To je, eto, licemjerno lice ove države u kojoj se čak i žrtve mjere u etničkom ključu, i to tako da su sva prava, čak i s one strane groba, rezervirana samo za Hrvate, ne i pripadnike srpske manjine. Utoliko zbilja kvalitetan prilog fašizaciji društva čini cinična poruka srpskoj zajednici da smije komemorirati svoje mrtve, ali samo po hrvatskim uvjetima. Odnosno pod katoličkim križem!
Zabrinuli su se hrvatski mediji stanjem u Srbiji nakon puštanja iz haškog pritvora ratnog zločinca Vojislava Šešelja, brine ih okupljanje radikala na ulicama Beograda, nacionalistička retorika devedesetih… I predsjednik države uputio je pismo sudu u Haagu, jako zabrinut da bi bolesni i ludi Šešelj, nakon Srbije, mogao destabilizirati i Hrvatsku. Piše tako šef države svoj predizborni politički pamflet, namijenjen zapravo ušima ovdašnjih desničara, tek formalno adresiran na sud u Haagu, dok mu inače „stabilna“ država sve više nalikuje na onu od prije dvadeset godina, prokleto nacionalističku, u kojoj je dopušteno da ratni veterani već tjednima prijete s ulice koju su okupirali usred Zagreba.
Tu su razapeli šator u kojemu spavaju, vatru lože na otvorenom, danju vrte roštilj, a nad zadimljenim prostorom vješaju velike plahte s prijetećim porukama „izdajnicima“ i „Jugoslavenima“ u državnom vrhu. Lamentiraju o nepravdi koju im nanosi ova vlada, premda su upravo oni privilegirana populacija, čija primanja uvelike nadmašuju ona većine ostalih građana, a njihov je kolovođa, na primjer, vlasnik mnogoljudne zaštitarske tvrtke koja unosno posluje s državom, i upravo je osumnjičen za malverzacije i nelegalne poslove s uhapšenim zagrebačkim gradonačelnikom. Njihova je nacionalistička retorika preslika one koja se ovih dana valja ulicama Beograda, a njihov jedini i potpuno neutemeljen zahtjev jest smjena resornog ministra.
Inače dragovoljca koji je osam mjeseci proveo u srpskim logorima, da bi mu danas bivši drugovi svakodnevno prijetili smrću i vrijeđali obitelj. Naravno, iz svega je vidljiva gruba politička manipulacija desne opozicijske stranke koja se i pred ove predsjedničke izbore, kao i uvijek, koristi tim svojim parapolitičkim krilom, pa demonstranti nose vojne uniforme, mada je to zakonom zabranjeno, kao što su zabranjeni i neprijavljeni mitinzi ili roštiljanje u središtima gradova. Sve to, međutim, ne važi za privilegiranu braniteljsku skupinu od čijeg izvolijevanja strepi ova vlast, pa je materijalna nagrada za njihovu opasnu uličnu demonstraciju moći već stigla upravo završenim rebalansom proračuna kojim su skresani budžeti svim ministarstvima, samo je ionako bogato ministarstvo branitelja dobilo dodatna sredstva.
Nitko se ne usudi niti ukazati na nelegalnost braniteljskog skupa, premda su institucije inače prilično rigorozne kada se radi o masovnim manifestacijama nezadovoljstva, dapače ovdje je policija više nego kooperativna i ne pada joj na pamet intervenirati niti na fašističke simbole ili iste takve pozdrave. Stoga doista svjedočimo bizarnom udvaranju vladajućih upravo onima koji ih pokušavaju rušiti. S duge strane, samo koji kilometar od Zagreba, u malom mjestu Glini, gradska je vlast itekako sklona spriječiti svaku uličnu anarhiju, pa je donijela odluku kojom mjesto okupljanja i komemoracija može biti samo na groblju ili pod križem mjesne katoličke crkve. Sva su ostala mjesta zabranjena za okupljanje, čime se lukavo, po kratkom administrativnom postupku, zapravo priječi odavanje počasti poginulim srpskim civilima pred nekadašnjom pravoslavnom crkvom, a koje su davne 1941. pobili hrvatski fašisti. Ubili su tada čak pet stotina građana srpske nacionalnosti i to se smatra najvećim masovnim zločinom u tadašnjoj državi, izvan koncentracijskih logora. Na mjestu spaljene pravoslavne crkve nakon Drugog svjetskog rata bio je podignut Spomen dom i postavljena ploča s imenima svih ubijenih srpskih građana Gline i Topuskog, da bi 1995., nakon ratne akcije Oluja, bio preimenovan u Hrvatski dom, te su uklonjena sva obilježja, uključujući i ploču s imenima žrtava. Ipak svih je proteklih godina komemoracija žrtvama toga ustaškog zločina održavana na istom mjestu, to jest pred Hrvatskim domom, uvijek u atmosferi straha i prijetnji, uz bojkot mjesnih vlasti, spomen ploča nikada nije vraćena, da bi, evo, ta manifestacija konačno bila zabranjena.
Na taj akt administrativnog nasilja, koji bagatelizira čak i ustavnu odredbu o slobodi okupljanja, a Srbima ne dopušta niti da budu žrtve, a kamoli ravnopravni građani, nije međutim reagirao nitko iz redova oficijelne ljevice ili središnjih medija, premijer je tek nešto nesuvislo promrmljao i dakako na pamet mu ne pada baviti se tamo nekim šovinističkim ukazom, još manje dovođenjem u red neke provincijske vlasti. U svakom slučaju, rezultat ideološkog koketiranja s temeljnim odredbama Ustava jest da je komemoracija u Glini, kao tiho sjećanje na žrtve, lišena roštilja i nacionalističke vatre, zabranjena, za razliku od nelegalnog skupa desničarskih militanata u Zagrebu. To je, eto, licemjerno lice ove države u kojoj se čak i žrtve mjere u etničkom ključu, i to tako da su sva prava, čak i s one strane groba, rezervirana samo za Hrvate, ne i pripadnike srpske manjine. Utoliko zbilja kvalitetan prilog fašizaciji društva čini cinična poruka srpskoj zajednici da smije komemorirati svoje mrtve, ali samo po hrvatskim uvjetima. Odnosno pod katoličkim križem!