Šešelj: A sada opet slušajte mene

Predizborna kampanja 2002. godine. Sa male bine na kružnom toku u centru Požarevca govori Vojislav Šešelj. Neka žena mu dobacuje, masa gleda ka njoj. „Ima tamo neka žena, ili je luda ili pijana“, presijeca govornik pometnju. „Kako god, vi se sada svi okrenite ovamo i slušajte mene.“

Najkontroverznija ličnost novije srpske politike – on je uvijek vapio za nepodijeljenom pažnjom i uglavnom ju je dobijao. Previše opasan da bi se odmahnulo rukom, previše zabavan da bi se promijenio kanal. Pridobijao je uši za svoje velikosrpske ideje pomalo vještinom govorništva, pomalo čistim bezobrazlukom. Njegova najveća bina trebalo je da bude sudnica Haškog tribunala kojem se dobrovoljno predao 2003. uz obećanje da će pobijediti „antisrpski“ sud. To je bila najava melodrame i kabarea koji će na kraju, izgleda, ostati bez epiloga.

Šešelj u sudnici Haškog tribunala

Proces bez kraja

Tužioci su prebacivali Šešelju organizaciju i vođstvo u nekoliko paravojnih formacija, navodno odgovornih za brojne ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga, teretio se i za verbalni delikt, ratno huškanje, inspirisanje na ubistva i zlostavljanje nesrba. Poslije tri godine čekanja na početak suđenja, Šešelj je već u jednom od prvih pojavljivanja jasno rekao šta misli o optužnici i o sudu: „Vi svi pripadnici Sekretarijata Haškog tribunala možete samo da prihvatite da mi…“

Scena je bila samo njegova pošto je štrajkom glađu isposlovao dozvolu da se brani sam i pošto je srpska javnost uživo mogla da prati suđenje. Prvog svjedoka optužnice, američkog sociologa Entonija Oberšala, Šešelj je ispitivao o Avogadrovom broju i masi elemenata. Oberšal, koji je prije bavljenja sociologijom diplomirao fiziku, nije znao odgovore. „Vidimo da niste nikakav fizičar. To vas je onda otjeralo u sociologiju, je li tako“, trijumfovao je Šešelj.

Proces se razvlačio mučno, traljavo i prije svega – sporo. Dvanaest godina pritvora teško koji pravnik može da opravda. Bez presude, to je dvanaest godina života oduzetih jednom zvanično nevinom čoveku. Izricanje presude je isprva bilo planirano za oktobar 2013, ali je do daljeg odloženo pošto je danski sudija Frederik Harhof riješio da se igra politike. On je u privatnom elektronskom pismu poslatom na adrese 56 kolega tvrdio kako Haški tribunal previše oslobađa optužene, što je Šešelj iskoristio da traži izuzeće – iako je znao da će to samo produžiti proces. Ovog juna odbio je privremeno puštanje na slobodu čiji su uslovi bili nošenje elektronske narukvice za nadzor, te uzdržavanje od političkih aktivnosti i davanja intervjua.

Potrajalo je i jer je Šešelj 2007. u jednoj od svojih knjiga štampao podatke o trojici zaštićenih svjedoka – osuđen je za nepoštovanje suda kaznom od 15 mjeseci zatvora.

Često je djelovalo kao da se ni samom Šešelju ne žuri, da pobjeda nad „srbomrscima“ mora biti temeljna i ubjedljiva. U pritvoru je imao vremena da dalje sastavlja svoje knjige, zapravo obimne političke pamflete; bibliografija sada broji preko 150 uvredljivih i psovačkih naslova od kojih je „Haška antisrpska giljotina“ još najbezazlenije sročen.

Od komuniste do Karlobaga

Rođen u Sarajevu, Šešelj u 25. godini postaje najmlađi doktor nauka u istoriji Jugoslavije. Početkom osamdesetih cijepa člansku kartu Saveza komunista kojem je pristupio još kao tinejdžer i povezuje se sa beogradskim salonskim i vulgarnim nacionalistima. Poznat postaje kao disident, kada je osuđen na osam godina robije zbog „kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja“. Kazna je skraćena na dvije godine, između ostalog i zbog peticije koju će potpisati razni disidenti, mnogi među njima kasniji Šešeljevi protivnici.

