Zašto Hrvatska još čeka na donošenje Zakona o psihoterapiji?Na naizgled jednostavno pitanje, što je to psihoterapija, bilo bi lakše odgovoriti kada bi postojao mehanizam kojim bi se omogućilo definiranje te profesije kao i ujednačavanje psihoterapeutske prakse. Psihoterapija je trenutno upisana u zakon kao “subspecijalizacija psihijatrije“, što nije način na koji psihoterapiju vidi Savez psihoterapeutskih udruga Hrvatske (SPUH). Potpuno rješavanje ovog pitanja i osamostaljivanje discipline, nešto je što bi se moglo učiniti jedino konačnim uvođenjem Zakona o psihoterapiji (ZOPT), što pokušava učiniti SPUH od 2005. godine. Ova krovna udruga pokriva šesnaest različitih psihoterapeutskih usmjerenja.
Koristi od ZOPT-a ne bi imali samo psihoterapeuti u trenutku u kojem bi tržište napokon prepoznalo njihovo zvanje. “Cilj zakona je da se zaštite građani, da znaju što je a što nije psihoterapija, što mogu a što, ne mogu očekivati od psihoterapeuta“, objašnjava za H-Alter Irena Bezić, psihologinja i psihoterapeutkinja te tajnica SPUH-a.
Sprečavanje zloupotreba na tržištu i supostojanja nelicenciranih osoba koje nude psihoterapeutske usluge, jedan je od razloga zbog kojih je nužan spomenuti zakon. “Psihoterapeutske škole moraju imati svoja objašnjenja psihičkih poremećaja, istraživanja koja to potvrđuju i koherentnu teoriju. Ne smiju uključivati transcedentalne elemente, ezoteriju i slično.“, pojašnjava Bezić. Istog je mišljenja i predsjednik SPUH-a Jadran Morović, psihijatar i psihoterapeut, koji za H-Alter govori o psihoterapiji i čekanju na ZOPT. “Sada se na tržištu nude razne osobe pod nazivom psihoterapeuta ili sličnim nazivima, a služe se raznim pseudopsihoterapijskim metodama. To su često i osobe koje nisu završile niti neki pomagački usmjeren studij, tako da je velika vjerojatnost da tim svojim djelatnostima nanose štetu pojedincima, ali je sigurno da nanose štetu pojmu i važnosti psihoterapije kao metode izbora.“, ističe Morović. On smatra da bi jedino zakonska regulativa uvela red. “Kada bi bili narušeni etički normativi jedino bi pomogao ZOPT uvođenjem Komore koja bi mogla odlučivati o odgovornosti svakog psihoterapeuta“, precizira predsjednik SPUH-a.
Postavlja se i pitanje dostupnosti psihoterapije u zdravstvu. “Kod nas postoji znatno više psihoterapeuta koji nisu u sustavu zdravstva. U sustavu je u jednom trenutku bilo nekih 560 psihijatara i 37 psihoterapeuta. Mi smo u SPUH-u istodobno imali 450 psihoterapeuta. To je jedna dosta apsurdna situacija, naša je ideja da reguliramo psihoterapiju za sve psihoterapeute a ne samo one koji već jesu unutar zdravstva“, tvrdi Bezić.
Stav SPUH-a je da su psihoterapija, psihologija i psihijatrija tri odvojene profesije. Nije problem samo kada se psihoterapijom bave potpuni neprofesionalci, nego i kada psihoterapiju provode psihijatri koji nemaju završenu edukaciju iz neke od psihoterapeutskih škola. Oni jesu psihijatri ali nisu psihoterapeuti.
“Radeći jednu internu anketu među liječnicima, na pitanje da li oni primijenjuju psihoterapiju u svom svakodnevnom radu, mnogi su odgovorili potvrdno, iako istovremeno nisu završili edukaciju iz psihoterapije“, navodi Morović. On smatra da bi za mnoge osobe idealna bila kombinacija psihoterapije i lijekova. Psihoterapijom se pokušavaju riješiti uzroci i problem “tamo gdje nastaje“, a lijekovima se mogu riješiti simptomi. Lijekove on kao psihijatar-psihoterapeut može propisati, što ne može učiniti psihoterapeut čija primarna profesija nije medicina, odnosno psihijatrija. “Radna sposobnost je puno dulje očuvana kod osoba s dijagnozom, ako idu i na psihoterapiju, a ne koriste samo lijekove“, obrazlaže Morović.
