog gospodarstva. Li je rekao da je Srbija ”prva zemlja u Srednjoj i istočnoj Europi s kojom Kina stupa u strateško partnerstvo”. Ono će se iskazati realizacijom projekta ultrabrze željezničke pruge Beograd – Budimpešta – Beč. Kineski TGV (Train du Grand Vitesse) druge generacije (CRH2) postiže brzine veće od 300 km/h, a pruga Peking – Šangaj dizajnirana je za putnu brzinu od 380 km/h. To znači da će se od Beograda do Budimpešte i zatim do Beča potovati za dva sata.
Zašto je Zoran Milanović tako bijedno prošao u Americi, a Aleksandar Vučić tako sjajno u Kini?
Hrvatska je efektivno u diplomatskoj izolaciji. Pola vlade putovalo je u Kaliforniju, ali to je bio – privatni posjet. Službenik na šalteru svih je (osim premijera) upitao: ”Business or pleasure?” Dolazite li poslovno, ili turistički? Da su iskreno odgovorili, rekli bi: ”Idemo u Silicijsku dolinu da steknemo uvid u američki IT-sektor i kupimo Iphone6.”
Hrvatska je u diplomatskoj izolaciji od slučaja Perković, kad su prilikom ulaska u Europsku uniju Milnović i njegova vlada teško kompromitirali kancelarku Angelu Merkel. Usprkos skepticima u Bundestagu, ona je nametnula taj korak proširenja na Balkan, jer je Njemačka dugo favorizirala zapadnjačku, katoličku i liberalnu komponentu propale Jugoslavije, sve dok taj strahoviti skandal nije raspršio sve njihove iluzije. Komunističko jezgro ne nalazi se nužno u Beogradu, shvatili su, i njihov pristup, koji je već poduže elastičan, što bi se diplomatski rječnikom rekao – ”multipolaran”, izmijenio se u magnovenju – za njemačku i američku diplomaciju, opet je hvatište sile u Beogradu, jer ondje postoji čvrsta vlast, vlast koja vlada i ondje se nešto može postići, dok ostali samo ideologiziraju i vode unaprijed izgubljene izborne bitke oko nerješivih svjetonazornih pitanja i povijesnih nepravdi (koje se, primjećujem, uvijek ispravljaju još većima).
Kad je Beograd opet postao ključno mjesto za provedbu balkanskih diplomatskih operacija, tamošnja politička klasa brzo se mobilizirala na poslovima koje je dobro naučila u Titovoj Jugoslaviji. Razletjeli su se na sve četiri strane, jer kad postaneš važan za jedne, interesantan si i za druge, a treći već čekaju u repu… S Rusijom, srpska je vlada sklopila ugovor za gradnju magistralnog plinovoda Južni tok. Jako vješto nije odabrala ravnopravno partnerstvo, jer bi to uključivali sudjelovanje u riziku, nego manjinski udio, što znači da Gazprom financira gradnju i pritom angažira domaće firme, bez obzira hoće li makar i jedan kubik plina proteći trasom, što je neizvjesno s obzirom na geostratešku napetost koja je između Istoka i Zapada nastala zbog Ukrajine. Srbija nije u Uniji, nego ”na putu u Uniju”, pa se ne mora nužno priključiti sankcijama, i tu je mogla upotrebiti jokera, koji će se još nekoliko puta pojaviti u igri…
Za Europsku uniju bilo bi neprihvatljivo da se Kina pojavi kao investitor u, recimo, hrvatskim projektima razvoja željezničkog prometa (kineski premijer bio je u Zagrebu ali, naravno, bez ikakva rezultata). Bruxelles ne bi pristao na kinesko financiranje i izvedbu, a da Hrvatska sama naruči tako velik posao, nemoguće je, jer je prezadužena prema kriterijima Komisije EU. Uostalom, na mapi europskih željezničkih koridora, TEN-T (Trans-European Transport Network) koji je službeno usvojen kao investicijski plan gradnje 9 glavnih pravaca, u što će od 2014. do 2020. biti uloženo 26 milijardi eura, nema nikakvih spojnica preko teritorija zemalja nečlanica, BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. To znači da nema balkanskog pravca Zagreb – Beograd, nego je zacrtan jedino koridor Budimpešta – Zagreb – Rijeka i Zagreb – Zidani Most – Ljubljana, odnosno Graz, ali tu postoje i veliki problemi realizacije… Sve skupa, dakle, Srbija ostaje izolirana jer nije članica, ali ovim manevrom s Kinom, slabost je pretvorena u – prednost. Mađarski lider Viktor Orban, na čelu desničarske vlade Fidesza ne haje puno za predilekcije EU. On je otvoreno rekao da su zemlje liberalne demokracije u krizi, a antiliberalne i nedemokratske zemlje poput Rusije, Turske i Kine u velikom privrednom uzletu. S tim idejama ne isplati se sporiti i ukazivati da je hadžija šef raje ne samo zato što ima prijeku narav nego i zato što raspolaže odgovarajućom staturom, snagom i mišićima. Kako god bilo, Orban se neće puno obazirati na Bruxelles, a činjenica da je politička stranka mađarske manjine koalicioni partner u sadašnjoj Vučićevoj vladi, samo pripomaže toj koluziji.
