Jedna od najreferentnijih tema na Danima bili su – neprofitni mediji.
Održavanje sedmih Dana elektroničkih medija platila je Agencija za elektroničke medije. Dva i pol dana za 350 tisuća kuna. Prije koju godinu iznos je znao ići do milijun kuna, ali je u međuvremenu došlo do racionalizacije troškova. Agencija plaća i suorganizira događaj, ali glavnu riječ zapravo vode suorganizatori iz Nacionalne udruge televizija (NUT), koja stoji iza devetnaest lokalnih i regionalnih televizija, i Hrvatske udruge radija i novina (HURIN), koji okupljaju 121 radijsku postaju. Sjedalice su više-manje popunjavali nakladnici, odnosno vlasnici medija, koje pak u ostatku godine nadzire Agencija za elektroničke medije.
U to smo se uvjerili sudjelujući kao gledatelji i slušatelji na manifestaciji koja se koncem svake godine održava u različitim primorskim dijelovima Hrvatske. Ovog su puta Dani održani u opatijskom Grand Hotelu 4 opatijska cvijeta, kompleksu sastavljenom od više međusobno povezanih nekretnina, s ogromnom konferencijskom dvoranom u sredini, koja prostoru daje zaokruženi štih luksuznog kampa za brušenje perspektivne poslovne budućnosti. No, umjesto optimizma, u ovom se slučaju među prisutnim gostima nazirala olovna depresija.
Kao ni ostale medijske sektore, financijska kriza nije zaobišla ni lokalne radijske i televizijske postaje. U kriznim godinama bez posla je na televizijama ostalo oko dvadeset posto radnika, a na radijima njih deset posto. U isto vrijeme ukupni prihodi sve više padaju, dok su oglašivači dijelom “migrirali” na područje interneta. Šest televizija trenutno se nalazi ili izlazi iz predstečajnog postupka, dio ih je u blokadi, a sličnu sudbinu, po neslužbenim informacijama, dijeli više od dvadeset radijskih postaja.
No, unatoč ovim sumornim brojkama, neprofitni mediji bili su jedna od najreferentnijih tema na Danima. Odmah u startu održana je panel diskusija na kojoj su prisutni pljeskom popratili konstatacije po kojima neprofitni mediji, pogotovo portali, iz nekog razloga “kradu sadržaje od Radija Moslavine“. Takvi mediji “nemaju ni zaposlenih”, što i nije čudno, jer su oni u civiliziranom svijetu tek “nadogradnja komercijalnim medijima”, odnosno “baziraju se na entuzijazmu pojedinaca koji rade kao volonteri”(!). “Tko danas zarađuje u hrvatskim medijima!? Mi smo zapravo neprofitni!”, poručio je odmah na početku Denis Mikolić, medijski poslodavac i predsjednik NUT-a, izazvavši ovom dosjetkom buran aplauz nakladničkog publikuma.
Razlozi za višekratno dvodnevno prozivanje takozvanog trećeg sektora leže u činjenici da su od prošle godine neprofitni mediji ušli u Fond za poticanje pluralizma, iz kojeg Agencija za elektroničke medije lokalnim komercijalnim radijima i televizijama dodjeljuje oko 30 milijuna kuna za proizvodnju sadržaja od javnog interesa. Premda su 2013. godine svi neprofitni mediji iz Fonda dobili ukupno manje od milijun kuna, koliko je otprilike ovaj trodnevni događaj prije nekoliko godina koštao organizatore, udruženja radijskih i televizijskih poslodavaca s neskrivenim su antagonizmom dočekala “uljeze” na teritoriju koji je dotad bio isključivo njihov. I poručila da ih tamo ne žele.
“Čujemo da tu ima i kolega iz neprofitnog sektora”, korigirao je na koncu izjave svojih kolega Mikolić, nakon što je shvatio da nisu sami. “Pogrešna je percepcija da se protivimo njihovom sudjelovanju u raspodjeli financija iz Fonda. Neka ih, ali pod uvjetom da se sredstva u njemu povećaju. Ovako ćete samo uništiti ono što je dosad napravljeno.”
