Jedino su na riječkom Svetom Kuzmu shvatili da je nužno Milanovića i ovakvog SDP-a odreći se već sada jer će za godinu dana biti prekasno i nikome na korist. Najmanje društvu i državi u kojoj će Milanović HDZ-u – čija retorika i potezi zabrinjavaju, zastrašuju i ne daju nadu u bolje sutra ni u kojem pogledu – na pladnju izručiti vlast
Davorko Vidović “umro” je muški.
Borio se na tri fronte i časno zginuo. Tukao se protiv nadirućeg HDZ-a i partnera koji već godinu i pol ne znaju za izborni poraz, protiv neslavne višemandatne vladavine danas inkriminirane bivše stranačke kolegice Marine Lovrić Merzel i protiv vlastite stranke i šefa si.
Od Zorana Milanovića odbačeni i prezreni pripadnik stare SDP-ove garde, autentični socijaldemokrat i ljevičar bez repova koji bi ga na bilo koji način kompromitirali, ovako je objašnjavao zašto nije odolio sirenskom zovu kandidature za sisačko-moslavačkog župana koju mu je ponudio Milanović, a koji s tim rješenjem nije imao baš ništa za izgubiti: “Netko je to Milanoviću valjda sugerirao, i on je mudro postupio – praktički, lopticu je prebacio k meni. Da sam odbio, ni sam se ne bih dobro osjećao, to bi značilo da ne želim pomoći stranci koja je sad stvarno u teškoj poziciji. Moje i njegove relacije nisu bitne. Procijenio sam, stvarajući SDP od ’90., pokušavajući očuvati taj lijevi prostor, lijevu alternativu, građansku, uljuđenu i socijaldemokratsku ljevicu, da nemam pravo sada izdati taj napor”.
Vidovića je u odluci da prihvati kandidaturu “zavela” i potpuno promašena anketa koju je, prema izvorima iz SDP-a, za njih odradio Ipsos Puls, a koja je pokazala da u prvom krugu Vidović dobiva 38, a HDZ-ov Ivo Žinić 42 posto. Procijenivši da prednost HDZ-ovca nije nedostižna i da je njegov neokaljan obraz dovoljan zalog koji mu daje za pravo vjerovati da ima ozbiljnih izbornih šansi, ušao je u utrku i već u prvom krugu zaostao ne za četiri posto, kako je sugerirala netočna anketa, nego gotovo 15 posto, osvojivši 33,81, dok je protukandidat na konto uknjižio 48,43 posto i umalo prošao već u prvom krugu. Unatoč povećanom odazivu od oko osam posto u drugom krugu, Žinić je 15-postotnu prednost zadržao i u drugom krugu i pobijedio s 56,7 prema Vidovićevih 41,4 posto.
Žinić je Vidoviću pobjegao za čak 6.000 glasova, a osobito zabrinjavajuća za SDP trebala bi biti činjenica da je HDZ-ovac slavio u gradovima Kutini, Glini i Petrinji, dok je u Sisku pobijedio s 1.200 glasova više. To se, objašnjavaju u SDP-u, ima, među ostalim, pripisati i bojkotu i sabotaži iz vlastitih redova. Naime, nakon prvog kruga izbora, glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan, tvrde SDP-ovci, sazvao je izborni stožer na kojem su se pojavili svi osim sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček i njezinih ljudi. Premda joj je Vidović politički “otac”, Ikić Baniček, i sama u nekim suspektnim pričama sisačkih SDP-ovaca, ignorirala je njegovu političku bitku i napore da SDP zadrži vlast u županiji, ugledavši napokon dugo žuđenu priliku da bude glavna SDP-ovka u Sisku i okolici, jer nikako nije uspijevala izaći iz sjene bivše županice.
Očito, protiv devastacijskih efekata koruptivnih navada bivše županice Vidović nije mogao. Kao što se nije dalo puno napraviti ni protiv demoralizirajuće i demotivirajuće politike i učinaka Milanovićeva SDP-a, kako unutar stranke tako i u Vladi, što je potpuno ubilo u pojam i pasiviziralo ponajprije članstvo stranke koje nikako da uvjere u ispravnost onoga što rade, a kako bi tek birače. Na izbore tako izlaze samo oni najlojalniji i najzagriženiji, a i njih je sve manje.
Nesposobnost da građanima osiguraju elementarno pristojan život, neobjašnjivo katastrofalna kadrovska politika i sve veći broj sve težih afera onih koji su “pošteni i drugačiji od HDZ-a” pod Milanovićevom palicom dovela je za kriminal i korupciju još uvijek nepravomoćno osuđeni HDZ u nedjelju do trostruke pobjede. Osim u Sisačko-moslavačkoj županiji, njihovi su kandidati trijumfirali i na izborima u općinama Čeminac i Koprivnički Ivanec.
Uz jalovi i impotentni SDP, u kojemu grozničavu brigu pokazuju jedino za vlastite fotelje i održanje na vlasti pod svaku cijenu a građanima kako bude, ne treba ni čuditi da HDZ sustavno pobjeđuje na svim izborima, unatoč tome što sve glasnijom nacionalističkom retorikom neumitno vraća društvo u zastrašujuće devedesete. Matrica kojom kane nastupati na svim nadolazećim izborima već je sada jasna – red domoljublja, red komunjara i to je uglavnom to. Model je to koji očito pada na plodno tlo kod obeshrabrenih, razočaranih birača koji uistinu više nemaju razloga vjerovati da svi oni ipak nisu isti. A HDZ-u praktički veći napor ni ne treba pored ove vlasti paralizirane od šatorskog prosvjeda ovovjekih berača kestenja, koji se pokazuju jačima od legalno izabranih predstavnika vlasti, uvredljivo i ponižavajuće šetajući ih po prosvjedničkom šatoru kako im se prohtije.
