Iako kaosa zbog Šešelja zasad nema, a vjerojatno ga neće ni biti, on ga zasigurno danas u Srbiji želi izazvati, kao što ga je prije četvrt stoljeća zazivao u Srbu i čitavoj bivšoj Jugoslaviji
Aleksandar Vulin, ministar u Vladi Srbije, prozvao je administraciju SAD-a zbog odluke Haškog suda da prije donošenja prvostupanjske presude pusti Vojislava Šešelja na (privremenu) slobodu. Vulin je uvjeren da je Šešelj, nakon gotovo dvanaest godina u Scheveningenu, pušten na mig SAD-a i to kako bi destabilizirao aktualnu srpsku vlast koja još njeguje dobre odnose s Putinovom Rusijom i odbija se pridružiti euroatlantskim sankcijama što su toj zemlji uvedene zbog ukrajinske krize. Golema većina srpskih političara i analitičara, međutim, smatra da će Šešeljev povratak u Srbiju biti tek bura u čaši vode i da su prošla vremena kad su njegovi huškački govori puni mržnje mogli rezultirati masovnom mobilizacijom građana i birača te većinski utjecati na kreiranje državne politike.
Izvještavajući o Šešeljevu povratku u Beograd, novinar ‘Jutarnjeg lista’ Drago Hedl navodi da je u većini srpskih tiskanih medija vijest o tome ‘sakrivena na unutarnjim stranicama i svedena na petnaestak redaka’. Hedlov sugovornik iz Vlade Srbije medijsku marginalizaciju Šešelja objašnjava autocenzurom novinara; o razlozima za nju ne govori, iako je Šešelj još iz Haga poručio da se u Srbiji neće liječiti nego se svetiti bivšim najbližim političkim i stranačkim suradnicima, aktualnom predsjedniku države Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću. Na subotnjem povratničkom mitingu, kad se u središtu dvomilijunskog Beograda okupilo nekoliko tisuća Šešeljevih pristaša, Nikolić i Vučić bili su među glavnim metama njegova govora mržnje, koji ponavlja već četvrt stoljeća i od kojeg nije odustajao ni u sudnici Haškoga suda. No miting je, barem zasad, pokazao da njegov povratak u Srbiju nije tempirana politička bomba o kakvoj je govorio ministar Vulin, optužujući za nju američku administraciju i Haški sud.
Odluka Haškog suda da Šešelja prije izricanja presude pusti na privremenu slobodu zbog bolesti, uz uvjet da na njoj ne utiče na svjedoke i uz jamstvo Srbije da će ga na zahtjev Suda vratiti u pritvor, u hrvatskim je medijima postala jedna od udarnih vijesti, a potom i tema predsjedničke predizborne kampanje. No u konačnici se pretvara u još jedan kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Srbije, garniran odnosima s Haškim sudom i hrvatskom pozicijom u kreiranju politike EU-a prema pristupnim pregovorima sa Srbijom i drugim državama regije.
Nešto slično se dogodilo i prije četvrt stoljeća, odmah nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, na kojima je relativnu izbornu pobjedu, ali i apsolutnu vlast u zemlji izborio Tuđmanov HDZ. Od tadašnjih četrnaest općina s relativnom ili apsolutnom srpskom većinom, SKH-SDP na izborima je pobijedio u devet općina, a Srpska demokratska stranka Jovana Raškovića u preostalih pet. U uvjetima kad se ustavna pozicija Srba u Hrvatskoj mijenjala iz statusa suverenog naroda u status nacionalne manjine, Raškovićev SDS je sazvao sabor Srba u Hrvatskoj, održan na nogometnom igralištu u središtu Srba. Uz podršku nekolicine akademika SANU-a, predvođenih Antonijem Isakovićem, Rašković je tražio da Srbi u Hrvatskoj dobiju pravo na kulturnu autonomiju, premda ni tada ni kasnije, u pregovorima s Franjom Tuđmanom i vladajućim HDZ-om, nije precizno definirao što bi to bila kulturna autonomija Srba u Hrvatskoj i na koji bi se način ugradila u ustavni i politički sustav Hrvatske. S druge strane, ni Tuđman ni HDZ nisu se izjašnjavali o tome na kakvu su kulturnu autonomiju Srba spremni pristati, iako su se načelno složili sa zahtjevima Raškovićeva SDS-a, pa i podržali njegove namjere da se promovira u političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj preuzimanjem i otimanjem srpskih birača koji su na prvim izborima glasali za Račanov SKH-SDP.
