Foto: Shutterstock
UZ SVA stečena prava o kojima se govori, primjerice stečena prava hrvatskih branitelja, postoji jednak broj stečenih obveza o kojima se javno NE govori. Da se odmah na početku razumijemo; u obitelji imam mnogo branitelja, uglavnom dobrovoljaca, srećom svi su se živi vratili s bojišnice na kojoj su uglavnom bili od početka do kraja rata, i prema njima gajim veliki respekt. Niti jedan od njih nije član ikakve udruge, niti je u povlaštenoj mirovini, niti je fingirao PTSP, niti iskoristio povlasticu za stan ili auto, niti je u ikojem drugom obliku pokušao na konto rata, a posredstvom države, ostvariti ikakve privilegije. Niti jedan. Zbog toga je moj respekt prema njima još i veći.
Država je posrednik od jedne osobe prema drugoj
Dakle za svako stečeno pravo nekome je nametnuta obveza. Onaj tko je “stekao pravo” (u načelu privilegiju) sam sebe će uvjeriti kako je obvezu preuzela država, no onaj tko to pravo mora platiti, primjerice porezni obveznik od svoje plaće, uviđa pravu sliku stvari – a ta je da je država u cijeloj priči posrednik u novčanom transferu od jedne osobe prema drugoj, ili od jedne skupine građana prema drugoj. Država kao posrednik, odnosno osiguravatelj opstojnosti tih transfera, uživa zavidnu poziciju jer:
1. raspolaže sredstvima prisile kojima utjeruje novac od jednih
2. uzima dio tog novca za sebe kao naknadu za transfer
3. omogućavanjem sve većeg broja transfera sebe nameće kao figuru bez koje se ne može (normalno) živjeti.
“Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju”
Stečena prava postaju kardinalan problem u trenutku kada ih država podijeli previše. 10 radnika koji su financirali jednog umirovljenog nije bila razina problema vrijedna pažnje niti se itko zamarao očitim pogoršanjem trendova. Međutim do danas taj broj je pao na ispod 1:1 te postaje velik problem prema kojemu se pristupa onako kako se dosad naučilo – ne zamara se očitim. Ali to nije sve. Generalno, pitanje dijeljenja prava pati od velikog stupnja paralelizma. Što to znači? Ne dijeli se samo jedno pravo nekoj manjini već gomila prava različitim skupinama. Sve ih je više. A osim što ih je sve više postojeća prava šire se na sve veći broj korisnika i sve su izdašnija.
I to nije slučajno. Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju. Stečena prava u najvećem su broju slučajeva nagrada za političku lojalnost, a njihova količina svojevrstan je dokaz kako se u Hrvatskoj gotovo o svemu odlučuje političkim putem unatoč raširenom uvjerenju o nekakvim kapitalističkim, liberalnim ili tržišnim silama pod čijim djelovanjem se kao društvo raspadamo. Dakle stečena prava i politikanstvo osnovni su uzrok društvene dekadencije. A u Hrvatskoj nema odricanja od stečenih prava niti života bez političkog odlučivanja.
“Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana”
Branitelji na Savskoj nisu došli srušiti ministra branitelja već braniti svoja stečena prava. Oni žele smjeniti ministra samo da pokažu svoju moć. Ništa drugo. Paradoksalno, njihova prava u ovom trenutku uopće nisu ugrožena jer o njihovom smanjenju ne priča se ni u kuloarima. Ako shvaćamo odnos između stečenih prava i stečenih obveza ovaj nesuvisli prosvjed odjednom postaje sasvim suvisao. Oni su tamo da pokažu kako su još uvijek tu i kako se s njihovim stečenim pravima nitko neće kockati (čak i kada se ne kocka). To što s druge strane netko mora platiti njihova stečena prava, kažu prosječno 5000 kuna mjesečno za svaku braniteljsku mirovinu ili gotovo 6 milijardi kuna godišnje u ukupnom iznosu, nije ih briga. Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana. Ovakvi prosvjedi stoga daju legitimitet državi da još jače stisne produktivne građane, daju odobrenje za uvođenje novih poreza (na nekretnine, na štednju, na internet, na bilo što…), daju naredbu da se nad poreznim obveznicima provodi jača represija.
Radi se o ljudima koji su formalno prisiljeni financirati braniteljske, povlaštene, redovne, nasljeđene i ine mirovine, zdravstveni sustav i njegove rastuće dugove pa i školovanje doktora koji s diplomama odlaze preko granice, istovremeno i socijalne naknade u 16 milijuna varijacija, državu, njene projekte i birokraciju, uključujući i javni dug kojim se prikriva stvarna cijena socijalnih transfera kao i golemi iznos danih garancija i poticaja politički podobnim fizičkim i pravnim osobama. Sve je to jedna velika politička, antitržišna predstava u kojoj je glumaca daleko više nego gledatelja, cirkus u kojem u sjeni reflektora uvježbani prevaranti džepare publiku.