Glavni je problem hrvatskog zakonodavstva u vezi sa zapošljavanjem osoba koje imaju teškoće s duševnim zdravljem što im se prema sistemskoj regulativi ne priznaje invaliditet. Nisu sve osobe koje imaju invaliditet zbog psihičke bolesti nesposobne za rad, već bi im sustav trebao omogućiti procjenu invaliditeta.
U prostorijama Udruge za promicanje mentalnog zdravlja Svitanje, u kojoj s osobama oboljelima od psihoze rade na socijalnom uključivanju, susreli smo se s 36-godišnjim Ivanom. Više od šest godina koristi programe Svitanja, a došao je na trenining socijalnih i komunikacijskih vještina, koji se održava svaki ponedjeljak, jer smatra da su mu takve radionice najpotrebnije, ali i da ispuni dan i druži se s ljudima.
Nakon završene gimnazije krenuo je na fakultet u Opatiji, ali prije petnaest godina javili su se prvi problemi, te mu je dijagnosticirana shizofrenija. Prekinuo je fakultet i uslijedilo je dugo liječenje. U međuvremenu se prekvalificirao za kuhara, ali se nije uspio trajnije zaposliti.
“Imao sam jedno iskustvo da sam tražio posao i morao sam ispuniti neki upitnik. U upitniku se nalazilo i pitanje bolujem li od neke bolesti. Mogao sam prešutjeti, ali nisam, a i pisalo je “koje?”, pa sam napisao – shizofrenija. I onda mi je čovjek rekao da s takvom dijagnozom ne mogu dobiti posao“, priča Ivan.
Prof. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, s Klinike za psihijatriju Vrapče upozorava kako ne postoji ni jedna psihička bolest koja automatski uključuje nesposobnost za rad, te ističe kako veliki broj građana, čak svaki četvrti, može imati problema s mentalnim zdravljem, ali da većina tih bolesti ne ugrožava njegovu radnu sposobnost. Osobe koje imaju određene psihičke smetnje mogu biti u potpunosti sposobne za rad, a samim tim jednakopravno sudjelovati na tržištu rada. Međutim ima osoba koje zbog psihičke bolesti imaju ograničenja, odnosno određeni stupanj invalidnosti ali i dalje mogu raditi ako imaju priliku za zapošljavanje.
“Događa se da u razgovoru za posao kandidate ispituju o njihovom zdravstvenom stanju, čak ih se traži potvrde liječnika da ne boluju od psihičkih i ostalih kroničnih bolesti. To je diskriminacija na osnovu zdravlja i nešto što treba prijaviti. Neznanje nije opravdanje za diskriminaciju. Ne određuje samo bolest sposobnost za rad, već je puno važnije funkcioniranje i uređenje radne sredine prema psihofizičkim potrebama pojedinca“, objašnjava dr. Ivezić.
A upravo je procjena funkcioniranja osoba s psihičkim poteškoćama slaba točka hrvatskog zakonodavstva, zaključili su to u studiji napravljenoj za potrebe udruge Svitanje pravnički timovi iz Hrvatske i Slovenije koji su analizirali pravne akte koji se tiču zapošljavanja osoba s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja. Istaknuli su kako je glavni problem hrvatskog zakonodavstva vezano za zapošljavanje osoba s teškoćama u duševnom zdravlju što im se prema sistemskoj regulativi ne priznaje invaliditet. Nisu sve osobe koje imaju invaliditet zbog psihičke bolesti nesposobne za rad, već bi trebale biti u mogućnosti tražiti procjenu svog invaliditeta, kao što to mogu osobe s tjelesnim poteškoćama, te na temelju toga pronaći za sebe posao koji im je prilagođen i vrstom posla i radnim vremenom.
“Radio sam u jednom bistrou tri tjedna, ali većinom gdje god bih tražio posao kao kuhar ili ga ne bih dobio ili me drugi dan ili odmah isti dan poslali doma. Biti kuhar zahtijeva koncentraciju puno radno vrijeme, osam sati, a to nisam mogao“, govori Ivan o svojim iskustvima. Kako nije mogao naći posao u struci radio je razne poslove, od poslova na pokretnoj traci, u skladištu. Četiri godine za redom je na otoku na kojem mu živi otac radio sezonski kao čistač, a naposlijetku je zatražio vještačenje kojim je lišen radne sposobnosti.
Kristina Jandrić i Ivan: “Nakon što završiš u Vrapču ljudi te drukčije gledaju, izbjegavaju te, ne žele pozdraviti, misle da si čudan, lud; volio bi da se takve stvari promijene.“Kristina Jandrić iz udruge Svitanje stoga ističe kako je potrebno tijelo koje bi vještačilo sposobnost osoba s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja, kao što se to čini s osobama s tjelesnim oštećenjima, jer u sadašnjoj situaciji osobama poput Ivana, koji nemaju radnog iskustva, preostaje jedino zatražiti rješenje o trajnom lišavanju poslovne sposobnosti.
Status osobe s invaliditetom omogućava zapošljavanje na radnim mjestima koje jamči Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, prema kojem svaka ustanova ili trgovačko društvo ovisno o broju zaposlenika i vrsti djelatnosti koju obavlja mora osigurati određenu kvotu radnih mjesta za osobe s invaliditetom i ta radna mjesta prilagoditi tim osobama. Poslodavcima zapošljavanje osoba s invaliditetom donosi porezne olakšice i novčane poticaje. Stručna savjetnica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Hrvatskog Zavoda za zapošljavanje Marijana Grgin objašnjava kako osobe koje imaju psihičke probleme, a nikada nisu bile u poslovnom odnosu, nisu imale zakonom zajamčenu mogućnost vještačenja svoje invalidnosti, čime su bile diskriminirane u odnosu na invalide zbog tjelesnih oštećenja. Jedina mogućnost za stjecanje statusa osobe s invaliditetom za njih je bila u Centru za socijalnu skrb, koji vještači za vlastite potrebe, odnosno kako bi odredio status osobe s pravom na tuđu njegu i pomoć. Takav status u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje priznavali su kao status osobe s invaliditetom, kako bi pomogli osobama s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja u ostvarivanju svojih prava.
