Televizijske kamere koje opsesivno prate ratno-veteranske te invalidske demonstrante iz Savske ulice u Zagrebu, zabilježile su proteklog tjedna i prigodnu im ekskurziju do štrajkaša u Imunološkom zavodu. Ako ništa drugo, bila je to prilika da se pažnja javnosti preusmjeri i na tu ustanovu, ali i na specifičan odnos između dvije, reklo bi se, populacije. U skladu s najvišim zahtjevima struke, novinarka javne radiotelevizije popratila je spajanje dvaju skupova najavom „susret potresan, emocije iskrene“.
Zaista, načelno bi teško bilo poreći ijednu od navedenih kvalifikacija, no da vidimo kako je točno u ovom slučaju izgledalo na okupu to „iskreno i potresno“. Jedna radnica preuzela je odmah riječ i, obraćajući se istodobno posjetiteljima i onim neumitnim kamerama, usmjerila svoju desperatnu kritiku više nego izvjesno prema vladajućim političarima: „Nemaju obraza, nemaju ni srama ni ničega prema tim ljudima koji su nam stvorili da mi sad slobodno možemo raditi, da možemo slobodno živjeti“.
Radnici nemaju plaća niti prava odlučivanja o budućnosti svog pogona, dakle tu nema ni govora o slobodi (FOTO: Novilist.hr)
Za one koji ne znaju osnovne podatke o Imunološkom, spomenimo da je posrijedi jedan od strateških javnih resursa u području zdravstva, a kojeg se država posljednjih mjeseci definitivno odriče iako se radi o proizvodnom monopolu s neupitnim plasmanom. Niz godina dakle nakon što je iz istog resora prodala i time na propast osudila Plivu. Imunološki zavod past će tako, skupa sa svojim cjepivima i krvnim derivatima, na valu najnovijeg povlačenja države iz privrede, čim se nađe privatni tzv. strateški partner.
Dotad se radnicima ne isplaćuju dohoci, pa je zadnje o čemu bi oni mogli govoriti zaključak da – slobodno rade. Ako za svoj rad ne primaš plaću, ako o svojoj proizvodnji ne suodlučuješ, ako političari naočigled obezvređuju tvoj pogon da bi ga prodali nekom pojedincu, tu nema govora o slobodi. Kako rada, tako bogme ni življenja. Ipak, ona žena navela je oboje pod zasluge svojim časnim gostima. I to nije zbunilo ni branitelje niti našu dežurnu televizijsku novinarku, nego su svi složno zakimali glavama.
Obratimo još pažnju na njih, ratne veterane, u ovom slučaju prvenstveno invalide, kako god. Kao što je svima u zemlji dobro poznato, nepoznanica je zašto se točno bune ovaj put. Sami kažu da su im materijalna prava osigurana, a zatim prelaze na priču o ugroženom dostojanstvu. Razlozi koje iznose mogu se zato prvenstveno svrstati u simboličke, dok organizatori protesta iz svojih zaplotnjačkih, politikantskih motiva u prve redove naglašeno dramatično guraju nesretnike najteže oštećenog zdravlja.
Osim smjene ministra branitelja i reguliranja braniteljskog statusa ustavnim zakonom, međutim, ipak su naveli jedan konkretan materijalni zahtjev. Htjeli bi naime da se otvori jedna bolnica posebno za njih. Jer su, kažu, razočarani odnosom medicinskog osoblja, i jer postojeći sustav ne ispunjava njihove potrebe. Sad bismo mogli još malo o stanju domaćeg zdravstva. Ali nećemo, budući da svi znaju sve o njegovu širem kolapsu i neispunjenim potrebama svih ostalih. Svi osim, izgleda, vodećeg dijela ratnih veterana.
Ako slobode rada i nema, branitelji su se svejedno izborili svima nama i za nju (FOTO: Novilist.hr)
Naravno, problem je zapravo u tome što politički angažirani veterani ionako ne žive u realnom društvenom ambijentu. Oni ga zato nastoje kreirati nasilnim intervencijama, usmjerenim na očuvanje raznih stečenih beneficija. Oštro se protive revidiranju invaliditeta, kao i samog registra branitelja o čijoj dubioznosti ovdje također ne moramo trošiti riječi. Ne pristaju na dovođenje u pitanje njihove promašene resocijalizacije nakon rata, a koja nipošto nije bila izvedena onako kao što nalaže npr. znanost, kroz rad.
Veterani inzistiraju na predodžbi svog ratovanja kao zaloga generalne sreće hrvatskog društva. Slobode rada i življenja, po riječima gospođe iz Imunološkog zavoda. Uspjelo im je oboje, i da se izdvoje iz šire zajednice koja trpi sve težu ekonomsku krizu i da najveći dio iste uvjere u svoje zasluge neograničenog obuhvata. Zato naš radnik može izvaliti onakav nonsens, iskreno i potresno. Prema toj formuli koja začudo još nije dijelom ustava – ako slobode rada i nema, branitelji su se svejedno izborili svima nama i za nju.
A branitelji se uopće nisu borili za slobodu rada, naprotiv. Pravo na zaštićen i neotuđiv rad bilo je itekako uspostavljeno u Jugoslaviji i zato su ga branitelji, uz većinu ostalih, skupa s njom lako prezreli u ime etničkog i privatno-poduzetničkog. U dvadesetak godina nakon rata nastavili su zveckati oružjem, no samo za komfor svojih guzica, poput Crkve neosjetljivi na egzistencijalnu muku bližnjih. I tako bližnji do daljnjeg ostadoše u stanju opće slobode, ali bez plaće.