Neposredno uoči početka sabora u Srbu, na kojemu se okupilo desetak tisuća Srba, uglavnom iz općina u kojima je pobijedio SDS, na skup je banuo Vojislav Šešelj u pratnji Mirka Jovića i skupine njegovih četnikolikih ‘Belih orlova’ iz Stare Pazove. Među okupljeni svijet dovezli su se u koloni automobila koja kao da je pobjegla iz tragikomične filmske komedije. Kolonu je predvodila prastara Zastava 1300 iz koje se nekako iskobeljao Šešelj, a ostatak ekipe dovezao se u jednako starim fićekima. Dok su se poput horde probijali prema pozornici, ljudi su ih uglavnom šutke promatrali i odmicali se od njih, ne vjerujući svojim očima da se to događa; tek bi im poneko prišao, kako bi ih pozdravio i rukovao se sa Šešeljem. Kako im Raškovićevi redari nisu dopustili da se popnu na pozornicu, došli su, predvođeni Šešeljem, u prostor namijenjen novinarima, koji su se odmah sjatili oko njih, a ponajprije oko vođe. Od toga ih nije odvratilo ni moljakanje Raškovićeva čovjeka zaduženog za novinare da ne razgovaraju sa Šešeljem i njegovom pratnjom, jer su – osim što su došli nepozvani – njihove ideje i političke poruke suprotne onima organizatora skupa.
Šešelj i svita ubrzo su se povukli i završili za šankom obližnjeg restorana, ali su njegove ratnohuškačke izjave i poruke osvanule u medijskim izvještajima sa skupa, dodavši mu radikalno nacionalističku velikosrpsku političku dimenziju, koja je zazivala adekvatan odgovor hrvatske strane. Kako su pregovori Tuđmana i Raškovića ubrzo propali, pa i zbog objavljivanja dijela razgovora u kojemu je Rašković govorio o Srbima kao ludom narodu (što su radikalni lideri SDS-a iskoristili za njegovu smjenu, a potom i podizanje oružane pobune), Šešelj se ubrzo na velika vrata vratio među pobunjene Srbe u Hrvatskoj i uz Milana Babića bio glavni zagovornik krvavoga osvajačkog rata na skupu u tada već zaraćenoj Korenici.
Njegove političke ideje i poruke ostavile su krvavi trag u Hrvatskoj i BiH, pa i u Srbiji, zbog čega je pred Haškim sudom i optužen za ratne zločine. Odluka Haškoga suda da ga prije izricanja presude pusti na privremenu slobodu i njegov povratak u Srbiju nakon godina provedenih u zatvoru, po pisanju hrvatskih medija, izazvali su kaos u Srbiji, iako kaosa preko Drine zbog Šešelja zasad nema, a vjerojatno ga neće ni biti. Šešelj zasigurno želi izazvati kaos u Srbiji, kao što ga je prije četvrt stoljeća zazivao i u Srbu i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Ali ni tada ni danas, ne samo u Srbiji nego i cijeloj regiji, nije bio usamljen u najavljivanju i poticanju novih sukoba. I na hrvatskoj strani, očito je, ne nedostaje zazivača kaosa i onih koji ga priželjkuju. Jer, kako je pisao Ivo Andrić, u kaotičnim vremenima zli ljudi isplivaju na površinu i pretvore se u vođe sluđenih naroda.