Kad se pogleda mapa današnjih europskih željezničkih mreža, uključujući one najviših brzina, jasno je da je kontinent podijeljen na dvije polusfere. Zapadna je premreženu gustim rasterom pruga na kojima su brzine iznad 200 km/h (polovica od njih već su na 300 km/h). U istočnoj polusferi pak, jedina je brza pruga ona Moskva – St. Petersburg (250 km/h) te dovršena turska TGV-mreža Istanbul – Ankara – Konja, koja prekriva veći dio Anatolije (krak prema Izmiru i prema Sivasu je u gradnji). Kao i na početku dvadesetog stoljeća, u doba geostrateškog repozicioniranja na europskom kopnu, ključna je osovina sjeverozapad – jugoistok. Ultrabrza pruga Bruxelles – Koeln – Frankfurt – Stutgart – Muenchen – Salzburg – Beč – Bratislava – Budimpešta – Beograd – Sofija – Istanbul i dalje u Malu Aziju, bit će ključna kontinentalna magistrala za promet ljudi i roba, a gledano ekonomski, to je spoj dvije najmnogoljudnije države kontinenta s najjačom industrijskom bazom – Njemačke i Turske. Poseban krak pruža se od Sofije do Soluna i Pireja (gdje je kontejnersku luku praktično kupila kineska tvrtka ”Crosco” uloživši pet milijardi dolara).
Zanimljivo, kineski investitori već su angažirani i u gradnji glavnog objekta koji treba ostvariti isti spoj auto-cestom. Od Njemačke do Turske putuje se auto-putom punog profila kojemu još nedostaje komadić džade od Ptuja do hrvatske granice (Slovenija vjerojatno nikad neće sagraditi tih petnaestak kilometara), te cesta Niš – Sofija, koja je u gradnji i gdje su angažirana upravo kineska građevinska poduzeća.
Veliki, sedmi dunavski most u Beogradu, koji nazivaju ”kineskim” jer ga također grade kineska poduzeća, košta 170 milijuna eura. Poveznica je beogradske obilaznice s Vojvodinom i Rumunjskom, a bit će dovršen u decembru pa će ga otvoriti sam Li Keqiang. On, naime, dolazi u Beograd na regionalni samit, na koji je pozvano još šesnaest premijera država iz regije, što je najveća konferencija još od titovskih vremena. No, za razliku od političke ekonomije nesvrstanosti koja se zasnivala na eksportu ideologije i domaćih roba na tržište Trećeg svijeta, ovaj je skup posvećen uvozu kapitala i napredne tehnologija.