Da je HDZ-ov kategorijalni aparat zapeo negdje u devedesetima, pokazuje i “militaristička” izjava Ive Žinića u pobjedničkoj noći u kojoj se obraćao ponajprije svom šefu Tomislavu Karamarku, a ne javnosti: “Predsjedniče, govorit ću kao hrvatski branitelj, vojnik. Moja pobjeda je Bljesak, pobjeda gospođe Kolinde Grabar Kitarović bit će Maestral, a vaša pobjeda na parlamentarnim izborima bit će Oluja”. U istom revijalnom, nacionalističko-domoljubnom tonu uzvratio mu je i Karamarko: “Vrijeme je da oni koji misle da Hrvatsku mogu ofarbati u crveno odu s političke scene. Nikad Hrvatska neće biti crvena. Nema veće ljubavi od ljubavi prema domovini”.
Nedavni je riječki slučaj naročito instruktivan za SDP, imaju li namjeru očuvati barem posljednje ostatke ljevice i socijaldemokracije u Hrvatskoj. O relativno nevažnim izborima za mjesne odbore u Rijeci je riječ. HDZ je uspio dobiti i tu, do sada neosvojivu utvrdu SDP-a. Odaziv jest bio minoran, nekih desetak posto, ali to samo govori o sposobnosti SDP-a da uvjeri svoje članstvo i birače da je na ispravnom putu.
Bizarnost tih izbora je u SDP-ovoj kampanji u mjesnom odboru Sveti Kuzam u kojemu su pobijedili apsolutnom većinom. Riječki su SDP-ovci svakako najveća opozicija stranačkom vodstvu, no, još nije zabilježeno takvo dramatično ograđivanje od vlastite stranke na izborima. Kao da je najveća sramota i grijeh biti u Milanovićevu SDP-u, na Svetom su Kuzmu SDP-ovci pred birače izašli s letkom i po čelništvo stranke poražavajućom porukom: “Svjesni smo da to što pripadamo SDP-u trenutno i nije neka preporuka. Naime, činjenica je da koalicijska Vlada RH pod vodstvom premijera Milanovića ne radi dobro. To svi znamo, a pogotovo vi koji jedva spajate kraj s krajem svakoga mjeseca. Zato vam i želimo reći – ne glasajte za nas zato što smo na listi SDP-a, već glasajte za nas, naša imena, zato što smo ljudi koji će uz vašu pomoć učiniti da Sveti Kuzam bude mjesto u kojem će svakim danom biti sve ljepše i ugodnije živjeti. Mi smo na listi SDP-a zato što vjerujemo u drugačiju socijaldemokraciju i zato što nitko od nas nije ‘šete bandiere’. Glasajte za nas i zato što je riječki SDP pod vodstvom našeg gradonačelnika Vojka Obersnela drugačiji od SDP-a drugdje u Hrvatskoj”. Premoćna pobjeda time je, naravno, bila zagarantirana.
Pokušao je, jasno, i Vidović s ograđivanjem od ovog SDP-a pa su mu se kroz kampanju prošuljali Tonino Picula i Josip Leko, koje bije glas da su opozicija šefu stranke, ali nije bilo dovoljno. Nije pomogao ni odgovor aspiranta na vodeću fotelju u SDP-u, Picule na presici u Sisku, koji je na pitanje novinara smatra li da su u čelništvu SDP-a nužne promjene zbog neuspjeha u gospodarskoj politici i pada rejtinga Vlade, kazao: “Ako SDP ne uspije na predstojećim parlamentarnim izborima, postavlja se pitanje da li rukovodstvo stranke zaslužuje potporu članstva”. Promptno mu je stigla i Milanovićeva replika iz Bruxellesa, koji je poručio da se “oni koji iskreno žele pomoći Davorku Vidoviću u izborima za župana, trebaju baviti Vidovićem, a ne onim što će biti u SDP-u za godinu dana”.
Očito, jedino su na Svetom Kuzmu shvatili da je nužno Milanovića i ovakvog SDP-a odreći se već sada jer će za godinu dana biti prekasno i nikome na korist. Najmanje društvu i državi u kojoj će Milanović HDZ-u – čija retorika i potezi zabrinjavaju, zastrašuju i ne daju nadu u bolje sutra ni u kojem pogledu – na pladnju izručiti vlast.
Ili, kako to neki dan dijagnosticira nekadašnji stranački ideolog Antun Vujić koji za SDP vidi tri solucije: ‘reorganizaciju’, ‘raskol’ i ‘nikome ništa’ – “Bolji je i raskol nego status quo ako se s njim tone, jer to vodi u raskol, samo takav u kojem treba počinjati iznova. Socijaldemokracija i SDP su mnogo toga učinili da bi sada pasivno čekali takvu situaciju u kojoj moraju počinjati iznova”. Sveti Kuzam učinio je svoje. Na potezu su ostali.