Pišući o Brodu i Brođanima, iz vremena kada je vladao idilični građanski poredak stvari, Toldi piše izravno i neizravno o tom svijetu: o kulturi rada i stanovanja, o kulturi ponašanja u međusobnim odnosima i komunikaciji, o poslovnoj etici, kulturi druženja na čajankama, matinejama, žurevima, zabavama s osmišljenim programima, izletima, kupanjima na Savi, o muzičkoj i plesnoj kulturi, o modi i kulturi odjevanja, o kulturi obilježavanja vjerskih normi, slavljenja rođendana i imendana, krstitaka, svadbi, pogreba… Jer građanština je sinonim za visoke kulturne standarde, a društvenost je njeno kulturno blago. Kooperativna riješenja su tada bila ispred sebičnih interesa. Izuzetno se vodilo računa o osobnoj reputaciji.
***
Radi se, dakle, o jednom vrijednosnom sustavu čije iščezavanje u realnom životu je pri kraju, no on još uvijek živi u genetskom kodu, posebice potomaka pripadnika brodske građanštine, pa kad se iščitavaju Toldijevi tekstovi naviru sentimentalna čuvstva i nostalgična sjećanja na zaboravljenu proživljenost ili na usmeno prenošene privatne legendarije. Brod iz tih vremena je Šeherezada koja Toldiju priča priče, a on ih piše lagano, prepoznatljivim stilom, no sve je to činjenično utemeljeno do maksimuma, pedantno isprovjeravano u arhivima, matičnim uredima, privatnim dokumentacijama, novinama i periodici, usmenim kazivanjima i literaturi. Njegove brodske priče su istinite i on od te istinite građe stvara pripovjetke, feljtone, eseje, crtice. Za razliku od Ivane Brlić-Mažuranić, koja je pisala imaginativno i izmišljala svoje Priče iz davnine putem kojih je, začudno, odašiljala vrhunsko moralne i etičke poruke, Toldi piše istinite priče iz davnine, koje katkad zvuče bajkovito, i također putem njih emitira moralne i etičke poruke jednog izgubljenog, ali finog i smirenog svijeta poželjnih društvenih obrazaca i pozitivnog duha građanske matrice. Toldijev pismeni iskaz je literaran, no u katalogizacijama slavonske pisane riječi koje je za Brod uglavnom radio Vladimir Rem, njega misteriozno nema. A radi se o piscu izgrađenog stila, u žanru kojem nema premca i broju napisanih knjiga koji je impresivan. Toldi je najčitaniji i najpopularniji brodski pisac. Što se tiče odnosa prema baštini on je vrijedniji Brodu od Zvonimira Milčeca Zagrebu, jer Zagreb ima i kapacitete i tradiciju i izgrađenu kulturu umijeća nasljeđivanja, a Brod nema. Toldi izbjegava velike i teške teme. Njega ne interesira društvo, nego ljudi u njemu. Ne interesira ga ni povijest, njega interesira kako je taj famozni Hegelov duh promarširao kroz individualne živote. S trećim okom za skrivene kutke baštine i prošlosti koja pada u zaborav, Toldi je uskrsnuo mnoge, površnom oku nevidljive ljude, prizore, događaje. Ušao je u svijet duša i mnoge od njih vratio je u sjećanje živih iz onog zaborava koji je druga, i još gora, smrt od one prve i prave.
Prafrazirajući Virginiu Woolf moglo bi se reći da kad čovjek piše o Brodu druge polovine 20. stoljeća, mora se prije svega sjetiti Broda prve polovine 20. stoljeća. A kad se sjeti prve polovine 20. stoljeća ne pada mu na pamet da se bavi Brodom druge polovine. Brod s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća ima svog Zvonimira Toldija, znalca zaustavljanja trenutaka iz prošlosti i zaronjavanja duboko u njega, čovjeka bez kojeg je nemoguće očitavati povijesni smisao grada.
Brod druge polovine 20. stoljeća polako se pretvara u povijesnu crnu rupu iz koje više nikada i nitko neće moći izvući 101 priču. To još više diže cijenu brodskog urbanog povijesničara Zvonimira Toldija, vrsnog i poznatog hrvatskog etnologa i jednog od rijetkih suvremenih Brođana kojemu čak i, u zavist ogrezla, brodska palanka priznaje visoki stručni i građanski ugled.