Nije moglo biti bolje, odnosno nije moglo biti simptomatičnije. Dok se čitav svijet prisjeća dana kad je Berlinski zid rušen i srušen, što je označilo početak jednog novog ustrojstva koje je, vidimo to danas, daleko od savršenog, ali o značaju pada nema diskusije, mi, a kad kažem „mi“, mislim na sve nas paćenike iz ove balkanske baruštine, gledamo u nebo i čekamo letjelicu koja će nam donijeti njega. Koga? Pa onoga kojeg već danima u Beogradu očekuju brojne novinarske ekipe iz „regije“? Čekaju polumrtvog čovjeka koji je svoju energiju crpio iz mita o vojvodi koji je sam, goloruk krenuo na zločinački Haški tribunal kako bi ga razmontirao. Ne postoji bolja i ljepša paradigma „nas“ i „njih“.
Odavno su mudri ljudi govorili kako mi nismo shvatili da je Berlinski zid pao, iako nam je gotovo svaka cigla pala na glavu i dobro nas ranila. Moguće je da smo izgubili moć zdravog rasuđivanja, ali bojim se da je dijagnoza ipak puno gora. Sa ranom na glavi bi još nekako i izašli na kraj. Simpatično je da smo na konstataciju kako smo prespavali rušenje Zida već nekako zaboravili, jer mudri ljudi su ušutali, neki su na žalost i preminuli i više gotovo da nije bilo ikoga da nam da dijagnozu, a onda to čujemo iz usta novoustoličenog premijera.
Novoustoličeni premijer – odmetnuti đak (FOTO: Glenn Fawcett)
Najglasniji zagovornik teze da su Srbi prespavali rušenje Zida danas je čovjek koji je te iste cigle koristio kako bi pacijenta dodatno uspavljivao. Ovo, ipak nisu redovi o njemu jer on je „samo“ bio rukovođen.
Sudba kleta kao da se opet igra i na značajnu godišnjicu pada gorerečenog Zida ponovo nam ubacuje kukavičje jaje. Sudsko vijeće Haškog tribunala odlučuje nakon 12 bezuspješnih godina suđenja da na, kako kažu, „privremenu“ slobodu pusti Vojislava Šešelja. Razlog puštanja je loše zdravstveno stanje vojvode. Metastaza raka na jetri. Teško da su u Tribunalu na ovaj slučaj gledali dalje od straha da im se ne ponovi Slobodan Milošević. Privremena sloboda je u ovom slučaju, najvjerojatnije i trajna. To je za vojvodu veća kazna nego bilo kakva presuda. Zna to i Šešelj i nije mu svejedno, ali teško da je puštanje Šešelja na privremenu slobodu sagledano u Tribunalo kao takvo.
Vojvoda je svoj mit dugo gradio. Ruku na srce nije mu trebalo ni previše truda. Narod je oduvijek znao cijeniti tribune poput njega. Malo ih je zabavljao ali prije svega je glasno izgovarao potajne želje potonjeg. Bilo to ono čuveno od „Virovitice, Karlobaga, Karlovca, Ogulina“ ili ide da „pobedi u Hagu“, to je bilo ono što su bile potajne želje, ne samo pokajnika iz Šešeljevih redova, Tomislava Nikolića („Ima snova koje čovek nikad ne može ispuniti. Već odavno vidim da je Hrvatska međunarodno priznata država, da su hrvatske granice na Dunavu i da neće biti daljih promena granica. Isto vredi i za Bosnu i Hercegovinu… Moji snovi, iz vremena kad se Jugoslavija raspadala, kad se odlučivalo ko će gde živeti, nažalost, nisu se ispunili. I, kako stvari stoje, neće se ni ispuniti”), već i dijela građana Srbije. Rezultati izbora sa kraja devedesetih godina, ali i s početka dvije tisućitih to najbolje potvrđuju. Radikali i Šešelj su, barem službeno imali podršku trećine građana Srbije. Ovaj podatak su mnogi uzimali s rezervom jer je izlaznost bila mala, ali u slučaju kad postoji realna šansa da fašistička stranka pobijedi na izborima ne glasati i kazniti ih za proklamirano i urađeno jednako je danom glasu.