Željeznička pruga za TGV Beograd – Budimpešta počet će se graditi na proljeće i bit će gotova za tri godine. Dogovorena su još tri projekta – kineska investicija u 4G mrežu Srpskog Telekoma, gradnja industrijske zona Stublenica u kojoj bi se kreiralo deset tisuća radnih mjesta, te rekonstrukcija najstarijeg kolubarskog termoenergetskog kompleksa (Kolubara A) snage oko 250 MW. Direktor kineske korporacije CNEEC, najvećeg proizvođača traktora na svijetu, predložio je pak Vučiću da pod srpskim brendom započne proizvodnja modernih traktora, pa bi Kinezi investirali u propali mašinoindustrijski kompleks. Te tvrtke se nalaze na popisu oko 500 državnih poduzeća koje su ponuđene kupcima, a manje od petine privlače bilo kakav interes – što pokazuje koliko zapravo vrijedi to ”nacionalno blago”, kakvo različiti demagozi u svim postkomunističkim državama Bivše žele spašavati od zlih, pohlepnih kapitalista, osobito od stranih investitora…
Prije Rusa i Kineza, u Bogradu su već bili Arapi iz Perzijskog zaljeva. Pojavili su se u liku emira Muhameda bin Zajeda al Nahjana, prijestolonasljednika Abu Dabija i predsjednika ekonomskog vijeća toga emirata. On je istodobno specijalni savjetnik predsjednika Ujedinjenih arapskih emirata (ima ih ukupno osam), koji je pritom njegov stariji brat – jer ti su politički odnosi gotovo isto toliko komplicirani kao i obiteljski, a pritom nisu posve identični. U svakom slučaju, pustinjski šeici koji sjede na planinama petrodolara, nešto su poput američkog globalnog investicijskog fonda, pa se pojavljuju ondje gdje je potrebno i kad treba – a činjenica da je Srbija postala vrlo pouzdan partner zapadne alijanse na Balkanu, omogućilo je da se počne realizirati projekt koji sad još izgleda kao fantazija – Beograd na vodi… Riječ je o golemom neboderskom cityju na savskoj obali, na području nekadašnjeg željezničkog ranžirnog kolodvora, koji je bio trula kaverna u urbanističkom tkivu Beograda. Rijeka i to carstvo vlage u kućercima ”gde akrepe memla davi” te najveća romska mahala, razdvajali su stari Beograd od Novoga. Tu treba izrasti jedan neboder od 250 metara, most i luksuzna megamarina…
U cijeloj kombinaciji nedostaju još Nijemci. To je Vučić zakucao početkom oktobra – otišao je kod Clemensa Toenniesa, vlasnika najveće na svijetu mesarske industrije sa osam tisuća zaposlenih i godišnjim prihodom od 5,6 milijardi eura (dva puta više od ”Agrokora” Ivice Todorića). Firmu je Toennis osnovao 1971. u svom rodnom selu u Sjevernoj Rajni – Westfaliji. Sad živi u obližnjem gradiću Gelsenkirchenu, predsjednik je kluba “Schalke 04”. Vučićev posjet uslijedio je na kraju dužeg sporazumijevanja i trebalo bi dovesti do golemih investicija u razvoj stočarske industrije nadasve u Vojvodini – tu srpska vlada ima jak adut, jer posjeduje milijune hektara državnog zemljišta, pogodnog za koncesioniranje. Odmah je ugovorena gradnja šest farmi s ukupno pola milijuna svinja!
Cijela Vojvodina, kao i rumunjski Banat te hrvatska Slavonija nekoć su bili jedinstvena napredna europska regija s modernom ruralnom ekonomijom koju su podgli austrijski doseljeni Nijemci – možda je trenutak da se obnovi nešto od tog poljoprivredno-industrijskog kompleksa koji je čak i u Jugoslaviji pružao temelj masovnoj zaposlenosti na selu kroz sustav PIK-ova. PIK-ovi su, naravno, nastali na osnovi te tradicije koja se, zanimljivo, slično razvila u Brazilu, gdje također ima mnogo njemačkih useljenika.