Vlatka Legan iz Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, nasljednika Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, nema podatke o broju zaposlenih osoba s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja u Republici Hrvatskoj: “Veliki broj takvih osoba uopće nema utvrđen status osoba s invaliditetom, jer se isti nakon 21 godine nisu imali gdje vještačiti. Novo vještačenje od 1. siječnja 2015. godine bi trebalo riješiti taj problem“.
Novo vještačenje je propisano Zakonom koji je stupio na snagu početkom ove godine, a obvezuje već spomenuti Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom da od iduće godine uspostavi tijelo koje će vršiti vještačenje za prava iz područja socijalne skrbi, mirovinskog osiguranja, zdravstva, obrazovanja, profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, zaštite ratnih i civilnih žrtava rata, te za sva ostala prava za koje je vještačenje potrebno. Takvom jedinstvenom tijelu vještačenja za sve sustave nada se i gđa. Grgin jer bi tako osobe s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja koje su bez radnog iskustva, napokon mogle dobiti jednake uvjete kao i ostale osobe s invaliditetom.
Ipak, postoji još jedan problem koji je možda i teže riješiti. “Osobe s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja koje se nalaze na Zavodu za zapošljavanje najteže su zapošljive skupine među svim osobama s invaliditetom, upravo zbog stigme društva u kojem se nalaze. Na radionicama za poslodavce koje smo organizirali kako bismo poslodavce upoznali s pozitivnim stranama zapošljavanja osoba s psihičkim poteškoćama, od 50 poslodavaca, na kraju nam se javio jedan poslodavac zainteresiran za suradnju. To su poražavajući podaci“, iznosi gospođa Grgin.
U Svitanju ističu kako zapošljavanje osobama s mentalnim bolestima daje mogućnost sudjelovanja u društvu kao aktivnih građana i smanjuje barijere povezane sa stigmom, predrasudama i diskriminacijom.
Doktorica Ivezić to potvrđuje: “Rad je dobar za sve ljude koji rade u normalnim radnim sredinama, gdje mogu pokazati svoje kreativne i druge sposobnosti, i utječe pozitivno na vlastiti doživljaj sebe kao uspješne osobe, kao osobe koja privređuje. Rad pomaže da imamo pozitivnu percepciju sebe, koja je važna za mentalno zdravlje. Tu ne postoji nikakva razlika između ljudi koji imaju psihičku bolest i onih koji je nemaju. A s obzirom da su osobe koje imaju psihičku bolest vrlo često osjetljivije na samopouzdanje, rad može značajno pridonijeti da se njihovo stanje poboljša.“
Način kako biti aktivan građanin, sada kada je lišen radne sposobnosti, Ivan je pronašao u volontiranju. Volontira u pučkoj kuhinji, ponekad pomaže slijepima vodeći ih u bolnicu, odlazi još i u udrugu Sjaj, gdje ima društvo s kojim slavi rođendane, ide u kazalište i kino, a u Svitanje dolazi kad god ima vremena. Svjestan je koliko mu se život promijenio zbog bolesti, ali i koliko je stigmatiziran. “Nakon što završiš u Vrapču ljudi te drukčije gledaju, izbjegavaju te, ne žele pozdraviti, misle da si čudan, lud; volio bi da se takve stvari promijene“, kaže Ivan.
Svitanje je stoga razvilo program socijalne uključenosti osoba s mentalnim bolestima, te se svaki radni dan u prostorijama udruge odvija neka radionica ili se organizira izlet. Udruga pruža i pravnu pomoć, kroz Savjetovalište o pravima osoba s psihičkom bolesti, kojima se oboljeli od psihičke bolesti mogu obratiti za savjet o svojim pravima i informacijama o načinima borbe protiv stigme i diskriminacije, kako bi u budućnosti te osobe bile više integrirane u zajednicu.
Institucije zadužene za pomoć najteže zapošljivoj skupini dugi niz godina čine upravo suprotno – otežavaju osobama s invaliditetom zbog psihičkog poremećaja da ostvare svoja zakonom zajamčena prava na stjecanje statusa osobe s invaliditetom i tako uđu u svijet rada. Nitko ne preuzima odgovornost za neuspostavljanje tijela vještačenja, zbog čega osobe s invaliditetom zbog psihičkih poremećaja koje nisu pronašle zaobilazni put za ostvarivanje svoja prava, nego su nakon mnogih pokušaja zapošljavanja na tržištu rada razočarane zatražile lišavanje radne sposobnosti. Dosadašnje nezakonitosti skrivaju ispod radosnog iščekivanja da u skladu s novim Zakonom novi Zavod započne s Novim vještačenjem, kada će državne instirucije možda napokon početi činiti ono za što su zadužene.
A što se tiče Ivanove budućnosti, on je zamišlja na nekom mirnijem mjestu, gdje bi se bavio poljoprivredom. “Uvijek nekako gledam kako bih na otoku, gdje živi moj otac, zasadio polje lavande, imao pčele, psa, možda i koze. Volim peći kruh, ako bih imao med i kozje mlijeko nikad ne bih bio gladan, a živio bih svoj život“, zaključuje svoju priču Ivan.