U zadnjih deset godina Agencija za elektroničke medije raspodijelila je gotovo 300 milijuna kuna komercijalnim radijima i televizijama na lokalnoj razini. Sve je, kažu nam upućeni pojedinci, započelo nakon žestokog lobiranja predstavnika radijskih i televizijskih nakladnika, koji financiraju rad Agencije za elektroničke medije udjelom iz svojih prihoda. Novac se raspodjeljuje za izradu informativnih vijesti od lokalnog značaja te niza tematskih programa, primjerice onih koji se bave seksualnim ili etničkim manjinama, kulturnom baštinom i pravima invalida.
Nedavna analiza agencije Ipsos Puls o društvenom utjecaju Fonda, koju je naručila Agencija za elektroničke medije, i to po prvi put otkad na ovaj način dodjeljuje novac, dvije godine nakon optužbi za masovno lažiranje emisija na pojedinim radijskim postajama pokazala je da su privatne televizije i radiji poprilično ovisni o ovim financijama, premda bi razlog sufinanciranja trebao biti proizvodnja sadržaja od javnog interesa. Ovisnost je tolika da bi dio ovih medija vjerojatno nestao kad bi im se obustavio dotok novca iz Fonda. Isto je istraživanje pokazalo je da mještani u lokalnim zajednicama izrazito cijene lokalne medije zbog obrađivanja lokalnih tema, ali i da najmanje prepoznaju sadržaje koji se proizvode zahvaljujući novcu iz Fonda za poticanje pluralizma. Svi mediji koji se prijave gotovo u pravilu dobivaju sredstva iz Fonda.
No, ni to, po svemu sudeći, više nije dovoljno za preživljavanje lokalnih komercijalnih medija. Da bi se spasili, od države traže primjenu potpuno oprečnih mjera koje uključuju ideologiju slobodnog tržišta, uz izravni državni intervencionizam. S jedne strane zahtijevaju smanjenje regulacije i porezne presije, a s druge stabilnu uplatu direktnih i neizravnih dotacija iz lokalne samouprave. Nakladnici se pritom sasvim opravdano pozivaju na prošlogodišnje državno pogodovanje privatnim izdavačima dnevnih tiskovina smanjenjem PDV-a na pet posto. Druga je stvar što je, kako je H-Alter nedavno pisao, riječ o mjeri koja nema nekog osobitog utjecaja na poboljšanje situacije za ikoga, osim za vlasnike medija.
Osim hitne izmjene zakona, u ovim je kriznim vremenima potrebno, tvrde nakladnici, smanjiti i obavezni govorni program u emisijama vlastite proizvodnje (što je učinjeno), naknadu za ZAMP i emitiranje te omogućiti da se političke stranke mogu reklamirati i izvan predizbornog razdoblja. “Nećemo nikoga besplatno reklamirati. Pružite priliku predstavnicima oporbe da plate emisiju pa neće biti više optužbi da se samo lokalni šerifi pojavljuju na televiziji!”, poručio je jedan od nakladnika. Kad bi im se ostvarila ova želja, našli bi se u idealnoj poziciji da ih financiraju i oporba i vladajući.
Naime, novac od vlasti već dobivaju – riječ je o 15 posto sredstava iz marketinga koje svaka tvrtka u državnom vlasništvu i tijelo državne uprave mora izdvajati za regionalne i lokalne radije i televizije. Doduše, ova odredba u članku 33. Zakona o elektroničkim medijima postoji već niz godina, ali se kod većine njih sve više zanemaruje ili se u slučajevima poštivanja zakona sredstva slijevaju u džepove probranih nakladnika.
Medijska politika, odnosno službeni doprinos Ministarstva kulture u raspravi o petogodišnjoj medijskoj politici koji je u svojoj radnoj verziji ovih dana “procurio” na socijalne mreže, trebala bi dati odgovore na sva nabrojana pitanja. “Dok ne bude službeno na stranicama Ministarstva, ovaj dokument treba uzeti kao radnu verziju koja će se značajno dorađivati”, poručila je okupljenima ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Dodala je da prije objave i skraćivanja s 308 na 30 ili 40 stranica dokument mora dobiti i politički konsenzus, a po svemu sudeći i blagoslov nakladnika, jer im je obećala sastanak za dva do tri tjedna. Sve se to odvija nekoliko mjeseci prije izborne godine pa će biti zanimljivo vidjeti razvoj situacije.