Nadalje, smatra da psihoterapija nije namijenjena samo onima kojima su potrebni lijekovi. “Nisu sve osobe koje dolaze na psihoterapiju pacijenti, nisu svi bolesni, niti su tegobe zbog kojih dolaze nužno bolesti. Mnogi dolaze iz želje za promjenom nekih svojih, za njih loših, navika, postupaka, životnih stavova, iz čega proizlaze problemi koji im otežavaju život“, pojašnjava ono što bi se moglo označiti kao destigmatizacija psihoterapije. Ipak, radilo se o osobama bez dijagnoze nekog psihičkog poremećaja, ili o onima kojima su ipak potrebni lijekovi, za psihoterapijom se u zdravstvu, jednom kada bi ZOTP olakšao taj pristup, ne bi moglo beskonačno posezati. “O primjeni i plaćanju psihoterapije u zdravstvu odlučuje HZZO. Moj bi prijedlog bio da se, jednom kada se uvede plaćanje psihoterapije, ograniči njezino trajanje na npr. 150 sati po osobi, a za svako daljnje produljenje trebao bi postojati zahtjev za produljenjem. Naime, nisu svi voljni učiniti neke promjene kod sebe, većina ih želi da se mijenja svijet oko njih, što se ne može postići niti jednom psihoterapijskom tehnikom“, mišljenja je Morović.
U tekstu prijedloga ZOPT-a koji je moguće pročitati na stranicama SPUH-a, piše da budući psihoterapeut mora, prije svega, završiti 5 godina studija (4 po starom programu), pri čemu nije precizirano kojeg studija. S druge stane, kada je riječ o primanju kandidata u edukaciju iz psihoanalize, koja je u svom izvornom obliku bila sinonim za psihoterapiju, a danas je, u nadograđenom obliku, tek jedna od dostupnih metoda, Hrvatsko psihoanalitičko društvo (HPsD) crtu ipak podvlači kod primanja kandidata koji imaju diplomu iz područja društveno-humanističkih znanosti. HPsD nije umreženo u SPUH te ta organizacija nije sudjelovala u stvaranju ZOPT-a, govori nam predsjednik društva Stanislav Matačić.
Govoreći o različitim vizijama koju stručnjaci imaju o psihoterapiji i kriterijima upisa neke od edukacija iz psihoterapije, Irena Bezić objašnjava nam zašto se na taj zakon toliko čeka. “U slučaju ZOPT-a postojali su, postoje i postojat će političari koji su zainteresirani za tu tematiku, ali nema sloge i konsenzusa unutar samih struka i oko toga je li psihoterapija zasebna disciplina ili je dio prakse kojom se bave psihijatri i psiholozi“, kaže. ZOPT bi, ističe Bezić, bio nadređeni pojam svim psihoterapeutskim pravcima, ali ne i psihologiji i psihijatriji. “I psihijatri i psiholozi misle da netko treba prvo biti psihijatar ili psiholog a tek onda se baviti psihoterapijom. Ja sam klinički psiholog, i znam da je jedan dio studija psihologije u području psihoterapije nepotreban.“, tvrdi Bezić. Spominje i teorijski korpus kolegija koji bi morao položiti netko tko tijekom studija nije slušao kolegije poput psihopatologije, psihologije ličnosti, razvojne psihologije i sl. I to je predviđeno Zakonom o psihoterapiji.
“Moj stav je da bi se to moglo dozvoliti i drugim strukama, ali da treba napraviti studij propedeutike, kao u Sloveniji, koji mora sadržavati nužno potrebna predznanja. Inače je moguće hvatanje za komadiće znanja i doživljavanje tih znanja kao cijele istine o ljudskom ponašanju, a to je opasno“, objašnjava nam svoje viđenje Mauro Lacovich, psiholog i psihoterapeut koji je završio edukaciju iz kibernetike psihoterapije, jedne od škola koje “pokriva“ SPUH.
Osam zemalja u Europi ima u potpunosti zakonski regulirano pitanje psihoterapije. Hrvatska spada u slučajeve zemalja kod kojih je to polovično riješeno. To je objasnila Irena Bezić koja se ovih dana vratila sa sastanka Europske asocijacije za psihoterapiju (EAP). “Psihoterapija je relevantno pitanje na razini EU. Radilo se na tome da se napravi platforma za europski ZOPT ali se odustalo jer je prejak pritisak europskih asocijacija psihologa i psihijatara. Treba reći i da u EU ima 38 posto ljudi sa anksiozno-depresivnim smetnjama, dakle onih kojima bi psihoterapija bila potrebna ali niti jedna zemlja ne može svojim sustavom pokriti to sve“, kaže. Objašnjava i da se ponešto ipak promijenilo ulaskom Hrvatske u EU: “Pristup psihoterapiji u bolnicama lakši je odkad smo u EU, ali bio bi još lakši da se uvede ZOPT.“
U Hrvatskoj se na Zakon o psihoterapiji čeka devet godina. SPUH, koji je dio Europske asocijacije za psihoterapiju, pokrenuo je brojne javne rasprave te organizirao dvije međunarodne konferencije iz psihoterapije u zadnje tri godine. Aktivirana su dva nadležna ministarstva, Ministarstvo zdravlja te Ministarstvo socijalne politike i mladih. Zadnja novost je zastupnički upit koji je u vezi te tematike nadležnima uputila Mirela Holy. Odgovoreno joj je da će Ministarstvo zdravlja predložiti članove koji će surađivati na izradi ZOPT-a ali nije precizirano kada bi se otprilike Hrvatska mogla naći na popisu zemalja koje imaju u potpunosti riješeno pitanje autonomnosti psihoterapije kao profesije.