Foto: Hina
NEMA više skoro nikoga, a da ne kaže koju o Bojanu Glavaševiću. Kulturnjaci i otmjeniji novinari posebno.
To je ne samo jeftino, već i kukavičluk.
Jeftino je zato jer valjda nema nikoga tko ne bi bio za tog finog mladog čovjeka, koji se kod Stankovića u Nedjeljom u 2 nije kreveljio kao većina koja se tamo dođe, nego je punoj građanskoj eleganciji obranio instituciju u kojoj radi, objasnio zašto tamo radi i jako lijepo, normalno odgovarao na osobna pitanja. – Jeftino je, jer se ovo “izjašnjavanje” sada odvija na njegovim plećima. Odvratno jer se javio čitav zbor: Svi smo mi Bojan Glavašević. Hrvatska inteligencija je beskrupulozna. Fali samo: svi smo mi Majka Tereza.
Poslovična jeftinoća hrvatskih kulturnjaka i boljih novinara u ovom slučaju više nije smiješna. Pljeskom Glavaševiću oni skrivaju strah da se javno, s imenom i prezimenom, imenuje o čemu s radi. A to su oni branitelji na Savskoj cesti. Koji tamo sjede i žele rušiti. – Međutim, o tome radije ne bismo, kaj ne? Jer, nikad ne znaš kak bu se to završilo. Ne bumo valjda izletavali.
Licemjerje govora u Glavaševiću je odvratno jer jako obrazovani ljudi ne želi reći da pedesetak uniformiranih – od kojih sam vidio da je dobar dio zadriglih u pozi klasičnih besposličara – maltretira Republike. Pokušava puč.
Po meni je još sramotnije za hrvatsku “intelektualnu kremu” je što je pri tome (kao uvijek) uz vlast.
Samo slijedi premijera i ostale koji su se tek usrali. Milanović se preplašeno obraća naciji. Ma kakvoj naciji, je li se to on možda obratio meni? Ne, lupetao je nešto braniteljima, ispričavao im se, uvjeravao ih da je baš on njihov čovjek, podvlačio da mu je ministar i sam branitelj. Gledao sam to, iz njega su vidno govorili strah za fotelju. Vidjelo mu se u očima: ipak branitelja ima pola milijuna, pa neće se onda valjda obraćati meni i Mani Gotovac.
A kako se tek boji Leko. To što gledamo svakodnevno: čovjek koji predsjeda najvišem tijelu Republike dodvorava se onima sa Savske ceste, kuca može li na kavu. Pravi neko ozbiljno zamišljeno lice, stišće vilice – to se uvijek radi kad čovjek bude ponižavan i mora otrpjeti. A ovi ga otvoreno preziru, jednom izbace van, drugi put pak dođu k njemu, izvrijeđaju i odu. Leko je pretvorio Sabor u seoski birc u kojem se mjesnom siledžiji nudi stolac. Sam ministar branitelja pak, koji bi nas sve trebao zaštiti od onih iz šatora, ta vojničina sva je naglo u boljeticama.
Iz bogme stamenog generala pretvorio se u curicu: pika ga oko srca, glavica ga boli, svega mu je dosta, najradije bi otišao s nastave…
Žitkom hrvatskom eurokremu “inteligencije” stoga se ne moramo čuditi: Kako tek eurokrem ne bi imao boljetice, i njemu se oni u Savskoj čine jako opasni. Pa eurokrem radije misli na nešto drugo. Na Bojana Glavaševića. On je tak hercig.
Oni na Savskoj su – ucjenjivači
Ja bih, ako koga zanima, rekao nešto drugo. Ja sam protiv onih onih na Savskoj cesti. Smatram da su ucjenjivači. Ja za njih nemam ni trunke “razumijevanja”.
Smatram da tamo sramote hrvatsku vojnu uniformu. Smatram da su protiv ustavnog uređenja Republike Hrvatske. Smatram da sramote poginule u ratu. Vrijeđaju najviše institucije države i republike koju imamo. Smatram da vrijeđaju i sve druge građane ističući kako su oni borili za ovu republiku (a mi drugi valjda ne?). Smatram da sramote naciju jer ne priznaju žrtve drugih. Smatram da sramote posebno hrvatsku naciju. Oni su preuzetni i bahati jer nemaju nikakvo pravo tražiti posebne ustavne zakone jer su građani kao i svi drugi. Smijem se njihovim zahtjevima za uvažavanjem “digniteta”, jer su onako paradirajući pred kamerama oličenje gaženja svakog dostojanstva – pri čemu mi se za njihov osobno fuka, ali za dostojanstvo nekih drugih ne. Smatram da lažu kad govore da su za Hrvatsku jer je opsjedaju i prave od nje vašar. Smatram da su opasni jer pokušavaju jogurt revoluciju po uzoru na rulju koja je srušila autonomiju Vojvodine, a podsjećaju me i na “događanje naroda” u Srbiji i na Kosovo s konca osamdesetih. Smatram ih opasnim ih jer sa strepnjom gledam kako se danomice tamo pojavljuju političari i dodvoravaju im se, mjerkaju, a ja u svakom od njih vidim mogućeg Miloševića.
Jedino na čemu tim dignitetlijama iz šatora zahvaljujem je što vidim s kakvim političarima imam posla i za koga sam glasao.
Nenad Popović, član Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra PEN-a
index