Umjesto očekivanog iznošenja sažetaka službene medijske politike, što je sugerirao i naziv panela (Medijska politika), nakladnici su na koncu od ministrice imali prilike čuti da je u zadnjih nekoliko godina omjer broja zaposlenih i količine emitiranog programa povećan za čak 35 posto. “Država se zalaže za održivi sustav komercijalnih i komunalnih, odnosno neprofitnih medija, u kojem bi se svi mjerili prema kvaliteti proizvoda. Poštujem tehniku, ali više poštujem čovjeka”, poručila je ministrica, odbijajući dalje komentirati sadržaj “procurene” verzije materijala za izradu medijske politike. Time je izbjegla priliku da iz prve ruke i po prvi put čuje reakciju javnosti na sadržaj dokumenta koji u svojoj radnoj verziji zaziva (i) temeljitu rekonstrukciju lokalne medijske scene, s neprofitnim medijima u fokusu. Jer, kao što je u više navrata bez pojašnjenja kazala, financijska pomoć medijima nije dovoljna – treba se pozabaviti dubokim strukturnim problemima.
Iskoristili su stoga naknadni panel o održivosti lokalnih medija da se razračunaju s djelatnicima Ministarstva kulture koji su ostali na manifestaciji nakon što je ministrica otišla. Na tom je panelu, naime, predstavljen koncept mreže takozvanih komunalnih radijskih postaja, koje bi, po prijedlogu, trebale biti raspoređene na svakih 60 tisuća stanovnika. Projekt, koji se bazira na radijima kojima bi upravljala zajednica u kojoj djeluju, uključivao bi i preobrazbu onih koji su većinskom javnom ili mješovitom vlasništvu u komunalne radije. Ministarstvo kulture već je osiguralo četiri milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda za financiranje projekta lokalnog community radija. Modele i kriterije ostvarivanja ovog projekta nismo imali prilike čuti, jer bi se oni trebali oblikovati na javnoj raspravi. Premda je riječ o popriličnom novumu na medijskoj sceni u Hrvatskoj, ni podrobnija objašnjenja nismo dobili.
Naime, sam se koncept temeljio na nalazima radnog dokumenta koji je ministrica prethodno odbila komentirati pa do rasprave nije ni došlo, jer su šokirani nakladnici, uz pomoć zviždanja, hukanja i pokojeg argumenta, fokus opet prebacili na medijsku politiku.
Na koncu, Ministarstvo nije zauzelo stav ni o čemu jer je stav o medijskoj politici i dalje u “radnoj verziji”. Tako smo, izuzev jasnih smjernica nadležne institucije, propustili čuti i nešto više o radničkim i strukovnim pravima novinara i novinarki u lokalnim medijima, o čemu gotovo da i nije bilo riječi tijekom trajanja cjelokupne manifestacije. Ta je tema spomenuta u tek nekoliko rečenica. Najsugestivnija je bila izjava predsjednika NUT-a Denisa Mikolića: “Najavljujemo još veće smanjenje broja novinara! Odgovor su videonovinari. Meni je kao poslodavcu svejedno hoće li snimatelj naučiti kvalitetno pisati ili će novinar naučiti pritiskati botune kamere i napraviti cijeli proizvod. Tako ćemo s pola zaposlenih, uz iste prihode, moći biti zanimljiv biznis. To se vani već odavno radi”.
Nakon viđenog na sedmim Danima elektroničkih medija, jedino suvislo pitanje koje se nameće jest što će prije doći: a) službena medijska politika Ministarstva kulture, koja se brusi zadnje dvije godine, ili b) sljedeće izdanje Dana elektroničkih medija, koje će se održati koncem 2015. godine? Kako se stvari odvijaju, sve je izvjesniji odgovor b), koji vrlo vjerojatno podrazumijeva novu porciju zvižduka i hukanja za sve “autsajdere” koji se mimo članova televizijskih i radijskih reprezenata tamo pojave, uz paljenje svijeća za još jedan naramak lokalnih medija koji će, nastavi li se trend, dotad biti ugašeni.