Ljubimac narodnih masa (FOTO: metrocollective.org)
Tvrdio je Šešelj, po odlasku u Hag, da njegovi radikali preuzimaju vlast, a da on odlazi u slavu, ali teško da je ikad zaista očekivao da će se njegova tvrdnja i ostvariti, mada kad je ovo drugo u pitanju i nije bio daleko. Najgora odluka po njegovu slavu koju je Sud mogao donijeti je da ga puste pod, za njega, ponižavajućim uvjetima. A to je značilo: kućni pritvor, zabrana stupanja u kontakt sa žrtvama i svjedocima, kao i da se Šešelj ima vratiti u Tribunal jednog dana kad mu bude bolje. Osim toga boljelo gaje i što garanciju Tribunalu, a i njemu samom moraju dati njegovi odmetnuti đaci.
Prvi put je odbio povratak u Srbiju, ali ne zbog uvjeta već zbog jednostavne činjenice da dolazak onemoćalog čovjeka, politički apsolutno nebitnog u ovom trenutku znači rušenje onog mita koji je gradio oko sebe. U tom smislu za njega bi smrt u Hagu bila samo još jedna cigla u tom mitomanskom zidu. Vrlo bitna cigla koja bi ga odvela upravo u onakvu vrstu slave po kakvu je i pošao, a koju mu je na pladnju servirao sam izgubljeni Tribunal.
Stoga je odluka da ga se oslobodi, makar formalno ona glasila kao privremena, dugoročno možda i važnija od presude. Podsjetimo, optužnica tereti Šešelja za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH od 1991. do 1993. godine. Građani Brčkog, Bijeljine, Bosanskog Šamca, Sarajeva dobro znaju što su ljudi koje su nazivali „šešeljevcima“ radili i kakva je odgovornost samog vojvode bila za njihova stradanja. Bez želje da podcjenjujem protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, kao i zapaljivu retoriku Šešelja koja je vodila tisuće ljudi u pokolje viđane po Hrvatskoj i BiH, treba reći da je optužnica od samog starta bila čak i smiješna u odnosu na odgovornost koju je imao i koju gotovo da nije ni poricao. Dokazati da je Šešeljeva zapaljiva retorika dovela do zločina je kao i odgovornost ratno-huškačkih novinara. Gotovo nemoguće je s preciznošću utvrditi kad je i je li izrečeno dovelo do povlačenja oroza. Ali to sve ode na čast Tribunalu. Da je države, kao što je nije za to je vojvoda morao odgovarati prvo u matičnoj državi u koju se, eto, nakon 12 godina vraća.
Neki drugi sada love mitove (FOTO: Aktron/Wikimedia Commons)
Zašto je povratak Šešelja bitan? Priče da će Šešelj krenuti u osvetu protiv odmetnutih sinova, kao i da će razmrdati učmalu političku scenu su samo pusta želja onih koji i dalje sanjaju velikosrpske granice. Nije da je država Srbija toliko moćna da se može nositi s vojvodom, već je vojvoda onemoćao i postao nebitan faktor i to ne zbog toga što su se nekadašnji glasači Šešelja promijenili. Samo su se istrošili. Nove generacije svoju frustraciju iskaljuju uz pomoć nekih drugih profašističkih stranaka i organizacija. Teško je i zamisliti da će ih olinjali vojvoda voditi u bilo kakve bitke. U tom smislu vječno će mu nedostajati ta cigla u mitu koju tako silno želi.
Dok još uvijek zagledamo u nebesa i očekujemo od vojvode da pokaže svojim učenicima što znači osveta na nekoj drugoj planeti obilježava se velika godišnjica pada Berlinskog zida i opet sve kao da nekako prolazi mimo nas. Danas se zidovi ruše u Bruxelessu, središtu europske administracije gdje se prosvjeduje protiv mjera štednje, ruše se i u Budimpešti, Rimu… Mi smo ovaj put prespavali i pravljenje tog novog zida, a kamoli naznake novog rušenja. Zaslijepljeni mržnjom, blokirani vlastitim zidovima u glavama preostaje nam samo da se ogrnemo nacionalnim barjacima i da se s istima spalimo.