Fotografija koju je ”Politika” objavila poslije posjeta, prikazuje Vučića, Toenniesa i jednu kravlju skulpturu, pa nije tako efektna kao Milanovićevi nastupi u Silicijskoj dolini. Milanovićeva eskapada uzrokovala je, doduše, pravu provalu bijesa hrvatskih IT-ijevaca, koji danima divljaju na Facebooku, tvrdeći da to isprazno paraderstvo vrijeđa inteligenciju obrazovanije publike, kojoj se, naravno, vladin PR i ne obraća… Po provinciji ima dovoljno zaguljenih postkomunista, a u gradovima dovoljno lumpa kojemu se mogu prodati takve pijane šeme. Oni neće primijetiti da je Milanović u Ameriku otišao privatno, da ga je u San Franciscu dočekao jedino hrvatski konzul, bivši šef obavještajne službe, dr Josip Buljević, ravnatelj SOA-e, kojega je upravo Milanović smijenio jer je, kako je tada premijer izjavio ” komunicira s kriminalcima”. Bio je, nesumnjivo, previše blizak s šefom HDZ-a, Karamarkom. Prije ove turističke ekspedicije, Milanović je bio i na turneji po Australiji, također privatno, a službeno jedino na – Novom Zelandu. S druge strane, Vučić je u Njemačku išao po treći put u četiri mjeseca, uvijek službeno, pod auspicijem kancelarke i njene vlade, budući da se bez političkog pozicioniranja, ne može ostvariti ni jedna ozbiljna investicija.
Razgovaram u ”Esplanadi” s Domagojem Miloševićem, kojega upućeni priželjkuju za šefa oporbenog gospodarskog tima i budućeg potpredsjednika hadezeovske vlade zaduženog za ekonomske resore. On je liberal, poduzetnik, vlasnik tvornice ”Pastor”, bio je potpredsjednik u ranijoj Kosoričinoj vladi i pokrenuo je velike investicijske projekte koje je poslije preuzeo Ratko Čačić, ali od svega pod Milanovićevom vlašću nije moglo biti ništa.
”Sve je manje pozitivnih scenarija za nas”, priznaje, ”Nije ništa izgubljeno, ali manvarski prostor se sužava… ”
Razmatrali smo katastrofu na zagrebačkom aerodromu i slom džavne kompanije “Croatia Airlines” koja nije našla partnera poput Etihada, znamo da je ”Zagreb na vodi”, koji je prije tri godine predstavila skupina vizionarskih zagrebačkih urbanista u međuvremenu posve zanemaren, a samo jedna njegova sekcija odaslana u Bruxelles da konkurira za infrastrukturne fondove, ali je odbijena s primjedbom da nije dovoljno široko postavljena da bi se mogla smatrati investicijom u infrastrukturu. Iz masterplana izvornog megaprojekta, Hrvatska elektroprivreda (HEP) tri je godine, naime, razrađivala djelić koji se odnosio na gradnju dviju hidroelektrana kod Zagreba, pa su im tu domaću zadaću vratili s ocjenom da ”ulaganje u proizvodnju struje nije infrastruktura”. Što je jasno svima osim osmorici birokrata koji su tri godine vukli velike plaće za tu besmislicu.
Nizinska pruga Budimpešta – Zagreb – Rijeka na kojoj bi se postizalo 160 km/h, zacrtana u predizbornom programu sadašnje vlade, ”Planu 21”? Taj vic koštao bi tri milijarde eura. Na koridoru je, ali investitora nema na vidiku pa se umjesto europske infrastrukturne investicije postojeća pruga malo pegla na račun državnog budžeta, jer je dotrajala, budući da je stara sto godina…
Hrvatska privreda jača je od srpske i u zemlji postoji nekoliko ozbiljnih korporacija, koje su se internacionalizirale. No, tri su godine potpuno izgubljene, bit će i četvrta. Vodeći hrvatski makroekonomist profesor Željko Lovrinčević, jedan inače rezerviran akademski tip, koji rijetko istupa, a kad govori previše se stručno izražava, sad je toliko izgubio živce, da je na televiziji, pozvan da komentira ono čemu više nije potreban komentar, rekao kako bi predsjednika hrvatske vlade trebalo sudski goniti za ”criminal neglect”, jer je iza politike nedjelovanja sakriveno dubinski korumpirano djelovanje jedne birokratske klike. Politička elita lažne socijaldemokratske provenijencije, zapravo je gomila beskarakternih oportunista koji su u praznoglavom vođi našli portentnog nosioca svojih aspiracija. ”Oni kradu i upropaštavaju ukupno više nego hadezeovci”, rekao je profesor Lovrinčević, ”iako uzimaju po malo, odnosno, kako bi se po narodski reklo – kokošare.”
”Ali što biste i očekivali od te vlade”, zaključio je novinar koji ga je intervjuirao, ”kad su se se sami prozvali Kukuriku-koalicijom?”