U Noći kazališta, 15. listopada, u 43 grada u Hrvatskoj izvedeno je 148 kazališnih i 70 popratnih programa koje je vidjelo 42 tisuće posjetitelja, što je nedvojbeno impresivan podatak koji nešto govori i o zanimanju javnosti za kazališni čin. Ipak, samo jedan od tih događaja ostat će velikim slovima upisan u povijest hrvatskog teatra – u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu promoviran je projekt “Filozofski teatar”, a otvorila ga je dobro znana francuska filozofkinja Julija Kristeva.
Dubravka Vrgoč, intendantica (FOTO: HNK.hr)
“Ideja Filozofskog teatra je da jednom mjesečno dovedemo nekoga od velikih svjetskih umjetnika od kojih možemo čuti i naučiti kako promišljaju bitne suvremene ideje svijeta u kojemu jesmo“, reći će nova intendantica HNK, Dubravka Vrgoč, inicijatorica tog kulturnog poduhvata i zaokreta u promišljanju uloge i mjesta kazališta danas i ovdje. Već sljedeći mjesec predviđen je susret sa talijanskim piscem Niccolom Ammanitijem, a na popisu gostujućih zvučnih imena europske i svjetske filozofske, spisateljske pa tako i kazališne misli su: Slavoj Žižek, Tariq Ali, Alain Badiou, Elfriede Jelinek, Howard Zinn… Razgovore sa gostima vodit će Srećko Horvat, jedan od vodećih hrvatskih filozofa mlađe generacije, čovjek koji također, napominje Vrgoč, “promišlja ovaj današnji trenutak”, koji tu spregu filozofije i kazališta, barem kada je riječ o zapadnoj tradiciji, detektira još u antičkoj Grčkoj ali i pronalazi kod mnogih suvremenih filozofa, odnosno dramskih autora: Jean – Paul Sartrea, Bertolta Brechta ili ranije Hegela, Nietzschea, Machiavellija, Voltairea, sve do Aristotela, ili danas Susan Sontag.
Žižekov prvijenac na daskama HNK
Kuriozitet je, svakako, da će se iduće godine slovenski filozof Slavoj Žižek na sceni HNK predstaviti vlastitim dramskim prvijencem “Antigona” pisanim na tragu slavne Sofoklove drame, Euripidove “Elektre”, uz brojne citate Hegela, Brechta, Waltera Benjamina i mnogih drugih autora. Horvat kaže: “Uz godišnje premijere, u HNK će se u sklopu Filozofskog teatra jedanput mjesečno prirediti debate o kazalištu i društvu, vraćajući filozofiju u kazalište i kazalište filozofiji. Međutim, cilj Filozofskog teatra nije baviti se isključivo kazalištem ili filozofijom, nego prije svega reafirmirati kazalište kao javni prostor, središnje kazalište u državi pretvoriti ujedno u središnje mjesto javne riječi i promišljanja, čime bi doista postalo i narodno i središnje.” Citirajući Grotowskog, Horvat će se zapitati koje su to još riječi žive, nakon što je smrt obavila i umrtvila riječi poput predstava, spektakl, kazalište ili publika. “Ali što je živo”, pita se Jerzy Grotowski i odgovara “Avantura i susret”. Horvat to objeručke prihvaća i poentira:”Zašto još uopće ići u kazalište ako ne očekujemo da će nam se nešto dogoditi, da ćemo nešto osjetiti, da ćemo promijeniti mišljenje, da ćemo vidjeti sebe i upoznati druge. Kada bismo u dvije riječi morali opisati Filozofski teatar, bile bi to ni manje ni više nego upravo riječi: avantura i susret.”
Kristeva i Horvat (FOTO: HNK)
U tu avanturu filozofsko – kazališnog promišljanja uvela nas je gošća iz Francuske, Julija Kristeva, rošena u bugarskom Slivenu. Francuski joj je drugi, praktično materinji jezik, u njemu je od svoje pete godine, još iz vrtića, na njemu piše, misli, sanja, ali, kaže, bugarski je ostao negdje duboko u njenoj nutrini. Kristeva je dobro poznata u mislećim krugovima: ona je filozofkinja, literarna kritičarka, bavi se lingvistikom, semiologijom, sociologinja je, feministica, psihoanalitičarka ali i romansijerka. Stoji uz bok velikih strukturalista: Rolanda Barthesa, Tzvetana Todorova, Luciena Goldmanna, Gerarda Genettea, Claude Lévi-Straussa, Jacquesa Lacana, Algirdas Julien Greimasa i Louisa Althussera, u Francusku dolazi sa 24 godine, njen rad nije bez utjecaja također velikih imena: Mikhaila Bakhtina, Jacquesa Derridae, Hannah Arendt također je među njima, kao i Sigmund Freud. Trenutno je profesor emeritus na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta Paris VII i gostujuća profesorica na Sveučilištu Columbia u New Yorku. U Zagrebu, u Noći kazališta, na prvoj seansi Filozofskog teatra, najviše se govorilo o njenom novom romanu “Terezijo, ljubavi moja” (Therese mon amour), objavljenom u Francuskoj 2008. godine, a ovaj mjesec očekuje se izdanje kod Columbia University Press.