To će biti prvi od nekoliko boravaka u zatvoru gdje je 1990. kratko bio i zbog organizovanja ratnih dobrovoljaca. Za velikosrpski projekat radio je marljivo i glasno, uz koktel otrovnih parola i stand up komedije. „Hrvati su nama sad strašno opasni jer je Hrvatska postala nuklearna sila. Nabavili su atomsko oružje – ozračene kalašnjikove iz Mađarske“, rekao je u čuvenoj Minimaksoviziji 1991. Tu je objasnio da je Hrvatska potpuno nepotrebna, da Srbija mora biti do Karlobaga dok Italijani treba da uzmu Istru. U istoj emisiji je pokazao pištolj. Mlađana folk-zvezda Dragana Mirković je poblijedila.

Vojislav Šešelj i Vladimir Žirinovski u Beogradu 1994. godine

Ovako ga je 1997. opisao novinar Berliner cajtunga: „Teško je uzeti ovog čovjeka za ozbiljno. Recimo dok stupa u kostimu četničkog vojvode, u borbenom odijelu i sa šubarom, koji nikako ne pristaju uz trapavo i mlitavo tijelo džina, uz debeli trbuh, karakteristične naočare i razdijeljenu plavu kosu. Četnici moraju da imaju dugu ugljenu kosu i bradu, da budu žilavi i zvjerskog pogleda, baš kao Vuk Drašković, prototip srpskog heroja. O Šešelju kruže posprdne glasine da potiče od Hrvata koje mrzi iz dubine duše; Srbima on čak izgleda nekako njemački, što je svojevrstan komparativ za hrvatski. […] Pristojniji Beograd drži Šešelja za marionetu u lutkarskoj predstavi koju režira sam Slobodan Milošević, tako poštovani i tako demonizovani Otac.“ Milošević i njegov „omiljeni opozicionar“ na kraju ipak neće doživjeti istu sudbinu – da umru u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu, bez presude.

Šešelj je bio vanredno dobro povezan u međunarodnom nacionalističkom miljeu. Drugovao je sa Vladimirom Žirinovskim i Žan-Mari Lepenom, ruskim i francuskim ekstremnim nacionalistima. Obojicu je imenovao za počasne građane radikalskog Zemuna. Jednom su se novinari sjatili oko Šešelja kada je stigao ispred Skupštine, a on ih je uz smijeh zamolio da mu ne oštete auto koji mu je poklonio Lepen. Bijeli Pežo 605.

„Izdaja“ političkih sinova

Šešelj je svih godina ostao zvanični predsjednik Srpske radikalne stranke koju je osnovao 1991. Stranke koja valjda jedina nije učestvovala u republičkoj vlasti nakon rušenja Miloševićevog režima. Šešeljevo političko čedo je zapravo zenit popularnosti doživjelo kada je on već bio iza rešetaka, ali podrška gotovo trećine birača nije bila dovoljna protiv demokratskih i „demokratskih“ kombinacija čija je glavna odlika često bio famozni koalicioni kapacitet. Čedo se pobunilo protiv svog patrona prvi i jedini put 2008. godine kada Tomislav Nikolić i još neki poslanici nisu željeli da poslušaju direktivu iz zatvorske ćelije i glasaju protiv Sporazuma Srbije i EU.

Poslanici Srpske radikalne stranke u Skupštini SRJ

Ostalo je već mlada istorija Srpske napredne stranke koju su osnovali Nikolić i – poslije nekoliko dana premišljanja – Aleksandar Vučić, danas vodeći i nedodirljivi političari Srbije. Sa svojim političkim mentorom nisu više željeli da imaju nikakva posla, nekoliko stidljivih riječi samokritike su, smatraju, dovoljne da se raskine sa prošlošću u kojoj je radikalski trojac raspaljivao mržnju prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima te slavio srpske ratne zločine kao herojske pobjede te vremenom u kojem su Nikolić i Vučić oduševljeno radili na recenziji Šešeljevih knjiga, čija će meta zatim i sami postati. U naslovima su oni „haški denuncijant“ i „propali pučista“ (Nikolić) te „srpski Baron Minhauzen“, „portparol lopovske stranke“ i „Sanaderova mačkica“ (Vučić).

Iz Sheveningena je Šešelj mogao nemoćno da posmatra rasulo u sopstvenom političkom miljeu. Otišao je u Holandiju nadajući se besmrtnosti, ali su godine krunile podršku njegovoj radikalnoj stranci, u međuvremenu potonuloj iza margina. SRS je ostalo okupljalište politički opskurnih i zatucanih mrzitelja, od kojih nijedan nema ni djelić sirove harizme i talenta koji je imao šef. Ne pomažu tu ni izborni plakati sa njegovom slikom koji se, zaostali, i danas nađu na kojem zidu ili tarabi. Sada je šef ponovo tu, u prirodnoj veličini, ali bolestan i ostario – nedovoljan za nacionalističku renesansu.

dw.de