Dvodjelna priča o karmelićanki
Upoznavanje sa tim djelom išlo je po dva kolosijeka – glumica Alma Prica, prvakinja HNK-a, interpretirala je dio tog 700 stranica teškog romana, onaj dio koji u dramskoj formi, u monodramskom iskazu, dotiče samo srce mističnog iskustva i ekstaze Svete Terezije Avilske kako to vidi Julija Kristeva, dok je drugi dio pripao razgovoru Srećka Horvata i gošće, najvećim dijelom tematski oslonjen na taj njen spisateljski uradak. Redateljski dio posla obavio je Ivica Buljan, a ingenioznosti i glumačkom nervu Alme Price zahvaljujemo na tih gotovo pedeset minuta u kojima smo, samo kroz riječ i glas, mogli doživjeti barem osnovne konture portreta ove svetice, karmelićanke što je živjela prije punih pet stoljeća (1515 – 1582.). Ali i osjetiti vrlo poetski i produhovljen spisateljski dar Julije Kristeve, pogotovo kada se bavi vizijama, ekstazama i mističnim iskustvom Svete Terezije. Njena slika pakla možda to najbolje dočarava, slika zgusnuta, sva u nekoj tamnoj gami, više proizvod kafkijanskog vokabulara i atmosfere nego alegorijske, nadrealističke palete dostojne Hieronymusa Boscha:
Alma Prica (FOTO: HNK.hr)
“Nečastivi je veliki slikar, on u mašti izvodi svoje trikove, postavlja zamke, da nečastivi je veliki slikar naših poroka. Ali pakao… Zaručnik mi je ljubazno pokazao to mjesto – nezamislivo je. Pakao je bez slike jer nema prostora, protežnosti više nema u paklu koji je tek nezamisliva, bezimena rupa. Pakao koji mi je Njegovo Veličanstvo dalo da osjetim pretjerano je zbijen – bez jasnoće ćutim sve što bi trebalo rastužiti pogled. Duge i tamne uličice zatvaraju me sa svih strana. Muljevito tlo, prljave vode vrve otrovnim životinjama, i na kraju kužnoga crijeva ormar u kojem sam zaglavljena. Nijedna stvarnost ne može pružiti ni najmanji pojam o tome što osjećam… Duša gori strašnim ognjem, duša se sama cijepa, i tako rasječena na dva dijela miješa se sa najgroznijim bolovima tijela. To je unutarnja vatra čiju prirodu ne mogu objasniti, poput gorućeg ništavila.”
Napokon hereza i subverzija
Da bi odmah potom decidirano ustvrdila: “Ali ja se ne bojim ništavila – već sam rekla, spaljuje me čak. Sve je ništa i tako je bolje.” O tim vizijama koje su ovu snažnu i energičnu ženu – za života je napisala brojne, dragocjene rukopise i podigla 17 samostana, preživjela sumnjičenja i ispitivanja Inkvizicije – vodile ka Gospodinu, ali i o njenom besprimjernom kritičkom stavu: “Više sam strahovala od ispovjednika koji su se bojali demona, nego od demona samih” svjedočila je Alma Prica u svom monodramskom kazivanju, a potom i sama autorica, Julija Kristeva u razgovoru sa Srećkom Horvatom.
Vrgoč, Kristeva i Horvat (FOTO: HNK.hr)
Čulo se tu nešto i od Descartesa: “Molim Boga da me ostavi slobodnim od sebe samoga”, no središnje mjesto nekako je uvijek bilo vezano uz ono mistično, neizrecivo, uz onu slobodu da se postavljaju pitanja, da se osporava i sumnja, što je u samoj prirodi misticizma, koji je neobjašnjiv i neodrediv, ali i nedjeljiv od ljudskog bića. Od njegova duha i duše – rekla bi Terezija Avilska: “To je unutarnja vatra čiju prirodu ne mogu objasniti.” Ali zato može poručiti: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…” Julija Kristeva i njena suputnica Sveta Terezija Avilska označile su tako prvo predstavljanje Filozofskog teatra na sceni HNK-a u Zagrebu - za nadati se da ćemo i od drugih gostiju i sudionika, idućih mjeseci, čuti jednako heretičke i subverzivne, koliko potrebne i nedostajuće misli i ideje što oblikuju i naš današnji univerzum.